Donedavno je – ovdje i bilo gdje – malotko čuo za Buču. Buča je gradić u kijevskoj oblasti, samo 24 kilometra udaljen od glavnog grada Ukrajine. Prije invazije, imao je oko 37 tisuća stanovnika, malo manje od Varaždina, nešto više od Šibenika. Neka su djeca iz Buče svaki dan išla u škole u Kijevu kao što idu iz Trogira u Split. Ruske trupe zauzele su Buču 12. ožujka, a napustile su je prije pet dana, 31. ožujka, kada je gradić vraćen pod ukrajinsku kontrolu.
Sada se razabire što je Putinova armada nakon 20 dana ostavila za sobom preko fotografija koje su objavili mediji diljem svijeta. Ne znam može li se to nazvati ratom. Treba jača riječ, svatko će naći neku svoju, mračniju i strašniju. Jer Buče doslovno više nema. Od nje je ostalo samo još jedno krvavo mjesto na karti svijeta.
Mrtvac s vezanim rukama, razodjevena trupla žena
Sve kuće su ili srušene ili razvaljene, a ekipe Reutersa i France Pressea, koje su među prvima ušle i grad, snimile su na ulicama desetke mrtvih ljudi u običnim trapericama, jaknama i tenisicama. Vidimo leš muškarca koji se pokošen srušio na leđa sa zelenog bicikla na kojem je možda išao po kruh. Mrtvaca s rukama zavezanima na leđima i licem na asfaltu.
Tijela bačena u otvorene jame u crnim vrećama za smeće, jedno na drugo kao pljesniva bukova debla. Razodjevena trupla žena, da im se u smrti oduzme i posljednja mrva dostojanstva. I masovnu grobnicu snimljenu iz zraka u kojoj je navodno još 150 ubijenih. Od strahotnih slika pogroma nad stanovnicima Buče čovjeku se diže želudac.
Ukrajinski izvori kažu da su dosad našli više od 300 civila koje je prije povlačenja potukla vojska Ruske Federacije, oko 70 posto muškaraca i 30 posto žena i djece. Ti ljudi nisu bili naoružani, nisu se borili, samo su pokušavali preživjeti Putinovu orgiju. Kao u Mariupolju. Kao u Donbasu. I kao bilo gdje kamo je zagazila Putinova čizma.
Majci ne treba da na snimci prepozna svoje dijete
Staro je novinarsko pravilo da s objavljivanjem slika zvjerstava kakve sada gledamo iz Buče treba biti krajnje suzdržan. Treba zato što djeca, roditelji i svatko blizak ljudima koji su pobijeni u ratnim sukobima i bilo kakvim zločinačkim pohodima zaslužuje da ga se zaštiti barem od dodatne boli koju mu namiču naturalistički kadrovi posljednjeg časa onih za kojima će tugovati do kraja života.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Majci ne treba još i to da na snimci prepozna svoje dijete koje leži na cesti raskoljene glave jer će joj taj prizor zasjeći još dublju ranu. Javili su ti da je ubijen, ali vidjeti ga na fotografiji u samrtničkom grču na blatnom putu, koljena skvrčenih da pritisnu hropac razvaljene utrobe, to peče zauvijek gore od same smrti.
Tamo, u Buči, ta potreba da se bude pažljiv prema preživjelima koji pate, zvoni u glavi kao i svuda gdje su se do sada odvijali ovakvi pokolji. Ali opet, ako ne pokažeš gradu i svijetu snimke ovakve nemotivirane i neshvatljive strahote u njenom nepatvorenom, neublaženom, najkrvavijem izdanju, jesi li stvarno napravio ono što je potrebno?
Istina o ratu u svom najdrastičnijem obliku
Vjerojatno ne. Jer ukrajinski narod ima pravo znati što mu je učinjeno u Buči i bilo gdje na njihovoj zemlji, bez prikrivanja i zataškavanja makar i iz najboljih namjera. I ima također pravo na to da se do kosti grozomorne slike iz Ukrajine pošalju cijelom čovječanstvu kako se o prirodi ruske invazije više nigdje ne bi teoretiziralo poluzatvorenih očiju, u hladnim kategorijama geopolitike, geostrategije, podjele interesnih zona i s gadljivim opravdanjima za Putina, iza kojih čuče samo interesi, novac i komocija.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ne treba se naivno zavaravati da će fotodokumentacija gole i prljave agresije, koja se iživljava nad mirnim civilima, istog časa otrijezniti gospodare državnih odluka od Budimpešte do Pekinga, da će savjest zapeći i da će se politike figa u džepu stvarno mijenjati. Ali jedini preostali način da se pokuša je taj da istina o ovom ratu izađe na vidjelo u svom najdrastičnijem obliku, preko snimki trupala običnih građana smaknutih za odmazdu na asfaltu ukrajinskih gradova
Nadrealne tvrdnje Rusije o glumcima i nacistima
Zato imaju rezona i opravdanja ove jezive slike iz Buče, u kojoj je prije stotinjak godina praznike s obitelji provodio autor Majstora i Margarite, genijalni ruski pisac Mihail Bulgakov, ne znajući da će gradić njegovih ljetovanja jednom sravniti sa zemljom armada ruskog režima.
Informativna blokada, drakonska cenzura i propaganda kojoj su izloženi građani Rusije sprečava na sve načine da snimke smrti iz Ukrajine dođu do njih, a njima bi one baš najviše trebale. Za one koji ih ipak nekako mogu vidjeti, već su pripremljena nadrealna objašnjenja koja su u kontradikciji jedno s drugim. Prvo je da su leševi snimljeni u Buči zapravo glumci koji se nakon snimanja ustaju, otresu odjeću i idu kući, a drugo je da su civile pobili ”ukrajinski nacisti”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ali crni se zastor jednom valjda mora razmaknuti nad ratnim zločinima koje, za Putinov račun, počinjaju ne samo potkoženi generali, nego i golobradi ruski vojnici poslani u klaonicu da ubijaju i razaraju tuđu zemlju. Jedino ta jadna i tanka nada ostaje onim Ukrajincima koji će na ovim bolnim snimkama leševa s ulice prepoznati lica svojih sinova i kćeri.
Slike Putinove klaonice u Buči mora vidjeti cijelo čovječanstvo. Tako ostaje bar malo nade da će zločinci odgovarati
Pobijeni ljudi nisu bili naoružani, nisu se borili, samo su pokušavali preživjeti Putinovu orgiju
Tijela bačena u otvorene jame u crnim vrećama za smeće, jedno na drugo kao pljesniva bukova debla. Razodjevena trupla žena, da im se u smrti oduzme i posljednja mrva dostojanstva. I masovnu grobnicu snimljenu iz zraka u kojoj je navodno još 150 ubijenih. Od strahotnih slika pogroma nad stanovnicima Buče čovjeku se diže želudac.
Donedavno je – ovdje i bilo gdje – malotko čuo za Buču. Buča je gradić u kijevskoj oblasti, samo 24 kilometra udaljen od glavnog grada Ukrajine. Prije invazije, imao je oko 37 tisuća stanovnika, malo manje od Varaždina, nešto više od Šibenika. Neka su djeca iz Buče svaki dan išla u škole u Kijevu kao što idu iz Trogira u Split. Ruske trupe zauzele su Buču 12. ožujka, a napustile su je prije pet dana, 31. ožujka, kada je gradić vraćen pod ukrajinsku kontrolu.
Sada se razabire što je Putinova armada nakon 20 dana ostavila za sobom preko fotografija koje su objavili mediji diljem svijeta. Ne znam može li se to nazvati ratom. Treba jača riječ, svatko će naći neku svoju, mračniju i strašniju. Jer Buče doslovno više nema. Od nje je ostalo samo još jedno krvavo mjesto na karti svijeta.
Mrtvac s vezanim rukama, razodjevena trupla žena
Sve kuće su ili srušene ili razvaljene, a ekipe Reutersa i France Pressea, koje su među prvima ušle i grad, snimile su na ulicama desetke mrtvih ljudi u običnim trapericama, jaknama i tenisicama. Vidimo leš muškarca koji se pokošen srušio na leđa sa zelenog bicikla na kojem je možda išao po kruh. Mrtvaca s rukama zavezanima na leđima i licem na asfaltu.
Tijela bačena u otvorene jame u crnim vrećama za smeće, jedno na drugo kao pljesniva bukova debla. Razodjevena trupla žena, da im se u smrti oduzme i posljednja mrva dostojanstva. I masovnu grobnicu snimljenu iz zraka u kojoj je navodno još 150 ubijenih. Od strahotnih slika pogroma nad stanovnicima Buče čovjeku se diže želudac.
Ukrajinski izvori kažu da su dosad našli više od 300 civila koje je prije povlačenja potukla vojska Ruske Federacije, oko 70 posto muškaraca i 30 posto žena i djece. Ti ljudi nisu bili naoružani, nisu se borili, samo su pokušavali preživjeti Putinovu orgiju. Kao u Mariupolju. Kao u Donbasu. I kao bilo gdje kamo je zagazila Putinova čizma.
Majci ne treba da na snimci prepozna svoje dijete
Staro je novinarsko pravilo da s objavljivanjem slika zvjerstava kakve sada gledamo iz Buče treba biti krajnje suzdržan. Treba zato što djeca, roditelji i svatko blizak ljudima koji su pobijeni u ratnim sukobima i bilo kakvim zločinačkim pohodima zaslužuje da ga se zaštiti barem od dodatne boli koju mu namiču naturalistički kadrovi posljednjeg časa onih za kojima će tugovati do kraja života.
Majci ne treba još i to da na snimci prepozna svoje dijete koje leži na cesti raskoljene glave jer će joj taj prizor zasjeći još dublju ranu. Javili su ti da je ubijen, ali vidjeti ga na fotografiji u samrtničkom grču na blatnom putu, koljena skvrčenih da pritisnu hropac razvaljene utrobe, to peče zauvijek gore od same smrti.
Tamo, u Buči, ta potreba da se bude pažljiv prema preživjelima koji pate, zvoni u glavi kao i svuda gdje su se do sada odvijali ovakvi pokolji. Ali opet, ako ne pokažeš gradu i svijetu snimke ovakve nemotivirane i neshvatljive strahote u njenom nepatvorenom, neublaženom, najkrvavijem izdanju, jesi li stvarno napravio ono što je potrebno?
Istina o ratu u svom najdrastičnijem obliku
Vjerojatno ne. Jer ukrajinski narod ima pravo znati što mu je učinjeno u Buči i bilo gdje na njihovoj zemlji, bez prikrivanja i zataškavanja makar i iz najboljih namjera. I ima također pravo na to da se do kosti grozomorne slike iz Ukrajine pošalju cijelom čovječanstvu kako se o prirodi ruske invazije više nigdje ne bi teoretiziralo poluzatvorenih očiju, u hladnim kategorijama geopolitike, geostrategije, podjele interesnih zona i s gadljivim opravdanjima za Putina, iza kojih čuče samo interesi, novac i komocija.
Ne treba se naivno zavaravati da će fotodokumentacija gole i prljave agresije, koja se iživljava nad mirnim civilima, istog časa otrijezniti gospodare državnih odluka od Budimpešte do Pekinga, da će savjest zapeći i da će se politike figa u džepu stvarno mijenjati. Ali jedini preostali način da se pokuša je taj da istina o ovom ratu izađe na vidjelo u svom najdrastičnijem obliku, preko snimki trupala običnih građana smaknutih za odmazdu na asfaltu ukrajinskih gradova
Nadrealne tvrdnje Rusije o glumcima i nacistima
Zato imaju rezona i opravdanja ove jezive slike iz Buče, u kojoj je prije stotinjak godina praznike s obitelji provodio autor Majstora i Margarite, genijalni ruski pisac Mihail Bulgakov, ne znajući da će gradić njegovih ljetovanja jednom sravniti sa zemljom armada ruskog režima.
Informativna blokada, drakonska cenzura i propaganda kojoj su izloženi građani Rusije sprečava na sve načine da snimke smrti iz Ukrajine dođu do njih, a njima bi one baš najviše trebale. Za one koji ih ipak nekako mogu vidjeti, već su pripremljena nadrealna objašnjenja koja su u kontradikciji jedno s drugim. Prvo je da su leševi snimljeni u Buči zapravo glumci koji se nakon snimanja ustaju, otresu odjeću i idu kući, a drugo je da su civile pobili ”ukrajinski nacisti”.
Ali crni se zastor jednom valjda mora razmaknuti nad ratnim zločinima koje, za Putinov račun, počinjaju ne samo potkoženi generali, nego i golobradi ruski vojnici poslani u klaonicu da ubijaju i razaraju tuđu zemlju. Jedino ta jadna i tanka nada ostaje onim Ukrajincima koji će na ovim bolnim snimkama leševa s ulice prepoznati lica svojih sinova i kćeri.