Pogled u brojke ponekad zaledi krv u žilama. Prošlog tjedna u Hrvatskoj je od Covida-19 umrlo 49 osoba. U usporedivom srpanjskom tjednu prošle godine – 11. Još godinu ranije, 2020., strašni novi virus ubio je – jednu osobu.
U zemlji koja živi i ponaša se u uvjerenju da je pandemija, u najmanju ruku, pri kraju, Covid-19 je ubio skoro pet puta više ljudi nego lani, a pedeset puta više nego 2020. godine. One u kojoj još nije bilo ni cjepiva, ni imuniteta stečenog prebolijevanjem.
Ovo nije kraj
Pandemija, ukratko, nije gotova. Lako je moguće da nije ni blizu kraja, a brojka od preko 16 tisuća njenih žrtava samo u Hrvatskoj uskoro bi mogla biti samo manje bolna uspomena, poput one od osam tisuća mrtvih nad kojom smo se zgražali prošlog kolovoza.
Novo novo normalno, dakle, nije kraj. Nije još. Jer, jesen i zima tek dolaze. Onaj jedan umrli sredinom srpnja pretprošle godine i njih 11 lani bili su tek uvod za masovna umiranja tisuća naših sugrađana u hladnijim mjesecima. Za što je uvod sadašnjih 49?
Puka matematika
Megazarazni Omikron pokazuje tako, unatoč posvemašnjoj ignoranciji javnosti, svoju razornu snagu. Ona nije toliko u njegovoj ubojitosti, koliko u lakoći prelaska s čovjeka na čovjeka. Sve dalje je puka matematika.
Veći broj zaraza se, bez obzira na uglavnom relativno blage simptome, pretvara u sve više zabrinjavajuće brojke umrlih – usred ljeta. Više zaraženih, pak, daje mogućnost virusu da sve brže i brže mutira, izbjegavajući imunitet stečen prebolijevanjem i(li) cijepljenjem.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Koliko mrtvih je ok?
I cijeli svijet, ne samo Hrvatska, je trenutno tu, na ovom čudnom i zastrašujućem mjestu, u kombinaciji normalnog života i Covida-19 kakvu je malo tko zamišljao onda kad su “sljedeća dva tjedna bila ključna”. A pitanja se samo nižu.
Imaju li ikakve mjere trenutno smisla? Hoće li imati kad zahladi i ako to, kao i prošlih godina, donese višu smrtnost? Kako se, dovraga, uopće mogu zaustaviti izrazito zarazne podvarijante Omikrona? Koliko je mrtvih potrebno da se to uopće pokuša? I zašto baš toliko?
Prijete li nam stotine mrtvih dnevno?
U ovom trenutku, dok jedinice intenzivne njege nisu prebukirane, države još ne paničare. No, što ako s kraćim danima krene onako kako je kretalo u posljednje dvije godine?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Lani je, recimo, u Hrvatskoj u zimsko vrijeme umiralo po 50-60 ljudi dnevno. Otprilike pet puta više nego ljeti. Prijeti li nam 300 mrtvih svakih dan, od pandemije koju pokušavamo zaboraviti? Prijeti li nešto još gore od toga?
Prijeti i dugi Covid
Sumanuto brze mutacije virusa dosad su rezultirale uglavnom blažom verzijom bolesti. No, broj zaraženih je ogroman. U SAD-u je samo ove godine – koja je tek u srpnju! – zabilježena polovica od svih zaraza ovim virusom od početka pandemije. Dakle, prostire se ogromno polje mogućnosti za nove mutacije virusa. Stoga je nemoguće isključiti i goru opciju – da se pojavi neka ozbiljno smrtonosnija varijanta.
Ne treba, pritom, zaboraviti da veći broj zaraza nužno donosi i veću mogućnost za dugi Covid, dakle za mučne simptome koji će još mjesecima ugrožavati zdravlje onih koji se danas kroz zarazu možda “provuku” uz dva-tri šmrcanja i minorno povišenje temperature.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vremeplov, a ne božićni poklon
S druge strane, jasno je da su ljudi umorni od ograničenja. Dvije i po godine su prokleto puno vremena i građani bi vjerojatno već dosad ignorirali i bombe da im toliko dugo padaju po gradovima. Pritom je i sam virus toliko postao zarazan da je uopće pitanje koliko (i koje) epidemiološke mjere uopće mogu pomoći zaustavljanju njegovog širenja.
Kad se pojavio krajem prošle godine u Južnoj Africi, nakon razorne Delte, činilo se da bi mnogo blaži Omikron mogao biti pravi božićni poklon svijetu. Danas je jasno da je Omikron priču vratio skoro na sam početak. Uz ljude koji više ni u ludilu ne žele slušati kako su naredna dva tjedna ključna. I brojke koje, na ovom čudnom i zastrašujućem mjestu, lede krv u žilama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što sada s koronom? Broj umrlih veći je nego lani u ovo doba godine, ali pitanje je bi li, i koje, mjere uopće radile
U ovom trenutku, dok jedinice intenzivne njege nisu prebukirane, države još ne paničare. Ali...
Što ako s kraćim danima krene onako kako je kretalo u posljednje dvije godine? Lani je, recimo, u Hrvatskoj u zimsko vrijeme umiralo po 50-60 ljudi dnevno. Otprilike pet puta više nego ljeti. Prijeti li nam, stoga, 300 mrtvih svakog dana ove zime?
Pogled u brojke ponekad zaledi krv u žilama. Prošlog tjedna u Hrvatskoj je od Covida-19 umrlo 49 osoba. U usporedivom srpanjskom tjednu prošle godine – 11. Još godinu ranije, 2020., strašni novi virus ubio je – jednu osobu.
U zemlji koja živi i ponaša se u uvjerenju da je pandemija, u najmanju ruku, pri kraju, Covid-19 je ubio skoro pet puta više ljudi nego lani, a pedeset puta više nego 2020. godine. One u kojoj još nije bilo ni cjepiva, ni imuniteta stečenog prebolijevanjem.
Ovo nije kraj
Pandemija, ukratko, nije gotova. Lako je moguće da nije ni blizu kraja, a brojka od preko 16 tisuća njenih žrtava samo u Hrvatskoj uskoro bi mogla biti samo manje bolna uspomena, poput one od osam tisuća mrtvih nad kojom smo se zgražali prošlog kolovoza.
Novo novo normalno, dakle, nije kraj. Nije još. Jer, jesen i zima tek dolaze. Onaj jedan umrli sredinom srpnja pretprošle godine i njih 11 lani bili su tek uvod za masovna umiranja tisuća naših sugrađana u hladnijim mjesecima. Za što je uvod sadašnjih 49?
Puka matematika
Megazarazni Omikron pokazuje tako, unatoč posvemašnjoj ignoranciji javnosti, svoju razornu snagu. Ona nije toliko u njegovoj ubojitosti, koliko u lakoći prelaska s čovjeka na čovjeka. Sve dalje je puka matematika.
Veći broj zaraza se, bez obzira na uglavnom relativno blage simptome, pretvara u sve više zabrinjavajuće brojke umrlih – usred ljeta. Više zaraženih, pak, daje mogućnost virusu da sve brže i brže mutira, izbjegavajući imunitet stečen prebolijevanjem i(li) cijepljenjem.
Koliko mrtvih je ok?
I cijeli svijet, ne samo Hrvatska, je trenutno tu, na ovom čudnom i zastrašujućem mjestu, u kombinaciji normalnog života i Covida-19 kakvu je malo tko zamišljao onda kad su “sljedeća dva tjedna bila ključna”. A pitanja se samo nižu.
Imaju li ikakve mjere trenutno smisla? Hoće li imati kad zahladi i ako to, kao i prošlih godina, donese višu smrtnost? Kako se, dovraga, uopće mogu zaustaviti izrazito zarazne podvarijante Omikrona? Koliko je mrtvih potrebno da se to uopće pokuša? I zašto baš toliko?
Prijete li nam stotine mrtvih dnevno?
U ovom trenutku, dok jedinice intenzivne njege nisu prebukirane, države još ne paničare. No, što ako s kraćim danima krene onako kako je kretalo u posljednje dvije godine?
Lani je, recimo, u Hrvatskoj u zimsko vrijeme umiralo po 50-60 ljudi dnevno. Otprilike pet puta više nego ljeti. Prijeti li nam 300 mrtvih svakih dan, od pandemije koju pokušavamo zaboraviti? Prijeti li nešto još gore od toga?
Prijeti i dugi Covid
Sumanuto brze mutacije virusa dosad su rezultirale uglavnom blažom verzijom bolesti. No, broj zaraženih je ogroman. U SAD-u je samo ove godine – koja je tek u srpnju! – zabilježena polovica od svih zaraza ovim virusom od početka pandemije. Dakle, prostire se ogromno polje mogućnosti za nove mutacije virusa. Stoga je nemoguće isključiti i goru opciju – da se pojavi neka ozbiljno smrtonosnija varijanta.
Ne treba, pritom, zaboraviti da veći broj zaraza nužno donosi i veću mogućnost za dugi Covid, dakle za mučne simptome koji će još mjesecima ugrožavati zdravlje onih koji se danas kroz zarazu možda “provuku” uz dva-tri šmrcanja i minorno povišenje temperature.
Vremeplov, a ne božićni poklon
S druge strane, jasno je da su ljudi umorni od ograničenja. Dvije i po godine su prokleto puno vremena i građani bi vjerojatno već dosad ignorirali i bombe da im toliko dugo padaju po gradovima. Pritom je i sam virus toliko postao zarazan da je uopće pitanje koliko (i koje) epidemiološke mjere uopće mogu pomoći zaustavljanju njegovog širenja.
Kad se pojavio krajem prošle godine u Južnoj Africi, nakon razorne Delte, činilo se da bi mnogo blaži Omikron mogao biti pravi božićni poklon svijetu. Danas je jasno da je Omikron priču vratio skoro na sam početak. Uz ljude koji više ni u ludilu ne žele slušati kako su naredna dva tjedna ključna. I brojke koje, na ovom čudnom i zastrašujućem mjestu, lede krv u žilama.