Vijest koja je ovog vikenda objavljena u medijima, o tome da je Ustavni sud zaključio kako je policija propustila spriječiti nasilje na prvom splitskom Prideu pa onda čitav slučaj vratila na novo suđenje, pročitao sam u nevjerici, uporno provjeravajući datum i godinu teksta na portalima, da bi me tek činjenica da sam na istu vijest naišao i u štampanim izdanjima novina razuvjerila oko toga da se radi o novoj informaciji.
Imajući u vidu da se taj prvi splitski Pride, na kojemu sam i osobno sudjelovao, dogodio 2011., dakle prije dvanaest godina, unutar kojih su se odvili čitavi novi životi, promijenili politički konteksti i društvo je generalno zaboravilo kako je on izgledao, ovime je samo potvrđeno da u Hrvatskoj ne vrijedi čak niti ona teza o pravdi koja je spora, ali dostižna.
Nije nam trebao ovaj slučaj
Istina je da nam nije ovaj slučaj trebao za takav zaključak, budući da su sasvim dovoljni bili veliki procesi Todoriću, Mamiću, Sanaderu i, najgori od svih, onaj koji se vodio protiv Branimira Glavaša, okončavši se tek nedavno bizarno-tragičnim raspletom više od trideset godina nakon užasa u ratnom Osijeku.
No, ako bismo kod svih navedenih mogli pronaći nekakva objašnjenja u kombinaciji nedostataka političke volje da budu privedeni kraju i kompliciranosti slučajeva i dokaznog postupka, kod ovog splitskog slučaja stvari su bile jasne i pravnom laiku. To što je Ustavni sud sada presudio, vrativši slučaj na početak, bilo je jasno i oštećenima i samoj policiji još istog dana kad su se stvari odvijale.
Letjelo kamenje, pepeljare…
Split je danima metaforički gorio u latentnim prijetnjama nasiljem prema svakome tko se usudi doći na Pride, nije bilo čovjeka u gradu koji to nije znao, da bi na kraju policija povorku od jedva dvjestotinjak ljudi sprovela kroz koridor mržnje u Marmontovoj, gdje smo bili udaljeni jedva metar do dva od rulje koja nas je pljuvala i vrijeđala uz nikakvu reakciju policije, a onda izručeni na Rivu također u koridor, što je za posljedicu imalo da su sudionici povorke bili gađani kamenjem, pepeljarama i svime što se rulji punoj mržnji našlo pri ruci, s obje strane koridora.
Tek tada, kada je nekolicina ljudi dobila ozbiljne fizičke ozljede glave, policija je shvatila da bi netko mogao i poginuti pa su nas odveli u usku Bosansku ulicu i odande nakon višesatnog čekanja kombijima i maricama razvezli po raznim adresama u gradu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Izgledalo je kao da je namjerno
Drugim riječima, ne da je napravljen propust, nego je sve izgledalo tako kao da je on namjerno napravljen, o čemu možemo samo insinuirati. Podsjećanja radi, tadašnji ministar unutrašnjih poslova bio je Tomislav Karamarko.
Stoga je nemoguće da čovjeku ne padne na pamet kako su jedini razlozi zbog kojeg su prvobitne presude mogle odbaciti odgovornost policije mogli biti u tome da se po bilo koju cijenu zaštiti policija kao takva, s jedne strane, ili ideološka netrpeljivost spram ljudi koji su se nalazili unutar povorke, s druge strane.
No, neovisno o ovom slučaju, koji je tek jedan u nizu onih koji generiraju pravnu nesigurnost građana, temelj povjerenja u bilo koju državu jest povjerenje u nezavisno i učinkovito pravosuđe. Kad toga nema, ni društvo, ni država realno ne mogu funkcionirati kako treba i dok god se to ne uspostavi imat ćemo ozbiljan problem u odnosu između građana i institucija.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sudska farsa oko prvog splitskog Pridea. U Hrvatskoj ne vrijedi čak ni ona teza o pravdi koja je spora, ali dostižna
Split je 2011. danima gorio u latentnim prijetnjama nasiljem prema svakome tko se usudi doći na Pride
Policija je povorku od jedva dvjestotinjak ljudi sprovela kroz koridor mržnje u Marmontovoj, gdje je rulja pljuvala i vrijeđala uz nikakvu reakciju policije, a onda su izručeni na Rivu gdje su gađani kamenjem, pepeljarama i svime što se rulji punoj mržnje našlo pri ruci
Vijest koja je ovog vikenda objavljena u medijima, o tome da je Ustavni sud zaključio kako je policija propustila spriječiti nasilje na prvom splitskom Prideu pa onda čitav slučaj vratila na novo suđenje, pročitao sam u nevjerici, uporno provjeravajući datum i godinu teksta na portalima, da bi me tek činjenica da sam na istu vijest naišao i u štampanim izdanjima novina razuvjerila oko toga da se radi o novoj informaciji.
Imajući u vidu da se taj prvi splitski Pride, na kojemu sam i osobno sudjelovao, dogodio 2011., dakle prije dvanaest godina, unutar kojih su se odvili čitavi novi životi, promijenili politički konteksti i društvo je generalno zaboravilo kako je on izgledao, ovime je samo potvrđeno da u Hrvatskoj ne vrijedi čak niti ona teza o pravdi koja je spora, ali dostižna.
Nije nam trebao ovaj slučaj
Istina je da nam nije ovaj slučaj trebao za takav zaključak, budući da su sasvim dovoljni bili veliki procesi Todoriću, Mamiću, Sanaderu i, najgori od svih, onaj koji se vodio protiv Branimira Glavaša, okončavši se tek nedavno bizarno-tragičnim raspletom više od trideset godina nakon užasa u ratnom Osijeku.
No, ako bismo kod svih navedenih mogli pronaći nekakva objašnjenja u kombinaciji nedostataka političke volje da budu privedeni kraju i kompliciranosti slučajeva i dokaznog postupka, kod ovog splitskog slučaja stvari su bile jasne i pravnom laiku. To što je Ustavni sud sada presudio, vrativši slučaj na početak, bilo je jasno i oštećenima i samoj policiji još istog dana kad su se stvari odvijale.
Letjelo kamenje, pepeljare…
Split je danima metaforički gorio u latentnim prijetnjama nasiljem prema svakome tko se usudi doći na Pride, nije bilo čovjeka u gradu koji to nije znao, da bi na kraju policija povorku od jedva dvjestotinjak ljudi sprovela kroz koridor mržnje u Marmontovoj, gdje smo bili udaljeni jedva metar do dva od rulje koja nas je pljuvala i vrijeđala uz nikakvu reakciju policije, a onda izručeni na Rivu također u koridor, što je za posljedicu imalo da su sudionici povorke bili gađani kamenjem, pepeljarama i svime što se rulji punoj mržnji našlo pri ruci, s obje strane koridora.
Tek tada, kada je nekolicina ljudi dobila ozbiljne fizičke ozljede glave, policija je shvatila da bi netko mogao i poginuti pa su nas odveli u usku Bosansku ulicu i odande nakon višesatnog čekanja kombijima i maricama razvezli po raznim adresama u gradu.
Izgledalo je kao da je namjerno
Drugim riječima, ne da je napravljen propust, nego je sve izgledalo tako kao da je on namjerno napravljen, o čemu možemo samo insinuirati. Podsjećanja radi, tadašnji ministar unutrašnjih poslova bio je Tomislav Karamarko.
Stoga je nemoguće da čovjeku ne padne na pamet kako su jedini razlozi zbog kojeg su prvobitne presude mogle odbaciti odgovornost policije mogli biti u tome da se po bilo koju cijenu zaštiti policija kao takva, s jedne strane, ili ideološka netrpeljivost spram ljudi koji su se nalazili unutar povorke, s druge strane.
No, neovisno o ovom slučaju, koji je tek jedan u nizu onih koji generiraju pravnu nesigurnost građana, temelj povjerenja u bilo koju državu jest povjerenje u nezavisno i učinkovito pravosuđe. Kad toga nema, ni društvo, ni država realno ne mogu funkcionirati kako treba i dok god se to ne uspostavi imat ćemo ozbiljan problem u odnosu između građana i institucija.