Ako je postojao netko tko još uvijek nije razumio zbog čega je potiho i suštinski eutanazirana kurikularna reforma, kojoj nije pomoglo ni tada svježe lice Borisa Jokića ni ogromna društvena energija, nakon odluke Ministarstva znanosti i obrazovanja o povlačenju dopusnice za odobreni udžbenik iz povijesti za 4. razred gimnazije, autora Miljenka Hajdarovića, Vedrana Ristića i Nikice Torbice, moralo mu je postati jasno.
Stvar je toliko banalna, koliko samo nacionalizam može biti. Kurikularnu reformu zaustavili su Katolička crkva te takozvani državotvorni povjesničari isključivo zato što nisu htjeli izgubiti monopol na nastavu povijesti te hrvatskog jezika i književnosti.
Mit o Titu zamijenjen mitom o Tuđmanu
Odnosno nisu htjeli dopustiti nikakvo razvijanje kritičkog mišljenja upravo na onim predmetima na kojima je ono najpotrebnije. Ovo zahtijeva malu digresiju. Ako postoji nešto najpogubnije, što je po dugoročnosti posljedica ostalo iz socijalističkog razdoblja, to je potpuno ista stvar: vladajuća partija i vladajući narativ moraju imati monopol na povijesnu istinu te nastavu iz povijesti i književnosti. I tu ne smije biti odstupanja, a kamoli kritičke historiografije i propitivanja mitova.
Pa je tako zapravo sve ostalo isto, samo što je mit o Titu zamijenjen mitom o Tuđmanu, dok je mitologija Narodnooslobodilačke borbe zamijenjena mitologijom Domovinskog rata. Jedina, doduše niti malo nebitna, razlika je u promjeni društvenog konteksta, zbog kojeg je danas nemoguće autocenzurom ili suspenzijom kritičkog govora u javnosti suspendirati ozbiljnu kritičku raspravu o nekim temama.
Kampanja Marijane Petir i portala Željke Markić
No, to nije nikakva zasluga spomenutih cenzora, nego je zapravo tek jedina neugodnost koja im predstavlja omanji problem, ali se na to pretjerano ne obaziru. Ovaj udžbenik je, dakle povučen nakon pobune Marijane Petir, kampanje portala Željke Markić i liste primjedbi povjesničara Ante Nazora, koje jesu bile dijelom faktografske, ali su ključno nezadovoljstvo iskazivale načinom na koji su prikazani događaji iz Domovinskog rata, uloga Franje Tuđmana, Milke Planinc, Ante Markovića, Vladimira Bakarića, raspad Jugoslavije, balvan- revolucija, društveni ambijent u suvremenoj Hrvatskoj…
Vjerujem da je suvišno napominjati kako se osobno ne slažem gotovo ni u jednoj interpretaciji navedenih događaja s načinom na koji ih Nazor vidi, no puno važna je jedna druga stvar, koju je na nedavnoj tribini povodom osamdesete godišnjice AVNOJ-a, na kojoj sam sudjelovao u Zagrebu, izrekao Hrvoje Klasić.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ni govora o mračnim mjestima hrvatske politike
Klasić je naveo značajan broj knjiga u izdanju Memorijalno- dokumentacijskog centra Domovinskog rata, koji Ante Nazor vodi, a koji se detaljno bavi brojnim aspektima rata, navodeći kako istom tom centru nije na pamet palo objaviti niti jednu knjigu o mračnim mjestima rata od strane hrvatske politike i ljudi koji su radili, čak i na hrvatskim sudovima sankcionirane ratne zločine.
Ako je to tako, a jest, onda svaka primjedba koja se odnosi na jednostranost, a dolazi od Nazora i njemu sličnih, nema nikakvog smisla i treba je isključivo razumjeti kao negodovanje zbog izostanka monolitnosti.
Netko tko iz radova i nastupa tih povjesničara pokušava razumjeti cjelinu rata, općenito 20. stoljeća i okolnosti koje su uzrokovale ovakav razvoj povijesnih događaja, nema nikakve šanse imati cjelovitu i razumljivu sliku navedenih povijesnih procesa, a kamoli razumjeti da svaki događaj može biti protumačen s nekoliko strana.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sustav svaki put bespogovorno ustukne
No, ti ljudi, odnosno političari, urednici tih portala i povjesničari predstavljaju tek površinski dio problema, budući da je pravi problem taj što sustav svaki put bespogovorno ustukne pred negodovanjima i željama crkve i desnice, neovisno o tome je li riječ o zaustavljanju kurikularne reforme, povlačenju već odobrenog udžbenika ili suspenziji bilo kakve rasprave, ne samo o povlačenju vjeronauka iz javnih škola, nego i o tome da se nastava iz tog predmeta izvodi prvi ili zadnji sat u rasporedu.
Nevjerojatno je zapravo do koje mjere je moć tog refleksnog oportunizma i državotvornog nacionalizma iz devedesetih godina preživjela duboko na pragu trećeg desetljeća 21. stoljeća, držeći čitavo društvo taocima jednog doba koje je odavno moralo biti prevaziđeno.
Tim prije što ovo društvo ima i znanja i kapaciteta da ga prevaziđe, za što, kad već govorimo o nastavi povijesti, imamo savršen primjer u vidu sjajno napisanog separata iz novije povijesti, koji se trebao predavati nakon mirne reintegracije Podunavlja svoj djeci u Vukovaru, a jednako je suspendiran kao i udžbenik o kojem je ovdje riječ.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sustav obrazovanja uređuju nam tvrdi konzervatici. Ovo izbacivanje udžbenika iz povijesti samo im je nova pobjeda
Stvar je toliko banalna, koliko samo nacionalizam može biti
Pogubna pojava ostala je iz socijalističkog razdoblja: vladajuća partija i vladajući narativ moraju imati monopol na povijesnu istinu te nastavu iz povijesti i književnosti. I tu ne smije biti odstupanja, a kamoli kritičke historiografije i propitivanja mitova. Pa je tako zapravo sve ostalo isto, samo što je mit o Titu zamijenjen mitom o Tuđmanu, dok je mitologija Narodnooslobodilačke borbe zamijenjena mitologijom Domovinskog rata
Ako je postojao netko tko još uvijek nije razumio zbog čega je potiho i suštinski eutanazirana kurikularna reforma, kojoj nije pomoglo ni tada svježe lice Borisa Jokića ni ogromna društvena energija, nakon odluke Ministarstva znanosti i obrazovanja o povlačenju dopusnice za odobreni udžbenik iz povijesti za 4. razred gimnazije, autora Miljenka Hajdarovića, Vedrana Ristića i Nikice Torbice, moralo mu je postati jasno.
Stvar je toliko banalna, koliko samo nacionalizam može biti. Kurikularnu reformu zaustavili su Katolička crkva te takozvani državotvorni povjesničari isključivo zato što nisu htjeli izgubiti monopol na nastavu povijesti te hrvatskog jezika i književnosti.
Mit o Titu zamijenjen mitom o Tuđmanu
Odnosno nisu htjeli dopustiti nikakvo razvijanje kritičkog mišljenja upravo na onim predmetima na kojima je ono najpotrebnije. Ovo zahtijeva malu digresiju. Ako postoji nešto najpogubnije, što je po dugoročnosti posljedica ostalo iz socijalističkog razdoblja, to je potpuno ista stvar: vladajuća partija i vladajući narativ moraju imati monopol na povijesnu istinu te nastavu iz povijesti i književnosti. I tu ne smije biti odstupanja, a kamoli kritičke historiografije i propitivanja mitova.
Pa je tako zapravo sve ostalo isto, samo što je mit o Titu zamijenjen mitom o Tuđmanu, dok je mitologija Narodnooslobodilačke borbe zamijenjena mitologijom Domovinskog rata. Jedina, doduše niti malo nebitna, razlika je u promjeni društvenog konteksta, zbog kojeg je danas nemoguće autocenzurom ili suspenzijom kritičkog govora u javnosti suspendirati ozbiljnu kritičku raspravu o nekim temama.
Kampanja Marijane Petir i portala Željke Markić
No, to nije nikakva zasluga spomenutih cenzora, nego je zapravo tek jedina neugodnost koja im predstavlja omanji problem, ali se na to pretjerano ne obaziru. Ovaj udžbenik je, dakle povučen nakon pobune Marijane Petir, kampanje portala Željke Markić i liste primjedbi povjesničara Ante Nazora, koje jesu bile dijelom faktografske, ali su ključno nezadovoljstvo iskazivale načinom na koji su prikazani događaji iz Domovinskog rata, uloga Franje Tuđmana, Milke Planinc, Ante Markovića, Vladimira Bakarića, raspad Jugoslavije, balvan- revolucija, društveni ambijent u suvremenoj Hrvatskoj…
Vjerujem da je suvišno napominjati kako se osobno ne slažem gotovo ni u jednoj interpretaciji navedenih događaja s načinom na koji ih Nazor vidi, no puno važna je jedna druga stvar, koju je na nedavnoj tribini povodom osamdesete godišnjice AVNOJ-a, na kojoj sam sudjelovao u Zagrebu, izrekao Hrvoje Klasić.
Ni govora o mračnim mjestima hrvatske politike
Klasić je naveo značajan broj knjiga u izdanju Memorijalno- dokumentacijskog centra Domovinskog rata, koji Ante Nazor vodi, a koji se detaljno bavi brojnim aspektima rata, navodeći kako istom tom centru nije na pamet palo objaviti niti jednu knjigu o mračnim mjestima rata od strane hrvatske politike i ljudi koji su radili, čak i na hrvatskim sudovima sankcionirane ratne zločine.
Ako je to tako, a jest, onda svaka primjedba koja se odnosi na jednostranost, a dolazi od Nazora i njemu sličnih, nema nikakvog smisla i treba je isključivo razumjeti kao negodovanje zbog izostanka monolitnosti.
Netko tko iz radova i nastupa tih povjesničara pokušava razumjeti cjelinu rata, općenito 20. stoljeća i okolnosti koje su uzrokovale ovakav razvoj povijesnih događaja, nema nikakve šanse imati cjelovitu i razumljivu sliku navedenih povijesnih procesa, a kamoli razumjeti da svaki događaj može biti protumačen s nekoliko strana.
Sustav svaki put bespogovorno ustukne
No, ti ljudi, odnosno političari, urednici tih portala i povjesničari predstavljaju tek površinski dio problema, budući da je pravi problem taj što sustav svaki put bespogovorno ustukne pred negodovanjima i željama crkve i desnice, neovisno o tome je li riječ o zaustavljanju kurikularne reforme, povlačenju već odobrenog udžbenika ili suspenziji bilo kakve rasprave, ne samo o povlačenju vjeronauka iz javnih škola, nego i o tome da se nastava iz tog predmeta izvodi prvi ili zadnji sat u rasporedu.
Nevjerojatno je zapravo do koje mjere je moć tog refleksnog oportunizma i državotvornog nacionalizma iz devedesetih godina preživjela duboko na pragu trećeg desetljeća 21. stoljeća, držeći čitavo društvo taocima jednog doba koje je odavno moralo biti prevaziđeno.
Tim prije što ovo društvo ima i znanja i kapaciteta da ga prevaziđe, za što, kad već govorimo o nastavi povijesti, imamo savršen primjer u vidu sjajno napisanog separata iz novije povijesti, koji se trebao predavati nakon mirne reintegracije Podunavlja svoj djeci u Vukovaru, a jednako je suspendiran kao i udžbenik o kojem je ovdje riječ.