Plamti ubogo selo negdje u maglovitim brdima. Gori bijeda. U zbjegovima se duše raznijele. Dvojica vojnika u maskirnim uniformama stoički promatraju malu balkansku apokalipsu koju su upravo izvršili. Milan je gologlav, a Velja nosi crnu beretku, oči je sakrio tamnim rejbankama i pije pivo. „Lepa sela lepo gore, a ružna ostaju ružna čak i kad gore“, pjesnički mudruje Velja i dodaje flašu Milanu: „Oćeš pivo?“
Tvit s fotografijom legendarne scene
Rađen doslovce usred rata, po bosanskim vukojebinama, slao je snažne pojaseve spasenja. Ispao je taj film doslovce veći od života. 26 godina kasnije Dragojevićev prizor o kojem pišem na početku teksta, završio je u mračnom umreženom naličju najrecentnijeg ratnog pakla. Jedan od milijuna paradoksa koji prate Putinovu invaziju na Ukrajinu, u bratoubilačkom kidisanju se zakačio za krhotinu „Lepih sela“ i antiratnu ostavštinu isfejkao u ratnu sadašnjost.
Naime, kako javlja cijenjeni beogradski portal Nova.rs, u tviteraškim bespućima pojavio se tvit s fotografijom legendarne scene s plamtećim selom i uniformiranim Draganom Bjelogrlićem i Nikolom Kojom, a u tekstu stoji: „Ruski okupatorski vojnici piju pivo nakon što su spalili selo. Evropska civilizacija nestaje u plamenu“!!!
Jedan drugi srpski glumac, Nenad Okanović, prije par dana završio je također kao tviteraški avatar ukrajinskog heroja koji je uništio most u Harkovu i pao herojskom smrću! Kojino lice iz „Nebeske udice“ (filma Ljubiše Samardžića o Beogradu pod NATO-bombama 1999.) pojavljuje se i u fake newsu u kojem je on potpisan kao heroj obrane Kijeva od desanta ruskih padobranaca.
Idealno gorivo za vlastite frustracije
I na ovim primjerima savršeno je jasno da cyberspace vrvi budaletinama kojima ratne traume drugih, predstavljaju idealno gorivo za vlastite frustracije, dosadu ili histeriju. Svijet je naprosto pomahnitao a za to mahnitanje ima danas u rukama idealne alate. Rat u Ukrajini prvi je evropski i prvi prednuklearni svjetski rat koji se odvija u vrijeme velike digitalne selidbe na društvene mreže. Mogućnosti neslućene za psihopate, za patologiju laži i bešćutnosti svake vrste.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Samo čekam kad će negdje osvanuti slika glumca Vuka Kostića iz „Apsolutnih sto“ sa sve snajperom u rukama a ispod ide tvitarija: „Prekaljeni ruski snajperista smaknuo stotinu ukrajinskih nacista“ ili „Ukrajinski heroj snajperom oborio deset ruskih helikoptera!“. Nije smiješno. Užasno je. Ne želim živjeti u takvom svijetu.
Svijet je naprosto pomahnitao. To je jedino objašnjenje zašto je Dragan Bjelogrlić prozvan ruskim okupatorom
Savršeno je jasno da cyberspace vrvi budaletinama kojima ratne traume drugih predstavljaju idealno gorivo za vlastite frustracije, dosadu ili histeriju
Rat u Ukrajini prvi je evropski i prvi prednuklearni svjetski rat koji se odvija u vrijeme velike digitalne selidbe na socijalne mreže. Mogućnosti neslućene za psihopate, za patologiju laži i bešćutnosti svake vrste
Plamti ubogo selo negdje u maglovitim brdima. Gori bijeda. U zbjegovima se duše raznijele. Dvojica vojnika u maskirnim uniformama stoički promatraju malu balkansku apokalipsu koju su upravo izvršili. Milan je gologlav, a Velja nosi crnu beretku, oči je sakrio tamnim rejbankama i pije pivo. „Lepa sela lepo gore, a ružna ostaju ružna čak i kad gore“, pjesnički mudruje Velja i dodaje flašu Milanu: „Oćeš pivo?“
Oni su, dakako, Dragan Bjelogrlić (Milan) i Nikola Kojo (Velja) u kultnom prizoru kultnog remek-djela „Lepa sela lepo gore“ Srđana Dragojevića. Filma, koji se 1996. katarzičnim tamnim smijehom i posijanim kamenjem u našim grlima, upisao u antiratne međaše tadašnjeg sluđenog bratoubilačkog prostora na zgarištu Jugoslavije. A bogme mjesto mu je i na svim bitnim listama svjetske antiratne kinematografije.
Tvit s fotografijom legendarne scene
Rađen doslovce usred rata, po bosanskim vukojebinama, slao je snažne pojaseve spasenja. Ispao je taj film doslovce veći od života. 26 godina kasnije Dragojevićev prizor o kojem pišem na početku teksta, završio je u mračnom umreženom naličju najrecentnijeg ratnog pakla. Jedan od milijuna paradoksa koji prate Putinovu invaziju na Ukrajinu, u bratoubilačkom kidisanju se zakačio za krhotinu „Lepih sela“ i antiratnu ostavštinu isfejkao u ratnu sadašnjost.
Naime, kako javlja cijenjeni beogradski portal Nova.rs, u tviteraškim bespućima pojavio se tvit s fotografijom legendarne scene s plamtećim selom i uniformiranim Draganom Bjelogrlićem i Nikolom Kojom, a u tekstu stoji: „Ruski okupatorski vojnici piju pivo nakon što su spalili selo. Evropska civilizacija nestaje u plamenu“!!!
Jedan drugi srpski glumac, Nenad Okanović, prije par dana završio je također kao tviteraški avatar ukrajinskog heroja koji je uništio most u Harkovu i pao herojskom smrću! Kojino lice iz „Nebeske udice“ (filma Ljubiše Samardžića o Beogradu pod NATO-bombama 1999.) pojavljuje se i u fake newsu u kojem je on potpisan kao heroj obrane Kijeva od desanta ruskih padobranaca.
Idealno gorivo za vlastite frustracije
I na ovim primjerima savršeno je jasno da cyberspace vrvi budaletinama kojima ratne traume drugih, predstavljaju idealno gorivo za vlastite frustracije, dosadu ili histeriju. Svijet je naprosto pomahnitao a za to mahnitanje ima danas u rukama idealne alate. Rat u Ukrajini prvi je evropski i prvi prednuklearni svjetski rat koji se odvija u vrijeme velike digitalne selidbe na društvene mreže. Mogućnosti neslućene za psihopate, za patologiju laži i bešćutnosti svake vrste.
Samo čekam kad će negdje osvanuti slika glumca Vuka Kostića iz „Apsolutnih sto“ sa sve snajperom u rukama a ispod ide tvitarija: „Prekaljeni ruski snajperista smaknuo stotinu ukrajinskih nacista“ ili „Ukrajinski heroj snajperom oborio deset ruskih helikoptera!“. Nije smiješno. Užasno je. Ne želim živjeti u takvom svijetu.