Gotovo sve javne reakcije na veliki porast cijena benzina i dizela polaze od pogrešne pretpostavke da u Hrvatskoj postoji stvarna i nemilosrdna tržišna utakmica distributera, veletrgovaca i maloprodavača naftnih derivata te da je jedini problem u lakomoj i nezasitnoj državi koja svojim ogromnim trošarinama diže njihove cijene na povijesne maksimume. Daleko od toga da hrvatska hipertrofirana država ne uzima previše iz cijene litre goriva za svoje prevelike potrebe, ali računati na tržišno natjecanje u prodaji naftnih derivata je ipak preoptimistično i suviše naivno.
Ove godine, po zadnjim dostupnim podacima, u Hrvatskoj posluje 870 benzinskih postaja. Od toga broja INA ima njih 396, a Tifon, koji je u vlasništvu MOL‑a raspolaže s 46 benzinskih postaja. Prema Zakonu o zaštiti tržišnoga natjecanja poduzetnik koji ima više od 40 % tržišnoga udjela ima i vladajući položaj na tržištu, a INA/MOL i bez Tifona raspolažu s 45,51 % ukupnoga broja svih benzinskih crpki te valjda nije sporno da imaju i dominantnu tržišnu poziciju.
Slovenski Petrol, nakon ovogodišnje akvizicije Croduxa, raspolaže s 201 benzinskom crpkom što znači da INA/MOL i Petrol zajedno kontroliraju tri četvrtine maloprodaje naftnih derivata te je potpuno iluzorno očekivati tržišnu utakmicu poput one u prodaji jabuka ili bilo kojega drugog svakodnevnog proizvoda namijenjenoga širokoj potrošnji.
Zašto nikome nije sporno mijenjanje cijena svaki utorak?
Zbog takvoga rasporeda snaga na tržištu naftnih derivata ponekad se čini da je još uvijek na snazi formula Ministarstva gospodarstva iz 2001. po kojoj su određivane maloprodajne cijene benzina i dizela prema kretanju cijena na tržištu Mediterana i tečaju dolara. Tržište je potpuno liberalizirano prije punih sedam godina, a benzinske crpke i dalje mijenjaju cijene svakoga utorka i to apsolutno nikome u Hrvatskoj nije sporno.
U jednoj od svojih prethodnih kolumni napisao sam da bi Agencija za zaštitu tržišnoga natjecanja promptno reagirala kada bi svi trgovci jabukama odlučili da četvrtkom točno u podne mijenjaju svoje cijene. Zašto je posve normalno da se utorkom mijenjaju cijene na svim benzinskim postajama i to uz prethodnu najavu i kako je moguće da je čak premijer Andrej Plenković u svome nedavnom javnom nastupu usput spomenuo „promjene maloprodajnih cijena utorkom“ kao nešto samo po sebi razumljivo?
Na ta pitanja nemamo odgovor, a bez njega svaki razgovor o povećanim maržama trgovaca naftnim derivatima je uzaludan. Nitko ne raspravlja o maržama u Konzumu, Kauflandu, Lidlu ili Sparu i nitko ne traži da se propiše maksimalna cijena jaja ili putra jer postoji tržišna utakmica, a budući da na tržištu naftnih derivata te utakmice očito nema ili je ona vrlo skromnoga intenziteta, maloprodajne cijene benzina i dizela bile su ujednačene i prije odluke Vlade o njihovim najvišim iznosima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Trenutačne cijena nafte na svjetskom tržištu slične kao 2018.
U listopadu 2018. cijena „Brent“ nafte dosegla je 84 dolara za barel, jedan američki dolar vrijedio je 6,5 kuna, a maloprodajne cijene goriva nakratko su bile više od 10 kuna za litru. Trenutačne cijena nafte na svjetskom tržištu kao i tečaj dolara približno su isti, trošarine su iste i ako tada Vlada nije trebala donositi odluku o najvišim cijenama benzina i dizela, a one tada nisu dosegle ili kao u proteklom tjednu čak osjetno i premašile iznos od 11 kuna za litru, zbog čega je sada Vlada trebala odrediti najvišu cijenu za benzin od 11,10 kuna i dizel od 11 kuna?
U razdoblju od 2011. do 2014. godine cijena barela „Brent“ nafte kretala se u s rasponu od 100 do 128 dolara, a tečaj dolara bio je od 5,55 do 6,19 kuna te je cijena barela nafte u kunama bila u prosjeku za trećinu skuplja nego u prvoj polovici ovog mjeseca.
Bilo bi nadasve zanimljivo da premijer Andrej Plenković ili njegov ministar gospodarstva Tomislav Ćorić predoče javnosti tadašnju strukturu maloprodajne cijena benzina i dizela kako bi i najšira javnost mogla saznati zbog čega su uz tadašnje za trećinu više nabavne cijene nafte u kunama maloprodajne cijene benzina i dizela bile niže barem za deset posto i to bez ikakvoga uplitanja ondašnje Vlade u njihovo određivanje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Niti jedna Vlada nije se željela odreći trošarina
Ministarstvo financija naplatilo je 2019. godine ukupno 8,79 milijardi kuna trošarina na energente te je posvema jasno zbog čega se Vlada ne želi tek tako odreći i malog dijela toga sigurnog prihoda. U protekla dva desetljeća nijedna vlada, zbog ovih ili onih razloga, nije imala ni volje ni snage supstituirati barem dio iznosa trošarina prihodom od koncesija na eksploataciju nafte i plina iz hrvatskoga podzemlja.
MOL je u svome poslovnom izvješću za 2019. godinu iskazao prihode od eksploatacije nafte i plina u iznosu od 1,69 milijardi dolara te operativnu dobit iz tog segmenta poslovanja u iznosu od 1,07 milijardi dolara. Te godine prosječna cijena barela „Brent“ nafte bila je 64,2 dolara, a budući da je u prvih devet mjeseci 2021. prosječna cijena bila 66,86 dolara možemo očekivati da će i u ovoj godini rezultati biti slični ili čak i bolji.
Prije dvije godine MOL je u svome poslovnom izvješću prikazao da je više od četvrtine nafte i više od trećine plina proizveo na hrvatskim bušotinama, što je vrijednosno čak više nego u Mađarskoj. INA, kojom MOL suvereno upravlja, iskazala je za 2019. operativnu dobit iz eksploatacije nafte i plina u iznosu od 356 milijuna dolara. Da je Hrvatska primijenila odavno usvojeni svjetski standard za industriju nafte i plina i podijelila dobit s koncesionarom mogla je u toj godini povećati prihode državnoga proračuna za milijardu kuna ili za toliko umanjiti iznos ukupnih trošarina na energente.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Izgubljeni prihodi
Ta tužna priča o poklonjenoj nafti i plinu traje od 2003. godine, izgubljeni prihodi državnoga i lokalnih proračuna zbog nepostojanja „Production sharing agreements“ između Republike Hrvatske i MOL-a ili formalno Ine variraju od godine do godine ovisno o kretanju cijena nafte i plina na svjetskome odnosno europskome tržištu, a u ovoj i vjerojatno narednoj godini ti će iznosi biti vrlo impresivni.
Nažalost, ni ova Vlada nije pokazala ni namjeru ni ambiciju da supstituira barem dio poreza na potrošnju svih građana, po čemu je nesporni europski prvak, prihodima od koncesija za eksploataciju imovine istih tih građana, a po tom je kriteriju na posljednjem mjestu u Europi. Zbog čega je to tako, nije potrebno dodatno pojašnjavati, ali da se tako nešto ipak dogodilo, cijena litre benzina u ovome tjednu bila bi manja od 10 kuna.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Telegram analiza: Evo zašto su cijene goriva u Hrvatskoj toliko podivljale. I ne, ogromne trošarine nisu jedini problem
Zašto nikome u Hrvatskoj nije sporno što se cijene goriva i dalje mijenjaju utorkom, kao prije liberalizacije tržišta?
Ni ova Vlada nije pokazala ni namjeru ni ambiciju da supstituira barem dio poreza na potrošnju svih građana, po čemu je nesporni europski prvak, prihodima od koncesija za eksploataciju imovine istih tih građana, a po tom je kriteriju na posljednjem mjestu u Europi. Da se tako nešto dogodilo, cijena litre benzina u ovome tjednu bila bi manja od 10 kuna
Gotovo sve javne reakcije na veliki porast cijena benzina i dizela polaze od pogrešne pretpostavke da u Hrvatskoj postoji stvarna i nemilosrdna tržišna utakmica distributera, veletrgovaca i maloprodavača naftnih derivata te da je jedini problem u lakomoj i nezasitnoj državi koja svojim ogromnim trošarinama diže njihove cijene na povijesne maksimume. Daleko od toga da hrvatska hipertrofirana država ne uzima previše iz cijene litre goriva za svoje prevelike potrebe, ali računati na tržišno natjecanje u prodaji naftnih derivata je ipak preoptimistično i suviše naivno.
Ove godine, po zadnjim dostupnim podacima, u Hrvatskoj posluje 870 benzinskih postaja. Od toga broja INA ima njih 396, a Tifon, koji je u vlasništvu MOL‑a raspolaže s 46 benzinskih postaja. Prema Zakonu o zaštiti tržišnoga natjecanja poduzetnik koji ima više od 40 % tržišnoga udjela ima i vladajući položaj na tržištu, a INA/MOL i bez Tifona raspolažu s 45,51 % ukupnoga broja svih benzinskih crpki te valjda nije sporno da imaju i dominantnu tržišnu poziciju.
Slovenski Petrol, nakon ovogodišnje akvizicije Croduxa, raspolaže s 201 benzinskom crpkom što znači da INA/MOL i Petrol zajedno kontroliraju tri četvrtine maloprodaje naftnih derivata te je potpuno iluzorno očekivati tržišnu utakmicu poput one u prodaji jabuka ili bilo kojega drugog svakodnevnog proizvoda namijenjenoga širokoj potrošnji.
Zašto nikome nije sporno mijenjanje cijena svaki utorak?
Zbog takvoga rasporeda snaga na tržištu naftnih derivata ponekad se čini da je još uvijek na snazi formula Ministarstva gospodarstva iz 2001. po kojoj su određivane maloprodajne cijene benzina i dizela prema kretanju cijena na tržištu Mediterana i tečaju dolara. Tržište je potpuno liberalizirano prije punih sedam godina, a benzinske crpke i dalje mijenjaju cijene svakoga utorka i to apsolutno nikome u Hrvatskoj nije sporno.
U jednoj od svojih prethodnih kolumni napisao sam da bi Agencija za zaštitu tržišnoga natjecanja promptno reagirala kada bi svi trgovci jabukama odlučili da četvrtkom točno u podne mijenjaju svoje cijene. Zašto je posve normalno da se utorkom mijenjaju cijene na svim benzinskim postajama i to uz prethodnu najavu i kako je moguće da je čak premijer Andrej Plenković u svome nedavnom javnom nastupu usput spomenuo „promjene maloprodajnih cijena utorkom“ kao nešto samo po sebi razumljivo?
Na ta pitanja nemamo odgovor, a bez njega svaki razgovor o povećanim maržama trgovaca naftnim derivatima je uzaludan. Nitko ne raspravlja o maržama u Konzumu, Kauflandu, Lidlu ili Sparu i nitko ne traži da se propiše maksimalna cijena jaja ili putra jer postoji tržišna utakmica, a budući da na tržištu naftnih derivata te utakmice očito nema ili je ona vrlo skromnoga intenziteta, maloprodajne cijene benzina i dizela bile su ujednačene i prije odluke Vlade o njihovim najvišim iznosima.
Trenutačne cijena nafte na svjetskom tržištu slične kao 2018.
U listopadu 2018. cijena „Brent“ nafte dosegla je 84 dolara za barel, jedan američki dolar vrijedio je 6,5 kuna, a maloprodajne cijene goriva nakratko su bile više od 10 kuna za litru. Trenutačne cijena nafte na svjetskom tržištu kao i tečaj dolara približno su isti, trošarine su iste i ako tada Vlada nije trebala donositi odluku o najvišim cijenama benzina i dizela, a one tada nisu dosegle ili kao u proteklom tjednu čak osjetno i premašile iznos od 11 kuna za litru, zbog čega je sada Vlada trebala odrediti najvišu cijenu za benzin od 11,10 kuna i dizel od 11 kuna?
U razdoblju od 2011. do 2014. godine cijena barela „Brent“ nafte kretala se u s rasponu od 100 do 128 dolara, a tečaj dolara bio je od 5,55 do 6,19 kuna te je cijena barela nafte u kunama bila u prosjeku za trećinu skuplja nego u prvoj polovici ovog mjeseca.
Bilo bi nadasve zanimljivo da premijer Andrej Plenković ili njegov ministar gospodarstva Tomislav Ćorić predoče javnosti tadašnju strukturu maloprodajne cijena benzina i dizela kako bi i najšira javnost mogla saznati zbog čega su uz tadašnje za trećinu više nabavne cijene nafte u kunama maloprodajne cijene benzina i dizela bile niže barem za deset posto i to bez ikakvoga uplitanja ondašnje Vlade u njihovo određivanje.
Niti jedna Vlada nije se željela odreći trošarina
Ministarstvo financija naplatilo je 2019. godine ukupno 8,79 milijardi kuna trošarina na energente te je posvema jasno zbog čega se Vlada ne želi tek tako odreći i malog dijela toga sigurnog prihoda. U protekla dva desetljeća nijedna vlada, zbog ovih ili onih razloga, nije imala ni volje ni snage supstituirati barem dio iznosa trošarina prihodom od koncesija na eksploataciju nafte i plina iz hrvatskoga podzemlja.
MOL je u svome poslovnom izvješću za 2019. godinu iskazao prihode od eksploatacije nafte i plina u iznosu od 1,69 milijardi dolara te operativnu dobit iz tog segmenta poslovanja u iznosu od 1,07 milijardi dolara. Te godine prosječna cijena barela „Brent“ nafte bila je 64,2 dolara, a budući da je u prvih devet mjeseci 2021. prosječna cijena bila 66,86 dolara možemo očekivati da će i u ovoj godini rezultati biti slični ili čak i bolji.
Prije dvije godine MOL je u svome poslovnom izvješću prikazao da je više od četvrtine nafte i više od trećine plina proizveo na hrvatskim bušotinama, što je vrijednosno čak više nego u Mađarskoj. INA, kojom MOL suvereno upravlja, iskazala je za 2019. operativnu dobit iz eksploatacije nafte i plina u iznosu od 356 milijuna dolara. Da je Hrvatska primijenila odavno usvojeni svjetski standard za industriju nafte i plina i podijelila dobit s koncesionarom mogla je u toj godini povećati prihode državnoga proračuna za milijardu kuna ili za toliko umanjiti iznos ukupnih trošarina na energente.
Izgubljeni prihodi
Ta tužna priča o poklonjenoj nafti i plinu traje od 2003. godine, izgubljeni prihodi državnoga i lokalnih proračuna zbog nepostojanja „Production sharing agreements“ između Republike Hrvatske i MOL-a ili formalno Ine variraju od godine do godine ovisno o kretanju cijena nafte i plina na svjetskome odnosno europskome tržištu, a u ovoj i vjerojatno narednoj godini ti će iznosi biti vrlo impresivni.
Nažalost, ni ova Vlada nije pokazala ni namjeru ni ambiciju da supstituira barem dio poreza na potrošnju svih građana, po čemu je nesporni europski prvak, prihodima od koncesija za eksploataciju imovine istih tih građana, a po tom je kriteriju na posljednjem mjestu u Europi. Zbog čega je to tako, nije potrebno dodatno pojašnjavati, ali da se tako nešto ipak dogodilo, cijena litre benzina u ovome tjednu bila bi manja od 10 kuna.