Slučaj iscrtanog grafita svastike i kratice „SS“ na spomeniku žrtvama holokausta u Varaždinu jedan je u nizu takvih gnjusnih grafita koji su, nažalost, sveprisutni u našem okruženju. Prije nekoliko godina je u zagrebačkom KIC-u održana izložba fotografije Jovice Drobnjaka pod naslovom „Zidovi mržnje“, koji je u samo tri godine u Zagrebu fotografirao više stotina takvih grafita. Pitanje je da li je ijedan autor bio procesuiran.
Rijedak slučaj da je počinitelj uhvaćen
Prije nepune dvije godine dogodio se gotovo isti incident u Varaždinu na istom spomeniku žrtvama holokausta – tada je uz kukasti križ umjesto „SS“ bilo iscrtano ustaško „U“ – slučaj je zabilježen, ali počinitelj nije bio nikada otkriven. Stoga rijedak slučaj da je autor grafita iz mržnje ovaj put uopće uhvaćen. Policijska uprava varaždinska podnijela je kaznenu prijavu državnom odvjetništvu za kazneno djelo oštećenja tuđe stvari počinjeno iz niskih pobuda za koje je zapriječena kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina (članak 235. stavak 3. Kaznenog zakona).
Time je zauzela stav da se radi o oštećenju tuđe stvari iz niskih pobuda, iako državno odvjetništvo nije vezano tim stavom. U spomenutom projektu Hrvatskog pravnog centra otkrili smo predmete u kojima je policija pokrenula postupak za kazneno djelo javnog poticanja na nasilje i mržnju na temelju grafita „sa ustaškim i nacističkim obilježjima“, ali je državno odvjetništvo prekvalificiralo djelo u oštećenje tuđe stvari iz niskih pobuda. Policija svakako usklađuje svoju praksu kaznenih prijava s praksom državnog odvjetništva te se po potrebi i konzultira s državnim odvjetništvom prije podnošenja kaznene prijave.
U svakom slučaju, valja pohvaliti policiju da je ovaj put uhvatila počinitelja kako bi ga se procesuiralo jer se šalje važna poruka da se radi o ozbiljnom kaznenom djelu za koje je, ponavljam, propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina. Osobno sam svojevremeno sudjelovao u radnoj skupini Ministarstva pravosuđa za izradu Kaznenog zakona koji je od stupanja na snagu 2013. godine za niz kaznenih djela predvidio strože kazne ako su počinjene iz mržnje – samostalno ili kao jedna od tzv. niskih pobuda – među kojima je i oštećenje tuđe stvari iz članka 235. Kaznenog zakona. Štoviše, kod tog kaznenog djela je ranije bilo dvojbeno obuhvaća li crtanje grafite – zato smo novim zakonskim tekstom izričito obuhvatili neovlašteno mijenjanje izgleda zidova crtežima ili natpisima.
Ne slažem se s uglednom odvjetnicom
Vratimo se na aktualni slučaj iz Varaždina. Državno odvjetništvo je po zaprimanju kaznene prijave pokrenulo kazneni postupak, prihvativši kvalifikaciju da se radi o oštećenju tuđe stvari iz niskih pobuda. Međutim, u Telegramu je ugledna odvjetnica gospođa Vesna Alaburić, koja već niz godina ukazuje na probleme u procesuiranju govora mržnje u našem društvu, izrazila kritički stav o toj kvalifikaciji smatrajući da na taj način državno odvjetništvo takav slučaj odobravanja genocida tretira kao svojevrsni „komunalni problem“.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Iako se slažem s gospođom Alaburić da su ovdje ostvarena i obilježja kaznenog djela javnog poticanja na nasilje i mržnju iz članka 325. stavka 4. Kaznenog zakona, ne mogu se složiti s tvrdnjom da ovaj je ovaj slučaj tretiran kao „komunalni problem“. Naime, oštećenje tuđe stvari iz niskih pobuda već u svom opisu obuhvaća diskriminatornu pobudu („mržnju“) i zbog toga propisuje veću kaznu nego za obično oštećenje tuđe stvari crtanjem grafita, za koje je propisana kazna zatvora do dvije godine. Stoga, kada bismo istu osobu za isto djelo kaznili i za javno poticanje na nasilje i mržnju i za oštećenje tuđe stvari iz mržnje, tada bismo istu okolnost – diskriminatornu pobudu tj. mržnju – dva puta kvalificirali, što u pravilu nije dopušteno.
Sigurnija alternativa za državno odvjetništvo
Postoje iznimke, iako se te iznimke nisu pojavile u kontekstu zločina iz mržnje i govora mržnje. Primjerice, u praksi našeg Vrhovnog suda dugo se smatralo da nije dopušteno da se razbojniku za ubojstvo žrtve tijekom pljačke sudi i za teško ubojstvo iz koristoljublja i za razbojništvo (npr. u predmetima br. I Kž-801/93, I Kž-800/00, I Kž-352/07 i dr.), ali se to promijenilo nakon suđenja počiniteljima krvave pljačke FINA-e 2005. godine kojom prilikom su rafalnom paljbom ubijena dva zaštitara, a predmet je okončan pred Vrhovnim sudom (I Kž-550/15) osudom za tri kaznena djela: teško ubojstvo iz koristoljublja, razbojništvo i dovođenje u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvo. Međutim, ne znam za nijedan slučaj u kojem bi počinitelj bio osuđen i za javno poticanje za nasilje i mržnju i za oštećenje tuđe stvari iz mržnje kao niske pobude.
Stoga, postoji sigurnija alternativa po kojoj je državno odvjetništvo moglo procesuirati predmetnog počinitelja za dva kaznena djela. Državno odvjetništvo moglo ga je optužiti uz javno poticanje na nasilje i mržnju i za obično oštećenje tuđe stvari grafitima jer tada bi se prvim kaznenim djelom obuhvatio diskriminatorni, a drugim kaznenim djelom imovinski aspekt (ili kako ga gospođa Alaburić ilustrativno naziva „komunalni“) pa ne bi bilo preklapanja u pravnoj kvalifikaciji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Upravo je tako okončan jedan vukovarski predmet gdje je dvoje okrivljenih osuđeno za oštećenje tuđe stvari grafitom i javno poticanje na nasilje i mržnju zbog ispisivanja grafita u obliku križa sa 4 ćirilična slova C („S“) i grafita „Vukovar je srpski“. Međutim, što se tiče težine kazne praktično ne bi bilo nikakve razlike u odnosu na kvalifikaciju po kojoj državno odvjetništvo sada procesuira ovaj varaždinski slučaj, štoviše, čak bi bila neznatno blaža u pogledu maksimalne kazne jer u vukovarskom slučaju sud ne bi mogao izreći kaznu od pet godina kao kod oštećenja tuđe stvari iz mržnje, već prema pravilima o stjecaju najviše 4 godine i 11 mjeseci.
Pripisuju to svojoj mladenačkoj ludosti
Razlog zašto se državno odvjetništvo nije odlučilo za tu alternativu možda i nije maksimalna kazna ili propust u kvalifikaciji, već strah od rizika da sud iz bilo kojeg razloga ne prihvati kvalifikaciju za javno poticanje na nasilje i mržnju i osudi počinitelja samo za obično oštećenje tuđe stvari grafitima za koje je propisana kazna zatvora do dvije godine. Naime, okrivljenici se u takvim predmetima brane da nemaju ništa protiv Židova ili Srba, pripisujući crtanje grafita vlastitoj „mladenačkoj ludosti“, što sudovi nerijetko prihvaćaju isključujući namjeru za javno poticanje na nasilje i mržnju. Da se to dogodilo, počinitelj bi bio osuđen za obično oštećenje stvari, ali za to ne bi bilo krivo državno odvjetništvo, već sud.
Upravo je u tome problem u našoj pravosudnoj praksi – da državno odvjetništvo često slijedi praksu sudova kod pravne kvalifikacije, makar se i ne slagalo s tom praksom, a kako bi se uspješno okončalo predmet (osudom). Nekad je situacija obrnuta, državno odvjetništvo pogrešno kvalificira kazneno djelo, a sud je u nemogućnosti ispraviti pogrešnu kvalifikaciju jer je vezan tom ili blažom kvalifikacijom. Tako sud, u konkretnom varaždinskom slučaju, sve i da smatra da se radi o javnom poticanju na nasilje i mržnju, neće moći osuditi počinitelja za to djelo jer nije ono obuhvaćeno optužbom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U svakom slučaju, hoću reći da za pravnu kvalifikaciju u ovom predmetu nije isključivo odgovorno državno odvjetništvo jer ono svoju kvalifikaciju usklađuje s policijom i sudskom praksom pa su svi oni na neki način suodgovorni za to što ovdje nije obuhvaćeno i javno poticanje na nasilje i mržnju, premda bi i meni bilo draže, kao i gospođi Alaburić, da je državno odvjetništvo obuhvatilo i to djelo kako bi sud razriješio ovo sporno pravno pitanje.
Kazneni okvir svakako je adekvatan
Bez obzira na to, mislim da je predmetni varaždinski slučaj zasad ipak koliko-toliko svijetli primjer procesuiranja ovakvog zločina iz mržnje – jednim kaznenim djelom obuhvaćeni su i imovinski i diskriminatorni aspekt djela, iako je točno da je imovinski u prvom planu. Kazneni okvir od šest mjeseci do pet godina je svakako adekvatan, premda ćemo tek vidjeti kakav će biti ishod postupka. Smatram da ne smijemo previsoko postavljati kriterije očekujući izrazito oštro kažnjavanje ovakvih počinitelja, jer to ne bi ni bilo pravedno dokle god se neki oblici fašizma ili nacizma toleriraju u vidu ustaškog pozdrava „Za dom spremni!“ ili se kažnjavaju neznatnim prekršajnim kaznama.
Upravo su jednog autora grafita „Za dom spremni“ prije 15-ak godina kaznili za prekršaj iz Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira sa samo 192 kune (25 eura)! E, to je bio primjer tretiranja fašizma kao komunalnog problema, a barem su takvi slučajevi novim Kaznenim zakonom izričito sankcionirani kao kazneno djelo oštećenja tuđe stvari iz niskih pobuda. Sam poklič „Za dom spremni“ nije potpuno zabranjen tj. postoje iznimke koje zbunjuju i policiju i građane. Još uvijek smo u fazi kada se ni zakonodavac ni pravosuđe nisu do kraja opredijelili za beziznimno i adekvatno kažnjavanje nacizma, fašizma i ustaštva, što je preduvjet civiliziranog i tolerantnog društva.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Telegram polemika: kako bi trebalo kažnjavati ustaške grafite
Izvanredni profesor na zagrebačkom Pravnom fakultetu odgovara na tekst cijenjene odvjetnice Vesne Alaburić
Slučaj iscrtanog grafita svastike i kratice „SS“ na spomeniku žrtvama holokausta u Varaždinu jedan je u nizu takvih gnjusnih grafita koji su, nažalost, sveprisutni u našem okruženju. Prije nekoliko godina je u zagrebačkom KIC-u održana izložba fotografije Jovice Drobnjaka pod naslovom „Zidovi mržnje“, koji je u samo tri godine u Zagrebu fotografirao više stotina takvih grafita. Pitanje je da li je ijedan autor bio procesuiran.
Osobno sam sudjelovao u projektu „IRIS – Unapređenje borbe protiv nesnošljivosti kroz istraživanje, izradu preporuka i obuku“ Hrvatskog pravnog centra, gdje smo istraživali predmete zločina iz mržnje u razdoblju od 2013. do 2018., a gdje se pokazalo da je u Hrvatskoj najviše neotkrivenih počinitelja zločina iz mržnje – čak 57,7%.- upravo u predmetima oštećenja tuđe stvari, a najčešće se radilo o grafitima. Štoviše, brojne grafite policija niti ne bilježi kao kaznena djela jer bi to utjecalo na ukupnu statistiku „neotkrivenih“ slučajeva i kvarilo bi sliku o uspješnosti rado policije.
Rijedak slučaj da je počinitelj uhvaćen
Prije nepune dvije godine dogodio se gotovo isti incident u Varaždinu na istom spomeniku žrtvama holokausta – tada je uz kukasti križ umjesto „SS“ bilo iscrtano ustaško „U“ – slučaj je zabilježen, ali počinitelj nije bio nikada otkriven. Stoga rijedak slučaj da je autor grafita iz mržnje ovaj put uopće uhvaćen. Policijska uprava varaždinska podnijela je kaznenu prijavu državnom odvjetništvu za kazneno djelo oštećenja tuđe stvari počinjeno iz niskih pobuda za koje je zapriječena kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina (članak 235. stavak 3. Kaznenog zakona).
Time je zauzela stav da se radi o oštećenju tuđe stvari iz niskih pobuda, iako državno odvjetništvo nije vezano tim stavom. U spomenutom projektu Hrvatskog pravnog centra otkrili smo predmete u kojima je policija pokrenula postupak za kazneno djelo javnog poticanja na nasilje i mržnju na temelju grafita „sa ustaškim i nacističkim obilježjima“, ali je državno odvjetništvo prekvalificiralo djelo u oštećenje tuđe stvari iz niskih pobuda. Policija svakako usklađuje svoju praksu kaznenih prijava s praksom državnog odvjetništva te se po potrebi i konzultira s državnim odvjetništvom prije podnošenja kaznene prijave.
U svakom slučaju, valja pohvaliti policiju da je ovaj put uhvatila počinitelja kako bi ga se procesuiralo jer se šalje važna poruka da se radi o ozbiljnom kaznenom djelu za koje je, ponavljam, propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina. Osobno sam svojevremeno sudjelovao u radnoj skupini Ministarstva pravosuđa za izradu Kaznenog zakona koji je od stupanja na snagu 2013. godine za niz kaznenih djela predvidio strože kazne ako su počinjene iz mržnje – samostalno ili kao jedna od tzv. niskih pobuda – među kojima je i oštećenje tuđe stvari iz članka 235. Kaznenog zakona. Štoviše, kod tog kaznenog djela je ranije bilo dvojbeno obuhvaća li crtanje grafite – zato smo novim zakonskim tekstom izričito obuhvatili neovlašteno mijenjanje izgleda zidova crtežima ili natpisima.
Ne slažem se s uglednom odvjetnicom
Vratimo se na aktualni slučaj iz Varaždina. Državno odvjetništvo je po zaprimanju kaznene prijave pokrenulo kazneni postupak, prihvativši kvalifikaciju da se radi o oštećenju tuđe stvari iz niskih pobuda. Međutim, u Telegramu je ugledna odvjetnica gospođa Vesna Alaburić, koja već niz godina ukazuje na probleme u procesuiranju govora mržnje u našem društvu, izrazila kritički stav o toj kvalifikaciji smatrajući da na taj način državno odvjetništvo takav slučaj odobravanja genocida tretira kao svojevrsni „komunalni problem“.
Iako se slažem s gospođom Alaburić da su ovdje ostvarena i obilježja kaznenog djela javnog poticanja na nasilje i mržnju iz članka 325. stavka 4. Kaznenog zakona, ne mogu se složiti s tvrdnjom da ovaj je ovaj slučaj tretiran kao „komunalni problem“. Naime, oštećenje tuđe stvari iz niskih pobuda već u svom opisu obuhvaća diskriminatornu pobudu („mržnju“) i zbog toga propisuje veću kaznu nego za obično oštećenje tuđe stvari crtanjem grafita, za koje je propisana kazna zatvora do dvije godine. Stoga, kada bismo istu osobu za isto djelo kaznili i za javno poticanje na nasilje i mržnju i za oštećenje tuđe stvari iz mržnje, tada bismo istu okolnost – diskriminatornu pobudu tj. mržnju – dva puta kvalificirali, što u pravilu nije dopušteno.
Sigurnija alternativa za državno odvjetništvo
Postoje iznimke, iako se te iznimke nisu pojavile u kontekstu zločina iz mržnje i govora mržnje. Primjerice, u praksi našeg Vrhovnog suda dugo se smatralo da nije dopušteno da se razbojniku za ubojstvo žrtve tijekom pljačke sudi i za teško ubojstvo iz koristoljublja i za razbojništvo (npr. u predmetima br. I Kž-801/93, I Kž-800/00, I Kž-352/07 i dr.), ali se to promijenilo nakon suđenja počiniteljima krvave pljačke FINA-e 2005. godine kojom prilikom su rafalnom paljbom ubijena dva zaštitara, a predmet je okončan pred Vrhovnim sudom (I Kž-550/15) osudom za tri kaznena djela: teško ubojstvo iz koristoljublja, razbojništvo i dovođenje u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvo. Međutim, ne znam za nijedan slučaj u kojem bi počinitelj bio osuđen i za javno poticanje za nasilje i mržnju i za oštećenje tuđe stvari iz mržnje kao niske pobude.
Stoga, postoji sigurnija alternativa po kojoj je državno odvjetništvo moglo procesuirati predmetnog počinitelja za dva kaznena djela. Državno odvjetništvo moglo ga je optužiti uz javno poticanje na nasilje i mržnju i za obično oštećenje tuđe stvari grafitima jer tada bi se prvim kaznenim djelom obuhvatio diskriminatorni, a drugim kaznenim djelom imovinski aspekt (ili kako ga gospođa Alaburić ilustrativno naziva „komunalni“) pa ne bi bilo preklapanja u pravnoj kvalifikaciji.
Upravo je tako okončan jedan vukovarski predmet gdje je dvoje okrivljenih osuđeno za oštećenje tuđe stvari grafitom i javno poticanje na nasilje i mržnju zbog ispisivanja grafita u obliku križa sa 4 ćirilična slova C („S“) i grafita „Vukovar je srpski“. Međutim, što se tiče težine kazne praktično ne bi bilo nikakve razlike u odnosu na kvalifikaciju po kojoj državno odvjetništvo sada procesuira ovaj varaždinski slučaj, štoviše, čak bi bila neznatno blaža u pogledu maksimalne kazne jer u vukovarskom slučaju sud ne bi mogao izreći kaznu od pet godina kao kod oštećenja tuđe stvari iz mržnje, već prema pravilima o stjecaju najviše 4 godine i 11 mjeseci.
Pripisuju to svojoj mladenačkoj ludosti
Razlog zašto se državno odvjetništvo nije odlučilo za tu alternativu možda i nije maksimalna kazna ili propust u kvalifikaciji, već strah od rizika da sud iz bilo kojeg razloga ne prihvati kvalifikaciju za javno poticanje na nasilje i mržnju i osudi počinitelja samo za obično oštećenje tuđe stvari grafitima za koje je propisana kazna zatvora do dvije godine. Naime, okrivljenici se u takvim predmetima brane da nemaju ništa protiv Židova ili Srba, pripisujući crtanje grafita vlastitoj „mladenačkoj ludosti“, što sudovi nerijetko prihvaćaju isključujući namjeru za javno poticanje na nasilje i mržnju. Da se to dogodilo, počinitelj bi bio osuđen za obično oštećenje stvari, ali za to ne bi bilo krivo državno odvjetništvo, već sud.
Upravo je u tome problem u našoj pravosudnoj praksi – da državno odvjetništvo često slijedi praksu sudova kod pravne kvalifikacije, makar se i ne slagalo s tom praksom, a kako bi se uspješno okončalo predmet (osudom). Nekad je situacija obrnuta, državno odvjetništvo pogrešno kvalificira kazneno djelo, a sud je u nemogućnosti ispraviti pogrešnu kvalifikaciju jer je vezan tom ili blažom kvalifikacijom. Tako sud, u konkretnom varaždinskom slučaju, sve i da smatra da se radi o javnom poticanju na nasilje i mržnju, neće moći osuditi počinitelja za to djelo jer nije ono obuhvaćeno optužbom.
U svakom slučaju, hoću reći da za pravnu kvalifikaciju u ovom predmetu nije isključivo odgovorno državno odvjetništvo jer ono svoju kvalifikaciju usklađuje s policijom i sudskom praksom pa su svi oni na neki način suodgovorni za to što ovdje nije obuhvaćeno i javno poticanje na nasilje i mržnju, premda bi i meni bilo draže, kao i gospođi Alaburić, da je državno odvjetništvo obuhvatilo i to djelo kako bi sud razriješio ovo sporno pravno pitanje.
Kazneni okvir svakako je adekvatan
Bez obzira na to, mislim da je predmetni varaždinski slučaj zasad ipak koliko-toliko svijetli primjer procesuiranja ovakvog zločina iz mržnje – jednim kaznenim djelom obuhvaćeni su i imovinski i diskriminatorni aspekt djela, iako je točno da je imovinski u prvom planu. Kazneni okvir od šest mjeseci do pet godina je svakako adekvatan, premda ćemo tek vidjeti kakav će biti ishod postupka. Smatram da ne smijemo previsoko postavljati kriterije očekujući izrazito oštro kažnjavanje ovakvih počinitelja, jer to ne bi ni bilo pravedno dokle god se neki oblici fašizma ili nacizma toleriraju u vidu ustaškog pozdrava „Za dom spremni!“ ili se kažnjavaju neznatnim prekršajnim kaznama.
Upravo su jednog autora grafita „Za dom spremni“ prije 15-ak godina kaznili za prekršaj iz Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira sa samo 192 kune (25 eura)! E, to je bio primjer tretiranja fašizma kao komunalnog problema, a barem su takvi slučajevi novim Kaznenim zakonom izričito sankcionirani kao kazneno djelo oštećenja tuđe stvari iz niskih pobuda. Sam poklič „Za dom spremni“ nije potpuno zabranjen tj. postoje iznimke koje zbunjuju i policiju i građane. Još uvijek smo u fazi kada se ni zakonodavac ni pravosuđe nisu do kraja opredijelili za beziznimno i adekvatno kažnjavanje nacizma, fašizma i ustaštva, što je preduvjet civiliziranog i tolerantnog društva.