Moja teza je bila vrlo jednostavna: u specifičnim i nespornim okolnostima tog i takvih varaždinskih slučajeva (crtanja nacističkih i ustaških simbola na spomen obilježju žrtvama Holokausta) radi se o upravo školskom/paradigmatskom primjeru kaznenog djela opisanog u članku 325. KZ – odobravanja zločina genocida i poticanja na mržnju i nasilje prema pripadnicima židovske zajednice, danas i ovdje.
Meni je, stoga, bilo neshvatljivo da policija i državno odvjetništvo ne primjenjuju pravnu normu koja je primarno dizajnirana baš za svrhe suzbijanja i kažnjavanja različitih oblika tzv. „govora mržnje“, pa i u njegovoj simboličkoj manifestaciji, protiv određenih ranjivih društvenih skupina, nego primjenjuju normu koja je dizajnirana za zaštitu imovine.
Profesor i ja slažemo se u bitnome
Prof. Maršavelski se slaže s mojom temeljnom tezom. I on, naime, smatra da su ovdje ostvarena i obilježja kaznenog djela javnog poticanja na nasilje i mržnju iz članka 325. KZ, te navodi da bi i njemu bilo draže da je državno odvjetništvo obuhvatilo i to djelo kako bi sud razriješio ovo pravno pitanje. Dakle, u bitnome se slažemo.
Prof. Maršavelski se, međutim, ne slaže s mojom „tvrdnjom da je ovaj slučaj tretiran kao komunalni problem“ i s mojom uzgrednom zaključnom napomenom da je u ovom konkretnom slučaju moguća kumulacija kaznenih djela javnog poticanja na nasilje i mržnju (čl. 325. KZ) i kaznenog djela oštećenja tuđe stvari (iz niskih pobuda) (čl. 235 KZ).
Ponajprije, u situaciji kad u KZ postoji pravna norma koja je nesumnjivo primjerenija za kvalificiranje i sankcioniranje tih i takvih (zlo)djela, kvalificiranje tog zloćudnog čina kao kaznenog djela oštećenja tuđe stvari iz niskih pobuda, kao da se, metaforički rečeno, radi o svojevrsnom komunalnom problemu, za mene je naprosto neshvatljivo. Sada bih dodala – i uvredljivo. Prof. Maršavelski me u tom pogledu nije razuvjerio.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zamislimo da netko nacrta nacističke grafite u koncentracionim logorima Auschwitz ili Dachau, a da tamošnja državna odvjetništva to (ne)djelo pravno kvalificiraju isključivo ili primarno kao kazneno djelo uništenja tuđe stvari. Nema sumnje da bi to izazvalo zgražanje međunarodne zajednice.
Spomenik Holokaustu je kulturno dobro
Za mene su stvari sasvim jednostavne: za pravilan opis i kvalifikaciju kaznenih djela isključivo je odgovorno državno odvjetništvo. Svaki zločin mora biti nazvan „pravim imenom“ i u tom pogledu ne bi smjelo biti nikakvih „kalkulacija“, kompromisa ili izlika. Nije cilj kazniti počinitelja po svaku cijenu, nego kazniti ga zbog pravih razloga. Samo tako se mogu postizati svrhe generalne i specijalne prevencije. A sudska praksa, ako je pogrešna, može se i mijenjati.
Prof. Maršavelski smatra da je pravna kvalifikacija varaždinskih slučajeva kao kaznenih djela „oštećenja tuđe stvari iz niskih pobuda“ na određeni način primjerena jer su, po njegovom mišljenju, „jednim kaznenim djelom obuhvaćeni i imovinski i diskriminatorni aspekt djela“. Ja, međutim, smatram da je takva kvalifikacija, u okolnostima ovog slučaja, potpuno neprimjerena. U prvom tekstu nisam se posebno bavila tim aspektom, pa ću zato sada obrazložiti:
Članak se nastavlja ispod oglasa
(i) temeljno je pravno pravilo da se u slučaju oštećenja neke konkretne stvari koje je posebno uređeno nekom zakonskom odredbom primjenjuje ta posebna odredba, a ne opća odredba o oštećenju stvari;
(ii) Kazneni zakon propisuje kažnjavanje za oštećenje kulturnog dobra (čl.319.) i za oštećenje tuđe stvari (čl.235.);
(iii) spomen obilježje žrtvama Holokausta nije bilo kakva „stvar“, a pogotovo ne „tuđa stvar“, već je to kulturno dobro (Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara), pa crtanje grafita po toj „stvari“ može biti samo kazneno djelo oštećenja kulturnog dobra iz čl.319. KZ;
Članak se nastavlja ispod oglasa
(iv) počinitelj kaznenog djela oštećenja kulturnog dobra crtanjem fašističkih, nacističkih i/ili ustaških simbola može biti kažnjen za zločin iz mržnje.
Diskriminatorna mržnja nije tek niska pobuda
Za mene je, dakle, nesporno da je crtanje fašističkih, nacističkih i/ili ustaških simbola na spomen obilježju žrtvama Holokausta kazneno djelo oštećenja kulturnog dobra iz čl.319. KZ a ne kazneno djelo oštećenja tuđe stvari. I to kao zločin iz mržnje, u skladu s čl.87/21. KZ.
Kvalificiranje ovog nedjela kao oštećenja tuđe stvari iz niskih pobuda dodatno smatram spornim zbog „niskih pobuda“, jer se takvom kvalifikacijom diskriminatorna mržnja i zločin iz mržnje minimiziraju i poistovjećuju s koristoljubljem, pohlepom, ljubomorom, osvetom, (običnom) mržnjom i sličnim motivima počinjenja kaznenog djela koja su sadržana u općem pojmu „niska pobuda“.
Članak se nastavlja ispod oglasa
KZ ne definira pojam „niska pobuda“. Ne definira ni pojam „mržnja“. Ali definira diskriminatornu mržnju, odnosno zločin iz mržnje i propisuje da će postupanje iz (diskriminatorne, rasističke) mržnje biti otegotna okolnost ili da će se počinitelj teže kazniti ako je to izričito propisano. Time je zakonodavac ovaj oblik mržnje, posebno poguban za svaku društvenu zajednicu, izdvojio iz pojma „niske pobude“ i utvrdio da se kazneno djelo počinjeno iz (diskriminatorne, rasističke) mržnje uvijek strože kažnjava.
Zato pojam „niske pobude“ u KZ ne obuhvaća diskriminatorne, rasističke pobude. I upravo to je razlog što se kvalifikacijom „oštećenje tuđe stvari zbog niskih pobuda“ oštećenju spomen-obilježja žrtvama Holokausta oduzima diskriminatorni, rasistički motiv i ovaj zločin iz mržnje svodi na „komunalni problem“.
Mogu li se kaznena djela kumulirati?
Može li počinitelj u specifičnim okolnostima varaždinskog slučaja biti optužen, pa posljedično i kažnjen za počinjenje više kaznenih djela? Za mene je, na temelju javno dostupnih informacija o slučaju, nesporno da može: primarno i prije svega za kazneno djelo poticanja na nasilje i mržnju (čl.325. KZ), a dodatno i sekundarno, za kazneno djelo oštećenja kulturnog dobra, kao zločin iz mržnje (čl.319. KZ).
Članak se nastavlja ispod oglasa
Radi se tzv. idealnom stjecaju bitno različitih kaznenih djela, tj. o kaznenim djelima koja sadrže različite objektivne (actus reus) i subjektivne (mens rea) elemente. Među njima nema „nedopuštenog preklapanja“ usprkos činjenici da ih dijelom povezuje tzv. diskriminatorna mržnja prema određenoj društvenoj skupini i njenim pripadnicima. Počinitelj se kažnjava za svako djelo, pa se izriče jedinstvena kazna (koja je veća od najveće pojedinačne, a ne može biti veća od njihovog zbroja).
Drago mi je što profesor Maršavelski zagovara iste društvene vrednote i vrijednosti do kojih je i meni stalo. Mi se u bitnome slažemo. U tom svjetlu mi se i naše manje razlike u mišljenjima čine, zapravo, nevažnima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Telegram polemika: ‘Ne, nije dovoljno da se crtanje ustaških grafita kažnjava kao komunalni problem’
Vesna Alaburić odgovara na tekst Aleksandra Maršavelskog
'Meni je neshvatljivo da policija i državno odvjetništvo ne primjenjuju pravnu normu koja je primarno dizajnirana baš za svrhe suzbijanja i kažnjavanja različitih oblika tzv. govora mržnje'
Poštovani profesor Maršavelski odgovorio je na moj tekst objavljen na ovom portalu u vezi nedavnog crtanja nacističkih simbola na spomen obilježju žrtvama Holokausta u Varaždinu. Da podsjetim, u tom sam tekstu problematizirala pravnu kvalifikaciju tog zločinačkog čina od strane policije i državnog odvjetništva isključivo kao kaznenog djela „oštećenja tuđe stvari iz niskih pobuda“ (čl. 235. KZ) i takvu kvalifikaciju, u specifičnim okolnostima tog slučaja, ocijenila kao trivijalizaciju tog zloćudnog čina i njegovo svođenje na, metaforički rečeno, svojevrsni „komunalni“ problem i počinjenu materijalnu štetu.
Moja teza je bila vrlo jednostavna: u specifičnim i nespornim okolnostima tog i takvih varaždinskih slučajeva (crtanja nacističkih i ustaških simbola na spomen obilježju žrtvama Holokausta) radi se o upravo školskom/paradigmatskom primjeru kaznenog djela opisanog u članku 325. KZ – odobravanja zločina genocida i poticanja na mržnju i nasilje prema pripadnicima židovske zajednice, danas i ovdje.
Meni je, stoga, bilo neshvatljivo da policija i državno odvjetništvo ne primjenjuju pravnu normu koja je primarno dizajnirana baš za svrhe suzbijanja i kažnjavanja različitih oblika tzv. „govora mržnje“, pa i u njegovoj simboličkoj manifestaciji, protiv određenih ranjivih društvenih skupina, nego primjenjuju normu koja je dizajnirana za zaštitu imovine.
Profesor i ja slažemo se u bitnome
Prof. Maršavelski se slaže s mojom temeljnom tezom. I on, naime, smatra da su ovdje ostvarena i obilježja kaznenog djela javnog poticanja na nasilje i mržnju iz članka 325. KZ, te navodi da bi i njemu bilo draže da je državno odvjetništvo obuhvatilo i to djelo kako bi sud razriješio ovo pravno pitanje. Dakle, u bitnome se slažemo.
Prof. Maršavelski se, međutim, ne slaže s mojom „tvrdnjom da je ovaj slučaj tretiran kao komunalni problem“ i s mojom uzgrednom zaključnom napomenom da je u ovom konkretnom slučaju moguća kumulacija kaznenih djela javnog poticanja na nasilje i mržnju (čl. 325. KZ) i kaznenog djela oštećenja tuđe stvari (iz niskih pobuda) (čl. 235 KZ).
Ponajprije, u situaciji kad u KZ postoji pravna norma koja je nesumnjivo primjerenija za kvalificiranje i sankcioniranje tih i takvih (zlo)djela, kvalificiranje tog zloćudnog čina kao kaznenog djela oštećenja tuđe stvari iz niskih pobuda, kao da se, metaforički rečeno, radi o svojevrsnom komunalnom problemu, za mene je naprosto neshvatljivo. Sada bih dodala – i uvredljivo. Prof. Maršavelski me u tom pogledu nije razuvjerio.
Zamislimo da netko nacrta nacističke grafite u koncentracionim logorima Auschwitz ili Dachau, a da tamošnja državna odvjetništva to (ne)djelo pravno kvalificiraju isključivo ili primarno kao kazneno djelo uništenja tuđe stvari. Nema sumnje da bi to izazvalo zgražanje međunarodne zajednice.
Spomenik Holokaustu je kulturno dobro
Za mene su stvari sasvim jednostavne: za pravilan opis i kvalifikaciju kaznenih djela isključivo je odgovorno državno odvjetništvo. Svaki zločin mora biti nazvan „pravim imenom“ i u tom pogledu ne bi smjelo biti nikakvih „kalkulacija“, kompromisa ili izlika. Nije cilj kazniti počinitelja po svaku cijenu, nego kazniti ga zbog pravih razloga. Samo tako se mogu postizati svrhe generalne i specijalne prevencije. A sudska praksa, ako je pogrešna, može se i mijenjati.
Prof. Maršavelski smatra da je pravna kvalifikacija varaždinskih slučajeva kao kaznenih djela „oštećenja tuđe stvari iz niskih pobuda“ na određeni način primjerena jer su, po njegovom mišljenju, „jednim kaznenim djelom obuhvaćeni i imovinski i diskriminatorni aspekt djela“. Ja, međutim, smatram da je takva kvalifikacija, u okolnostima ovog slučaja, potpuno neprimjerena. U prvom tekstu nisam se posebno bavila tim aspektom, pa ću zato sada obrazložiti:
(i) temeljno je pravno pravilo da se u slučaju oštećenja neke konkretne stvari koje je posebno uređeno nekom zakonskom odredbom primjenjuje ta posebna odredba, a ne opća odredba o oštećenju stvari;
(ii) Kazneni zakon propisuje kažnjavanje za oštećenje kulturnog dobra (čl.319.) i za oštećenje tuđe stvari (čl.235.);
(iii) spomen obilježje žrtvama Holokausta nije bilo kakva „stvar“, a pogotovo ne „tuđa stvar“, već je to kulturno dobro (Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara), pa crtanje grafita po toj „stvari“ može biti samo kazneno djelo oštećenja kulturnog dobra iz čl.319. KZ;
(iv) počinitelj kaznenog djela oštećenja kulturnog dobra crtanjem fašističkih, nacističkih i/ili ustaških simbola može biti kažnjen za zločin iz mržnje.
Diskriminatorna mržnja nije tek niska pobuda
Za mene je, dakle, nesporno da je crtanje fašističkih, nacističkih i/ili ustaških simbola na spomen obilježju žrtvama Holokausta kazneno djelo oštećenja kulturnog dobra iz čl.319. KZ a ne kazneno djelo oštećenja tuđe stvari. I to kao zločin iz mržnje, u skladu s čl.87/21. KZ.
Kvalificiranje ovog nedjela kao oštećenja tuđe stvari iz niskih pobuda dodatno smatram spornim zbog „niskih pobuda“, jer se takvom kvalifikacijom diskriminatorna mržnja i zločin iz mržnje minimiziraju i poistovjećuju s koristoljubljem, pohlepom, ljubomorom, osvetom, (običnom) mržnjom i sličnim motivima počinjenja kaznenog djela koja su sadržana u općem pojmu „niska pobuda“.
KZ ne definira pojam „niska pobuda“. Ne definira ni pojam „mržnja“. Ali definira diskriminatornu mržnju, odnosno zločin iz mržnje i propisuje da će postupanje iz (diskriminatorne, rasističke) mržnje biti otegotna okolnost ili da će se počinitelj teže kazniti ako je to izričito propisano. Time je zakonodavac ovaj oblik mržnje, posebno poguban za svaku društvenu zajednicu, izdvojio iz pojma „niske pobude“ i utvrdio da se kazneno djelo počinjeno iz (diskriminatorne, rasističke) mržnje uvijek strože kažnjava.
Zato pojam „niske pobude“ u KZ ne obuhvaća diskriminatorne, rasističke pobude. I upravo to je razlog što se kvalifikacijom „oštećenje tuđe stvari zbog niskih pobuda“ oštećenju spomen-obilježja žrtvama Holokausta oduzima diskriminatorni, rasistički motiv i ovaj zločin iz mržnje svodi na „komunalni problem“.
Mogu li se kaznena djela kumulirati?
Može li počinitelj u specifičnim okolnostima varaždinskog slučaja biti optužen, pa posljedično i kažnjen za počinjenje više kaznenih djela? Za mene je, na temelju javno dostupnih informacija o slučaju, nesporno da može: primarno i prije svega za kazneno djelo poticanja na nasilje i mržnju (čl.325. KZ), a dodatno i sekundarno, za kazneno djelo oštećenja kulturnog dobra, kao zločin iz mržnje (čl.319. KZ).
Radi se tzv. idealnom stjecaju bitno različitih kaznenih djela, tj. o kaznenim djelima koja sadrže različite objektivne (actus reus) i subjektivne (mens rea) elemente. Među njima nema „nedopuštenog preklapanja“ usprkos činjenici da ih dijelom povezuje tzv. diskriminatorna mržnja prema određenoj društvenoj skupini i njenim pripadnicima. Počinitelj se kažnjava za svako djelo, pa se izriče jedinstvena kazna (koja je veća od najveće pojedinačne, a ne može biti veća od njihovog zbroja).
Drago mi je što profesor Maršavelski zagovara iste društvene vrednote i vrijednosti do kojih je i meni stalo. Mi se u bitnome slažemo. U tom svjetlu mi se i naše manje razlike u mišljenjima čine, zapravo, nevažnima.