Sve je, zapravo, bila rutina. Privilegirane elite, seksualne manjine, mračne namjere, duboka država i želja za zaštitom interesa djece. Klasični sastojci bilo koje iole popularne desničarske teorije zavjere, koje su u doba društvenih mreža i pandemije krenule nicati poput gljiva nakon lipanjskih kiša.
Priča je, s obzirom na ugrađenu razinu sumanutosti i masovnost publike, sama po sebi zastrašujuća. Ako je toliki broj ljudi sklon povjerovati takvom otklonu od elementarnog razuma, što je sljedeće? Ljudi će se u pandemiji masovno odbijati cijepiti ili, kad već pretjerujemo, nositi maske?
Žudnja za mirisom spaljenog mesa
No, jedna stvar je ipak kad se cijela paranoidna konstrukcija odvija na teoretskoj razini, s prstom optužbe uperenim prema Njima, često nedefiniranim vladarima svijeta i okolice, ili pak stvarnim, ali teško dohvatljivim političarima. Kad se, međutim, odsudna i pomaknuta bitka za Istinu i Slobodu pokrene protiv vrlo običnih i vrlo konkretnih ljudi, stvarni zrak vrlo brzo postaje naelektriziran stvarnom strašću za lovom na vještice i mirisom spaljenog mesa kao poželjnim ishodom.
Upravo taj vonj žudnje za plijenom, za žrtvom nepoćudnih, pa još i drugačijih, trovao je punih pola godine javni prostor u ovoj zemlji. Svakakvih smo se sve manijakalnih konstrukcija naslušali oko četiri para, koji su zaglavili u zambijskom zatvoru pod optužbom za trgovinu djecom.
Kreveljenje tužnog mamlaza
Svaki djelić priče bio je odbojan “ratnicima svjetla” koji su krenuli u križarski pohod protiv hrvatskih zatvorenika: među zatočenicima su bili rock’n’roll glazbenici, aktivisti stranke Možemo!, osoba koja je, zamislite, promijenila spol… pa se proklinjalo Ministarstvo vanjskih i europskih poslova radi pomoći optuženicima, nadalo se posrtanju i snatrilo o padu vlasti u Zagrebu (!)…
Istina, u priči su od početka bili i uredni hrvatski dokumenti koje je MUP izdao za posvojenu djecu. Kao i rješenja hrvatskih sudova kojima su potvrdili odluke o posvojenju. Ali, “ratnike svjetla”, poput onog tužnog mamlaza koji se mjesecima kreveljio u Zambiji, takvi dosadni detalji slabo zanimaju. Stvarnost je ionako slabo klikabilna.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sotona, Soros i ostala ekipa
Činjenica da je sud oslobodio hrvatske parove svih optužbi i da se oni sa svojom djecom vraćaju kući svakako je sretan rasplet jedne rijetko mučne priče. Valja se samo nadati da njima – i djeci koja su ionako ranjiva samim dolaskom u posve novu sredinu – sva ta sila ovdašnjih “istinoljubaca” nije trajno uništila budućnost u Hrvatskoj.
Jer, ne bojte se, pa neće jedna presuda nekog suda, pa i onog u Zambiji, uvjeriti tu ekipu kako su, ipak, strašno pogriješili. Evo već društvene mreže gore od poziva na borbu protiv Sotone i stiskanje krunice, od zdvajanja nad još jednom pobjedom duboke države i lobiranja “pedera iz EU” i Sorosa…. Što je i sasvim očekivano – cijelu priču su ionako konstruirali mimo činjenica, pa kako bi ih neki novi fakt, poput sudske presude, mogao navesti na zaključak da su, jebi ga, pogriješili ili čak da se ispričaju i zamole za oprost onima čije su živote pokušali uništiti.
Labirinti postčinjenične paranoje
To se, jednostavno, neće dogoditi. Stoga je, barem za one koji nisu baš nepovratno izgubljeni u labirintima postičinjenične paranoje, nužno barem iz cijele ove odvratno mučne priče izvući dva vrlo bitna zaključka.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prvo, tužni mamlaz koji se mjesecima kreveljio u Zambiji je do kosti razotkrio činjenicu koja je pažljivim promatračima bila jasna od samog početka. Oni koji tvrde da nisu ni lijevo, ni desno, ni u centru, nego iznad svih tih “ideologija” – uglavnom su radikalna, krajnje konzervativna desnica. Ona kojoj ljudske sudbine nimalo nisu bitne u istjerivanju svoje Istine, uglavnom blaženo odspojene od realnosti.
“Zajedništvo” ne postoji
Drugi zaključak je svakako dugoročno mnogo važniji. “Zajedništvo” kao poželjni obrazac društvenog ponašanja koji uporno već desetljećima gura desnica u vidu svehrvatskog jedinstva je, jednostavno, šarena laž. Ono što (dobar) dio domaće političke scene vidi kao zajedništvo nije tek ruka na srcu i ujedinjena ljubav prema Domovini svih Hrvata i – ajde ako baš mora i njih – građana Hrvatske.
“Zajedništvo” nije, pritom, kako se možda naivnijima činilo, tek poziv na okupljanje u kojem nema suvišnih i nezgodnih pitanja. “Zajedništvo” kakvog ga vidi sva ta bujična naplavina hrvatske desnice je, zapravo, pitanje diferencijacije. Pod tom zastavom nema, niti je ikad bilo, mjesta za svakog građanina i građanku Hrvatske. Samo za one koji udovoljavaju visokim, najvišim kriterijima nacionalne, moralne i političke čistoće.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ostali mogu, što se zajedničara tiče, i na lomaču u Zambiji. Štoviše, cijele političke stranke, falange samoprozvanih moralnih policajaca i rukavci medijske kanalizacije će ih pokušati približiti plamenu. Nacionalnost ili boja putovnice tu nisu bile, niti će ikad biti olakšavajuće okolnosti.
Kraći kraj križarskog mača
Ovaj put su, eto, kraći kraj križarskog mača izvukla četiri para koja su, neoprostivog li grijeha, pokušala posvojiti djecu. Nekoliko mjeseci prije, valjda se i toga sjetiti, na javnoj lomači bila je žena s terminalno bolesnim plodom kojoj u Hrvatskoj nisu htjeli napraviti pobačaj.
Nastavak, nema sumnje, slijedi. Umora u borbi za Istinu i Slobodu ne smije biti. A šteta je i da drva, tako pažljivo godinama slagana na hrpu, istrunu neiskorištena.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Treba se nadati da križari gladni plijena nisu djeci iz Konga trajno uništili budućnost u Hrvatskoj
Činjenice neće promijeniti ništa. Društvene mreže već odzvanjaju pozivima na borbu protiv Sotone, Sorosa i duboke države
Ovaj put su, eto, kraći kraj križarskog mača izvukla četiri para koja su, neoprostivog li grijeha, pokušala posvojiti djecu. Nekoliko mjeseci prije, valjda se i toga sjetiti, na javnoj lomači bila je žena s terminalno bolesnim plodom kojoj u Hrvatskoj nisu htjeli napraviti pobačaj. Nastavak, nema sumnje, slijedi
Sve je, zapravo, bila rutina. Privilegirane elite, seksualne manjine, mračne namjere, duboka država i želja za zaštitom interesa djece. Klasični sastojci bilo koje iole popularne desničarske teorije zavjere, koje su u doba društvenih mreža i pandemije krenule nicati poput gljiva nakon lipanjskih kiša.
Priča je, s obzirom na ugrađenu razinu sumanutosti i masovnost publike, sama po sebi zastrašujuća. Ako je toliki broj ljudi sklon povjerovati takvom otklonu od elementarnog razuma, što je sljedeće? Ljudi će se u pandemiji masovno odbijati cijepiti ili, kad već pretjerujemo, nositi maske?
Žudnja za mirisom spaljenog mesa
No, jedna stvar je ipak kad se cijela paranoidna konstrukcija odvija na teoretskoj razini, s prstom optužbe uperenim prema Njima, često nedefiniranim vladarima svijeta i okolice, ili pak stvarnim, ali teško dohvatljivim političarima. Kad se, međutim, odsudna i pomaknuta bitka za Istinu i Slobodu pokrene protiv vrlo običnih i vrlo konkretnih ljudi, stvarni zrak vrlo brzo postaje naelektriziran stvarnom strašću za lovom na vještice i mirisom spaljenog mesa kao poželjnim ishodom.
Upravo taj vonj žudnje za plijenom, za žrtvom nepoćudnih, pa još i drugačijih, trovao je punih pola godine javni prostor u ovoj zemlji. Svakakvih smo se sve manijakalnih konstrukcija naslušali oko četiri para, koji su zaglavili u zambijskom zatvoru pod optužbom za trgovinu djecom.
Kreveljenje tužnog mamlaza
Svaki djelić priče bio je odbojan “ratnicima svjetla” koji su krenuli u križarski pohod protiv hrvatskih zatvorenika: među zatočenicima su bili rock’n’roll glazbenici, aktivisti stranke Možemo!, osoba koja je, zamislite, promijenila spol… pa se proklinjalo Ministarstvo vanjskih i europskih poslova radi pomoći optuženicima, nadalo se posrtanju i snatrilo o padu vlasti u Zagrebu (!)…
Istina, u priči su od početka bili i uredni hrvatski dokumenti koje je MUP izdao za posvojenu djecu. Kao i rješenja hrvatskih sudova kojima su potvrdili odluke o posvojenju. Ali, “ratnike svjetla”, poput onog tužnog mamlaza koji se mjesecima kreveljio u Zambiji, takvi dosadni detalji slabo zanimaju. Stvarnost je ionako slabo klikabilna.
Sotona, Soros i ostala ekipa
Činjenica da je sud oslobodio hrvatske parove svih optužbi i da se oni sa svojom djecom vraćaju kući svakako je sretan rasplet jedne rijetko mučne priče. Valja se samo nadati da njima – i djeci koja su ionako ranjiva samim dolaskom u posve novu sredinu – sva ta sila ovdašnjih “istinoljubaca” nije trajno uništila budućnost u Hrvatskoj.
Jer, ne bojte se, pa neće jedna presuda nekog suda, pa i onog u Zambiji, uvjeriti tu ekipu kako su, ipak, strašno pogriješili. Evo već društvene mreže gore od poziva na borbu protiv Sotone i stiskanje krunice, od zdvajanja nad još jednom pobjedom duboke države i lobiranja “pedera iz EU” i Sorosa…. Što je i sasvim očekivano – cijelu priču su ionako konstruirali mimo činjenica, pa kako bi ih neki novi fakt, poput sudske presude, mogao navesti na zaključak da su, jebi ga, pogriješili ili čak da se ispričaju i zamole za oprost onima čije su živote pokušali uništiti.
Labirinti postčinjenične paranoje
To se, jednostavno, neće dogoditi. Stoga je, barem za one koji nisu baš nepovratno izgubljeni u labirintima postičinjenične paranoje, nužno barem iz cijele ove odvratno mučne priče izvući dva vrlo bitna zaključka.
Prvo, tužni mamlaz koji se mjesecima kreveljio u Zambiji je do kosti razotkrio činjenicu koja je pažljivim promatračima bila jasna od samog početka. Oni koji tvrde da nisu ni lijevo, ni desno, ni u centru, nego iznad svih tih “ideologija” – uglavnom su radikalna, krajnje konzervativna desnica. Ona kojoj ljudske sudbine nimalo nisu bitne u istjerivanju svoje Istine, uglavnom blaženo odspojene od realnosti.
“Zajedništvo” ne postoji
Drugi zaključak je svakako dugoročno mnogo važniji. “Zajedništvo” kao poželjni obrazac društvenog ponašanja koji uporno već desetljećima gura desnica u vidu svehrvatskog jedinstva je, jednostavno, šarena laž. Ono što (dobar) dio domaće političke scene vidi kao zajedništvo nije tek ruka na srcu i ujedinjena ljubav prema Domovini svih Hrvata i – ajde ako baš mora i njih – građana Hrvatske.
“Zajedništvo” nije, pritom, kako se možda naivnijima činilo, tek poziv na okupljanje u kojem nema suvišnih i nezgodnih pitanja. “Zajedništvo” kakvog ga vidi sva ta bujična naplavina hrvatske desnice je, zapravo, pitanje diferencijacije. Pod tom zastavom nema, niti je ikad bilo, mjesta za svakog građanina i građanku Hrvatske. Samo za one koji udovoljavaju visokim, najvišim kriterijima nacionalne, moralne i političke čistoće.
Ostali mogu, što se zajedničara tiče, i na lomaču u Zambiji. Štoviše, cijele političke stranke, falange samoprozvanih moralnih policajaca i rukavci medijske kanalizacije će ih pokušati približiti plamenu. Nacionalnost ili boja putovnice tu nisu bile, niti će ikad biti olakšavajuće okolnosti.
Kraći kraj križarskog mača
Ovaj put su, eto, kraći kraj križarskog mača izvukla četiri para koja su, neoprostivog li grijeha, pokušala posvojiti djecu. Nekoliko mjeseci prije, valjda se i toga sjetiti, na javnoj lomači bila je žena s terminalno bolesnim plodom kojoj u Hrvatskoj nisu htjeli napraviti pobačaj.
Nastavak, nema sumnje, slijedi. Umora u borbi za Istinu i Slobodu ne smije biti. A šteta je i da drva, tako pažljivo godinama slagana na hrpu, istrunu neiskorištena.