Tri desetljeća nakon genocida, Ruanda je postala afrički policajac. Zabranila je Hutue i Tutse i preporodila se pod diktatorom Kagameom

Krizna žarišta poput današnjih

Mnoge druge vijesti iz svijeta, uz one o ratu na Balkanu, dominirale su. U Italiji se stvarala vlada usred korupcijskog skandala u kojemu su nestale tradicionalne velike stranke. Bivši premijer Bettino Craxi pobjegao je u Tunis. Posljedice toga političkog potresa i dolaska Silvija Berlusconija na vlast obilježile su cijelu Europu, napose desnicu i populiste, sve do danas.

Jurij Mješkov, proruski predsjednik “Republike Krim”, nastojao je za svoj poluotok postići veću autonomiju od matične zemlje; na Krim su poslani ukrajinski specijalci. Haiti je prolazio kroz još jedan krvavi interludij; hunta Raoula Cédrasa imenovala je za predsjednika Émilea Jonassainta i priredila novu, užasnu epizodu nasilja na trećini karipskog otoka.

Povremeno se govorilo o nuklearnom sukobu “Velikog vođe” na sjeveru korejskog poluotoka i južnih susjeda. Jemen, koji se tek bio sastavio, secesijom Juga ponovo se podijelio 21. svibnja 1994., točno na četvrtu godišnjicu ujedinjenja. Južnjaci su odbili napade Sjevera i zemlja je privremeno ostala podijeljena. U svibnju su sve češće bile vijesti o pripremama za veliku proslavu Dana D u Normandiji, gdje je američki predsjednik Bill Clinton bio najvažniji uzvanik.

Najbolji i najgori dani Afrike

Prije trideset godina mnoga krizna žarišta izgledala su kao i danas. Samo je Afrika proživljavala svoje najbolje i najgore trenutke. Gordana Grgas, tad novinarka Vjesnika, izvještavala je zajedno sa stotinama kolega iz cijeloga svijeta od 25. travnja 1994. o izborima u Južnoafričkoj Republici. Bili su to prvi višerasni izbori i svijet je proces promatrao sa zebnjom, ali i nadom.

Takozvani “bantustani”, posebno onaj princa Gatshe Buthelezija i njegove Krunske stranke za slobodu naroda Zulu, sukobljavao se s Afričkim nacionalnim kongresom Nelsona Mandele.

Nakon pregovora prekidanih nasiljem, cijela se zemlja uspjela transformirati; uvedena je demokracija, nije bilo osvete. Sun City, gdje je prethodne godine održano natjecanje za Miss svijeta, postao je još poželjnije odredište.

Hutui i Tutsi – tko je tko?

U Burundiju su Tutsi, koji su bili na vlasti, nekoliko mjeseci ranije izveli masovni pokolj Hutua. Cijeli dio Afrike oko Velikih jezera, koji uključuje i Ugandu, Ruandu, veliki dio Konga, područje je gdje žive slični narodi. U vrijeme kolonijalne vlasti – prvo njemačke, pa belgijske i britanske – manjina koja je bila stočarska, bogatija, bolje naoružana, građom viša i svjetlije kože, pretvorena je u dominantnu naciju. Ti manjinski Tutsi u Burundiju su, uglavnom neometano, na vlasti do danas.

U dekolonizaciji, tražili su neovisnost preko noći, bez eksperimenata s izborima. Bio im je privlačniji sovjetski model i retorika antiimperijalizma, nego zazivanje demokracije – jer bi na svim poštenim izborima pobjeđivali brojniji Hutui. Od 1962. do 1992. uvijek je Tutsi bio predsjednik. Onda je, s općom demokratizacijom na kraju Hladnog rata, većina na izborima prvi put odabrala Hutua za predsjednika Burundija.

Njegov pokušaj ispravljanja desetljeća diskriminacije, posebno u vojsci, doveo je do pobune. U samo jednom tjednu ubijeno je 200 tisuća ljudi; milijun Hutua izbjeglo je u Ruandu, gdje su na vlasti bili Hutui. O tome jedva da je itko u svijetu javljao.

Hutui uvezli milijun mačeta

Kad se Ruanda 1962. godine odvojila od zajedničke države Ruanda-Urundi, Tutsi su izgubili dotad dominantan položaj. Nekad bogata elita, postali su ugrožena skupina utopljena u moru Hutua koji su činili 85 posto stanovništva. Nemiri u Burundiju dočekani su sa strahom u Ruandi.

Dogovor o suživotu Tutsija i Hutua u obje države tražio se na pregovorima u Arushi, uz posredništvo bivšeg predsjednika Tanzanije Juliusa Nyererea i Nelsona Mandele, tad još samo vođe opozicijskog Afričkog nacionalnog kongresa. Predsjednik Ruande Juvénal Habyarimana, na vlasti dva desetljeća i bez ideje kako vladati osim Hutu nacionalizma, pristao je na podjelu vlasti s gerilskim vojnicima Tutsija, koji su provalili iz Ugande i držali dobar dio Ruande.

Po sporazumima iz Arushe od ljeta 1993. tranzicijska vlast obje zajednice trebala je preurediti Ruandu i demobilizirati vojsku. Radikalni Hutui to su protumačili kao znak da vlast mogu zadržati samo ako se pripreme za “drugu apokalipsu”, novi pogrom Tutsija. Ti su krugovi od 1993. do početka 1994. u zemlju uvezli milijun mačeta. Belgijski ambasador javljao je 1993. u Bruxelles da Hutui stvaraju paravojnu grupu Interahamwe, koja planira pokolje Tutsija, ovoga puta jednom zauvijek.

Sadist koji je rušio diktatore

Na čelu snaga Tutsija koje su iz Ugande bile provalile u Ruandu i držale dio njena teritorija bio je Paul Kagame. Njegova je obiteljska povijest sličila mnogima koji su preživjeli “prvu akopalipsu”. Kad su mu bile četiri godine, Hutui su 1961. zapalili njegovo rodno mjesto Nyarutovu i obitelj je, zajedno s nekoliko desetaka tisuća drugih Tutsija, izbjegla u Ugandu. Svi su bili katolici, svi su dotad govorili francuski i lokalne jezike, ali su činili jedva 15 posto stanovništva Ruande, koja tad ima tri milijuna ljudi. Kagameovi su iz frankofone Ruande prebjegli u anglofonu Ugandu.

U novoj domovini, govorili su svjedoci, Kagame je zarana pokazao sklonost spletkarenju, konspiraciji. Bio je ambiciozan. U vojsci su ga zvali Pilat; uvijek bi se ogradio od zločina, premda je u mnoge bio upetljan. Oni koje je znao izmlatiti palicom – kao kasnije ministra financija zbog neravnih zavjesa u uredu – nazivali su ga sadistom, paranoidom.

Bilo mu je manje od 30 godina kad je pomogao u rušenju vojnog režima ugandskog generala Tita Okella, koji je samo nekoliko mjeseci ranije svrgnuo dvostrukog diktatora, Miltona Obotea. Na vlast je 1986. došao Yoweri Museveni, sâm ugandski Tutsi, koji vlada i danas. Sad predsjedava i Pokretom nesvrstanih zemalja. Kagame mu je u učvršćivanju vlasti pomogao kao prvi šef vojne obavještajne službe u novoj Ugandi.

Rat za pravedniju Ruandu

U ugandskim snagama trećinu vojnika činili su Tutsi porijeklom iz Ruande. Tamo su se naučili boriti tako da izbjegavaju frontalni sukob i velike bitke, naučili su kako se sprijateljiti s mjesnim stanovništvom, kako dobro upoznati neprijatelja, kako protivniku uvijek ostaviti prostor da pobjegne iz obruča. Kao visoki časnik ugandske vlasti, Paul Kagame poslan je 1990. na školovanje u Fort Leavenworth u Sjedinjene Države.

Njegovi sunarodnjaci, njih četiri tisuće, u noći 30. rujna 1990. prešli su granicu tragom vijesti da je režim Habyarimane, ruandskog Hutu predsjednika, pred kolapsom. Htjeli su se osvetiti za nepravde i pokušati izgraditi pravedniju Ruandu, po uzoru na Ugandu, koja je pokazala da je to moguće. Po povratku iz Amerike, Kagame je 1991. postao zapovjednik Ruandskog domoljubnog fronta; Tutsi su ih vidjeli kao borce za slobodu, a Hutui – 85 posto stanovništva Ruande – kao neprijateljsku silu.

Na ovo se angažirala Francuska, prije svega Jean-Christophe Mitterrand koji je vodio Cellule Africaine u uredu svog oca predsjednika. Francuzi su još od 1898. patili od tzv. “kompleksa Fašode“, kad su ih Britanci potisnuli iz Sudana. Gubitak frankofonog područja Ruande u korist anglofonih Tutsija iz Ugande mnogima u Parizu izgledalo je poput uvrede nacionalne časti.

Srušili avion s dvojicom predsjednika

Francuzi, u odličnim vezama s predsjednikom Habyarimanom, došli su u Kigali pomoći vlastima, ali već je bila dogovorena koalicijska vlada. Sve je izgledalo neuredno, komplicirano, isprepleteno, nejasno, ali nije odudaralo od sličnih kriza u Africi. Konačno, činilo se da se prilike smiruju, da se i najmanje afričke države demokratiziraju te da je stvaranje inkluzivnijih vlada odraz općeg trenda u svijetu onoga vremena.

Prva kratka vijest o drami drukčijoj od dotadašnjih iz toga dijela svijeta u Vjesniku je istaknuta tamnijom bojom: Pao zrakoplov s predsjednicima Ruande i Burundija. Agencijska vijest od 7. travnja 1994. s potvrdom francuske ambasade u Kigaliju govorila je da je predsjednički mlažnjak Dassault Falcon 50, u kojem su bili ruandski predsjednik Juvénal Habyarimana i burundski predsjednik Cyprien Ntaryamira, srušen nepoznatim projektilom. Na povratku s pregovora u Tanzaniji bogatija Ruanda ponudila je prijevoz do Kigalija predsjedniku susjedne države.

Sve do danas ima onih koji smatraju da su snage Tutsija u glavnom gradu ispalile raketu na mlažnjak da stvore kaos i preuzmu vlast. Drugi misle da je to učinila skupina radikaliziranih Hutua, nezadovoljnih što je Habyarimana pristao na podjelu vlasti s Tutsima. Atentat na predsjednike, obojicu Hutua, bio je okidač. U Ruandi se od proljeća 1994. počela odvijati katastrofa, genocid u kojem je u tri mjeseca, uglavnom hladnim oružjem, ubijeno 800 tisuća ljudi. Zločin je promijenio Ruandu, a dijelom i cijelu Afriku.

Časni nemoćni Kanađanin

Od trenutka kada je srušena predsjednička letjelica, barem dio svijeta počeo je intenzivnije pratiti događaje u Ruandi. U zemlju je poslan kanadski general Roméo Dallaire na čelu UN-ove Misije za pomoć Ruandi (MINAUR). S Dallaireom sam i sâm razgovarao 2015. u Ljubljani za emisiju HRT-a Treća povijest. Iako sposoban vojnik, bio je nemoćan da razbije birokraciju UN-a i zaustavi ubojstva. U filmu Hotel Ruanda glumio ga je Nick Nolte, a on se nakon vojne i političke karijere posvetio borbi protiv mobiliziranja djece u vojsku.

Naše novine onoga vremena, nalik drugima u svijetu, o Ruandi su javljale malo. Kad su počele stizati vijesti o stotinama tisuća mrtvih, više nije bilo jasno što se događa. “Metež u Kigaliju”, uzaludna nastojanja Dallairea da osigura barem mirnu evakuaciju stranaca, smanjenje broja UN-ovih snaga – sve je to podsjećalo na prilike u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali bilo je daleko i zamršeno.

Bilo je jasno tek da se sukobljavaju Ruandska domoljubna fronta (Tutsi) i vladine snage (Hutui). Sjedište Tutsija bilo je u zgradi parlamenta u Kigaliju, snage Hutua bile su posvuda po gradu. Bilo je jasno da pobunjenici napreduju, no ne i zašto je došlo do ubijanja, tko je odgovoran i tko stradava.

Ubojice ostali bez vlasti

Karikaturist Vjesnika Srećko Puntarić u Felixu od 21. travnja 1994. pokazao je nekoliko UN-ovih crnih “plavaca” očito negdje kod nas, u Bosni ili Hrvatskoj, koji se skrivaju od granata uz komentar: “Vidi, vidi, u našoj Ruandi se poštuje prekid vatre”. Bilo je to posve netočno, jer u Ruandi nikakvog primirja nije bilo. Još više je zbunjivala činjenica da su oni koji su ubijali, koji su u svega nekoliko mjeseci raskomadali 800 tisuća ljudi, gubili vlast. Hutui su bili odlučni, pripremljeni i organizirani za ubojstva, no nisu bili sposobni ostati na vlasti.

Uskoro su se mediji raspisali o Južnoj Africi. Iz Johannesburga je krajem travnja 1994. Gordana Grgas javila: “Gotovo sigurno – Mandela je novi predsjednik”. Udarna svjetska tema iz Afrike posve je zakrila zbivanja u minijaturnoj Ruandi. Potom je 2. svibnja objavljeno da je UN nemoćan pred tragedijom, da je ubijeno više od dvjesto tisuća ljudi.

Glavni tajnik UN-a Egipćanin Butros Butros-Gali osudio je krvoproliće, ali nije poslao dodatne snage UN-a, u čemu mu je sekundirao zamjenik, Ganac Kofi Annan. Češki ambasador predložio da se u rezoluciju uključi riječ genocid, no to je odbijeno; genocid je povlačio obvezu djelovanja. Svijet, posebno SAD, nakon katastrofe u Somaliji, uz rat u Bosni i Hercegovini, nije imao volje za još jednu intervenciju.

Niski su ubijali visoke

Prvi veći komentar zbivanja u Ruandi kod nas je objavljen tek 20. svibnja 1994., mjesec i pol nakon početka užasa. “Zašto se tako bezočno ubijaju?”, pitala se novinarka Grgas. Nekoliko dana kasnije, Darko Brdarić komentirao je da je u Ruandi, izgleda, jednostavno prepoznati metu za ubijanje. “Tutsi su viši, nešto svjetliji i razvijeniji od Hutua.” Zato su ih Nijemci i Belgijanci smatrali pametnijima, “valjda sličnijima sebi, civilizabilnijima, pa su im dali brojne prednosti i službe u kolonijalnom aparatu”.

Druge, “ne-svoje” bilo je lako uočiti, rasjeći i baciti u jezero. “Biljku mržnje obilno je zalila jaka propaganda koja se u nepismenih Hutua jako uhvatila.” Vladajući Hutui ubijali su Tutse; niski su usmrćivali visoke, ali su u procesu gubili vlast i bježali iz zemlje prema Zairu (današnjem DR Kongu).

Interahamwe ili “oni koji napadaju zajedno” sa zviždaljkama oko vrata kružili su okruzima i brežuljcima, gdje su mačetama, palicama, tek poneki uzijima, likvidirali baš sve koji su bili visoki, vitki, svjetliji od tamnog i zdepastog prosječnog Hutua, sve koji su i nalikovali na tipičnog Tutsa. Kigali su pretvorili u grad leševa. Prva ubojstva u travnju 1994. bila su politička; ubijani su i oni koji nisu odobravali genocid, čak i ako su bili Hutiji.

‘Tutsi nisu ljudi, nego bube’

Onda je krenuo pravi genocid. Ubijalo se sustavno, organizirano i činili su to svi: vojnici, svećenici, političari, seljaci, žene, djeca. Ako je Tutsija bilo previše, zatvorili bi ih u crkve i škole, pa su se vraćali sasjeći ih ili umlatiti. Ako su bježali, zarezali bi im tetive na nogama, pa se vraćali dovršiti posao. Radiostanica je pozivala na ubijanje Tutsija koji “nisu ljudi, nego bube”. Novinara je u zemlji bilo malo, a funkcionalnih telefonskih linija nije bilo uopće.

Vjesnik je 8. lipnja pisao o sretnom spajanju obitelji jednog Talijana i jedne Ruanđanke, koja je preživjela “užas iz prašuma središnje Afrike”. “Sad se već govori o 700 tisuća mrtvih. Moglo bi biti milijun izbjeglih. Ni slike leševa koji plutaju Viktorijinim jezerom, osakaćenih, slike izbjegličkih logora, nisu dovoljne da bi se promijenilo držanje zaraćenih, kao ni držanje ostatka svijeta. Sramota na Butrosu-Galiju dobro je utemeljena: u Ruandi se i dalje umire.”

Na kraju se uplela Francuska, akcijom Tirkiz, te proglasila “moralnu i diplomatsku pobjedu” jer je poslala snage među izbjegle Hutue u Zair. Bilo je prekasno da se spasi stotine tisuća sasječenih ili da se vlast Hutua u zemlji održi i obnovi, što su Francuzi željeli. Do ljeta 1994. u Ruandi je uspostavljena nova vlada Paula Kagamea. Ona s Francuskom više nije htjela imati ništa; vidjeli su ih kao pomagače génocidaira koji su pobjegli u susjedni Zair; tamo se sklonilo skoro dva milijuna ljudi.

UN stigao nakon dva mjeseca

Talijanske plave kacige bile su spremne intervenirati. Mediji u Italiji optuživali su Francuze i Belgijce da pomažu Hutijima, onima koji siju smrt. Onda je nekoliko dana kasnije javljeno da je Vijeće sigurnosti UN-a odobrilo slanje 5.500 vojnika u Ruandu, dva mjeseca nakon kaosa i genocida.

Do 18. srpnja 1994., kad je Kagame proglasio pobjedu i mir, sve je bilo gotovo. U Ruandi je stradalo 800 tisuća Tutsija, tri četvrtine ukupne populacije ovog naroda. Hutue je u Zairu prihvatio Mobutu Sese Seko, diktator te države koja se danas zove DR Kongo. Mobutu je bio bolestan, njegova zemlja posve iscrpljena, premda je jedna od najvećih i prirodnim resursima najbogatijih na svijetu.

Kagameov špijunski um shvatio je da je Mobutu zreo za pad. To što je od Ruande do Kinshase daleko, nije spriječilo Ruanđane da podrže Laurenta Kabilu i davno zaboravljenom gerilcu pomognu da pređe tisuće kilometara i konačno osvoji vlast. Kagame je poslao ruandske snage u Zair/Kongo da odgovornima za genocid pokaže kako ih neće zaštititi granična crta u džungli. To je bio jedan razlog; drugi je bilo veliko bogatstvo Konga.

Izbrisani Hutui i Tutsi

Mala Ruanda postala je kingmaker u Kinshasi. Kad novi vladar DR Konga više nije htio slušati Kigali, Kagame je iznova napao i, tvrdili su neki prebjezi, dao likvidirati Kabilu kojeg je osobno bio doveo na vlast. Ruanda, površinom devedeset puta manja od Konga, dokazala je da država kojom se dobro upravlja i koja ima solidnu vojsku – bar za afričke okvire – može puno toga, pa i vladati cijelom središnjom Afrikom. Od zemlje koja je prošla genocid, Ruanda je postala regionalna sila.

Kagame je na optužbe da se Ruanda upliće u prilike susjednih država odgovarao da nitko ne postavlja pitanje zašto su génocidaires tamo. Zašto se nitko ne pita prelijeva li se nestabilnost iz istočnog Konga u Ruandu? Na pitanje o ponašanju Ruandskog domoljubnog fronta, koji se usred genocida činio fokusiranijim na osvajanje vlasti, nego na spašavanje barem dijela Tutsija, o čemu piše Michela Wrong, nikad nije odgovorio.

Nova vlast uvela je moto “Jedinstvena Ruanda”, koji namjerno zanemaruje etničku pripadnost. Svi koji su se vratili u zemlju prolazili su provjeru. Nevini su se mogli vratiti kući ili naseliti u novim naseljima. Drugi, oni sa sjenom ili pod sumnjom, završili su u zatvoru i čekali suđenje. Osam godina nakon genocida, u ljeto 2002., u ruandskim zatvorima bilo je još 115 tisuća osumnjičenih.

Hitra pravda sudišta na travi

Sve je išlo beskrajno sporo jer nije bilo sudaca, infrastrukture ni iskustva. Zato je vlast odlučila u zatvoru ostaviti samo nalogodavce, a ostale poslati na “gačača” (što znači trava) sudišta, tradicionalne sudove na kakvima su nekad članovi pojedinih plemena rješavali nesporazume. Svatko bi izložio svoju stranu, seoski starješina i 19 sudaca bi presudilo. Išlo je to brzo, bez puno administriranja, ne i dokraja pošteno, ali u protivnom bi sve potrajalo cijelo stoljeće.

Gačača proces trajao je jedan dan. Osim kazne, trebalo je misliti i na pomirenje; sud je prihvaćao samo Hutue kao optuženike, a Tutse kao žrtve. Zločin genocida bio je odvojen od zločina počinjenih u ratu. Do 2012. sudovi su svoj posao završili. Godinu kasnije, završio je s radom i ICTR (International Criminal Tribunal for Rwanda). Život se vraćao i počeo bujati. Nova vlast uspjela je stvoriti državu iznova, uglavnom bez nanošenja novih velikih nepravdi. Zabranjene su stranke koje bi okupljale samo Tutse ili Hutue ili treće, najdiskriminiranije, Twa (koje su Europljani zvali Pigmejcima).

Zemljom od ljeta 1994. vlada Ruandski domoljubni front. Očekivanja Ruanđana od budućnosti vješto su preokrenuta: umjesto ideje da je sudbina zemlje biti siromašna, uvedena je ideja da su predodređeni biti bogati. Takvu vjeru u rezultate i dobro funkcioniranje administracije donio je Kagame. U zemlji s jednom od najvećih stopa naseljenosti na svijetu – 13 milijuna stanovnika živi na površini polovice Hrvatske – prvi put je uveo planiranje obitelji.

Procvjetala nakon genocida

Puno prije ostalih afričkih država zemlju je povezao brzim i bežičnim internetom. Otvorio se stranim ulaganjima; Ruanda je odlično iskoristila guilt money, povećana ulaganja nakon genocida, i 50 posto veća nego što su dobivale slične države. Uzgoj banana, graha i kukuruza bolji je nego bilo gdje u susjednim državama. Po korupciji, Ruanda stoji daleko bolje od Grčke i Italije.

Kagame je nesumnjivo jedan od najuspješnijih vođa u modernoj povijesti Afrike, opisali su ga u Economistu 2015. godine. Bill Clinton nazvao ga je “jednim od najvećih vođa našega doba”. David Cameron navodio je Ruandu kao primjer rasta. Nijedna druga zemlja, prema podacima UN-a, u 25 godina nije postigla toliki uspjeh i promjenu kao Kagameova Ruanda. Javne dužnosnike, kojima se više ne ističe etnička pripadnost, po ugovoru se ocjenjuje po njihovim postignućima; tako su i plaćeni.

Mnogi su oduševljeni Kagameovom transformacijom Ruande. Mala, siromašna zemlja postala je afrički tigar, država koju uspoređuju sa Singapurom. Oni koji su skeptični prema podacima o rastu i neprovjerljivim postotcima, mogli su samo pogledati skyline glavnog grada – nova naselja, novi aerodrom, nove hotele, investicije, 13 milijuna ljudi zadovoljnijih nego ikad prije. U jeku pandemije covida Kagame je bio domaćin zasjedanja Commonwealtha, kojemu se Ruanda pridružila nakon genocida. Od nevidljive države kojom se bave drugi, Ruanda je postala aktivna u međunarodnim organizacijama.

Kontinentalni policajac

Ruanda je do danas spremno intervenirala u različitim državama kontinenta, katkada tajno, češće kao dio afričkih mirovnih snaga. Borili se protiv džihadista u Mozambiku, protiv islamističkih terorista u Sahelu, Centralnoafričkoj Republici i Beninu. Nakon traume genocida, Ruanda je postala afrički policajac, sa šest tisuća vojnika spremnih i sposobnih intervenirati bilo gdje na kontinentu. Treniraju ih NATO-ovi stručnjaci, pa je Ruanda vojno sposobnija nego ikad prije.

Takve se usluge plaćaju, pa su ruandske kompanije, napose Crystal Ventures, tvrtka kojom upravlja vladajuća partija, dobile prava iskorištavanja rudnog bogatstva zemalja gdje su pomogli vladajućim strukturama. Samo u Centraloafričkoj Republici, kako je krajem 2023. javljao Economist, djeluje stotinjak ruandskih tvrtki, čak i nekoliko think-tankova.

Ruanda je s Londonom dogovorila da postane hot spot za tražitelje azila u Ujedinjenom Kraljevstvu. Takvi će biti vraćeni u Afriku i tamo provjereni. Model treba početi s primjenom ovog mjeseca. Ruanda će u pet godina zauzvrat dobiti 350 milijuna funti. Za svakog poslanog i prihvaćenog, bit će plaćeno još. Kigali sigurno neće biti na gubitku.

Izdaja i posljedice

Pogled iz drugog ugla pokazuje drukčije stanje. Čovjek koji je na vlasti od 1994. sve je konkurente za vlast protjerao, zatvorio, neke i likvidirao bez obzira jesu li ostali u državi. U Južnoafričkoj Republici 2021. ubijen je Seif Bamporiki iz Ruandskog nacionalnog kongresa, glavne opozicijske stranke. Još ranije u Keniji je 1998. ubijen Seth Sendashonga, bivši ministar unutarnjih poslova. U hotelskoj sobi u JAR-u 2013. godine ugušen je Kagameov školski prijatelj, bivši šef tajne službe Patrick Karegeya.

On je 2003. Kagameu sugerirao da ne traži pobjedu na izborima od 100 posto, da se zadovolji sa 65 posto. Kagame je tad pobijedio s 95 posto, prijatelja strpao u zatvor, a on je 2007. pobjegao iz zemlje. Na vijest o njegovoj smrti, predsjednik Ruande rekao je da vlada nema baš nikakve veze s ubojstvom i dodao: “Ne možete izdati Ruandu i ne snositi posljedice”. Novinar Wall Street Journala napisao je da mu je Kagame namignuo i rekao kako mu je žao da u slučaju Karegeya Ruanda nije bila povezana s njegovim gušenjem.

Nekadašnji Kagameov saveznik Paul Rusesabagina, aktivist za ljudska prava koji je u genocidu spasio tisuće Tutsija i prikazan je kao recepcioner u filmu Hotel Ruanda, zbog kritike predsjednika proglašen je izdajicom. Kagame ga je nazvao teroristom i dao oteti. Osuda Rusesabagine na 25 godina zatvora pokazala je kako prolaze kritičari uspješnog predsjednika.

Afrički rajski vrt

Na pitanje Foreign Affairsa 2014. što misli učiniti u preostale tri godine mandata, Kagame je odgovorio da nije fokusiran na odlazak, već na progres, institucije, obrazovanje, stabilnost. “Kad bi svatko izgovorio: Umorni smo od tebe, ne možemo dočekati 2017.”, rekao je Kagame, “otišao bih istoga dana”. Nitko nije izgovorio ništa slično, barem ne naglas.

Tijekom pandemije, sve koji bi se pod policijskim satom zatekli izvan kuće odvlačili bi na stadion i tamo ih ostavljali da čekaju jutro bez hrane, vode i pokrivača; ostali su disciplinirano prali ruke i čekali u redu. Najveći dio stanovnika ne komentira politiku; ograničenja slobode govora koristila su se kao brana mogućem povratku génocidairesa na vlast. Ustav Ruande konačno je promijenjen, pa Kagame može legalno ostati na vlasti do 2034. godine, kad će napuniti 77.

Koliko dugo jedan sjajni vođa može biti popularan i brana od ponavljanja zločina, pravo je pitanje. Od zločina neće štititi pojedinci, već institucije i procedure, a tih vjerojatno nema dovoljno. Za Zapad, u svjetlu katastrofalne nestabilnosti Konga, sve snažnijeg kineskog utjecaja na kontinentu, sve veće nestabilnosti u Zapadnoj Africi, pa i kriminalom razorene Južne Afrike, Ruanda djeluje kao rajski vrt.

‘Da vidiš sranje u Ruandi!’

Male zemlje nisu pokretači, ali su važni elementi međunarodnog poretka. U međunarodnim odnosima Ruanda vrijedi puno više od Konga, druge najveće afričke države. Vjerojatno će se zbog toga nastaviti politika kakva je bila i dosad. Što slijedi kasnije, bit će ionako briga nekih drugih političara u nekom drugom svijetu.

Ideolozi Hutua govorili su da će na kraju prevladati biologija i brojevi; Tutsi imaju samo metke, Hutui stanovništvo. Od takvih je tvrdnji prošlo već puno vremena i u Ruandi je stvoreno novo društvo. Je li prošlo dovoljno vremena i da se užas ne ponovi, da nove generacije sebe ne vide više kao Tutse ili Hutue? Takve se promjene nažalost ne događaju lako, o čemu i mi nešto znamo.

“Uuu, da vidiš sranje u Ruandi!”, komentirali su u filmu Danisa Tanovića Ničija zemlja dvojica bosanskohercegovačkih vojnika iz vlastitih rovova, u priči koja se odvija kobne 1994. U Bosni, kao i u tom dijelu Afrike, još je mir.