Nekad je nužno odabrati stranu

U kojoj to državi, osim Hrvatske, premijer sam odlučuje o obuci ukrajinskih vojnika, a javnost za to dozna iz stranih medija?

Od 'bucmastog papira' do obuke za rat s Rusijom: Kako je Hrvatska utonula u Plenkovićev autoritarizam

Čak i ako bojkotiraš predsjednika i Ustav RH, ovakvo dodatno uključivanje u rat u Ukrajini stvar je od golemog značenja za cijelu zemlju i nije nešto što bi se trebalo procjenjivati isključivo u svjetlu privatnih strateških procjena razvoja ratnog sukoba. Ili budućnosti razvoja vlastite političke karijere, svejedno. Jer, što je sljedeće? Hoće li Plenković u tajnosti poslati nekoliko jedinica Hrvatske vojske u oslobađanje Hersona?

Ta vrsta poniženja Hrvatskoj barem ne bi trebala biti strana. Početkom 2018. godine je, primjerice, ovdašnja javnost iz Jerusalem posta doznala da joj država kreće u kupovinu (koja je kasnije spektakularno uprskana) nadzvučnih lovaca F-16 od Izraela.

Za vrijeme najžešće pandemije, odluke o mjerama koje su svima određivale živote i smanjivale ljudska prava, donosio je potpuno netransparentno uski kružok od pet-šest ljudi, dakako, čvrsto povezanih s vladajućom strankom.

U proljeće prošle godine je, pak, Vlada donosila Nacionalni plan oporavka i otpornosti, prevažan dokument koji bi sa svojih 5,5 milijardi eura bespovratnih sredstava trebao biti kamen temeljac razvoja domaćeg gospodarstva. Dokument su predstavili i u Saboru – ali samo kao, kako je rekao premijer Plenković, “bucmasti papir”, kojim je iz daljine mahnuo njegov savjetnik Zvonimir Savić. Zastupnici su dobili i mogli raspravljati samo o sažetku dokumenta.

Ustav i ostale marginalije

Stoga sama činjenica da je Vlada prihvatila obavezu obuke ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj, a da je hrvatska javnost o tome doznala s portala Politico smještenog u Bruxellesu, nije pretjerana novost. U vrijeme Andreja Plenkovića sudbinske odluke donose se u najužim mogućim krugovima, među osobama od najužeg povjerenja i u kitchen-kabinetu hrvatskog kancelara.

No, ovaj put je ipak drugačije. Za početak, članak 99. Ustava Republike Hrvatske kaže kako predsjednik RH i Vlada surađuju u oblikovanju i provođenju vanjske politike. Kao ni ostatak javnosti, Zoran Milanović nije imao ni najblažeg pojma o tome da će se Vlada obavezati na obuku ukrajinskih vojnika. I to u Hrvatskoj.

Ratno stanje “tvrde kohabitacije”

Zbog svih čudesa i blagodati “tvrde kohabitacije” posljednjih godina, ovo ignoriranje Ustava još kroz javnost prolazi manje-više rutinski. Plenković i Milanović se ni o čemu, a pogotovo Ukrajini, ne mogu, niti pokušavaju dogovoriti, a Vlada uglavnom traži (upitno zakonite) prečace kako ignorirati ionako nevelike predsjedničke ustavne ovlasti.

Ono što je, međutim, u ovoj situaciji doista novo je da se radi o – ratu. Hrvatska će ukrajinske vojnike (ako cijelu stvar ne blokiraju Milanović i Sabor) u Hrvatskoj obučavati za rat s Rusijom. Što god tko mislio o tome kako i koliko se Hrvatska treba uključiti u obranu Ukrajine od ruske agresije, donošenje ovakve odluke koja znači ozbiljnu i dodatnu eskalaciju s Rusijom nije nešto o čemu bi trebao odlučivati, nemojmo se zezati, samo jedan jedini čovjek. A domaća javnost o tome doznavati iz – stranih medija.

Strategija rata ili svoje političke karijere?

Nulta je točka demokratske pristojnosti prije preuzimanja takve obaveze predstaviti je i pokušati obrazložiti barem javnosti. Čak i ako bojkotiraš predsjednika i Ustav RH, ovakvo dodatno uključivanje u rat u Ukrajini stvar je od golemog značenja za cijelu zemlju i nije nešto što bi se trebalo procjenjivati isključivo u svjetlu privatnih strateških procjena razvoja ratnog sukoba. Ili budućnosti razvoja vlastite političke karijere, svejedno.

Jer, što je sljedeće? Hoće li Plenković i ministar obrane u tajnosti poslati nekoliko jedinica Hrvatske vojske u oslobađanje Hersona? Ne može to, kažete? Ne da Ustav? Zanimljivo…

Neprijatelji su među nama

U krajnjoj liniji, čak ako se kao realna procjena uzme u obzir da Rusija ima itekako većih problema od toga da se u nekoj od ovdašnjih vojarni obučavaju ukrajinski pirotehničari i sanitet, pa da ova Plenkovićeva odluka možda i neće baš nacrtati metu na karti Hrvatske, ključni problem i dalje ostaje isti. Donošenje političkih odluka direktno vezanih za sudbinu svih građana odvija se beskrajno daleko od javnosti, u uskom, najužem krugu povjerenja jednog čovjeka koji, eto, može što hoće.

Novo je jedino da oni koji odluke mudrog vodstva na bilo koji način dovode u pitanje, ekspresno dobivaju žig – proruskih elemenata. Krug je, dakle, potpun. Vođa je nepogrešiv, a neprijatelji su među nama.