Koliko god kolumnisti i povjesničari s desnice proglašavali tu gestu nebitnom i čak ismijavali Predraga Matvejevića zbog tog, po njima benignog i s Krležom dogovorenog čina, njegovo otvoreno pismo Titu iz 1974., napisano prilikom donošenja novog Ustava, u kojem mu je predložio da se povuče s funkcije predsjednika i odbije ideju da na toj funkciji ostane doživotno je, bez obzira na to što nije rezultiralo ni s jednom od te dvije stvari, još uvijek stoji kao jedna od najvećih političkih gesti intelektualaca s ovih prostora.
Realnost gubitka Kosova
Atanacković je, nakon što smo opet došli na korak do rata na Kosovu i, unatoč tome što su već postojali i postoje glasovi na intelektualnoj desnici u Srbiji o tome kako treba prihvatiti realnost gubitka Kosova i okrenuti se Republici Srpskoj kao ključnoj kompenzaciji za gubitak Kosova – o čemu su na sličnom tragu mislili i Dobrica Ćosić svojevremeno, kao i donedavni predsjednik SANU Vladimir Kostić – zapravo prvi s građanske i nenacionalističke scene otvoreno i bez ikakvih kalkulacija zaključio kako je “car gol”.
I pozvao je opoziciju da se konačno odredi prema pitanju Kosova i distancira se od politike devedesetih, od nacionalističke mitomanije i prešućivanja činjenica te se okrene ka budućnosti. Iako je to napisao u svjetlu predstojećih izbora na svim razinama, koji će se vjerojatno održati polovinom prosinca, ovaj njegov revolucionarni poziv zapravo je vanvremenski.
Toksična iracionalnost
U podužem Atanackovićevom tekstu ključne su sljedeće rečenice: “Nema prostora, kada Srbiji patološki sukobljenoj sa stvarnošću ponovno prijete sankcije i ratni sukobi, kada se iz Beograda već godinama financiraju ubojice i krijumčari, organizira odstrel nedužnih i srpske i albanske nacionalnosti, kada se ubojicama pruža sigurna kuća i osiguravaju unosni poslovi.
Zato Vas pozivam da o tom ključnom pitanju za napredak i sigurnost Srbije, umjesto besciljne i jalove politike šutnje, građanima čiju podršku očekujete na predstojećim izborima ponudite makar tračak vizije jedne Srbije svjesne svog realnog položaja u svijetu i neposrednom okruženju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ponudite viziju Srbije u kojoj su pale sve laži o Kosovu. Ponudite viziju Srbije kojoj je u najvećem interesu da i Srbija i Kosovo budu slobodne, normalne, demokratske, evropske zemlje, Srbije kojoj Kosovo više nije vječita frustracija i poraz, već istovremeno i ponos srpske historije i svijest o srpskim greškama, riječju: osnova za snažan, zreo i realan, a ne lažan identitet.
Ponudite viziju Srbije koja je nekada bila u stanju sanjati Jugoslaviju, i koja će sutra biti u stanju da sa svim svojim nekadašnjim jugoslavenskim susjedima, pa i sa Kosovom, dijeli tek formalnu granicu na kojoj, kao sada između Hrvatske i Slovenije, stoji natpis ‘slobodan prolaz’. Suprotstavite se višedecenijskom investiranju u toksičnu iracionalnost zbog koje Srbija ostaje vječito žarište unutardruštvenih sukoba i vječita prijetnja za svoje okruženje.“
Nada za dubinski preokret
Bez obzira što je sam autor ovog otvorenog pisma umnogome svjestan da je uzaludno, on još uvijek, što je iz tona pisma jasno, gaji nadu da je moguć nekakav dubinski preokret na opozicijskoj sceni i odbacivanje onoga što je ispravno nazvao toksičnom iracionalnošću.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Suvišno je iz perspektive Hrvatske napominjati kako je on ovdje u pravu i kako je za budućnost čitave regije bitna drugačija vizija budućnosti Srbije i njenog odnosa prema prošlosti, čak i neovisno o tome može li i kada uopće takva vizija dobiti većinsku potporu društva.
Puno je veći problem u tome što stvari izgledaju tako da na političkoj sceni Srbije jedino u Zeleno-lijevom frontu, koji je izrastao iz prosvjeda protiv izgradnje Beograda na vodi i gaji prijateljske odnose sa ljudima iz Možemo! iskreno vjeruju u ovo što Atanacković piše, ali je upitno jesu li i spremni na taj način istupiti.
Jednako hrabra gesta
K tome, oni doista imaju vidljivu podršku u društvu i jesu trenutačno u parlamentu, gdje će vjerojatno i ostati nakon sljedećih izbora, no nemaju ništa više od toga. A ponajmanje imaju plebiscitarnu podršku za temeljnu promjenu političkog smjera i općenito kulture sjećanja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
I sve dok je tome tako nema neke prevelike nade da će se išta bitno promijeniti i logično je strahovati oko toga hoće li na Kosovu, a potencijalno i u Bosni i Hercegovini, stanje opet eskalirati.
Neovisno pak o tome, Atanackovićevu gestu je moguće svrstati uz bok svojevremenoj Matvejevićevoj, unatoč tome što je došla u bitno drugačijim okolnostima, ponajprije zato jer je jednako hrabra. Matvejević je podigao glas protiv svevlasti jednog čovjeka, bez obzira na činjenicu koliko ga je cijenio, dok je Atanacković ustao protiv najvećeg dijela društva i u situaciji koja je prilično zapaljiva.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U Srbiji postoji čovjek koji zagovara drastičan zaokret. Ima li njegova zemlja snage slijediti ga?
Atanacković je ustao protiv najvećeg dijela srpskog društva u situaciji koja je prilično zapaljiva
Predrag Matvejević je poslao otvoreno pismo Titu iz 1974. u kojem mu je predložio da se povuče s funkcije predsjednika i odbije ideju da na toj funkciji ostane doživotno. Sličnu stvar napravio je ovog vikenda u Srbiji Dejan Atanacković, pozvavši opoziciju da se konačno odredi prema pitanju Kosova
Koliko god kolumnisti i povjesničari s desnice proglašavali tu gestu nebitnom i čak ismijavali Predraga Matvejevića zbog tog, po njima benignog i s Krležom dogovorenog čina, njegovo otvoreno pismo Titu iz 1974., napisano prilikom donošenja novog Ustava, u kojem mu je predložio da se povuče s funkcije predsjednika i odbije ideju da na toj funkciji ostane doživotno je, bez obzira na to što nije rezultiralo ni s jednom od te dvije stvari, još uvijek stoji kao jedna od najvećih političkih gesti intelektualaca s ovih prostora.
Sličnu stvar napravio je ovog vikenda u Srbiji Dejan Atanacković, likovni umjetnik i pisac, dobitnik NIN-ove nagrade 2017. za roman “Luzitanija” i čovjek čijom je upornošću i dosljednim inzistiranjem na objavljivanju troškovnika izrade bizarnog spomenika Stefanu Nemanji, ispred nekadašnje Željezničke stanice u centru Beograda. Javnost u Srbiji saznala da je čitav taj projekt proglašen državnom tajnom.
Realnost gubitka Kosova
Atanacković je, nakon što smo opet došli na korak do rata na Kosovu i, unatoč tome što su već postojali i postoje glasovi na intelektualnoj desnici u Srbiji o tome kako treba prihvatiti realnost gubitka Kosova i okrenuti se Republici Srpskoj kao ključnoj kompenzaciji za gubitak Kosova – o čemu su na sličnom tragu mislili i Dobrica Ćosić svojevremeno, kao i donedavni predsjednik SANU Vladimir Kostić – zapravo prvi s građanske i nenacionalističke scene otvoreno i bez ikakvih kalkulacija zaključio kako je “car gol”.
I pozvao je opoziciju da se konačno odredi prema pitanju Kosova i distancira se od politike devedesetih, od nacionalističke mitomanije i prešućivanja činjenica te se okrene ka budućnosti. Iako je to napisao u svjetlu predstojećih izbora na svim razinama, koji će se vjerojatno održati polovinom prosinca, ovaj njegov revolucionarni poziv zapravo je vanvremenski.
Toksična iracionalnost
U podužem Atanackovićevom tekstu ključne su sljedeće rečenice: “Nema prostora, kada Srbiji patološki sukobljenoj sa stvarnošću ponovno prijete sankcije i ratni sukobi, kada se iz Beograda već godinama financiraju ubojice i krijumčari, organizira odstrel nedužnih i srpske i albanske nacionalnosti, kada se ubojicama pruža sigurna kuća i osiguravaju unosni poslovi.
Zato Vas pozivam da o tom ključnom pitanju za napredak i sigurnost Srbije, umjesto besciljne i jalove politike šutnje, građanima čiju podršku očekujete na predstojećim izborima ponudite makar tračak vizije jedne Srbije svjesne svog realnog položaja u svijetu i neposrednom okruženju.
Ponudite viziju Srbije u kojoj su pale sve laži o Kosovu. Ponudite viziju Srbije kojoj je u najvećem interesu da i Srbija i Kosovo budu slobodne, normalne, demokratske, evropske zemlje, Srbije kojoj Kosovo više nije vječita frustracija i poraz, već istovremeno i ponos srpske historije i svijest o srpskim greškama, riječju: osnova za snažan, zreo i realan, a ne lažan identitet.
Ponudite viziju Srbije koja je nekada bila u stanju sanjati Jugoslaviju, i koja će sutra biti u stanju da sa svim svojim nekadašnjim jugoslavenskim susjedima, pa i sa Kosovom, dijeli tek formalnu granicu na kojoj, kao sada između Hrvatske i Slovenije, stoji natpis ‘slobodan prolaz’. Suprotstavite se višedecenijskom investiranju u toksičnu iracionalnost zbog koje Srbija ostaje vječito žarište unutardruštvenih sukoba i vječita prijetnja za svoje okruženje.“
Nada za dubinski preokret
Bez obzira što je sam autor ovog otvorenog pisma umnogome svjestan da je uzaludno, on još uvijek, što je iz tona pisma jasno, gaji nadu da je moguć nekakav dubinski preokret na opozicijskoj sceni i odbacivanje onoga što je ispravno nazvao toksičnom iracionalnošću.
Suvišno je iz perspektive Hrvatske napominjati kako je on ovdje u pravu i kako je za budućnost čitave regije bitna drugačija vizija budućnosti Srbije i njenog odnosa prema prošlosti, čak i neovisno o tome može li i kada uopće takva vizija dobiti većinsku potporu društva.
Puno je veći problem u tome što stvari izgledaju tako da na političkoj sceni Srbije jedino u Zeleno-lijevom frontu, koji je izrastao iz prosvjeda protiv izgradnje Beograda na vodi i gaji prijateljske odnose sa ljudima iz Možemo! iskreno vjeruju u ovo što Atanacković piše, ali je upitno jesu li i spremni na taj način istupiti.
Jednako hrabra gesta
K tome, oni doista imaju vidljivu podršku u društvu i jesu trenutačno u parlamentu, gdje će vjerojatno i ostati nakon sljedećih izbora, no nemaju ništa više od toga. A ponajmanje imaju plebiscitarnu podršku za temeljnu promjenu političkog smjera i općenito kulture sjećanja.
I sve dok je tome tako nema neke prevelike nade da će se išta bitno promijeniti i logično je strahovati oko toga hoće li na Kosovu, a potencijalno i u Bosni i Hercegovini, stanje opet eskalirati.
Neovisno pak o tome, Atanackovićevu gestu je moguće svrstati uz bok svojevremenoj Matvejevićevoj, unatoč tome što je došla u bitno drugačijim okolnostima, ponajprije zato jer je jednako hrabra. Matvejević je podigao glas protiv svevlasti jednog čovjeka, bez obzira na činjenicu koliko ga je cijenio, dok je Atanacković ustao protiv najvećeg dijela društva i u situaciji koja je prilično zapaljiva.