U matematici postoji jedan točan odgovor i beskonačno mnogo pogrešnih. Ustavni sud je na raspolaganju imao beskonačno mnogo ispravnih načina da riješi pitanje predsjednikove kandidature za premijera i samo jedan pogrešni. Ustavni sud odlučio se za pogrešni. Naglašavam da ovdje nije tema što je Ustavni sud zaključio već kako je to napravio.
Institut upozorenja nije predviđen da ga se koristi kao vid opomene nekom sudioniku izbora, što je Ustavni sud uradio. Institut upozorenja, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi, služi da bi se nekom državnom tijelu ukazalo na kršenje Ustava ili zakona. Upozoriti u kontekstu te odredbe znači skrenuti pozornost, a ne pozvati na red.
Upozorenje predsjedniku, ne i SDP-u
Ustavni sud je u svojoj povijesti tek dvaput koristio instrument upozorenja – jednom kad je državnom tijelu (DORH-u) skrenuta pažnja na spolne kvote na izborima, a drugi put kad je državnom tijelu (DIP-u) ukazano na način ostvarivanja biračkog prava onih glasača kojima je dijagnosticirana zaraza covidom. Oba puta je dakle upozorenje korišteno na predviđeni način, što sad nije bio slučaj.
Ustavni sud trebao je jučer donijeti odluku ili rješenje. Ključna razlika između tih ustavnosudskih akata mogla bi biti odlučna za daljnje postupanje svih uključenih aktera. Naime, suprotno navodu predsjednika Ustavnog suda, upozorenje nije obvezujuće za sve i nije ga dužna poštovati svaka pravna i fizička osoba, jer se upozorenje može izdati isključivo državnom tijelu.
To je osnovna razlika u odnosu na odluke i rješenja, koje djeluju prema svima (erga omnes). Članak 31. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu obvezu svake pravne i fizičke osobe da poštuje akte Ustavnog suda utvrđuje isključivo za odluke i rješenja, ali ne i za upozorenja. Što to znači za adresate jučerašnjeg Upozorenja, Predsjednika Republike i političku stranku SDP? Iako je ovo Upozorenje Ustavnog suda doneseno protivno smislu čl. 89. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, Predsjednik Republike ipak jest državno tijelo i dužan ga je poštovati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Samo odluke i rješenja obvezatni za sve
Međutim, situacija sa SDP-om je bitno različita. Naime, u vezi ove političke stranke ne može se tek tako prijeći preko činjenice da je Ustavni sud izašao iz svojih ovlasti i instrument kojem je svrha ukazivanje državnim tijelima na nepravilnosti u izborima, iskoristio da jednu političku stranku pozove na red. Ako Ustavni sud naknadno odluči donijeti meritornu odluku koja bi po svom sadržaju bila slična jučer donesenom upozorenju, SDP bi istu morao poštovati isto kao i svi mi. Dotad, međutim, ima puno pravo osporavati obvezatnost upozorenja Ustavnog suda od 18. ožujka 2024.
Da se ne radi tek o semantičkoj razlici, potvrdio je sam predsjednik Ustavnog suda. Na upit novinara o stavovima sudaca koji za upozorenje nisu digli ruku, rekao je da upozorenje nije isto što i odluka te ne daje pravo izrade izdvojenog mišljenja sucima koji mu se protive. To je krucijalna i golema razlika između ta dva ustavnosudska akta i ne ostavlja nikakve sumnje u zaključak da je riječ o potpuno različitim institutima.
Radi otklanjanja svake dvojbe – upozorenje nije podvrsta odluke. Odluka, rješenje i upozorenje su (zajedno s priopćenjem i izviješćem) sukladno Odjeljku 6. Poslovnika Ustavnog suda vrste ustavnosudskih akata jednakog ranga. Razliku između tih akata radi tek Ustavni zakon o Ustavnom sudu upravo kad određuje da su samo odluke i rješenja obvezatne za sve.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što kaže četvero ustavnih sudaca?
Da je zakonodavac htio proširiti tu obvezu na sve akte, onda bi naveo da su svi ustavnosudski akti (a ne tek odluke i rješenja) obvezatni i da ih je dužna poštovati svaka fizička i pravna osoba.
Važno je napomenuti da čak četvero ustavnih sudaca nije glasalo za upozorenje, a upravo zbog opisane naravi tog akta su onemogućeni da nam kažu zašto. Izgleda da se Ustavni sud preračunao, jer se posegnuvši za upozorenjem kao vrstom ustavnosudskog akta koji ne ostavlja mjesta izdvojenim mišljenjima odrekao prava zahtijevati da svi njegovu odluku poštuju.
Koliko je poznato, prvi put u povijesti Ustavnog suda dogodilo se i da je dvoje sudaca napustilo sjednicu na kojoj se o nekoj temi raspravljalo. Radi ugleda ustavnog sudovanja krucijalno bi bilo saznati stavove četvero sudaca koji nisu glasali za tekst upozorenja. To se neće dogoditi jer oni ne smiju ponuditi izdvojeno mišljenje niti im je dopušteno javno istupati već to, riječima samog predsjednika Ustavnog suda, smije samo on. Ako smo došli do toga da se na Ustavnom sudu ne može čuti drugo mišljenje, kako ćemo to pravo njegovati u svojim domovima, školama ili na radnim mjestima?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Usmeno ustavno sudovanje
No, glavna mana ovog ustavnosudskog postupka otkrila se kad je predsjednik Ustavnog suda krenuo odgovarati na pitanja novinara. Čitajući dio Upozorenja koji govori o mogućnostima da Ustavni sud poništi neke izborne odluke, usmeno je isto proširio i na Odluku o raspisivanju izbora. U samom upozorenju nema ni spomena o poništavanju Odluke o raspisivanju izbora; dapače, eksplicitno se navodi da je najranija faza eventualnog uključivanja Ustavnog suda kandidacijski postupak (“počevši od kandidacijskog postupka pa nadalje“).
Kandidacijski postupak, sukladno Obvezatnim uputama broj Z III Državnog izbornog povjerenstva započeo je 16. ožujka 2024. u 00:00 sati, dok je Odluka o raspisivanju izbora donesena dan ranije, 15. ožujka 2024. Usmenim obuhvaćanjem Odluke o raspisivanju izbora predsjednik Ustavnog suda samostalno je donio potpuno novi akt bez da je ostalim sucima dao priliku da se o tome izjasne.
Smjer zalaska demokracije
Koji bi uopće bio razlog za poništavanje same Odluke o raspisivanju izbora, predsjednik Ustavnog suda nije objasnio, uostalom kao i štošta drugo iz upozorenja. Pa tako ovo upozorenje, priznat će i sam predsjednik Ustavnog suda, uopće ne navodi članak koji je predsjednik Republike prekršio jer je “to toliko jasno da to ne treba pisati u Ustavu”. Koliko je još stvari toliko jasno da ni ne trebaju pisati u Ustavu?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto imamo Ustav ako u njemu ne pišu osnovne stvari, poput prava predsjednika Republike da se kandidira na parlamentarnim izborima? Gdje je granica toga što treba pisati i onoga što je toliko jasno da ne treba ni navoditi?
Demokratske vrijednosti nisu fizikalna veličina. Naravno da u Ustavu ne piše da sunce zalazi na zapadu, kako je svođenjem na apsurd ovih dana rezonirao jedan ustavni stručnjak. Ali to je stoga što zalazak sunca nije društveni konstrukt koji se može različito tumačiti. Smjer zalaska sunca svatko može lako provjeriti, ali smjer zalaska demokracije nije uvijek vidljiv i oznake na toj cesti potrebno je redovito osvježavati da ne bismo slučajno krivo skrenuli na taj put bez povratka.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ustavni sud napravio nevjerojatan propust: 'SDP po zakonu uopće ne mora poštivati njihovo upozorenje'
Poznati odvjetnik: 'Zbog ugleda Ustavnog suda bilo bi krucijalno saznati zašto četvero sudaca nije glasalo za ovo upozorenje. A to se neće dogoditi'
Povrh svega, predsjednik Ustavnog suda na presici je spomenuo mogućnost poništavanja Odluke o raspisivanju izbora, što se ne spominje u upozorenju, koje eksplicitno navodi da se Ustavni sud uključio 'počevši s kandidacijskim postupkom'. Usmenim obuhvaćanjem raspisivanja izbora on je samostalno donio potpuno novi akt bez da je ostalim sucima dao priliku da se o njemu izjasne
U matematici postoji jedan točan odgovor i beskonačno mnogo pogrešnih. Ustavni sud je na raspolaganju imao beskonačno mnogo ispravnih načina da riješi pitanje predsjednikove kandidature za premijera i samo jedan pogrešni. Ustavni sud odlučio se za pogrešni. Naglašavam da ovdje nije tema što je Ustavni sud zaključio već kako je to napravio.
Ustavni sud nije donio odluku, nego upozorenje i time je postupio protivno članku 89. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu koji sam citira kao temelj za donošenje tog upozorenja. Taj članak ovlašćuje Ustavni sud da u postupku nadzora ustavnosti i zakonitosti izbora o eventualnom protuustavnom ili protuzakonitom postupanju obavijesti javnost ili upozori državna tijela.
Institut upozorenja nije predviđen da ga se koristi kao vid opomene nekom sudioniku izbora, što je Ustavni sud uradio. Institut upozorenja, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi, služi da bi se nekom državnom tijelu ukazalo na kršenje Ustava ili zakona. Upozoriti u kontekstu te odredbe znači skrenuti pozornost, a ne pozvati na red.
Upozorenje predsjedniku, ne i SDP-u
Ustavni sud je u svojoj povijesti tek dvaput koristio instrument upozorenja – jednom kad je državnom tijelu (DORH-u) skrenuta pažnja na spolne kvote na izborima, a drugi put kad je državnom tijelu (DIP-u) ukazano na način ostvarivanja biračkog prava onih glasača kojima je dijagnosticirana zaraza covidom. Oba puta je dakle upozorenje korišteno na predviđeni način, što sad nije bio slučaj.
Ustavni sud trebao je jučer donijeti odluku ili rješenje. Ključna razlika između tih ustavnosudskih akata mogla bi biti odlučna za daljnje postupanje svih uključenih aktera. Naime, suprotno navodu predsjednika Ustavnog suda, upozorenje nije obvezujuće za sve i nije ga dužna poštovati svaka pravna i fizička osoba, jer se upozorenje može izdati isključivo državnom tijelu.
To je osnovna razlika u odnosu na odluke i rješenja, koje djeluju prema svima (erga omnes). Članak 31. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu obvezu svake pravne i fizičke osobe da poštuje akte Ustavnog suda utvrđuje isključivo za odluke i rješenja, ali ne i za upozorenja. Što to znači za adresate jučerašnjeg Upozorenja, Predsjednika Republike i političku stranku SDP? Iako je ovo Upozorenje Ustavnog suda doneseno protivno smislu čl. 89. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, Predsjednik Republike ipak jest državno tijelo i dužan ga je poštovati.
Samo odluke i rješenja obvezatni za sve
Međutim, situacija sa SDP-om je bitno različita. Naime, u vezi ove političke stranke ne može se tek tako prijeći preko činjenice da je Ustavni sud izašao iz svojih ovlasti i instrument kojem je svrha ukazivanje državnim tijelima na nepravilnosti u izborima, iskoristio da jednu političku stranku pozove na red. Ako Ustavni sud naknadno odluči donijeti meritornu odluku koja bi po svom sadržaju bila slična jučer donesenom upozorenju, SDP bi istu morao poštovati isto kao i svi mi. Dotad, međutim, ima puno pravo osporavati obvezatnost upozorenja Ustavnog suda od 18. ožujka 2024.
Da se ne radi tek o semantičkoj razlici, potvrdio je sam predsjednik Ustavnog suda. Na upit novinara o stavovima sudaca koji za upozorenje nisu digli ruku, rekao je da upozorenje nije isto što i odluka te ne daje pravo izrade izdvojenog mišljenja sucima koji mu se protive. To je krucijalna i golema razlika između ta dva ustavnosudska akta i ne ostavlja nikakve sumnje u zaključak da je riječ o potpuno različitim institutima.
Radi otklanjanja svake dvojbe – upozorenje nije podvrsta odluke. Odluka, rješenje i upozorenje su (zajedno s priopćenjem i izviješćem) sukladno Odjeljku 6. Poslovnika Ustavnog suda vrste ustavnosudskih akata jednakog ranga. Razliku između tih akata radi tek Ustavni zakon o Ustavnom sudu upravo kad određuje da su samo odluke i rješenja obvezatne za sve.
Što kaže četvero ustavnih sudaca?
Da je zakonodavac htio proširiti tu obvezu na sve akte, onda bi naveo da su svi ustavnosudski akti (a ne tek odluke i rješenja) obvezatni i da ih je dužna poštovati svaka fizička i pravna osoba.
Važno je napomenuti da čak četvero ustavnih sudaca nije glasalo za upozorenje, a upravo zbog opisane naravi tog akta su onemogućeni da nam kažu zašto. Izgleda da se Ustavni sud preračunao, jer se posegnuvši za upozorenjem kao vrstom ustavnosudskog akta koji ne ostavlja mjesta izdvojenim mišljenjima odrekao prava zahtijevati da svi njegovu odluku poštuju.
Koliko je poznato, prvi put u povijesti Ustavnog suda dogodilo se i da je dvoje sudaca napustilo sjednicu na kojoj se o nekoj temi raspravljalo. Radi ugleda ustavnog sudovanja krucijalno bi bilo saznati stavove četvero sudaca koji nisu glasali za tekst upozorenja. To se neće dogoditi jer oni ne smiju ponuditi izdvojeno mišljenje niti im je dopušteno javno istupati već to, riječima samog predsjednika Ustavnog suda, smije samo on. Ako smo došli do toga da se na Ustavnom sudu ne može čuti drugo mišljenje, kako ćemo to pravo njegovati u svojim domovima, školama ili na radnim mjestima?
Usmeno ustavno sudovanje
No, glavna mana ovog ustavnosudskog postupka otkrila se kad je predsjednik Ustavnog suda krenuo odgovarati na pitanja novinara. Čitajući dio Upozorenja koji govori o mogućnostima da Ustavni sud poništi neke izborne odluke, usmeno je isto proširio i na Odluku o raspisivanju izbora. U samom upozorenju nema ni spomena o poništavanju Odluke o raspisivanju izbora; dapače, eksplicitno se navodi da je najranija faza eventualnog uključivanja Ustavnog suda kandidacijski postupak (“počevši od kandidacijskog postupka pa nadalje“).
Kandidacijski postupak, sukladno Obvezatnim uputama broj Z III Državnog izbornog povjerenstva započeo je 16. ožujka 2024. u 00:00 sati, dok je Odluka o raspisivanju izbora donesena dan ranije, 15. ožujka 2024. Usmenim obuhvaćanjem Odluke o raspisivanju izbora predsjednik Ustavnog suda samostalno je donio potpuno novi akt bez da je ostalim sucima dao priliku da se o tome izjasne.
Smjer zalaska demokracije
Koji bi uopće bio razlog za poništavanje same Odluke o raspisivanju izbora, predsjednik Ustavnog suda nije objasnio, uostalom kao i štošta drugo iz upozorenja. Pa tako ovo upozorenje, priznat će i sam predsjednik Ustavnog suda, uopće ne navodi članak koji je predsjednik Republike prekršio jer je “to toliko jasno da to ne treba pisati u Ustavu”. Koliko je još stvari toliko jasno da ni ne trebaju pisati u Ustavu?
Zašto imamo Ustav ako u njemu ne pišu osnovne stvari, poput prava predsjednika Republike da se kandidira na parlamentarnim izborima? Gdje je granica toga što treba pisati i onoga što je toliko jasno da ne treba ni navoditi?
Demokratske vrijednosti nisu fizikalna veličina. Naravno da u Ustavu ne piše da sunce zalazi na zapadu, kako je svođenjem na apsurd ovih dana rezonirao jedan ustavni stručnjak. Ali to je stoga što zalazak sunca nije društveni konstrukt koji se može različito tumačiti. Smjer zalaska sunca svatko može lako provjeriti, ali smjer zalaska demokracije nije uvijek vidljiv i oznake na toj cesti potrebno je redovito osvježavati da ne bismo slučajno krivo skrenuli na taj put bez povratka.