Na djecu smo svi posebno osjetljivi. Nakon jezive smrti troje mališana, koje je nekidan ubio vlastiti otac u kući u zagrebačkim Mlinovima, mnogi su na društvenim mrežama napisali da bi za takve djecoubojice trebalo imati smrtnu kaznu.
O slučajevima odvratnog zlostavljanja djece, zanemarivanja, ekstremnog siromaštva i teških bolesti koje pogađaju djecu, naši građani na internetu uvijek ostavljaju milijune zgroženih, suosjećajnih i ljutitih misli. S njima poberu opće odobravanje. Ta jednoglasnost je razumljiva. Dijete je milo, nježno i ranjivo. Nijedno dijete ne bi smjelo patiti. Ako nema zaštitu najbližih, onda ga mora zaštititi država.
Zato mi je bilo apsolutno šokantno čitati izljeve gotovo unisone okrutnosti na prilog iz sinoćnjeg RTL-ovog magazina Potraga o izbjegličkoj djeci iz zona rata i bijede koja sa svojim roditeljima prolaze golgotu ne bi li se jednom uspjeli skrasiti na nekom boljem, mirnom mjestu. Sudeći po tim komentarima, u našem javnom mnijenju za izbjegličku djecu empatije nema.
Svaka druga prisilno raseljena osoba je dijete
Novinarka Danka Derifaj snimila je, dakle, priču o ljudima koji s djecom pokušavaju ući u Hrvatsku. Nakon telefonskog poziva redakciji RTL-a, otišla je na dogovoreno mjesto na području Gline. Tamo ju je dočekalo četvero odraslih s troje manje djece. Oni su Kurdi iz Irana. Kazali su joj da žele azil i da su se već desetak puta očajnički pokušali probiti do Zagreba, ali svaki put bi ih hrvatska policija deportirala natrag u BiH. Ovoga puta odlučili su potražiti pomoć medija.
U emisiji je iznesen službeni podatak da djeca čine približno 50 posto od 80 milijuna prisilno raseljenih osoba u svijetu. Jan Kapić, glasnogovornik UNHCR-a Hrvatska, kazao je da je udio djece otprilike isti i među izbjeglicama koje su registrirane u Hrvatskoj. Oko pola odraslih, oko pola djece.
Na ekranu smo vidjeli stvarnu djecu. Pet godina, sedam godina, 12 godina. Ozbiljne djevojčice kovrčave kose, oči dječaka crne kao tuga. Igraju se u prašini divljeg izbjegličkog kampa u Kladuši. Tapkaju u svojoj izgrebanoj i razlijepljenoj obući držeći se majci za suknju. Oprezno uzmu bombon iz ruke koja ga pruža. Mora ti se slomiti srce na te slike.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Maleni ispod zvijezda
Ali komentari na taj jad su strašni. Pod svojim imenima pišu ih muškarci i žene koji na svoje Facebook profile – znam jer sam išla vidjeti – stavljaju fotografije svoje djece s plišanim igračkama i rođendanskim tortama. Fotografije sretne djece na ljetovanjima. Sličice Gospe. Križeve. Cvijeće. Mudre izreke o dobroti i ljubavi. Evo nekih, a puno ih je i skoro svi su isti.
Biljana: Kažu da samo traže sigurno mjesto za život. Pa u Bosni su bili sigurni. Ma, ovo je manipuliranje. Oni traže mjesto gdje su veće socijalne naknade.
Željko: Među njima je najmanje djece, odakle vi te snimke izvlačite?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Petra: Pa zašto ne bježe u kulturološki slične zemlje? Zašto su tako dobro tehnološki i novčano opskrbljeni? I onda kad dođu, damo im stan, vrtić, školu, socijalnu pomoć, porodiljnu naknadu i još tako neke izmišljene naknade. Jer eto, jadni su. Neka se samo množe, ne poštuju zakone, jezik ni kulturu. Ne moraju niti raditi, budemo mi plaćali sve za njih kroz porez.
Marko: Novinarske laži.
Ursus: Isilova vojska, djece nema.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zvone: Svi ti siroti migranti idu u države gdje je visoka socijalna pomoć i mogu besposleno raditi sranja po gradovima.
‘Uzmite ih k sebi doma…’
Neda: Nema djece među migrantima! Lažete RTL! Ovo je namještena priča.
Bojan: Vodi ih k sebi kući.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nada: Koja glupa novinarka, dolaze samo vojno sposobni muškarci a ne djeca.
Anto: Bježe od svoje kulture i sad bi je nametali gdje god stignu.
Eva: Ovi će dobit sve, stan, hranu, vrtić, robicu, sve za džabe.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Marica: Da, sve totalno opremljeno, stan u trajno vlasništvo, besplatno školovanje, svaki mjesec novčanu pomoć. A zašto?! To nisu izbjeglice nego migranti.
Josip: Fuj, što si ih kući ne odvedete kad ste tako dobri. Prave djecu samo iz koristi da dođu u EU, isto kao i Cigani.
Željko: Uzmite ih k sebi doma.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Martina: Ovi ne bježe. Useljavaju se i nose svoju kulturu sa sobom. Pa kriminala po Njemačkoj, Francuskoj, Švedskoj kao u priči.
Olga: Guraju tuđu djecu pred sobom samo da bi prošli. Invazija je to!
Uranela: Dajte novinari ne lažite. Kome vi to oči mažete?
Tomislav: Kako je krenulo s muslimanima, bit će više džamija nego škola.
Kor drakonskih hrvatskih sudaca
Eto tako je prošla priča Danke Derifaj o malim izbjeglicama, priča prepuna jeze i prerano ostarjelih dječjih lica. U prilogu je prenesen podatak MUP- a da je do rujna ove godine i 148 maloljetnika bez ikakve pratnje zatražilo u Hrvatskoj međunarodnu pomoć.
No, ovi komentatori ne samo da se na tu djecu nisu sažalili nego ih nisu ni zamijetili. A slabo se provelo i tih troje- četvero sudionika koji su se, hvala im, kao glas razuma i ljudskosti, odvažili zakoračiti u zonu ove neshvatljive tvrdosti i grubosti. Kor drakonskih hrvatskih sudaca nije se dao uvjeriti da barem djeca zaslužuju našu pomoć i suosjećanje. Nije pomoglo ni podsjećanje da su i Hrvati nekad bili ratne izbjeglice koje su primale k sebi druge države i pomagale im da stanu na noge, te da mnogi naši ljudi i danas moraju seliti u inozemstvo, trbuhom za kruhom.
Tješim se da moja zemlja nije takva kakvu smo mogli vidjeti na ovom primjeru i da se mnogi normalni ljudi naprosto nisu htjeli javljati u ovu nedostojnu diskusiju. Nadam se da sam u pravu. Djeca i ljudi valjda ne moraju biti bijeli, kršteni i naši da ih požalimo kad stradavaju i kad im je teško.
Vidjela sam komentare na TV prilog o djeci izbjeglicama. Apsolutno je šokantno čitati te izljeve okrutnosti
Pod svojim imenima pišu ih muškarci i žene koji na svoje Facebook profile - znam jer sam išla vidjeti - stavljaju fotografije svoje djece s plišanim igračkama i rođendanskim tortama
Tješim se da moja zemlja nije takva kakvu smo mogli vidjeti na ovom primjeru i da se mnogi normalni ljudi naprosto nisu htjeli javljati u ovu nedostojnu diskusiju. Nadam se da sam u pravu. Djeca i ljudi valjda ne moraju biti bijeli, kršteni i naši da ih požalimo kad stradavaju i kad im je teško.
Na djecu smo svi posebno osjetljivi. Nakon jezive smrti troje mališana, koje je nekidan ubio vlastiti otac u kući u zagrebačkim Mlinovima, mnogi su na društvenim mrežama napisali da bi za takve djecoubojice trebalo imati smrtnu kaznu.
O slučajevima odvratnog zlostavljanja djece, zanemarivanja, ekstremnog siromaštva i teških bolesti koje pogađaju djecu, naši građani na internetu uvijek ostavljaju milijune zgroženih, suosjećajnih i ljutitih misli. S njima poberu opće odobravanje. Ta jednoglasnost je razumljiva. Dijete je milo, nježno i ranjivo. Nijedno dijete ne bi smjelo patiti. Ako nema zaštitu najbližih, onda ga mora zaštititi država.
Zato mi je bilo apsolutno šokantno čitati izljeve gotovo unisone okrutnosti na prilog iz sinoćnjeg RTL-ovog magazina Potraga o izbjegličkoj djeci iz zona rata i bijede koja sa svojim roditeljima prolaze golgotu ne bi li se jednom uspjeli skrasiti na nekom boljem, mirnom mjestu. Sudeći po tim komentarima, u našem javnom mnijenju za izbjegličku djecu empatije nema.
Svaka druga prisilno raseljena osoba je dijete
Novinarka Danka Derifaj snimila je, dakle, priču o ljudima koji s djecom pokušavaju ući u Hrvatsku. Nakon telefonskog poziva redakciji RTL-a, otišla je na dogovoreno mjesto na području Gline. Tamo ju je dočekalo četvero odraslih s troje manje djece. Oni su Kurdi iz Irana. Kazali su joj da žele azil i da su se već desetak puta očajnički pokušali probiti do Zagreba, ali svaki put bi ih hrvatska policija deportirala natrag u BiH. Ovoga puta odlučili su potražiti pomoć medija.
U emisiji je iznesen službeni podatak da djeca čine približno 50 posto od 80 milijuna prisilno raseljenih osoba u svijetu. Jan Kapić, glasnogovornik UNHCR-a Hrvatska, kazao je da je udio djece otprilike isti i među izbjeglicama koje su registrirane u Hrvatskoj. Oko pola odraslih, oko pola djece.
Na ekranu smo vidjeli stvarnu djecu. Pet godina, sedam godina, 12 godina. Ozbiljne djevojčice kovrčave kose, oči dječaka crne kao tuga. Igraju se u prašini divljeg izbjegličkog kampa u Kladuši. Tapkaju u svojoj izgrebanoj i razlijepljenoj obući držeći se majci za suknju. Oprezno uzmu bombon iz ruke koja ga pruža. Mora ti se slomiti srce na te slike.
Maleni ispod zvijezda
Ali komentari na taj jad su strašni. Pod svojim imenima pišu ih muškarci i žene koji na svoje Facebook profile – znam jer sam išla vidjeti – stavljaju fotografije svoje djece s plišanim igračkama i rođendanskim tortama. Fotografije sretne djece na ljetovanjima. Sličice Gospe. Križeve. Cvijeće. Mudre izreke o dobroti i ljubavi. Evo nekih, a puno ih je i skoro svi su isti.
Biljana: Kažu da samo traže sigurno mjesto za život. Pa u Bosni su bili sigurni. Ma, ovo je manipuliranje. Oni traže mjesto gdje su veće socijalne naknade.
Željko: Među njima je najmanje djece, odakle vi te snimke izvlačite?
Petra: Pa zašto ne bježe u kulturološki slične zemlje? Zašto su tako dobro tehnološki i novčano opskrbljeni? I onda kad dođu, damo im stan, vrtić, školu, socijalnu pomoć, porodiljnu naknadu i još tako neke izmišljene naknade. Jer eto, jadni su. Neka se samo množe, ne poštuju zakone, jezik ni kulturu. Ne moraju niti raditi, budemo mi plaćali sve za njih kroz porez.
Marko: Novinarske laži.
Ursus: Isilova vojska, djece nema.
Zvone: Svi ti siroti migranti idu u države gdje je visoka socijalna pomoć i mogu besposleno raditi sranja po gradovima.
‘Uzmite ih k sebi doma…’
Neda: Nema djece među migrantima! Lažete RTL! Ovo je namještena priča.
Bojan: Vodi ih k sebi kući.
Nada: Koja glupa novinarka, dolaze samo vojno sposobni muškarci a ne djeca.
Anto: Bježe od svoje kulture i sad bi je nametali gdje god stignu.
Eva: Ovi će dobit sve, stan, hranu, vrtić, robicu, sve za džabe.
Marica: Da, sve totalno opremljeno, stan u trajno vlasništvo, besplatno školovanje, svaki mjesec novčanu pomoć. A zašto?! To nisu izbjeglice nego migranti.
Josip: Fuj, što si ih kući ne odvedete kad ste tako dobri. Prave djecu samo iz koristi da dođu u EU, isto kao i Cigani.
Željko: Uzmite ih k sebi doma.
Martina: Ovi ne bježe. Useljavaju se i nose svoju kulturu sa sobom. Pa kriminala po Njemačkoj, Francuskoj, Švedskoj kao u priči.
Olga: Guraju tuđu djecu pred sobom samo da bi prošli. Invazija je to!
Uranela: Dajte novinari ne lažite. Kome vi to oči mažete?
Tomislav: Kako je krenulo s muslimanima, bit će više džamija nego škola.
Kor drakonskih hrvatskih sudaca
Eto tako je prošla priča Danke Derifaj o malim izbjeglicama, priča prepuna jeze i prerano ostarjelih dječjih lica. U prilogu je prenesen podatak MUP- a da je do rujna ove godine i 148 maloljetnika bez ikakve pratnje zatražilo u Hrvatskoj međunarodnu pomoć.
No, ovi komentatori ne samo da se na tu djecu nisu sažalili nego ih nisu ni zamijetili. A slabo se provelo i tih troje- četvero sudionika koji su se, hvala im, kao glas razuma i ljudskosti, odvažili zakoračiti u zonu ove neshvatljive tvrdosti i grubosti. Kor drakonskih hrvatskih sudaca nije se dao uvjeriti da barem djeca zaslužuju našu pomoć i suosjećanje. Nije pomoglo ni podsjećanje da su i Hrvati nekad bili ratne izbjeglice koje su primale k sebi druge države i pomagale im da stanu na noge, te da mnogi naši ljudi i danas moraju seliti u inozemstvo, trbuhom za kruhom.
Tješim se da moja zemlja nije takva kakvu smo mogli vidjeti na ovom primjeru i da se mnogi normalni ljudi naprosto nisu htjeli javljati u ovu nedostojnu diskusiju. Nadam se da sam u pravu. Djeca i ljudi valjda ne moraju biti bijeli, kršteni i naši da ih požalimo kad stradavaju i kad im je teško.