Promatrajući društveni šok na svim razinama, od politike preko medija do birača, nastao kandidaturom Zorana Milanovića za predsjednika Vlade – slagali se s tim ili ne – posve je jasno da taj potez ne samo da nije bio očekivan, nego u sebi sadrži i dublju dimenziju izvanrednosti stanja u kojem smo se našli. Ako ništa drugo, imamo nacionalni konsenzus da ova situacija nije normalna, pitanje je samo s koje pozicije pristupamo tom “novom normalnom”.
Slušajući ustavne stručnjake, a potom i ustavne suce, jasno je da postoji konsenzus kako u normalnoj situaciji predsjednik države ne može sudjelovati kao kandidat na parlamentarnim izborima. Ipak, ako detaljno pročitate izdvojena mišljenja sudaca koji nisu glasali ili su glasali protiv zaključka Ustavnog suda, vidjet ćete da oni vjeruju kako mogu postojati okolnosti u kojima bi takva kandidatura bila dopuštena, pa čak i nužna.
Svejedno, konsenzus je Ustavnog suda da ovo nisu takve okolnosti, a sudovi odlučuju samo o onome što je poznato i što se dogodilo, ne o mogućim budućnostima koje se mogu ili ne moraju dogoditi. Netko drugi, poput birača, novinara, analitičara, političkih stranaka ili predsjednika države, može na grafikonu nacrtati što se sve događalo proteklih godina, povući crtu, utvrditi trend kamo bi nas nastavak ovakve situacije odveo, te donijeti vrijednosni sud o tome što treba učiniti da se to spriječi (ako to uopće treba spriječiti).
Organizacija osuđena za kriminal
Postoje brojni argumenti u prilog tezi da se naše društvo nalazi u kriznoj situaciji koju spominju ustavni suci, počevši od toga da je aktualna vladajuća klika organizirana kroz političku organizaciju koja je od prethodnih parlamentarnih izbora do danas pravomoćno osuđena za kriminal, konkretno za sustavno izvlačenje javnog novca u korist političke stranke i njenih pojedinaca.
Možemo mi sada diskutirati o tome kako ti konkretni pojedinci možda više nisu članovi te stranke, više ne obnašaju dužnosti koje bi im omogućile nastavak kriminalne djelatnosti, pa i da predsjednik stranke više nije onaj koji je pravomoćno osuđen da je krao, nego neki sasvim drugi lik; no nepobitna je činjenica da vlast obnaša politička grupacija okupljena oko nepromijenjene pravne osobnosti. U nekim drugim demokracijama, kojima navodno težimo, sama činjenica da je stranka optužena za kriminal i korupciju doveo bi do pada vlade i izbora; kod nas je letvica za tako nešto, čini se, postavljena puno više.
Mogli bismo također primijetiti, kad pogledamo onu glasovitu fotografiju svježe prisegnute Vlade na stepenicama Hrvatskog sabora, da mnogi od tih ljudi više nisu aktualni. Uvjerljiva većina je morala otići zbog vrlo jasnih optužbi za kriminal i korupciju; neki su i optuženi i vode svoje procese, neke je policija morala doslovno prepratiti iz ministarskih fotelja, dok su neki otišli kako bi preduhitrili optužbe i optužnice. Za pretpostaviti je da su se, u drugom i trećem ešalonu, sakriveni u širokim ministarskim sjenama, mnogi namirili ali su nam promaknuli samo zato što nisu pod povećalom javnosti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zarobljene institucije služe stranci
Više je nego dovoljno indicija i informacija koje ukazuju da su pojedine državne ustanove “zarobljene” i djeluju isključivo u funkciji stranačkih interesa. Primjerice, umjesto pokore u ovo vrijeme Korizme utrošite nešto vremena da pogledate HRT-ov program, koji prečesto u najboljoj maniri sjevernokorejskih medija energično promovira jedinu i pravu istinu, neovisno iz čijeg je plana i programa prepisana.
Pogledajte institucije poput HANFA-e, koja bi morala nadzirati financijska tržišta i predstavljati kremu regulatorne struke, ali je njeno rukovodstvo u okviru svojih nekompetencija uspjelo doslovno sravniti ustanovu do temelja, a da bi ti isti ljudi prije nekoliko tjedana bili nagrađeni novim mandatima. Teško je ne spomenuti i naočigled opljačkana javna poduzeća poput JANAF-a, ili INA-u gdje je nestala milijarda kuna plina kojim se u nekim drugim scenarijima i svega nekoliko mjeseci kasnije trgovalo za cent, ali su time profitirali eto nekako uvijek isti ljudi.
Ili, u pokušaju da se o našim vrlim političarima više ne govori loše, donošenje zakona koji bi morao onemogućiti i primjereno kazniti ako pišemo o njihovim krađama, indiskretnim prepiskama, nerazmjeru imovine. A da i ne spominjemo žurno predizborno imenovanje radosnog glavnog državnog odvjetnika koji možda nije omiljen u struci, ali je zato često viđen gost uglednih članova kriminalnog miljea, dopisni partner najlipših USKOK-ovih optuženica i kupac outlet odijela podmirenih javnim novcem električarskih obrta.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Predsjednik ili Milanović?
Zarobljenom državom se smatra ona u kojoj je politička korupcija došla do razine da redovito i ustrajno promovira i provodi osobne interese pojedinaca na štetu društva u cjelini. Naša vlast se vrlo ugodno uklapa u definiciju zarobljenog društva, bez obzira što možda vi osobno niste gladni, nezaposleni ili su vaši roditelji dobili predizborno primjereni uskrsni dodatak na mirovinu.
Ako nam je država doista zarobljena, ili je na putu da postane zarobljena od strane jedne klike, neovisno o tome koja je ona, nije li dužnost svih nas, a nekih više nego drugih, taj lanac prekinuti? Argument da ne možemo očekivati vladavinu prava ako odlučimo poštivati samo neke zakone, a ne i one druge, jednako vrijedi za obje strane ovog političkog argumenta, iako se krše različiti zakoni iz sasvim drugih pobuda; na biračima je da odluče čiji je prijestup dopušten, a koga doista treba kazniti izbornim porazom.
Kao protuteža zarobljenoj državi nametnuo se Zoran Milanović, čovjek s dokumentiranom poviješću prepoznavanja prilika i ujedno, po riječima Ustavnog suda i struke, jedina osoba u cijeloj državi kojoj nije dopušteno ući u tu bitku. Ipak, prije nego se zamislimo nad time, aktualni trenutak treba rastaviti na sastavne dijelove i zapitati se je li nam neprihvatljivo da se u izborni proces uključi predsjednik države, ili nam je neprihvatljivo što se ta osoba zove Zoran Milanović.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Teško ga je voljeti
Nekako mi se čini da je većina bijesa koncentrirana na ime i prezime, a daleko manje na funkciju koju trenutačno obnaša. Razlog ne treba tražiti predaleko – Zorana Milanovića je teško voljeti i u najboljim danima. Tijekom godina, govoreći što (i, daleko bitnije – kako) govori, ne štedeći epitete, pridjeve i najarhaičnije usporedbe, naljutio je i uvrijedio mnoge (često neprimjereno, politički, društveno i na osobnoj razini nekorektno i gotovo uvijek dramaturški pretjerano), pa su pravnici, suci, pravni stručnjaci i mnogobrojni analitičari godinama bili izloženi salvama “zoranizama”.
Možemo li konstatirati da je silina odgovora, barem dijelom, kompenzacija pogaženih taština i da bi u nekim drugim okolnostima i s drugim protagonistom ocjena stanja Ustavnog suda bila blaža, drugačija ili potpuno izostala? S druge strane, burna reakcija interesne zajednice nakupljene oko HDZ-ovog OIB-a ukazuje da im samo spominjanje Zorana Milanovića u bitnome mrsi planove, dok je tobožnja briga za duh Ustava i slovo zakona u stvarnosti kulisa za sakrivanje straha od objektivne mogućnosti, koja je odjednom silovito izronila iz neočekivanog smjera, da ishod izbora bude bitno drugačiji i neugodniji nego što su arhitekti ovog izbornog ciklusa zamislili?
Osim hipoteke predsjednika s karakterom, Milanovića prati i uporno ponavljana mantra o najneuspješnijem predsjedniku vlade kojeg smo imali. To je točno samo ako promatramo ograničeni set mjerila i rezultata. Milanović je preuzeo vlast nakon osam godina HDZ-a. Gospodarski rast, koji je svoje korijene pustio u doba vlade Ivice Račana, HDZ u tom periodu nije usmjeravao u gradnju dugoročno održive ekonomije, nego u sustavnu redistribuciju koja je ultimativno bila namijenjena krajnjoj potrošnji, dok je vrlo malo utrošeno na stvaranje kapaciteta koji bi proizvodili dodanu vrijednost u godinama koje dolaze.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Premijerski afterparty
Puno se trošilo na “darove” umirovljenicima, povećanja i korekcije plaća, uhljebljivanje svega i svakoga u državni i javni sektor; puno se asfaltiralo i betoniralo, a malo proizvodilo. Krahom ekonomije 2008. godine svjetska ekonomska kriza se neminovno prelila i k nama, da bi se SDP-ova vlada cijelog svog mandata bavila efektima te krize.
Promatrati i ocjenjivati vladu HDZ-a, predvođenu tad Ivom Sanaderom, a bez uzimanja u obzir ekonomsko-socijalnog afterpartyja koji je uslijedio u doba Milanovićeve vlade jednostavno je pogrešno. To naravno ne znači da su Milanović i njegova vlada amnestirani od bilo čega što su propustili napraviti, a za što su imali jasan mandat građana. Činjenica je da su koruptivni tokovi tad bili zaustavljeni ili barem dramatično usporeni, da smo tad bili bliže vladavini prava nego danas i da je odgovornost vlasti prema biračima bila značajno veća nego što je imamo krajem ovog mandata.
Analogno prethodnom, ako se možemo složiti da nije moguće vrednovati Sanaderove mandate bez uzimanja u obzir posljedica koje su se dogodile i s kojima se morao nositi netko drugi, tako ni mandate Andreja Plenkovića (natopljene novcem EU fondova) ne možemo ocjenjivati bez da barem razmotrimo ekonomski i društveni ceh koji će biti naplaćen u mandatu iduće vlade, neovisno o tome tko bio njen predsjednik. Prolazno vrijeme Plenkovića zasad izgleda dobro, ali tako je izgledalo i Sanaderovo na kraju njegove dionice. Loši političari završe kobno, a dobri nesretno, to je sudbina lidera tragedije koju živimo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Izbori kao referendum
Parlamentarni izbori pred nama preko noći su se iskristalizirali u referendumsko pitanje. Iako će na izbornome listiću biti ponuđen cijeli niz mogućnosti, sve se svodi na dva moguća odgovora: jesmo li zadovoljni ovime što imamo pa želimo toga još, ili smatramo da više sreće možemo pronaći u nekom novom liderstvu.
Velika životna istina o političkim procesima kaže da će birači uvijek glasati sukladno svojim uvjerenjima i suprotno svojim interesima. To znači da smo voljni glasati za one za koje mislimo da su nam slični, iako ti isti možda rade protiv nas. Ako ne vjerujete, pogledajte rezultate anketa javnog mnijenja u kojima, konzistentno, uvijek ima više onih koji su voljni glasati za HDZ nego što je onih koji vjeruju da država ide u dobrom smjeru.
Treba sjesti i dobro razmisliti kojoj grupi pripadate – hoćete li slijepo pratiti svojeg lidera tkogod to bio, hoćete li vjerovati često ponavljanim lažima i ignorirati neugodne istine, ili ćete pokušati identificirati one s boljom idejom, dobrom šansom i energijom da svima zajedno promijene smjer.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Strpljivo stopiranje
Druga bitna misao s kojom treba otići na biralište jest da je politika vrlo slična autostopiranju. Ako smo odlučili da nam je cilj pravedno društvo, vladavina prava, poštivanje drugih i jednake šanse za sve – možemo čekati savršenog lidera koji će ostvariti te plemenite ciljeve. Iskustvo kaže da se takvi pojave jednom u par stotina godina i sva je šansa da smo mi svoje ispucali na neko vrijeme te da ćemo godinama stajati uz cestu dok nas u globalnoj utrci prema blagostanju drugi nemilice prestižu.
S druge strane, iz palete kandidata možete odabrati nekoga za koga vjerujete da će vas kao autostopera odvesti najbliže cilju ili barem u smjeru u kojem ste se zaputili. To znači da ćemo tu i tamo neplanirano zastati, ponekad i malo skrenuti s puta, ali dok napredujemo prema željenom odredištu sve je ok, samo treba biti strpljiv.
I dok vas svi, uključujući mene, uvjeravaju da su ovi izbori situacija iz Matrixa u kojoj vam Morpheus nudi crvenu ili crnu pilulu, ne smijete zaboraviti da ne biramo Andreja ili Zorana, nego biramo stotinu pedeset i jednog zastupnika. Od stotina mogućnosti koje će vam se ponuditi na listiću, siguran sam da postoji barem jedno ime koje će opravdati vaše povjerenje u idućem razdoblju. Mudrost ili sreća je zaokružiti pravo ime.
Vodič kroz izbore za autostopere: Ako znate kamo želite stići, ne čekajte princa na bijelom konju. Uzmite vozača koji ide u vašem smjeru
Iskustvo kaže da birači uvijek glasaju sukladno svojim uvjerenjima i suprotno svojim interesima. Izbjegnite tu zamku!
Kao protuteža zarobljenoj državi nametnuo se Zoran Milanović, čovjek s poviješću prepoznavanja prilika i jedina osoba kojoj nije dopušteno ući u tu bitku. Ipak, čini mi se da većinu bijesa izaziva osoba, a ne funkcija koju obnaša. Razlog ne treba tražiti predaleko – Milanovića je teško voljeti i u najboljim danima
Promatrajući društveni šok na svim razinama, od politike preko medija do birača, nastao kandidaturom Zorana Milanovića za predsjednika Vlade – slagali se s tim ili ne – posve je jasno da taj potez ne samo da nije bio očekivan, nego u sebi sadrži i dublju dimenziju izvanrednosti stanja u kojem smo se našli. Ako ništa drugo, imamo nacionalni konsenzus da ova situacija nije normalna, pitanje je samo s koje pozicije pristupamo tom “novom normalnom”.
Slušajući ustavne stručnjake, a potom i ustavne suce, jasno je da postoji konsenzus kako u normalnoj situaciji predsjednik države ne može sudjelovati kao kandidat na parlamentarnim izborima. Ipak, ako detaljno pročitate izdvojena mišljenja sudaca koji nisu glasali ili su glasali protiv zaključka Ustavnog suda, vidjet ćete da oni vjeruju kako mogu postojati okolnosti u kojima bi takva kandidatura bila dopuštena, pa čak i nužna.
Svejedno, konsenzus je Ustavnog suda da ovo nisu takve okolnosti, a sudovi odlučuju samo o onome što je poznato i što se dogodilo, ne o mogućim budućnostima koje se mogu ili ne moraju dogoditi. Netko drugi, poput birača, novinara, analitičara, političkih stranaka ili predsjednika države, može na grafikonu nacrtati što se sve događalo proteklih godina, povući crtu, utvrditi trend kamo bi nas nastavak ovakve situacije odveo, te donijeti vrijednosni sud o tome što treba učiniti da se to spriječi (ako to uopće treba spriječiti).
Organizacija osuđena za kriminal
Postoje brojni argumenti u prilog tezi da se naše društvo nalazi u kriznoj situaciji koju spominju ustavni suci, počevši od toga da je aktualna vladajuća klika organizirana kroz političku organizaciju koja je od prethodnih parlamentarnih izbora do danas pravomoćno osuđena za kriminal, konkretno za sustavno izvlačenje javnog novca u korist političke stranke i njenih pojedinaca.
Možemo mi sada diskutirati o tome kako ti konkretni pojedinci možda više nisu članovi te stranke, više ne obnašaju dužnosti koje bi im omogućile nastavak kriminalne djelatnosti, pa i da predsjednik stranke više nije onaj koji je pravomoćno osuđen da je krao, nego neki sasvim drugi lik; no nepobitna je činjenica da vlast obnaša politička grupacija okupljena oko nepromijenjene pravne osobnosti. U nekim drugim demokracijama, kojima navodno težimo, sama činjenica da je stranka optužena za kriminal i korupciju doveo bi do pada vlade i izbora; kod nas je letvica za tako nešto, čini se, postavljena puno više.
Mogli bismo također primijetiti, kad pogledamo onu glasovitu fotografiju svježe prisegnute Vlade na stepenicama Hrvatskog sabora, da mnogi od tih ljudi više nisu aktualni. Uvjerljiva većina je morala otići zbog vrlo jasnih optužbi za kriminal i korupciju; neki su i optuženi i vode svoje procese, neke je policija morala doslovno prepratiti iz ministarskih fotelja, dok su neki otišli kako bi preduhitrili optužbe i optužnice. Za pretpostaviti je da su se, u drugom i trećem ešalonu, sakriveni u širokim ministarskim sjenama, mnogi namirili ali su nam promaknuli samo zato što nisu pod povećalom javnosti.
Zarobljene institucije služe stranci
Više je nego dovoljno indicija i informacija koje ukazuju da su pojedine državne ustanove “zarobljene” i djeluju isključivo u funkciji stranačkih interesa. Primjerice, umjesto pokore u ovo vrijeme Korizme utrošite nešto vremena da pogledate HRT-ov program, koji prečesto u najboljoj maniri sjevernokorejskih medija energično promovira jedinu i pravu istinu, neovisno iz čijeg je plana i programa prepisana.
Pogledajte institucije poput HANFA-e, koja bi morala nadzirati financijska tržišta i predstavljati kremu regulatorne struke, ali je njeno rukovodstvo u okviru svojih nekompetencija uspjelo doslovno sravniti ustanovu do temelja, a da bi ti isti ljudi prije nekoliko tjedana bili nagrađeni novim mandatima. Teško je ne spomenuti i naočigled opljačkana javna poduzeća poput JANAF-a, ili INA-u gdje je nestala milijarda kuna plina kojim se u nekim drugim scenarijima i svega nekoliko mjeseci kasnije trgovalo za cent, ali su time profitirali eto nekako uvijek isti ljudi.
Ili, u pokušaju da se o našim vrlim političarima više ne govori loše, donošenje zakona koji bi morao onemogućiti i primjereno kazniti ako pišemo o njihovim krađama, indiskretnim prepiskama, nerazmjeru imovine. A da i ne spominjemo žurno predizborno imenovanje radosnog glavnog državnog odvjetnika koji možda nije omiljen u struci, ali je zato često viđen gost uglednih članova kriminalnog miljea, dopisni partner najlipših USKOK-ovih optuženica i kupac outlet odijela podmirenih javnim novcem električarskih obrta.
Predsjednik ili Milanović?
Zarobljenom državom se smatra ona u kojoj je politička korupcija došla do razine da redovito i ustrajno promovira i provodi osobne interese pojedinaca na štetu društva u cjelini. Naša vlast se vrlo ugodno uklapa u definiciju zarobljenog društva, bez obzira što možda vi osobno niste gladni, nezaposleni ili su vaši roditelji dobili predizborno primjereni uskrsni dodatak na mirovinu.
Ako nam je država doista zarobljena, ili je na putu da postane zarobljena od strane jedne klike, neovisno o tome koja je ona, nije li dužnost svih nas, a nekih više nego drugih, taj lanac prekinuti? Argument da ne možemo očekivati vladavinu prava ako odlučimo poštivati samo neke zakone, a ne i one druge, jednako vrijedi za obje strane ovog političkog argumenta, iako se krše različiti zakoni iz sasvim drugih pobuda; na biračima je da odluče čiji je prijestup dopušten, a koga doista treba kazniti izbornim porazom.
Kao protuteža zarobljenoj državi nametnuo se Zoran Milanović, čovjek s dokumentiranom poviješću prepoznavanja prilika i ujedno, po riječima Ustavnog suda i struke, jedina osoba u cijeloj državi kojoj nije dopušteno ući u tu bitku. Ipak, prije nego se zamislimo nad time, aktualni trenutak treba rastaviti na sastavne dijelove i zapitati se je li nam neprihvatljivo da se u izborni proces uključi predsjednik države, ili nam je neprihvatljivo što se ta osoba zove Zoran Milanović.
Teško ga je voljeti
Nekako mi se čini da je većina bijesa koncentrirana na ime i prezime, a daleko manje na funkciju koju trenutačno obnaša. Razlog ne treba tražiti predaleko – Zorana Milanovića je teško voljeti i u najboljim danima. Tijekom godina, govoreći što (i, daleko bitnije – kako) govori, ne štedeći epitete, pridjeve i najarhaičnije usporedbe, naljutio je i uvrijedio mnoge (često neprimjereno, politički, društveno i na osobnoj razini nekorektno i gotovo uvijek dramaturški pretjerano), pa su pravnici, suci, pravni stručnjaci i mnogobrojni analitičari godinama bili izloženi salvama “zoranizama”.
Možemo li konstatirati da je silina odgovora, barem dijelom, kompenzacija pogaženih taština i da bi u nekim drugim okolnostima i s drugim protagonistom ocjena stanja Ustavnog suda bila blaža, drugačija ili potpuno izostala? S druge strane, burna reakcija interesne zajednice nakupljene oko HDZ-ovog OIB-a ukazuje da im samo spominjanje Zorana Milanovića u bitnome mrsi planove, dok je tobožnja briga za duh Ustava i slovo zakona u stvarnosti kulisa za sakrivanje straha od objektivne mogućnosti, koja je odjednom silovito izronila iz neočekivanog smjera, da ishod izbora bude bitno drugačiji i neugodniji nego što su arhitekti ovog izbornog ciklusa zamislili?
Osim hipoteke predsjednika s karakterom, Milanovića prati i uporno ponavljana mantra o najneuspješnijem predsjedniku vlade kojeg smo imali. To je točno samo ako promatramo ograničeni set mjerila i rezultata. Milanović je preuzeo vlast nakon osam godina HDZ-a. Gospodarski rast, koji je svoje korijene pustio u doba vlade Ivice Račana, HDZ u tom periodu nije usmjeravao u gradnju dugoročno održive ekonomije, nego u sustavnu redistribuciju koja je ultimativno bila namijenjena krajnjoj potrošnji, dok je vrlo malo utrošeno na stvaranje kapaciteta koji bi proizvodili dodanu vrijednost u godinama koje dolaze.
Premijerski afterparty
Puno se trošilo na “darove” umirovljenicima, povećanja i korekcije plaća, uhljebljivanje svega i svakoga u državni i javni sektor; puno se asfaltiralo i betoniralo, a malo proizvodilo. Krahom ekonomije 2008. godine svjetska ekonomska kriza se neminovno prelila i k nama, da bi se SDP-ova vlada cijelog svog mandata bavila efektima te krize.
Promatrati i ocjenjivati vladu HDZ-a, predvođenu tad Ivom Sanaderom, a bez uzimanja u obzir ekonomsko-socijalnog afterpartyja koji je uslijedio u doba Milanovićeve vlade jednostavno je pogrešno. To naravno ne znači da su Milanović i njegova vlada amnestirani od bilo čega što su propustili napraviti, a za što su imali jasan mandat građana. Činjenica je da su koruptivni tokovi tad bili zaustavljeni ili barem dramatično usporeni, da smo tad bili bliže vladavini prava nego danas i da je odgovornost vlasti prema biračima bila značajno veća nego što je imamo krajem ovog mandata.
Analogno prethodnom, ako se možemo složiti da nije moguće vrednovati Sanaderove mandate bez uzimanja u obzir posljedica koje su se dogodile i s kojima se morao nositi netko drugi, tako ni mandate Andreja Plenkovića (natopljene novcem EU fondova) ne možemo ocjenjivati bez da barem razmotrimo ekonomski i društveni ceh koji će biti naplaćen u mandatu iduće vlade, neovisno o tome tko bio njen predsjednik. Prolazno vrijeme Plenkovića zasad izgleda dobro, ali tako je izgledalo i Sanaderovo na kraju njegove dionice. Loši političari završe kobno, a dobri nesretno, to je sudbina lidera tragedije koju živimo.
Izbori kao referendum
Parlamentarni izbori pred nama preko noći su se iskristalizirali u referendumsko pitanje. Iako će na izbornome listiću biti ponuđen cijeli niz mogućnosti, sve se svodi na dva moguća odgovora: jesmo li zadovoljni ovime što imamo pa želimo toga još, ili smatramo da više sreće možemo pronaći u nekom novom liderstvu.
Velika životna istina o političkim procesima kaže da će birači uvijek glasati sukladno svojim uvjerenjima i suprotno svojim interesima. To znači da smo voljni glasati za one za koje mislimo da su nam slični, iako ti isti možda rade protiv nas. Ako ne vjerujete, pogledajte rezultate anketa javnog mnijenja u kojima, konzistentno, uvijek ima više onih koji su voljni glasati za HDZ nego što je onih koji vjeruju da država ide u dobrom smjeru.
Treba sjesti i dobro razmisliti kojoj grupi pripadate – hoćete li slijepo pratiti svojeg lidera tkogod to bio, hoćete li vjerovati često ponavljanim lažima i ignorirati neugodne istine, ili ćete pokušati identificirati one s boljom idejom, dobrom šansom i energijom da svima zajedno promijene smjer.
Strpljivo stopiranje
Druga bitna misao s kojom treba otići na biralište jest da je politika vrlo slična autostopiranju. Ako smo odlučili da nam je cilj pravedno društvo, vladavina prava, poštivanje drugih i jednake šanse za sve – možemo čekati savršenog lidera koji će ostvariti te plemenite ciljeve. Iskustvo kaže da se takvi pojave jednom u par stotina godina i sva je šansa da smo mi svoje ispucali na neko vrijeme te da ćemo godinama stajati uz cestu dok nas u globalnoj utrci prema blagostanju drugi nemilice prestižu.
S druge strane, iz palete kandidata možete odabrati nekoga za koga vjerujete da će vas kao autostopera odvesti najbliže cilju ili barem u smjeru u kojem ste se zaputili. To znači da ćemo tu i tamo neplanirano zastati, ponekad i malo skrenuti s puta, ali dok napredujemo prema željenom odredištu sve je ok, samo treba biti strpljiv.
I dok vas svi, uključujući mene, uvjeravaju da su ovi izbori situacija iz Matrixa u kojoj vam Morpheus nudi crvenu ili crnu pilulu, ne smijete zaboraviti da ne biramo Andreja ili Zorana, nego biramo stotinu pedeset i jednog zastupnika. Od stotina mogućnosti koje će vam se ponuditi na listiću, siguran sam da postoji barem jedno ime koje će opravdati vaše povjerenje u idućem razdoblju. Mudrost ili sreća je zaokružiti pravo ime.