Vijeće za nacionalnu sigurnost, “središnje koordinacijsko tijelo sigurnosnog sustava Republike Hrvatske koje razmatra i procjenjuje sigurnosne prijetnje i rizike, te donosi smjernice i zaključke o načinima zaštite i ostvarivanja interesa nacionalne sigurnosti”, nije održalo niti jednu sjednicu od početka rata u Ukrajini.
Rat u Ukrajini otkrio mnoge slabosti
Ukrajinski rat otkrio je mnoge slabosti unutar sigurnosnih obrambenih sustava širom Europe. Posljedično, većina država nastoji se prilagoditi nametnutim sigurnosnim izazovima djelujući samostalno ili koordinirano sa saveznicima i partnerima. Nažalost, naša politička elita najveću prijetnju europskom miru i stabilnosti od okončanja Drugog svjetskog rata svela je na unutarnje političko pitanje.
Hrvatska izgleda kao zarobljenik sukoba dva brda uz anemičnu asistenciju opozicionih partija. Dok predsjednik Republike nije počeo javno govoriti, što treba i što ne treba, možda smo mogli imati iluzije kako Hrvatska ima jedinstvenu vanjsku, sigurnosnu i obrambenu politiku iza koje stoji uređeni sustav planiranja, vođenja i upravljanja procesima.
Kakvo je stanje u Hrvatskoj?
Kakvo je stvarno stanje? Strateški dokumenti uglavnom su zastarjeli ili beskorisni. Doktrinarni dokumenti ne postoje. Planovi opremanja oružanih snaga provode se neplanski i stihijski. Država nema usuglašenu i jasnu vanjsku politiku.
U takvim okolnostima, dolazi ruska invazija na Ukrajinu. Krajnja nacionalistička desnica u Srbiji i Hrvatskoj, pod različitim izgovorima, a sve radi navodne obrane nacionalnih interesa, drži Putinovu stranu. Ruska Federacija obilato financira nacionalističke, suverenističke i desničarske pokrete u Europi. Istu vrstu potpore dobivaju i ultraljevičari.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dakle svi oni koji su protiv sustava kolektivne sigurnosti u okviru Sjevernoatlantskog saveza, kao i oni koji su protiv daljnjih integracija unutar Europske unije nalaze se na platnom spisku Moskve. Dokazana je izravna novčana podrška Moskve Nacionalnom frontu, koji vodi Marine Le Pen, i Alternativa za Njemačku. Zašto bi u Hrvatskoj bilo drugačije? Za razliku od desničara, koji svoje ideje jako vole materijalizirati u financijske probitke, ultra-ljevičari podržavaju Putina uglavnom besplatno, kao korisni idioti. Biti neutralan u sadašnjem sukobu Rusije i Ukrajine, znači biti na strani moskovske osvajačke politike.
Prijepor između dva hrvatska brda
Dakle, naš aktualni strateški dokument nalazi se izvan vremena i prostora. Zbog toga, politički vrh nužno mora dati smjernice djelovanja operativnim tijelima sigurnosnog i obrambenog sustava. Moraju se donijeti odluke. Zar to nije dovoljno razloga za sazivanje Vijeća za nacionalnu sigurnost?
Na temelju kojih smjernica djeluju sigurnosno-obavještajne agencije i tijela sigurnosno-obavještajnog sustava? Kakve su njihove procjene sigurnosnog rizika za Republiku Hrvatsku? Zbog čega je tolika razlika u stavovima između dva brda? Očito da naši političari ne mare za izvještaje i prosudbe koje dobivaju od našeg sigurnosnog sustava. Možda nisu u stanju procesuirati tajne izvještaje koje im redovito na stol dostavljaju SOA i VSOA? Možda čak dobivaju i krive informacije, u što osobno ne vjerujem. Količina informacija dostupnih iz otvorenih izvora omogućava produkciju analiza i procjena visoke kvalitete.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zoran Milanović – stručnjak za sva politička pitanja
Nasuprot sustavnom, organiziranom i prilagođenom pristupu novim izazovima, građani Republike Hrvatske imaju privilegiju već godinu dana slušati vojne, sigurnosne, gospodarske i vanjskopolitičke osobne analize predsjednika Republike. Naš predsjednik Republike razbacuje se znanjem o svjetskoj politici bolje nego Henry Kissinger iz najboljih dana. Uz to nema dlake na jeziku. Slobodan je održati bukvicu, Amerima i Rusima kao i Plenkoviću i Banožiću. Prijeti i obećava. Onda se izmotava i opravdava.
Nije nikakva novost da je ministar obrane Mario Banožić kriva osoba na krivom mjestu. Ali po Ustavu predsjednik Republike mora surađivati s ministrom obrane. Između ostalog, za to ga plaćaju porezni obveznici. Međutim, i pored zakonskih obaveza, on si daje za pravo s kim će surađivati, a s kim neće.
Kaos hrvatske vanjske politike
Naša vanjska politika vrlo često je konzistentna i neproporcionalna našem stvarnom vanjskom političkim utjecaju. U predvečerje ruske invazije, dok cijela Europa strepi od ruske invazije na Ukrajinu, naš ministar vanjskih poslova Grlić-Radman odlazi u Moskvu, na noge Sergeju Lavrovu. Poziva ruskog predsjednika Vladimira Putina da dođe u Hrvatsku.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Samo dva mjeseca kasnije, ničim izazvan, proglašava Putina zločincem s nadom da “ruski autokratski režim” neće biti duga vijeka. Za ministra vanjskih poslova kažu da je privatno vrlo ugodan čovjek. Šteta što je ministar. Predsjednik države, kad je rat već na vidiku, odbija primiti Bena Wallacea, ministra obrane Velike Britanije, nuklearne sile i stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a. Razlog, nije njegova razina. Također ignorira zahtjev za susret s Nancy Pelosi, predsjedavajućom Predstavničkog doma američkog Kongresa.
Ministar obrane nam nije na razini zadatka
Stanje u ministarstvu obrane i Hrvatskoj vojsci posebna je priča. Ministar obrane nije u stanju osigurati usred protupožarne sezone, u mirnodopskim uvjetima, zahtijevanu ispravnost protupožarnih zrakoplova CL-415 . Možda nije kriv, ali je odgovoran.
Na kraju, za manjak „kanadera“ i narušavanje sustava domovinske sigurnosti, kriva su dva majstora koja su uzela godišnji i otišli raditi u fušu! Dakle što očekivati u kriznim situacijama od osobe koja nije u stanju osigurati izvršenje rutinskih zadaća.
Članak se nastavlja ispod oglasa
To se najbolje pokazalo nakon pada drona u Zagrebu. U dronu je prvo bila razorna bomba s 40 kilograma eksploziva. Zatim je razorna evaluirala u kumulativnu bombu. Na kraju je bila bomba, ali s nepoznatom vrstom i količinom eksploziva?! Ipak, nije sve tako negativno. Neke kolegice u zrelim godinama, smatraju Marija Banožića vrlo zgodnim muškarcem. Svatko ima neke kvalitete, samo ih treba pravilno iskoristiti.
Svađalački pristup pogoršao je stanje
Javna je tajna da hrvatski Migovi ne mogu letjeti noću. Tko je barem malo upućen u stanje obrambenog sustava zna da su naše rezerve topničkog streljiva i protuoklopnih raketa daleko ispod stvarnih potreba. Predsjednik je sve to samo javno iznio. Optužio je izravno Vladu. Točno, za takvo stanje odgovorne su vlade, uključujući i onu na čijem se čelu osobno nalazio četiri godine.
Procesi opremanja i naoružavanja oružanih snaga traju godinama i ne tiču se mandata samo jedne vlade. Predsjednik se hvali da je kupio haubice PzH2000, a ovi sada ne mogu kupiti streljivo. No, vrhovni zapovjednik trebao bi znati da se prilikom nabave oružnog sredstva istovremeno osigurava višegodišnje snabdijevanje pričuvnim dijelovima i streljivom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Konkretno, to je bio posao njegove vlade jer se granate kalibra od 155 milimetra ne kupuju na policama u samoposluzi. Predsjednik Zoran Milanović, svojim svađalačkim i destruktivnim pristupom samo je pogoršao već postojeće stanje. Srećom policija je izvan toga.
Milanović nije u stanju slušati druge, čuje samo sebe
Takvo stanje ne opravdava vrhovnog zapovjednika da blokira sustav. Čak i više. Njegova destrukcija prelazi i državne granice. Predsjednik Republike svađa nas sa saveznicima i prijateljima. Kao dužnosnik, s mandatom naroda, iznosi svoje privatne, vrlo dvojbene geopolitičke analize. Stavio bih ruku u vatru da predsjednikov savjetnik za nacionalnu sigurnost Dragan Lozančić ne kreira takve nastupe svoga šefa. On je sjajan tip. Inteligentan, obrazovan, vrijedan, pošten i visoko moralan.
Kolinda Grabar-Kitarović, u vremenu dok je bila zalutala na Pantovčak, inzistirala je na njegovoj smjeni s čela Sigurno-obavještajne agencije. Milanović ga je uzeo za savjetnika. I tu dolazimo do ključnog problema našeg vrhovnog zapovjednika oružanih snaga. Zoran Milanović službeno, a oni koji ga poznaju kažu niti privatno, nije u stanju slušati druge. On čuje samo sebe.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Uz to, predsjednik Milanović nije u stanju stvarati kreativno ozračje koje ide ka rješavanju, a ne augmentaciji konflikta. I konačno, opsesivna potreba Zorana Milanovića biti apsolutno protiv svega što predloži Andrej Plenković nadilazi smisao kritike politike HDZ-a. To je privatizacija javne funkcije u službi izražavanje privatnih animoziteta. Takve karakterne osobine čine Zorana Milanovića potpuno nepodobnim za posao vrhovnog zapovjednika.
Je li vrijeme da ministar postane nestranački čovjek?
Kako prekinuti ovo mučno stanje? Je li moguće čuti glas razuma? Teško. Zorana Milanovića moramo trpjeti do kraja mandata. Njegov ego veći je od interesa države. Premijer Plenković ima vrlo skučene opcije. Drži na poziciji ministra obrane Marija Banožića jer ne smije popustiti Zoranu Milanoviću koji traži njegovu smjenu.
Uz to, ni premijerov ego nije za podcijeniti. Možda bi ga i smijenio, jer Banožić mu umjesto rješenja samo stvara probleme. Međutim, izgleda da je kadrovski kapacitet HDZ-a vrlo ograničen. I tko bi se pametan prihvatio funkcije ministra obrane kod ovakvog stanja unutar sustava.
Je li došlo vrijeme da na čelo ministarstva obrane dođe nestranačka osoba. To nije nepoznat slučaj. Za vrijeme drugog mandata predsjednik Billa Clintona, predsjednika iz redova Demokratske stranke, na čelu ministarstva obrane nalazio se republikanac William Cohen. Možda je sazrelo vrijeme da Hrvatska, u sektoru obrane, načini otklon od partijske države prema meritokraciji. Obrambena politika ne bi trebala biti monopol jedne političke opcije.
Unutar sustava imamo velik broj časnih pojedinaca
Vrlo vjerojatno je da će naša vanjska, sigurnosna i obrambena politika funkcionirati po pojedinim segmentima, ali kao raštiman stroj. Unutar sustava nalazi se veliki broj časnih pojedinaca koji će djelomično moći kompenzirati nekompletnost političke elite.
Hrvatska je punopravna članica NATO saveza. Samim time uživamo zaštitu unutar sustava kolektivne sigurnosti. Činjenicu da vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga više zanima nastupa li klapa Hrvatske ratne mornarice na nekom derneku HDZ-a od rata u Ukrajini moramo prihvatiti kao našu realnost.
Vojni komentator: Putinov rat traje godinu dana, a naše Vijeće za nacionalnu sigurnost nije održalo niti jednu sjednicu. Koliko je to suludo?
Milanović blokira sustav, a ni premijerov ego ne treba podcijeniti. Dok su Banožić i Grlić-Radman potpuno na krivom mjestu
Činjenicu da vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga više zanima nastupa li klapa Hrvatske ratne mornarice na nekom derneku HDZ-a od rata u Ukrajini moramo prihvatiti kao našu realnost
Vijeće za nacionalnu sigurnost, “središnje koordinacijsko tijelo sigurnosnog sustava Republike Hrvatske koje razmatra i procjenjuje sigurnosne prijetnje i rizike, te donosi smjernice i zaključke o načinima zaštite i ostvarivanja interesa nacionalne sigurnosti”, nije održalo niti jednu sjednicu od početka rata u Ukrajini.
Prema izjavi premijera Andreja Plenkovića, predsjednik države nije odgovorio na Vladin prijedlog za održavanje tematske sjednice povodom izbijanja najvećeg oružanog sukoba nakon Korejskog rata. Ova činjenica samo je još jedan od kamenčića u mozaiku koji potvrđuje disfunkcionalnost sustava koji bi se trebao baviti sigurnosnim i obrambenim izazovima Lijepe naše.
Rat u Ukrajini otkrio mnoge slabosti
Ukrajinski rat otkrio je mnoge slabosti unutar sigurnosnih obrambenih sustava širom Europe. Posljedično, većina država nastoji se prilagoditi nametnutim sigurnosnim izazovima djelujući samostalno ili koordinirano sa saveznicima i partnerima. Nažalost, naša politička elita najveću prijetnju europskom miru i stabilnosti od okončanja Drugog svjetskog rata svela je na unutarnje političko pitanje.
Hrvatska izgleda kao zarobljenik sukoba dva brda uz anemičnu asistenciju opozicionih partija. Dok predsjednik Republike nije počeo javno govoriti, što treba i što ne treba, možda smo mogli imati iluzije kako Hrvatska ima jedinstvenu vanjsku, sigurnosnu i obrambenu politiku iza koje stoji uređeni sustav planiranja, vođenja i upravljanja procesima.
Kakvo je stanje u Hrvatskoj?
Kakvo je stvarno stanje? Strateški dokumenti uglavnom su zastarjeli ili beskorisni. Doktrinarni dokumenti ne postoje. Planovi opremanja oružanih snaga provode se neplanski i stihijski. Država nema usuglašenu i jasnu vanjsku politiku.
U takvim okolnostima, dolazi ruska invazija na Ukrajinu. Krajnja nacionalistička desnica u Srbiji i Hrvatskoj, pod različitim izgovorima, a sve radi navodne obrane nacionalnih interesa, drži Putinovu stranu. Ruska Federacija obilato financira nacionalističke, suverenističke i desničarske pokrete u Europi. Istu vrstu potpore dobivaju i ultraljevičari.
Dakle svi oni koji su protiv sustava kolektivne sigurnosti u okviru Sjevernoatlantskog saveza, kao i oni koji su protiv daljnjih integracija unutar Europske unije nalaze se na platnom spisku Moskve. Dokazana je izravna novčana podrška Moskve Nacionalnom frontu, koji vodi Marine Le Pen, i Alternativa za Njemačku. Zašto bi u Hrvatskoj bilo drugačije? Za razliku od desničara, koji svoje ideje jako vole materijalizirati u financijske probitke, ultra-ljevičari podržavaju Putina uglavnom besplatno, kao korisni idioti. Biti neutralan u sadašnjem sukobu Rusije i Ukrajine, znači biti na strani moskovske osvajačke politike.
Prijepor između dva hrvatska brda
Dakle, naš aktualni strateški dokument nalazi se izvan vremena i prostora. Zbog toga, politički vrh nužno mora dati smjernice djelovanja operativnim tijelima sigurnosnog i obrambenog sustava. Moraju se donijeti odluke. Zar to nije dovoljno razloga za sazivanje Vijeća za nacionalnu sigurnost?
Na temelju kojih smjernica djeluju sigurnosno-obavještajne agencije i tijela sigurnosno-obavještajnog sustava? Kakve su njihove procjene sigurnosnog rizika za Republiku Hrvatsku? Zbog čega je tolika razlika u stavovima između dva brda? Očito da naši političari ne mare za izvještaje i prosudbe koje dobivaju od našeg sigurnosnog sustava. Možda nisu u stanju procesuirati tajne izvještaje koje im redovito na stol dostavljaju SOA i VSOA? Možda čak dobivaju i krive informacije, u što osobno ne vjerujem. Količina informacija dostupnih iz otvorenih izvora omogućava produkciju analiza i procjena visoke kvalitete.
Zoran Milanović – stručnjak za sva politička pitanja
Nasuprot sustavnom, organiziranom i prilagođenom pristupu novim izazovima, građani Republike Hrvatske imaju privilegiju već godinu dana slušati vojne, sigurnosne, gospodarske i vanjskopolitičke osobne analize predsjednika Republike. Naš predsjednik Republike razbacuje se znanjem o svjetskoj politici bolje nego Henry Kissinger iz najboljih dana. Uz to nema dlake na jeziku. Slobodan je održati bukvicu, Amerima i Rusima kao i Plenkoviću i Banožiću. Prijeti i obećava. Onda se izmotava i opravdava.
Nije nikakva novost da je ministar obrane Mario Banožić kriva osoba na krivom mjestu. Ali po Ustavu predsjednik Republike mora surađivati s ministrom obrane. Između ostalog, za to ga plaćaju porezni obveznici. Međutim, i pored zakonskih obaveza, on si daje za pravo s kim će surađivati, a s kim neće.
Kaos hrvatske vanjske politike
Naša vanjska politika vrlo često je konzistentna i neproporcionalna našem stvarnom vanjskom političkim utjecaju. U predvečerje ruske invazije, dok cijela Europa strepi od ruske invazije na Ukrajinu, naš ministar vanjskih poslova Grlić-Radman odlazi u Moskvu, na noge Sergeju Lavrovu. Poziva ruskog predsjednika Vladimira Putina da dođe u Hrvatsku.
Samo dva mjeseca kasnije, ničim izazvan, proglašava Putina zločincem s nadom da “ruski autokratski režim” neće biti duga vijeka. Za ministra vanjskih poslova kažu da je privatno vrlo ugodan čovjek. Šteta što je ministar. Predsjednik države, kad je rat već na vidiku, odbija primiti Bena Wallacea, ministra obrane Velike Britanije, nuklearne sile i stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a. Razlog, nije njegova razina. Također ignorira zahtjev za susret s Nancy Pelosi, predsjedavajućom Predstavničkog doma američkog Kongresa.
Ministar obrane nam nije na razini zadatka
Stanje u ministarstvu obrane i Hrvatskoj vojsci posebna je priča. Ministar obrane nije u stanju osigurati usred protupožarne sezone, u mirnodopskim uvjetima, zahtijevanu ispravnost protupožarnih zrakoplova CL-415 . Možda nije kriv, ali je odgovoran.
Na kraju, za manjak „kanadera“ i narušavanje sustava domovinske sigurnosti, kriva su dva majstora koja su uzela godišnji i otišli raditi u fušu! Dakle što očekivati u kriznim situacijama od osobe koja nije u stanju osigurati izvršenje rutinskih zadaća.
To se najbolje pokazalo nakon pada drona u Zagrebu. U dronu je prvo bila razorna bomba s 40 kilograma eksploziva. Zatim je razorna evaluirala u kumulativnu bombu. Na kraju je bila bomba, ali s nepoznatom vrstom i količinom eksploziva?! Ipak, nije sve tako negativno. Neke kolegice u zrelim godinama, smatraju Marija Banožića vrlo zgodnim muškarcem. Svatko ima neke kvalitete, samo ih treba pravilno iskoristiti.
Svađalački pristup pogoršao je stanje
Javna je tajna da hrvatski Migovi ne mogu letjeti noću. Tko je barem malo upućen u stanje obrambenog sustava zna da su naše rezerve topničkog streljiva i protuoklopnih raketa daleko ispod stvarnih potreba. Predsjednik je sve to samo javno iznio. Optužio je izravno Vladu. Točno, za takvo stanje odgovorne su vlade, uključujući i onu na čijem se čelu osobno nalazio četiri godine.
Procesi opremanja i naoružavanja oružanih snaga traju godinama i ne tiču se mandata samo jedne vlade. Predsjednik se hvali da je kupio haubice PzH2000, a ovi sada ne mogu kupiti streljivo. No, vrhovni zapovjednik trebao bi znati da se prilikom nabave oružnog sredstva istovremeno osigurava višegodišnje snabdijevanje pričuvnim dijelovima i streljivom.
Konkretno, to je bio posao njegove vlade jer se granate kalibra od 155 milimetra ne kupuju na policama u samoposluzi. Predsjednik Zoran Milanović, svojim svađalačkim i destruktivnim pristupom samo je pogoršao već postojeće stanje. Srećom policija je izvan toga.
Milanović nije u stanju slušati druge, čuje samo sebe
Takvo stanje ne opravdava vrhovnog zapovjednika da blokira sustav. Čak i više. Njegova destrukcija prelazi i državne granice. Predsjednik Republike svađa nas sa saveznicima i prijateljima. Kao dužnosnik, s mandatom naroda, iznosi svoje privatne, vrlo dvojbene geopolitičke analize. Stavio bih ruku u vatru da predsjednikov savjetnik za nacionalnu sigurnost Dragan Lozančić ne kreira takve nastupe svoga šefa. On je sjajan tip. Inteligentan, obrazovan, vrijedan, pošten i visoko moralan.
Kolinda Grabar-Kitarović, u vremenu dok je bila zalutala na Pantovčak, inzistirala je na njegovoj smjeni s čela Sigurno-obavještajne agencije. Milanović ga je uzeo za savjetnika. I tu dolazimo do ključnog problema našeg vrhovnog zapovjednika oružanih snaga. Zoran Milanović službeno, a oni koji ga poznaju kažu niti privatno, nije u stanju slušati druge. On čuje samo sebe.
Uz to, predsjednik Milanović nije u stanju stvarati kreativno ozračje koje ide ka rješavanju, a ne augmentaciji konflikta. I konačno, opsesivna potreba Zorana Milanovića biti apsolutno protiv svega što predloži Andrej Plenković nadilazi smisao kritike politike HDZ-a. To je privatizacija javne funkcije u službi izražavanje privatnih animoziteta. Takve karakterne osobine čine Zorana Milanovića potpuno nepodobnim za posao vrhovnog zapovjednika.
Je li vrijeme da ministar postane nestranački čovjek?
Kako prekinuti ovo mučno stanje? Je li moguće čuti glas razuma? Teško. Zorana Milanovića moramo trpjeti do kraja mandata. Njegov ego veći je od interesa države. Premijer Plenković ima vrlo skučene opcije. Drži na poziciji ministra obrane Marija Banožića jer ne smije popustiti Zoranu Milanoviću koji traži njegovu smjenu.
Uz to, ni premijerov ego nije za podcijeniti. Možda bi ga i smijenio, jer Banožić mu umjesto rješenja samo stvara probleme. Međutim, izgleda da je kadrovski kapacitet HDZ-a vrlo ograničen. I tko bi se pametan prihvatio funkcije ministra obrane kod ovakvog stanja unutar sustava.
Je li došlo vrijeme da na čelo ministarstva obrane dođe nestranačka osoba. To nije nepoznat slučaj. Za vrijeme drugog mandata predsjednik Billa Clintona, predsjednika iz redova Demokratske stranke, na čelu ministarstva obrane nalazio se republikanac William Cohen. Možda je sazrelo vrijeme da Hrvatska, u sektoru obrane, načini otklon od partijske države prema meritokraciji. Obrambena politika ne bi trebala biti monopol jedne političke opcije.
Unutar sustava imamo velik broj časnih pojedinaca
Vrlo vjerojatno je da će naša vanjska, sigurnosna i obrambena politika funkcionirati po pojedinim segmentima, ali kao raštiman stroj. Unutar sustava nalazi se veliki broj časnih pojedinaca koji će djelomično moći kompenzirati nekompletnost političke elite.
Hrvatska je punopravna članica NATO saveza. Samim time uživamo zaštitu unutar sustava kolektivne sigurnosti. Činjenicu da vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga više zanima nastupa li klapa Hrvatske ratne mornarice na nekom derneku HDZ-a od rata u Ukrajini moramo prihvatiti kao našu realnost.