Rodio sam se i odrastao u Mostaru, gradu u kojem i danas provodim dobar dio godine, gradu koji nazivaju gradom slučajem, gradu koji je također dobrim dijelom razoren i koji je prošao dva rata u jednome. I na koncu u gradu koji, iako jedinstven, na svakoj mogućoj razini funkcionira kao podijeljeni grad, po nekadašnjoj ratnoj liniji razdvajanja.
U Vukovaru nema poslijeratnog života
A opet i takav Mostar, pun nezaliječenih trauma, neizgovorenih isprika i frustracija, mjesto je prepuno života, u kojem ljudi naprosto zajedno žive, druže se i ne razgovaraju pretjerano o ratu i onome što je iza njega došlo. Istina, za to su u mnogome zaslužne njegova geografska pozicija i činjenica da predstavlja snažno turističko središte, ali nije samo to.
Mostar su sve politike izvan njega naprosto pustile na miru pa su grad i njegovi građani pronašli put da život krene dalje. On, istina je i to, nije doslovno onakav kakav je bio prije rata, ali je najbolji mogući nakon svega.
Sve ovo pišem zato što u Vukovaru, koji k tome nema jasnu fizičku podjelu u gradu, tog stvarnog novog poslijeratnog života nema. I svaki put kad sam bio u tom gradu posljednjih godina, to je bilo najtužnije; ta energija stagnacije i nekog dubinskog unutrašnjeg nemira, pustoši i izostanka stvarnog života, zbog kojeg mi je Mostar prema Vukovaru izgledao kao New York.
Uporno političko profitiranje na traumi
Svi znamo zašto je tome tako. U podlozi jesu ratne traume i zločini, ali na primjeru Mostara se najbolje vidi, da bez upornog političkog profitiranja na traumi, grad ne bi izgledao tako besperspektivan i podijeljen.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sad da se vratimo konkretnom povodu nastanka teksta, a to je pobuna od strane gradonačelnika Penave, Domovinskog pokreta i na njega nakačenih udruga koji su doveli u pitanje dolazak patrijarha SPC-a, Porfirija u Vukovar na godišnjicu pogibije Blage Zadre.
Svi koji su pratili moje tekstove ili intervjue o Porfiriju i njegovom djelovanju, a pisao sam to i na Telegramu i u sarajevskom Oslobođenju i po medijima u Srbiji, znaju da o njemu i njegovoj političkoj agendi ne mislim ništa dobro i da sam jedan od prvih koji je ukazao na njegovu dvoličnost.
Nije bitno ušminkano lice Porfirija
Međutim, zahtjevi koji dolaze s desnice i drže čitav jedan grad koji zaslužuje novu priliku i novi život taocima godišnjica i ratnih trauma, pronalazeći uvijek nove datume u kojima po njima nije primjereno odvijanje svakodnevnog života i njegovih ceremonija i rituala, čine puno veću štetu tom gradu i njegovim građanima od bilo koga drugoga.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ovdje čak nije ni pretjerano bitno što je Porfirije u Vukovaru predstavio ono ušminkano lice, nego se radi o principu. Odnosno o pitanju, hoćemo li Vukovaru pa i čitavoj zemlji dati priliku za novi život ili nećemo? I ako nećemo, koja je onda to, barem okvirno godina, u kojoj će to biti moguće, da se barem znamo ravnati prema njoj?
Vukovar je talac desničara. Uvijek će pronalaziti datume zbog kojih normalan život nije primjeren
Hoćemo li Vukovaru pa i čitavoj zemlji dati priliku za novi život ili nećemo? I ako nećemo, koja je onda to, barem okvirno godina, u kojoj će to biti moguće?
O Porfiriju i njegovoj političkoj agendi ne mislim ništa dobro i jedan sam od prvih koji je ukazao na njegovu dvoličnost. Međutim, zahtjevi koji dolaze s desnice i drže čitav jedan grad koji zaslužuje novu priliku taocima ratnih trauma, čine puno veću štetu
Kad je prošle godine Boris Dežulović u nevjerojatno hrabrom činu i bez ikakvog uljepšavanja izrekao ono što dobar dio društva vidi, ali se ne usuđuje reći, a to je da Vukovaru treba stvarni novi život, a ne konstantno i isključivo uzgajanje traume, doživio je nevjerovatne količine prijetnji. Dogodilo se to iz dva razloga; prvog jer se dotaknuo tabua o kojem se ne govori i drugog jer je naprosto bio u pravu.
Rodio sam se i odrastao u Mostaru, gradu u kojem i danas provodim dobar dio godine, gradu koji nazivaju gradom slučajem, gradu koji je također dobrim dijelom razoren i koji je prošao dva rata u jednome. I na koncu u gradu koji, iako jedinstven, na svakoj mogućoj razini funkcionira kao podijeljeni grad, po nekadašnjoj ratnoj liniji razdvajanja.
U Vukovaru nema poslijeratnog života
A opet i takav Mostar, pun nezaliječenih trauma, neizgovorenih isprika i frustracija, mjesto je prepuno života, u kojem ljudi naprosto zajedno žive, druže se i ne razgovaraju pretjerano o ratu i onome što je iza njega došlo. Istina, za to su u mnogome zaslužne njegova geografska pozicija i činjenica da predstavlja snažno turističko središte, ali nije samo to.
Mostar su sve politike izvan njega naprosto pustile na miru pa su grad i njegovi građani pronašli put da život krene dalje. On, istina je i to, nije doslovno onakav kakav je bio prije rata, ali je najbolji mogući nakon svega.
Sve ovo pišem zato što u Vukovaru, koji k tome nema jasnu fizičku podjelu u gradu, tog stvarnog novog poslijeratnog života nema. I svaki put kad sam bio u tom gradu posljednjih godina, to je bilo najtužnije; ta energija stagnacije i nekog dubinskog unutrašnjeg nemira, pustoši i izostanka stvarnog života, zbog kojeg mi je Mostar prema Vukovaru izgledao kao New York.
Uporno političko profitiranje na traumi
Svi znamo zašto je tome tako. U podlozi jesu ratne traume i zločini, ali na primjeru Mostara se najbolje vidi, da bez upornog političkog profitiranja na traumi, grad ne bi izgledao tako besperspektivan i podijeljen.
Sad da se vratimo konkretnom povodu nastanka teksta, a to je pobuna od strane gradonačelnika Penave, Domovinskog pokreta i na njega nakačenih udruga koji su doveli u pitanje dolazak patrijarha SPC-a, Porfirija u Vukovar na godišnjicu pogibije Blage Zadre.
Svi koji su pratili moje tekstove ili intervjue o Porfiriju i njegovom djelovanju, a pisao sam to i na Telegramu i u sarajevskom Oslobođenju i po medijima u Srbiji, znaju da o njemu i njegovoj političkoj agendi ne mislim ništa dobro i da sam jedan od prvih koji je ukazao na njegovu dvoličnost.
Nije bitno ušminkano lice Porfirija
Međutim, zahtjevi koji dolaze s desnice i drže čitav jedan grad koji zaslužuje novu priliku i novi život taocima godišnjica i ratnih trauma, pronalazeći uvijek nove datume u kojima po njima nije primjereno odvijanje svakodnevnog života i njegovih ceremonija i rituala, čine puno veću štetu tom gradu i njegovim građanima od bilo koga drugoga.
Ovdje čak nije ni pretjerano bitno što je Porfirije u Vukovaru predstavio ono ušminkano lice, nego se radi o principu. Odnosno o pitanju, hoćemo li Vukovaru pa i čitavoj zemlji dati priliku za novi život ili nećemo? I ako nećemo, koja je onda to, barem okvirno godina, u kojoj će to biti moguće, da se barem znamo ravnati prema njoj?