Dvadeset i pet razlike. Voli tu brojku spomenuti premijer Andrej Plenković, kao da mu odmah oči vragolasto zaigraju dok podsjeća urbi et orbi na razliku saborskih mandata između njegovog HDZ-a i SDP-a ostvarenu 5. srpnja. I nije mu za zamjeriti – pobjeda je bila nesvakidašnje uvjerljiva, a tanka saborska većina koju je okupio trebala bi mirno broditi kroz preostale tri i pol godine mandata.
Pa ipak, posljednjih dana iz HDZ-a dolaze – doslovno! – krik i bijes. Kao da je sam finiš najneizvjesnije izborne kampanje na najvažnijim izborima, vladajuća stranka žestoko se obračunava s političkim protivnicima, domaćim medijima, stranim medijima, europarlamentarcima… HDZ kao da je započeo frenetičan, znojan politički party koji će potrajati do jutra, a ujutro… tko preživi pričat će. Ukratko, kao da smo se opet našli pri samom kraju devedesetih.
Čudesna zabuna oko HGK
A počelo je – bahatošću. Čudesna zabuna oko izmjene zakona kojom bi se ukinula obvezna članarina za Hrvatsku gospodarsku komoru kao da je pobudila sve sumanute političke strasti i potaknula rastrgani divlji ples kojem se ne vidi kraja ni konca.
HDZ, naime, nije mogao izgubiti ama baš ništa da je na dnevni red saborske sjednice u petak stavio na glasanje Mostov prijedlog oko HGK. Oporbenih zastupnika ne bi bilo dovoljno da ga izglasaju, sve da su na njihovu stranu prešli (a nekako je u to stvarno uputno posumnjati) i HNS i HSLS. Bila bi to vjerojatno još jedna prilika, kao kod dosadašnjih interpelacija, u kojoj bi se vladajući mogli (s pravom) rugati opoziciji jer nije skupila više od pedesetak zastupnika.
Čak i kad bi se dogodilo čudo – da je oporba imala dovoljno ruku s liberalima iz vladajuće koalicije – to bi značilo samo da zakon ide u – drugo čitanje. Dakle, mjesece i mjesece vremena da se partnerima u vlasti “objasni” što je interes Hrvatske kao takve.
“Ne može”
Međutim, u HDZ-u, čini se, nisu htjeli ni da se na trenutak u javnosti pokaže kako svi u vladajućoj koaliciji ne misle kao jedan. Da niti jedno, pa barem tako beznačajno glasanje kao ono o zakonu u prvom čitanju, pokaže da tamo postoje nekakva neslaganja. Pa su – iako su znali da, zbog bolesnog i nažalost, sada preminulog Miroslava Tuđmana, nemaju kvorum – odlučili da će se glasati samo o onome što oni drže potrebnim.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Rasplet je poznat. Oporba je rekla “ne može”, a bijesni Plenković vikao kako im “to neće zaboraviti”, čudeći se kakvi su to ljudi kad koriste bolest kolege i obračunavajući se s novinarima čija su ga pitanja nervirala. Veselo je očito bilo i na koalicijskom sastanku gdje je, zbog naznake naznaka vlastitog mišljenja dijela koalicije, prijetio izvanrednim izborima. Činjenica da je savršeno svjestan da je stranka kojoj bi takvi izbori najmanje odgovarali upravo ona koja ima apsolutnu vlast, dakle, njegova – samo je podjarila njegov gnjev.
A onda su štafetnu palicu političkog trancea preko vikenda preuzeli i njegovi ministri. Kao da se zemlja doista vratila u sumanuti izdisaj devedesetih kad je mirisao kraj jednog režima, Plenkovićevi ministri izvadili su već pomalo prašinom prekrivene klasične optužbe protiv još uvijek najjače oporbene stranke, SDP-a.
Tvrdnje nekih
Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović se, nakon što je nekoliko europarlamentaraca i novinara policija spriječila da dođu do mjesta gdje migranti pokušavaju ući u Hrvatsku, obrušio na Biljanu Borzan i Peđu Grbina. “Oni nisu nikada, nikada, koliko ja znam, uzeli u obranu hrvatsku policiju i obranili težinu zadataka s kojima se nosi hrvatska policija”, bijesnio je Božinović na priopćenje SDP-ovog dvojca koji je osudio policijsku akciju. “Napadaju nas u stranim medijima. A ovi domaći im daju za pravo, e ja to ne mogu razumjeti. Ne mogu razumjeti da hrvatski nacionalni interes nije na prvom mjestu”, branio je potpredsjednik hrvatske Vlade, eto, hrvatski nacionalni interes koji se po tvrdnjama nekih ostvaruje nezakonitim protjerivanjem migranata u BiH.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ovo “nekih” iz prethodne rečenice odnosi se na: migrante, domaće novinare, strane medije, europarlamentarce, domaće nevladine udruge, nevladine udruge iz susjednih zemalja, svjetske nevladine udruge, hrvatsku opoziciju, pučku pravobraniteljicu, Vijeće Europe, a i sama povjerenica Europske komisije za unutarnje poslove Ylva Johansson je o tretmanu migranata postavila Hrvatskoj neka neugodna pitanja.
Suton jednog režima
Ugrozu nacionalnog interesa, neizglasavanjem nekoliko zakona, primjerice onog o obnovi nakon potresa, vidio je i ministar prometa Oleg Butković. Još je u petak Plenković optužio opoziciju jer nisu sudjelovali u glasanju o tom zakonu, koji će se, ionako, donijeti prvom prilikom već ovaj tjedan.
Teško objašnjivu žurbu oko zakona o obnovi – podsjetimo, onaj o obnovi Zagreba donesen je pola godine nakon potresa, a Plenković je cijelo ljeto objašnjavao kako je to zbog toga da bude kvalitetan – podcrtao je i ministar prometa Oleg Butković. Ali, uz još jedan, prijesni argument s patinom Karamarkovog doba: da je SDP, eto, napustio Sabor i kad se glasalo o neovisnosti Hrvatske 25. lipnja 1991. godine (usput, nije).
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što je razlog tolikoj količini bijesa i napadima priličnim finišu predizborne kampanje nije lako dokučiti. Jasno je da su okolnosti globalno, da prostite, zajebane i da su Hrvatsku još pogodili i potresi, a HDZ serijal afera lokalnih političara. Pa opet, čini se kao nedovoljno za objašnjenje o tome zbog čega lagodna politička pozicija s onih “25 razlike” tako uvjerljivo počinje podsjećati na godine koje su značile suton jednog desetljetnog režima.
Što se događa u HDZ-u da su krenuli bijesno napadati oporbu kao da je sam finiš najneizvjesnije izborne kampanje?
Zbog čega lagodna politička pozicija uvjerljivo počinje podsjećati na godine koje su značile suton jednog desetljetnog režima
Jasno je da su okolnosti globalno, da prostite, zajebane i da su Hrvatsku još pogodili i potresi, a HDZ serijal afera lokalnih političara. Pa opet, čini se kao nedovoljno za objašnjenje o tome zbog čega lagodna politička pozicija s onih “25 razlike” tako uvjerljivo počinje podsjećati na godine koje su značile suton jednog desetljetnog režima.
Dvadeset i pet razlike. Voli tu brojku spomenuti premijer Andrej Plenković, kao da mu odmah oči vragolasto zaigraju dok podsjeća urbi et orbi na razliku saborskih mandata između njegovog HDZ-a i SDP-a ostvarenu 5. srpnja. I nije mu za zamjeriti – pobjeda je bila nesvakidašnje uvjerljiva, a tanka saborska većina koju je okupio trebala bi mirno broditi kroz preostale tri i pol godine mandata.
Pa ipak, posljednjih dana iz HDZ-a dolaze – doslovno! – krik i bijes. Kao da je sam finiš najneizvjesnije izborne kampanje na najvažnijim izborima, vladajuća stranka žestoko se obračunava s političkim protivnicima, domaćim medijima, stranim medijima, europarlamentarcima… HDZ kao da je započeo frenetičan, znojan politički party koji će potrajati do jutra, a ujutro… tko preživi pričat će. Ukratko, kao da smo se opet našli pri samom kraju devedesetih.
Čudesna zabuna oko HGK
A počelo je – bahatošću. Čudesna zabuna oko izmjene zakona kojom bi se ukinula obvezna članarina za Hrvatsku gospodarsku komoru kao da je pobudila sve sumanute političke strasti i potaknula rastrgani divlji ples kojem se ne vidi kraja ni konca.
HDZ, naime, nije mogao izgubiti ama baš ništa da je na dnevni red saborske sjednice u petak stavio na glasanje Mostov prijedlog oko HGK. Oporbenih zastupnika ne bi bilo dovoljno da ga izglasaju, sve da su na njihovu stranu prešli (a nekako je u to stvarno uputno posumnjati) i HNS i HSLS. Bila bi to vjerojatno još jedna prilika, kao kod dosadašnjih interpelacija, u kojoj bi se vladajući mogli (s pravom) rugati opoziciji jer nije skupila više od pedesetak zastupnika.
Čak i kad bi se dogodilo čudo – da je oporba imala dovoljno ruku s liberalima iz vladajuće koalicije – to bi značilo samo da zakon ide u – drugo čitanje. Dakle, mjesece i mjesece vremena da se partnerima u vlasti “objasni” što je interes Hrvatske kao takve.
“Ne može”
Međutim, u HDZ-u, čini se, nisu htjeli ni da se na trenutak u javnosti pokaže kako svi u vladajućoj koaliciji ne misle kao jedan. Da niti jedno, pa barem tako beznačajno glasanje kao ono o zakonu u prvom čitanju, pokaže da tamo postoje nekakva neslaganja. Pa su – iako su znali da, zbog bolesnog i nažalost, sada preminulog Miroslava Tuđmana, nemaju kvorum – odlučili da će se glasati samo o onome što oni drže potrebnim.
Rasplet je poznat. Oporba je rekla “ne može”, a bijesni Plenković vikao kako im “to neće zaboraviti”, čudeći se kakvi su to ljudi kad koriste bolest kolege i obračunavajući se s novinarima čija su ga pitanja nervirala. Veselo je očito bilo i na koalicijskom sastanku gdje je, zbog naznake naznaka vlastitog mišljenja dijela koalicije, prijetio izvanrednim izborima. Činjenica da je savršeno svjestan da je stranka kojoj bi takvi izbori najmanje odgovarali upravo ona koja ima apsolutnu vlast, dakle, njegova – samo je podjarila njegov gnjev.
A onda su štafetnu palicu političkog trancea preko vikenda preuzeli i njegovi ministri. Kao da se zemlja doista vratila u sumanuti izdisaj devedesetih kad je mirisao kraj jednog režima, Plenkovićevi ministri izvadili su već pomalo prašinom prekrivene klasične optužbe protiv još uvijek najjače oporbene stranke, SDP-a.
Tvrdnje nekih
Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović se, nakon što je nekoliko europarlamentaraca i novinara policija spriječila da dođu do mjesta gdje migranti pokušavaju ući u Hrvatsku, obrušio na Biljanu Borzan i Peđu Grbina. “Oni nisu nikada, nikada, koliko ja znam, uzeli u obranu hrvatsku policiju i obranili težinu zadataka s kojima se nosi hrvatska policija”, bijesnio je Božinović na priopćenje SDP-ovog dvojca koji je osudio policijsku akciju. “Napadaju nas u stranim medijima. A ovi domaći im daju za pravo, e ja to ne mogu razumjeti. Ne mogu razumjeti da hrvatski nacionalni interes nije na prvom mjestu”, branio je potpredsjednik hrvatske Vlade, eto, hrvatski nacionalni interes koji se po tvrdnjama nekih ostvaruje nezakonitim protjerivanjem migranata u BiH.
Ovo “nekih” iz prethodne rečenice odnosi se na: migrante, domaće novinare, strane medije, europarlamentarce, domaće nevladine udruge, nevladine udruge iz susjednih zemalja, svjetske nevladine udruge, hrvatsku opoziciju, pučku pravobraniteljicu, Vijeće Europe, a i sama povjerenica Europske komisije za unutarnje poslove Ylva Johansson je o tretmanu migranata postavila Hrvatskoj neka neugodna pitanja.
Suton jednog režima
Ugrozu nacionalnog interesa, neizglasavanjem nekoliko zakona, primjerice onog o obnovi nakon potresa, vidio je i ministar prometa Oleg Butković. Još je u petak Plenković optužio opoziciju jer nisu sudjelovali u glasanju o tom zakonu, koji će se, ionako, donijeti prvom prilikom već ovaj tjedan.
Teško objašnjivu žurbu oko zakona o obnovi – podsjetimo, onaj o obnovi Zagreba donesen je pola godine nakon potresa, a Plenković je cijelo ljeto objašnjavao kako je to zbog toga da bude kvalitetan – podcrtao je i ministar prometa Oleg Butković. Ali, uz još jedan, prijesni argument s patinom Karamarkovog doba: da je SDP, eto, napustio Sabor i kad se glasalo o neovisnosti Hrvatske 25. lipnja 1991. godine (usput, nije).
Što je razlog tolikoj količini bijesa i napadima priličnim finišu predizborne kampanje nije lako dokučiti. Jasno je da su okolnosti globalno, da prostite, zajebane i da su Hrvatsku još pogodili i potresi, a HDZ serijal afera lokalnih političara. Pa opet, čini se kao nedovoljno za objašnjenje o tome zbog čega lagodna politička pozicija s onih “25 razlike” tako uvjerljivo počinje podsjećati na godine koje su značile suton jednog desetljetnog režima.