U Križevcima su u nedjelju, za pravoslavni Uskrs, organizirani liturgija i piknik za izbjeglice iz Ukrajine. Prema popisu iz 2019. godine, 74 posto tamošnjih vjernika su pravoslavci. Na koncu se u Križevcima okupilo oko tisuću slavljenika, jer su Ukrajinci smješteni u tom kraju javili svojim sunarodnjacima za nedjeljni događaj, pa ih je još puno došlo autobusima iz drugih dijelova Hrvatske. ”Hvala Hrvatima što su nam ovo darovali”, ganuto je Jutarnjem listu rekla jedna Julija iz Kijeva, koja je s malim djetetom našla utočište na Plitvicama.
I svi drugi bili su oduševljeni pažljivom gestom dobrih domaćina, a sve nas u Hrvatskoj ova je vijest ispunila ponosom. Srdačno smo primili tolike tisuće izbjeglica iz Ukrajine koji su pobjegli od Putinovih tenkova. Činimo ispravnu stvar. Znači da smo dobar narod. To je lijep osjećaj. Ali pritom ne možeš a da se ne sjetiš kako svih ovih godina tretiramo izbjeglice iz izvaneuropskih država koji na našim državnim prijelazima mole da ih se pusti i spasi. A mnogi od njih dolaze iz jednakih užasa kao i ovi ljudi danas iz Ukrajine. Odakle ta dvostruka vaga?
Prema Ukrajincima, dakle, baš kako i treba
Opasno je za društvo potiskivati tu tako direktnu asocijaciju ma koliko ona ispunjavala nervozom. To se odnosi i na druge europske zemlje, ne samo na nas ovdje, jer se i one ponašaju kao i Hrvatska, tako da neugodno pitanje dvostrukih mjerila vrijedi za ”europsku kulturu” generalno.
Prema krvnički napadnutim Ukrajincima, dakle, baš kako i treba: toplo, prijateljski, široke ruke i s izrazitom odlučnošću vlasti da se uklone sve moguće administrativne prepreke kako bi se ti jadni ljudi što bolje osjećali i uklopili u društvo, privremeno ili trajno, ako odluče ostati. Ako u paničnom strahu od smrti nisu ponijeli diplomu, neka im je doma skeniraju i pošalju mailom. Ako nemaju nikakve papire, snaći ćemo se nekako. Ako ne znaju jezik, pomalo, naučit će.
A s druge strane ogledala, sasvim nešto drugo. Nešto tako ružno. Nešto čime sami sebi ne možemo komplimentirati. Jer smo Sirijce, Afganistance, izbjeglice iz Jemena i afričkih država, u kojima djetetu nemaš dati ni šaku riže, dočekivali s ledenim licem, s policijskim pendrecima koji razbijaju leđa i mobitele i sa šumskim zasjedama koje promrzle obitelji s iznurenom djecom deportiraju preko granice. Da se s njima bakće netko drugi jer mi moramo sačuvati svoju ”sigurnost” i ”naš način života”. To cinično zovemo ”odvraćanjem”.
Dužni smo sami sebi podnijeti strogi račun
Pa kako to da toliko solidarnosti imamo sada za Ukrajince, a nemamo je za druga stvorenja od ljudske krvi i mesa koja također bježe od rata, gladi i budućnosti za koju se u njihovim zemljama ne razabire ama ni jedna slabašna nada? Oko toga smo dužni sami sebi podnijeti strogi račun jer ćemo se u protivnom svesti na društva hipokrizije čije se navodno svete humanističke vrijednosti u stvarnosti daju časkom otpuhniti tim toliko očiglednim argumentom dvostrukosti koja ih – u identičnim situacijama – okreće u njihovu vlastitu suprotnost.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Napisala sam u ova dva mjeseca hrpu tekstova protiv invazije na Ukrajinu i protiv Putinove sociopatske politike prema toj zemlji i općenito. Drago mi je da smo u našoj zemlji primili desetak tisuća Ukrajinaca, mahom žena i djece, kojima svatko normalan misli da treba pomoći na svaki način. Ali zar ovi drugi izbjeglice nisu ljudi? Ili je stvar doista u tome da oni nisu ”kao mi”? Sram me je toga, ali izgleda da je tako. Nisu bijeli. Nisu Europljani. Vjeruju u drugog boga. Neki nose turbane, neki duge halje, neke njihove žene pokrivaju glavu ili pokrivaju lice. A takvi nama ne trebaju.
To je jasno i ničim se ne da osporiti
Zato ćemo Ukrajince zvati izbjeglicama, a njih migrantima. Prvi, dakle, bježe od ratnih i egzistencijalnih strahota pa su ”izbjeglice”, a drugi se naprosto sele i seljakaju iz ratnih zona, tražeći valjda kruha preko pogače, migriraju, pa ćemo ih zvati ”migrantima”. Zar nije toliko prozirno da su europske politike na taj način sebe i jezikom ogradile od ljudske odgovornosti koja nalaže da se, koliko ide, pomogne svakome kad stradava bez svoje krivice? I zar tako svojim građanima, uključujući i Hrvate, nisu i terminologijom inducirali da prema neevropljanima mogu i smiju ne osjetiti ni zeru samilosti?
Pa jesu. To je jasno i ničim se ne da osporiti. A to je težak poraz europske kulture koji mora unijeti nelagodu u svakog čovjeka koji o takvom zastranjenju promisli barem pet minuta. Zar predsjednik Zoran Milanović nije u kolovozu prošle godine rekao kako je sasvim dovoljno da Hrvatska primi ”20 izbjeglica iz Afganistana”, gdje su talibani upravo nanovo uspostavljali svoju drakonsku vlast. A ni Vlada nije disala ništa drugačije. Da bismo sada stubokom promijenili ploču kad su u pitanju Ukrajinci. Tako je – premda to nitko od naših, a ni europskih političara neće izgovoriti – bjelodano uspostavljen kriterij da jedan čovjek bijele puti vrijedi više od drugoga koji je ”obojen”, dapače da taj drugi ne vrijedi ništa. Pa kome onda više išta i ikad smijemo prigovoriti?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto za druga ljudska stvorenja koja bježe od rata i gladi nemamo istu solidarnost kao za Ukrajince?
To je težak poraz europske kulture koji mora unijeti nelagodu u svakog čovjeka koji o takvom zastranjenju promisli barem pet minuta
Premda to nitko od naših, a ni europskih političara neće izgovoriti - bjelodano je uspostavljen kriterij da jedan čovjek bijele puti vrijedi više od drugoga koji je 'obojen', dapače da taj drugi ne vrijedi ništa. Pa kome onda više išta i ikad smijemo prigovoriti?
U Križevcima su u nedjelju, za pravoslavni Uskrs, organizirani liturgija i piknik za izbjeglice iz Ukrajine. Prema popisu iz 2019. godine, 74 posto tamošnjih vjernika su pravoslavci. Na koncu se u Križevcima okupilo oko tisuću slavljenika, jer su Ukrajinci smješteni u tom kraju javili svojim sunarodnjacima za nedjeljni događaj, pa ih je još puno došlo autobusima iz drugih dijelova Hrvatske. ”Hvala Hrvatima što su nam ovo darovali”, ganuto je Jutarnjem listu rekla jedna Julija iz Kijeva, koja je s malim djetetom našla utočište na Plitvicama.
I svi drugi bili su oduševljeni pažljivom gestom dobrih domaćina, a sve nas u Hrvatskoj ova je vijest ispunila ponosom. Srdačno smo primili tolike tisuće izbjeglica iz Ukrajine koji su pobjegli od Putinovih tenkova. Činimo ispravnu stvar. Znači da smo dobar narod. To je lijep osjećaj. Ali pritom ne možeš a da se ne sjetiš kako svih ovih godina tretiramo izbjeglice iz izvaneuropskih država koji na našim državnim prijelazima mole da ih se pusti i spasi. A mnogi od njih dolaze iz jednakih užasa kao i ovi ljudi danas iz Ukrajine. Odakle ta dvostruka vaga?
Prema Ukrajincima, dakle, baš kako i treba
Opasno je za društvo potiskivati tu tako direktnu asocijaciju ma koliko ona ispunjavala nervozom. To se odnosi i na druge europske zemlje, ne samo na nas ovdje, jer se i one ponašaju kao i Hrvatska, tako da neugodno pitanje dvostrukih mjerila vrijedi za ”europsku kulturu” generalno.
Prema krvnički napadnutim Ukrajincima, dakle, baš kako i treba: toplo, prijateljski, široke ruke i s izrazitom odlučnošću vlasti da se uklone sve moguće administrativne prepreke kako bi se ti jadni ljudi što bolje osjećali i uklopili u društvo, privremeno ili trajno, ako odluče ostati. Ako u paničnom strahu od smrti nisu ponijeli diplomu, neka im je doma skeniraju i pošalju mailom. Ako nemaju nikakve papire, snaći ćemo se nekako. Ako ne znaju jezik, pomalo, naučit će.
A s druge strane ogledala, sasvim nešto drugo. Nešto tako ružno. Nešto čime sami sebi ne možemo komplimentirati. Jer smo Sirijce, Afganistance, izbjeglice iz Jemena i afričkih država, u kojima djetetu nemaš dati ni šaku riže, dočekivali s ledenim licem, s policijskim pendrecima koji razbijaju leđa i mobitele i sa šumskim zasjedama koje promrzle obitelji s iznurenom djecom deportiraju preko granice. Da se s njima bakće netko drugi jer mi moramo sačuvati svoju ”sigurnost” i ”naš način života”. To cinično zovemo ”odvraćanjem”.
Dužni smo sami sebi podnijeti strogi račun
Pa kako to da toliko solidarnosti imamo sada za Ukrajince, a nemamo je za druga stvorenja od ljudske krvi i mesa koja također bježe od rata, gladi i budućnosti za koju se u njihovim zemljama ne razabire ama ni jedna slabašna nada? Oko toga smo dužni sami sebi podnijeti strogi račun jer ćemo se u protivnom svesti na društva hipokrizije čije se navodno svete humanističke vrijednosti u stvarnosti daju časkom otpuhniti tim toliko očiglednim argumentom dvostrukosti koja ih – u identičnim situacijama – okreće u njihovu vlastitu suprotnost.
Napisala sam u ova dva mjeseca hrpu tekstova protiv invazije na Ukrajinu i protiv Putinove sociopatske politike prema toj zemlji i općenito. Drago mi je da smo u našoj zemlji primili desetak tisuća Ukrajinaca, mahom žena i djece, kojima svatko normalan misli da treba pomoći na svaki način. Ali zar ovi drugi izbjeglice nisu ljudi? Ili je stvar doista u tome da oni nisu ”kao mi”? Sram me je toga, ali izgleda da je tako. Nisu bijeli. Nisu Europljani. Vjeruju u drugog boga. Neki nose turbane, neki duge halje, neke njihove žene pokrivaju glavu ili pokrivaju lice. A takvi nama ne trebaju.
To je jasno i ničim se ne da osporiti
Zato ćemo Ukrajince zvati izbjeglicama, a njih migrantima. Prvi, dakle, bježe od ratnih i egzistencijalnih strahota pa su ”izbjeglice”, a drugi se naprosto sele i seljakaju iz ratnih zona, tražeći valjda kruha preko pogače, migriraju, pa ćemo ih zvati ”migrantima”. Zar nije toliko prozirno da su europske politike na taj način sebe i jezikom ogradile od ljudske odgovornosti koja nalaže da se, koliko ide, pomogne svakome kad stradava bez svoje krivice? I zar tako svojim građanima, uključujući i Hrvate, nisu i terminologijom inducirali da prema neevropljanima mogu i smiju ne osjetiti ni zeru samilosti?
Pa jesu. To je jasno i ničim se ne da osporiti. A to je težak poraz europske kulture koji mora unijeti nelagodu u svakog čovjeka koji o takvom zastranjenju promisli barem pet minuta. Zar predsjednik Zoran Milanović nije u kolovozu prošle godine rekao kako je sasvim dovoljno da Hrvatska primi ”20 izbjeglica iz Afganistana”, gdje su talibani upravo nanovo uspostavljali svoju drakonsku vlast. A ni Vlada nije disala ništa drugačije. Da bismo sada stubokom promijenili ploču kad su u pitanju Ukrajinci. Tako je – premda to nitko od naših, a ni europskih političara neće izgovoriti – bjelodano uspostavljen kriterij da jedan čovjek bijele puti vrijedi više od drugoga koji je ”obojen”, dapače da taj drugi ne vrijedi ništa. Pa kome onda više išta i ikad smijemo prigovoriti?