Nekad je nužno odabrati stranu

Alma Prica u nedjelju ima premijeru novog komada, a Boris Homovec napravio je njezin veliki portret

U zagrebačkom HNK ovih dana počinje igrati Zimska priča, u kojoj glavnu žensku ulogu ima nacionalna prvakinja Alma Prica. Naš reporter napravio je presjek od njezinih početaka (“jer je odmah bilo jasno da se nježnošću francuskih glumica razlikuje od svih ostalih koje su se pojavile u njezino vrijeme”) do danas

Kad je vidite onako blago pogrbljenu, skupljene kose, bez trunke šminke, sa sunčanim naočalama, kako zamotana, s neizbježnim ruksakom na leđima, u kaputu, posve zaokupljena svojim mislima, juri centrom grada, sasvim je sigurno da ide s probe, ili na probu. Alma Prica, danas jedina nacionalna prvakinja Hrvatskog narodnog kazališta, rođena Zagrepčanka i kći pokojnog velikog književnika Čede Price, živi život posvećen svom kazalištu. Zbog njega se odrekla mnogo toga.

Ako je nazovete, reći će vam: “Oprosti, ne mogu sad pričati, na probi sam, ili idem s probe, ili baš izlazim iz kuće i baš krećem na probu”. Život Alme Price već tridesetak godina odvija se između proba i predstava. Ona živi na pozornici, a sasvim običan život samo je, čini se, pauza između odlazaka u garderobu, šminkanja, odijevanja u kostim, koncentracije na karakter i izlaska na scenu.

Poslije predstave, skidanje šminke, presvlačenje, pozdrav s kolegama i odlazak kući, gdje je čeka partner s kojim će proanalizirati večerašnju predstavu i pripremiti se za jutarnju probu. Trenutno je zaokupljena Hermionom, suprugom Leonta, kralja Sicilije (Dragan Despot) u Shakespeareovoj Zimskoj priči. Postavila ju je britanska redateljica Polly Tritcchler, koja je napustila projekt dva tjedna pred premijeru, pa probe, uoči premijere, održava Ivica Buljan.

PORTRET ALME PRICE IZ 80-IH

Prvorazredna klasična dramska glumica

Almi Prici bit će to još jedna uloga u klasici, koja joj i najviše leži. Ona je, uistinu, prvorazredna klasična dramska glumica, stvorena za heroine takve literature. I u tome se najbolje snalazi. Sav drugi repertoar puno joj manje leži, a znaju joj se zalomiti i promašaji. Uloga sluškinje u Buljanovoj Tri sestre primjer je uloge koja nije za Almu Pricu.

Ona ne može biti autentična, sočna, zatucana sluškinja, jer joj nedostaje dodira s realnošću, kojom žive takve osobe, koje čiste po kućama, ili prodaju sir i vrhnje na placu. Zato joj je Buljan učinio medvjeđu uslugu i uloga Monike je jedna od slabijih uloga u karijeri ove vrsne i začudne glumice zadnjih godina.

Alma Prica odrasla je u svijetu umjetnosti, literature i kazališta, u kući koja graniči s Vlaškom i Draškovićevom, u kojoj je odrasla još jedna, danas ovdje posve zaboravljena zvijezda osamdesetih, glumica Cintija Ašperger. Dvije djevojčice iz istog haustora zajedno su odrastale, sazrijevale i razvijale se u dvije lijepe djevojke. Jedna crnka, druga plavuša. Jedna sitna, nježna i krhkija, druga viša, krupnija i fatalna za mnoge muškarce, od redatelja Pjera Žardina do Arsena Dedića.

Najbolje prijateljice koje su to ostale do danas

Alma i Cintija. Najbolje prijateljice koje su to ostale sve do danas. Dvije glumice iz istog dvorišta o kojima je na početku uspješnih karijera, kad su zajedno pohađale PIK kod nezaboravne Đurđice Dević, upisale Akademiju i počele snimati filmove, pisao i tad najutjecajniji Start. Ovog ljeta sreo sam ih u Jurišićevoj, kako šeću prema svom kvartu u kojem su odrasle. Negdašnje curice danas su zrele pedesetogodišnjakinje.

MLADA ALMA

Jedna je prvakinja nacionalne kazališne kuće, druga već 25 godina živi u Kanadi, gdje je ostvarila karijeru pedagoginje, redateljice, a povremeno i glumi. Svojedobno je medije jako zaintrigirala činjenica da je kao Cynthia Eastman dobila malu ulogu kod Cronenberga u kultnom filmu Dead Ringers s Jeremy Ironsom. Tada se činilo kako je još jedna hrvatska glumica na putu internacionalne karijere. No, to se nije desilo.

Iz Zagreba je otišla nakon što se zaljubila u kanadskog redatelja Allana Eastmana, koji je snimao tv ratnu seriju Utrka za bombom 1987. na ovim prostorima. Glumica koja je u vrijeme najveće popularnosti snimala i s Grlićem i Bulajićem, posljednje je režirala neku predstavicu u Splitu. Zadnji joj je hrvatski film bio promašen Jurdanin uradak Slučajna suputnica, a igrala je i epizodicu u gledanoj seriji Kud puklo da puklo.

Almini korijeni sežu u Bosnu

Za svo to vrijeme Alma Prica bila je u matičnoj kući, svakih par godina imala izlete na film i televiziju, i vraćala se na pozornicu Hrvatskog narodnog kazališta, gdje se oduvijek najsigurnije osjeća. “Kazalište je ono što duboko osjećam, razlog zbog kojeg sam se zaljubila u umjetnost glume”, rekla mi je jednom.

Almini korijeni sežu u Bosnu. Baka Emina potječe iz bosanske obitelji Rustenbegović, kao djelić bosanskog plemstva, koje je u političkim i ratnim previranjima ostalo bez sve imovine. Djed Mustafa, po majčinoj strani, bio je viši državni činovnik u Kraljevini Jugoslaviji, koji je dekretom bio premještan. Drugi svjetski rat Almini baka i djed proživjeli su u Osijeku.

Poslije djedove smrti Alimina baka Emina seli u Zagreb 1946. i ondje ostaje živjeti do smrti. Almina majka Jasmina, koja je radila u Gavelli, udala se za mladog pjesnika, književnika, esejistu i prevoditelja Čedu Pricu Plitvičkog. Rođen na Plitvičkim jezerima 1931., pridjev „Plitvički“ dodao je zbog povezanosti s rodnim zavičajem.

Od malih nogu pokazivala afinitet za umjetnost

Nakon diplome na Filozofskom fakultetu u rujnu 1962. dobivaju kćer Almu. Od malih nogu pokazivala je afinitet za umjetnost. Čitala je, odlazila s roditeljima na baletne i operne predstave i nekako se nesvjesno pripremala za karijeru glumice. Počela je sa satovima baleta, no kako je bila bucmasta, višak kilograma bio je problem i bilo je posve jasno da nikada neće postići karijeru jedne Vesne Butorac.

Kako za glasovir nisu imali dovoljno prostora u stanu, Price su svojoj jedinici kupili flautu. No, nju je na kraju zamijenila violinom. Svirajući je, završila je nižu glazbenu školu. No, imala je i jedan prirodni hendikep, na kojemu je trebalo poraditi. Od djetinjstva imala je govornu manu s takozvanim francuskim, kotrljajućim „r“ u izgovoru, što za jednu buduću glumicu nikako nije mogao biti plus.

Pune dvije godine odlazila je logopedici u SUVAG na intenzivne vježbe i „r“ je s vremenom posve iščezao iz Almina govora. Tek povremeno, i danas joj zna pobjeći, no to se uglavnom dešava u trenucima iscrpljenosti ili nakon višesatnih proba, kad joj se glasnice zamore. Upisala je Akademiju, u klasi u kojoj su bili Vanja Matujec, Vesna Orel, Bruna Bebić, Anja Šovagović, Siniša Popović. Najveći trag ostavile su na nju profesorice Koraljka Hrs i Neva Rošić.

U DRUŠTVU ANJE ŠOVAGOVIĆ I DENISA LATINA RANIH 90-IH PIXSELL

Od početka se razlikovala od ostalih glumica

Diplomirala je 1985. u klasi Neve Rošić kao Melita u Ledi, ulozi kojoj se vratila nešto kasnije tijekom karijere. Već godinu kasnije primljena je u stalni angažman u Hrvatsko narodno kazalište i zaigrala u koru u Sofoklovoj Antigoni, u režiji Ivice Kunčevića. Bilo je to u vrijeme kad su u žutoj kući na Trgu maršala Tita prvaci bili Neva Rošić, Koraljka Hrs, Ivka Dabetić, Tonko Lonza, Vanja Drach, Boris Buzančić, Zvonimir Zoričić, Božidar Boban, Kruno Šarić, Iva Marjanović, Branka Cvitković, Božidar Orešković, Dragan Despot, Mira Furlan

Bila je to generacija veterana hrvatskog glumišta, većina na odlasku na vječni počinak, ili u mirovinu, koju su početkom osamdesetih zamijenila neka nova lica. Bilo je posve jasno da se ta preslatka mala, s krupnim bademastim očima, punim usnama, bijelim tenom i nježnošću francuskih glumica, razlikuje od svih ostalih glumica koje su se pojavile u njezino vrijeme. Mira Furlan već je postala jugoslavenska zvijezda, zahvaljujući filmovima i obnaživanju. Anja Šovagović bila je potpuna Almina suprotnost, od ranih dana talentirana, ali drčna, bučna i samouvjerena.

Vanja Matujec bila je nekako eterična, štrkljava i više se činilo da će biti dobra komičarka, nego tragetkinja. Dubravka Ostojić s razbarušenom crvenom kosom bila je talentirana i moderna, plesala je, pjevala, baš kao i Cintija Ašperger, koja je od pojavljivanja stekla imidž seksi plavuše. Stoga nije čudo što je Gene Foote, brodvejski redatelj, odabrao baš nju da bude partnerica nenadmašnoj Sandi Langerholz u hit Komedijinom mjuziklu Aplauz.

KAO ENA SABO U DRAMI EKRAN SNEŽI IZ 1985.

Zloguki tračevi zbog uloge u očevoj drami

Prvu značajnu ulogu u karijeri u matičnoj kući Alma Prica odigrala je u drami svog oca Ostavka (najznačajnijoj u njegovom dramskom opusu), u režiji Georgija Para. Bila je to uloga Božene Katkić-Miletić, supruge Stjepana pl. Miletića i majke legendarnog sineaste Oktavijana Miletića. Naravno da su odmah u glumištu krenuli zloguki tračevi kako je mala dobila ulogu u tatinoj drami i kako je u kazalište ušla zahvaljujući etabliranom ocu.

No, posve je svima bilo jasno kako je mala Prica bila iznimno talentirana. Već na Akademiji je dobila Rektorovu nagradu, na sceni bila svježa, ljupka i jedna od novih glumica koja najviše obećava. Alma je svo slobodno vrijeme provodila sa svojim kolegicama Cintijom i Dubravkom Ostojić, te dramaturginjom Ladom Kaštelan.

U to vrijeme bila je jako zaljubljena u kolegu, plavokosog Miljenka Brlečića, koji nije bio netalentiran, ali nekako nije imao sreću da ispliva u prvi plan u žestokoj konkurenciji na sceni nacionalnog teatra. Jer, mnogo je markantniji i ekspresivniji na sceni bio, primjerice, danas pokojni Zvonimir Zoričić, koji je dobivao i glavne uloge. No, Almina veza s Brlečićem bila je jedna od ljubavnih priča o kojoj se javno šuškalo u kazališnim krugovima tih godina.

U Zadarskom mementu prvi put na malim ekranima

Prvi puta na malom ekranu pojavila se još kao studentica u drami Televizije Zagreb Pijanist u režiji Vanče Kljakovića, u kojoj su joj partneri bili Tomislav Rališ i Božidar Alić. Prvu popularnost donijela joj je serija (kasnije je izmontiran i film) Zadarski memento, legendarnog Joakima Marušića. Priča je to o Zadru u vremenu okupacije, u kojoj je dobila drugu glavnu žensku rolu, pored Zdravke Krstulović, Vlaste Knezović i Mire Furlan.

Partneri su joj bili Lazar Ristovski (prva uloga u hrvatskoj produkciji ), Milan Štrljić (tad najtraženija muška filmska zvijezda), Mustafa Nadarević… Serija nije dosegla popularnost nekih ranijih Marušićevih radova, no za mladu glumicu u usponu bilo je to veliko iskustvo pred kamerama i prilika za učenje od iskusnijih kolega.

Kad je Dinko Tucaković, beogradski filmaš u usponu, planirao snimiti film Šest dana juna, prema scenariju Nebojše Pajkića, priču o petero mladića koji besposleno provode dane u jednom bosanskom mjestu uoči odlaska u vojsku, prilično iznenađenje je izazvala redateljeva odluka da glavnu mušku ulogu dodijeli naturščiku, markantnom i visokom Nebojši Krstiću, članu popularnih Idola (Vlada Divljan skladao je soundtrack). Dvije glavne ženske uloge dobile su cure iz jednog zagrebačkog dvorišta, Cintija Ašperger i Alma Prica. Igrale su pred kamerom Gorana Trbuljaka, no film je prilično loše prošao u Puli i do danas nije valoriziran.

S Enom Begović borila se za glavni repertoar

Alma Prica najbolje se osjećala na pozornici. U HNK je već došla Ena Begović, kojoj je Vlado Habunek prvi pružio šansu glavnom ulogom u Aiaxai i bilo je posve jasno da će se na sceni Alma i Ena boriti za glavni repertoar. Mira Furlan tad je sve manje bila prisutna u matičnom kazalištu, a sve je više snimala filmove po cijeloj Jugoslaviji i ponajviše vremena provodila u Beogradu.

ALMA PRICA I ENA BEGOVIĆ U TREĆOJ ŽENI

Alma i Ena bile su sušta suprotnost. Dok je prva odrastala u intelektualnom ljevičarskom okruženju na zagrebačkom asfaltu, druga se kao rasna ljepotica, golišava filmska zvijezda, rodom iz Trpnja, iz siromašne porodice (majka trafikantica) borila i izborila za mjesto u hrvatskom glumištu. Almi je sve bilo lakše i dostupnije, Eni je sve bilo teže. Alma od početka karijere nije imala sklonost eksponiranju u javnosti, i to je do danas ostao njezin najveći problem kao javne osobe.

Dok je Ena od prvog dana spoznala moć medija i koketirala s njima vrlo uspješno, pristajala na bilo kakvo medijsko eksponiranje, fotografiranje, imala stotine naslovnica, nadavala se intervjua… Alma kao samozatajna zagrebačka brineta, Ena kao rasna, pomalo divlja, ali vrlo radišna i inteligentna plavuša, koja je koristila sve bogom dane adute. Alma je igrala u klasičnim komadima, koje su režirali sami redateljski bardovi, od kojih je dodatno učila i počela prilično rano od epizodistice dobivati naslovne uloge: Šarčević, Violić, Radić, Škiljan, Paro, Spaić, Kunčević, Habunek, Juvančić

Njezina Ondine jedna je od najčudesnijih uloga

Bila je divna Giulietta u Kunčevićevom Romeo i Juliji na Dubrovačkim igrama, tijekom koje je Almin partner Dragan Despot započeo romansu s Anjom. Krsto Papić dao je Almi glavnu žensku ulogu u gledanom filmu Život sa stricem (partner Davor Janjić), u kojemu je bila baš ljupka na ekranu. Ali, nije imala dovoljno glumačkog prostora, tako da ju je nadigrala Anica Dobra u epizodnoj roli razredne negativke.

KRSTO PAPIĆ DAO JOJ JE GLAVNU ULOGU U FILMU ŽIVOT SA STRICEM

Velika uloga koja ju je zauvijek obilježila bila je Ondine, koju je na sceni HNK-u postavio rumunjski redatelj Hore Popescu, nakon uspjeha s Maestrom i Margaritom. Njezina Ondine ostala mi je u sjećanju kao jedna od najčudesnijih uloga u našem glumištu, koja je djelovala nestvarno, magično i divno, gotovo je lebdjela na sceni, a Alma je osvojila nagrade Dubravko Dujšin i Mila Dimitrijević.

Privatno, provodila je slobodno vrijeme s najboljom prijateljicom, dramaturginjom Ladom Kaštelan, kćerkom Jure Kaštelana i Nade Subotić, s kojom je ostala nerazdvojna do danas. Nekako s filmom nije imala previše sreće. Kad ju je prilično netalentirani filmski redatelj Slobodan Praljak, kasnije ozloglašeni general HV-a, angažirao za filmsku dramu Povratak Katarine Kožul, dodijelivši joj glavnu ulogu mlade udovice koja poslije smrti muža odlazi iz Hercegovine i kreće u gastarbajterstvo, učinio joj je medvjeđu ulogu.

Barunica Castelli je uloga koja nije bila za nju

Uloga je to koja uopće nije bila za nju, a film je ispao toliko loš, da su ga u Puli baš svi kritičari proglasili promašajem. Mnogo više su joj ležale role finih građanskih djevojaka i žena u televizijskim dramama, koje su režirali veterani poput Branka Ivande i Eduarda Galića: Svila, škare, Adagio, ili Sestre. Nekoliko godina nakon velikog uspjeha s Vrdoljakovim filmom Glembajevi, koji je Enu Begović napokon lansirao i kao respektabilnu filmsku glumicu, Georgij Paro odlučio je uprizoriti isti Krležin komad u HNK-u s najboljom i najpreciznijom glumačkom postavom do sada u povijesti hrvatskog glumišta.

U ULOZI NEGATIVKE VERE KRALJ U TREĆOJ ŽENI

Rene Medvešek bio je Leone, Glembay je bio Vanja Drach, Ena barunica Castelli, a Alma sestra Angelika. Predstava je doživjela veliki uspjeh ostavši na repertoaru nekoliko sezona, a Paro je još jednom dokazao kako je jedan od najvećih hrvatskih kazališnih magova. Osamnaest godina kasnije, Vito Taufer postavio je na istoj pozornici svoju verziju Glembajevih, s problematičnim castom. U njoj je barunicu Castelli, s bijelom perikom (kako je pisana u originalu, a tako ju je igrala i Bela Krleža) igrala Alma Prica. No, to je ponovno uloga koja, bazično, nije za nju.

Jer u Alminoj barunici nije bilo ni trunke strasti, seksepila, vatre, perfidnosti, bestidnosti koju je u svojem kodu imala Ena, kojoj je to bila životna uloga. Alma i Ena bile su partnerice i u crno-bijelom filmu Treća žena Zorana Tadića, svojevrsnom hrvatskom remakeu Trećeg čovjeka, u kojemu su muške uloge iz originala zamijenile žene. Eni je, začudo, bila dodijeljena uloga pozitivke, novinarke koja se vraća iz Australije. Alma je bila negativka Vera Kralj, upletena početkom rata u Zagrebu u niz zločina i malverzacija i zasluženo osvojila Zlatnu arenu za epizodu.

Berković joj je dodijelio najupečatljiviju filmsku rolu

Kad je Ladi Kaštelan postavljen komad Posljednja karika u Gavelli, bilo je posve jasno da će netipična uloga Majke u komadu najbolje prijateljice biti dodjeljena Almi, koja je za nju osvojila Nagradu hrvatskog glumišta. Nakon što je snimila u Sarajevu kostimiranu seriju Moj brat Aleksa (o pjesniku Aleksi Šantiću) u režiji tv veterana Aleksandra Jevđevića, te igrala u Ogrestinom dugometražnom debiju Krhotine, tek joj je redateljski bard Zvonimir Berković dodijelio u Kontesi Dori ulogu, koja joj je do danas ostala najbolja i najupečatljivija filmska rola, baš kao stvorenu za nju.

Bila je to adaptacija biografije Dore Pejačević, najpoznatije hrvatske skladateljice. Kako je o dotičnoj javno bilo dostupno prilično malo privatnih podataka za biografski film i tv seriju, Berković se dosjetio i u scenarij ubacio imaginarni lik zagrebačkog kabaretiste Karla Armana, kojeg je šarmantno igrao Rade Šerbedžija. Kemija Price i Šerbedžije, pred začudnom kamerom Gorana Trbuljaka, bila je magična, a Prica se iz Pule vratila s Zlatnom arenom.

KAO DORA PEJAČEVIĆ U BERKOVIĆEVOM FILMU KONTESA DORA

Alma je nosila predstavu Tramvaj zvan čežnja

Poslije Ondine, uloga koja je dugo vremena obilježila Almu u matičnoj kući bila je Blanche Dubois u Tramvaju zvanom čežnja, koju je na poziv tadašnjeg ravnatelja Para postavio američki redatelj Steven Kent (nakon toga postavio je Smrt trgovačkog putnika sa senzacionalnim Mustafom Nadarevićem). Nabildani Dragan Despot bio je izvrstan kao Stanley, no Alma je nosila predstavu, jer ponovno je to tip uloge koji joj, po njezinom habitusu i energiji, najbolje pristaje.

Bila je u rangu filmske oskarovke Vivian Leigh, koja je prosječnom gledatelju zauvijek ostala u pamćenju u legendarnoj filmskoj verziji, baš poput Branda. Kad je Ivica Boban odlučila, zajedno s autoricom teksta Majom Gregl, prema autentičnim dokumentima vremena u kojemu su živjeli Mahler, Gropius, Kokoschka, Zweig i drugi intelektualci toga doba, uprizoriti u Teatru ITD biografsku dramu o Almi Mahler, nije pogriješila kad je izabrala za glavnu rolu Almu Pricu, uz oca i kći Boban, kao partnere.

Alma Mahler fatalna je, intelektualna i ekscentrična austrijska skaladateljica i slikarica, supruga 19 godina starijeg Gustava Mahlera. Ova uloga bila je još jedna kao stvorena za samozatajnu glumicu. Predstava je doživjela kultni status, Alma je posve zasluženo osvojila nagradu Hrvatskog glumišta, Marula, te na Festivalima malih scena i glumaca proglašena najboljom glumicom. A doživjela je i televizijsku adaptaciju Tomislava Žaje.

Bilo je jasno da nikada nije pripadala desnici

Iako se nikad nije jasno izjašnjavala o vlastitim političkim stavovima, bilo je jasno da nikako nije pripadala desnici. Kad je 1997. Franjo Tuđman slavio rođendan u Hrvatskom narodnom kazalištu, u kičastom spektaklu u režiji Zlatka Viteza, jedini glumci iz ansambla nacionalne kuće, koji su se usudili odbiti nastup za hrvatskog predsjednika bili su Božidar Boban i Alma Prica. Mnogi joj to nikada nisu oprostili.

Ofelija, Karolina, Gemma Boić, Klitemnestra, Hasanaginica, Gertruda, Christine, Varvara Mihailovna, Nina, Mirjana samo su neke od najznačajnijih uloga koje je nacionalna prvakinja odigrala u 30-godišnjoj karijeri. Što se velikog ekrana tiče, odličnu, ali netipičnu ulogu za nju, fatalne bogate udovice, ostvarila je u Hribarovom otkačenom filmu Puška za uspavljivanje.

Ulogom u Dianinu putu mogla bi pokazati zrelost

Mnogo manje dojmljiva, usprkos Areni, bila je uloga u Brešanovoj ratnoj drami Svjedoci, u kojem je baš sve aktere zasjenila sjajna Mirjana Karanović. Glavnu ulogu u bosanskoj ratnoj drami Arsena Antuna Ostojića Halimin put, sporog ritma, u kojem je nedostajalo strasti i emocija, odigrala je solidno, no imala je peh da je iste godine u Puli bila povratnica Ana Karić s glavnom ulogom u Noćnim brodovima Igora Mirkovića.

U BOSANSKOJ RATNOJ DRAMI HAMLIN PUT IGRALA JE GLAVU ULOGU

Kako je Karićka odigrala životnu filmsku ulogu, ogoljena prvi puta u karijeri u potpunosti pred kamerom, (filmu koji nije u konačnici uspio, usprkos ambicijama da bude nešto poput Hanekeove Ljubavi), bilo je posve jasno da će u Puli Zlatna arena za glavnu ulogu biti njezina, a ne Pricina.

Već neko vrijeme Prica se nalazi na setu Dianine liste, dugometražnog igranog-dokumentarnog prvijenca Dane Budisavljević o autentičnom liku Diane Budisavljević, redateljičine bake, iznimne žene koja je u ljeto 1942. iz jasenovačkog logora izvlačila tisuću bolesne djece i zbrinjavala ih u Zagrebu i okolici. Tom glavnom ulogom Alma Prica mogla bi pokazati zrelost i na filmu, s kojim je imala par uspjeha, ali i dosta promašaja.

U Buljanovim adaptacijama nadigrala ju je Violić

Kad je genijalno maštoviti Tomaž Pandur, nakon što je surađivao s njom na Ratu i miru, gdje je igrala Mariju Bolkonsku, pripremao projekt Medeje, koprodukciju Dubrovačkih ljetnih igara i HNK-a na Lovrjencu, odabrao je za glavnu ulogu Almu Pricu. Ostvarila je jednu od najdomljivijih i najkompleksnijih uloga u karijeri, osvojivši još jednu Nagradu glumišta i Milu Dimitrijević. Nažalost, šokantna i prerana smrt spriječila je velikog redatelja da nastave suradnju, za nekoliko projekata koje je imao u pripremi.

S BOJANOM NAVOJCEM U MEDEJI, U REŽIJI TOMAŽA PANDURA Photo: Aljosa*Rebolj

Posljednjih sezona Alma Prica imala je peh da ju je u Buljanovim adaptacijama hrvatskih drama Vučjak i Tri zime nadigrala Nina Violić. U Vučjaku Prica je bila solidna Margetićka, no Violićka je rasturila kao Eva. U Tri zime Violićka je imala zahvalniju rolu starice Karoline Amruš, dok je Prica bila bljeđa kao sluškinja.

Nikad nije htjela govoriti o svojim ljubavima

Alma Prica neobična je osoba i glumica. Imao sam prilike samo dva puta je intervjuirati, za Start i Globus, i već tad bilo je poprilično teško iz nje izvući nešto, što bi moglo intrigirati javnost. Nikad nije pristajala išta reći o svom prvom suprugu Paolu Magelliju (kultnom redatelju koji je volio ženiti glumice), s kojim je poslije njegovih brakova i intenzivnih veza sa srpskim glumicama Rozalijom Levai i Snežanom Bogdanović, uletjela u kratki brak početkom devedesetih.

Nije htjela govoriti ni o dvadesetogodišnjoj vezi s poljskim redateljem Janusom Kiczom, s kojim je očito pronašla životnu ravnotežu i s kojim je nedavno ponovno profesionalno surađivala na Ljudima od voska. Netipična je glumica koja prezire reflektore, red carpet, glamur, ne voli premijere, fotografiranja, bježi od medija, prezire biti medijska faca…

Kad smo je prije deset godina Alemka Lisinski i ja molili da za Elle napravi modni glam editorijal, naslovnicu i intervju, prvo se dvoumila. Onda mi je šaptala na telefon kako nikad u životu nije tako nešto napravila i kako bi baš voljela imati makar jednom u životu za uspomenu glam fashion fotke, u stilu filmskih diva. Razmišljala je, a onda javila da nek’ se ne srdimo, ali ona ipak ne bi…

Medije ne voli, bez kazališta ne može

Jednom je priznala: „Ma, to što ne volim medije, ne znači da me ništa ne zanima. Samo nastojim sačuvati neki vlastiti svijet, ne sudjelovati u suvišnim i uzaludnim pojavama“. Strahovala je od vlastite nesmotrenosti, suzdržavala od komentiranja političke realnosti i bojala se da neka njezina izjava ne završi tih godina u Feralovoj rubrici Greatest shits. Bila je i ostala sramežljiva, ta danas zrela gospođa u najboljim godinama, nekad bucmasta, slatka i nasmijana djevojčica iz Vlaške, prepoznatljivih krupnih bademastih očiju, koje su došle u prvi plan i na divnom plakatu za Tri zime.

U MEDEJI, ALMA JE OSTVARILA JEDNU OD NAJDOJMLJIVIJIH ULOGA U KARIJERI Photo: Aljosa*Rebolj

Nikad se nije obnažila ni na sceni, ni na filmu. Vjerojatno se ni veliki redatelji nikad nisu usudili to ni tražiti. Još uvijek sretnija je u mraku kino dvorane, u kojoj je nitko ne prepoznaje, dok uživa u filmovima Woody Allena, Kieslowskog i Fellinija, holivudskim klasicima, talijanskom neorealizmu, danskim, francuskim, iranskim aktualčnim naslovima , nego u javnosti, kad je prepoznaju i okreću se za njom. Za svoje uloge smatra da su je neizbrisivo dotakle i svaka je na njoj ostavila određeni trag.

Cijeli život drži se devize rečenice koju je zapisao jedan od njoj najomiljenijih pisaca svih vremena, Čehov u Galebu: „Bez kazališta se ne može.“ I dok god u njoj čuči taj homo ludens, to dječje veselje bivstvovanja na sceni nije i neće odustati od glume. Alma Prica. Drugačija, iskrena, svoja. Ne samo glumica, već povremeno i pedagoginja, koja je asistirala u klasama Hrs, Rošić i Rališa.

Vječna curica oca Čede i majke Jasmine

No, za razliku od mnogih kolegica, nikad se nije usudila preći s druge strane i postati redateljica, poput njezina partnera, ili spisateljica, poput obožavana oca. Ostala je vječna curica oca Čede, koji je uveo u svijet književnosti i umjetnosti, i dominantne majke Jasmine, koja joj je već godinama najbolja prijateljica, kod koje, u pauzi, voli najviše skočiti na ručak.

A znate li gdje je baš sada, u ovom trenutku, nacionalna glumačka prvakinja i antidiva Alma Prica, ta blago pogrbljena, ali dobro držeća 55-godišnja Zagrepčanka, skupljene kose, bez trunke šminke, sa sunčanim naočalama i neizbježnim ruksakom na leđima, zamotana, u kaputu, ta žena s početka teksta? Na putu prema novoj probi, u mislima na novu ulogu.