Anđelo Jurkas ne pokazuje znakove umora; s Davorom Špišićem razgovarao je o svim svojim novim filmovima

Anu tumači pet različitih glumica i prema reakcijama test publike koja je vidjela sirovi materijal, prilično je upečatljiva i drugačija priča…”, veli mi Anđelo, najavljujući da nema namjere kočiti, nego je i dalje na gasu, jer: “Film koji prvog lipnja počinjemo snimati zove se ‘4:2’. To je intimna priča dvoje ljudi u pozadini najvećeg svjetskog sportskog događaja i najvećeg uspjeha hrvatskog nogometa i sporta ikad, finala Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji između Hrvatske i Francuske. Radi se o filmu koji mi je ‘do or die’. Ali zapravo nema dvojbe jer ga neću završiti samo ako umrem. Užasno mi ga je stalo napraviti kako je zamišljeno i doslovno preživjeti period vezan uz film i priču koju obrađuje, da bi, kad ga završimo, mogli poslati ga po svim relevantnim svjetskim festivalima od Cannesa, Sundancea, Tribece, pa dalje…” Čitajući scenarij „Ane“ imao sam dojam da je Jurkas pozvao Luca Bessona i Larsa von Triera u zajedničku avanturu.

JURKAS: Jedan od gledatelja je po gledanju test projekcije “Ane” rekao “The House That Ana Built”, referirajući se na zadnji Von Trierov film te na “Natural Born Killers” Olivera Stonea, podcijenjeni kultni violent epic. Spomen Larsa von Triera svakako godi, obzirom da se radi o jednom od njegovih najboljih naslova uz “Dogville”, “Manderlay”, “Iditos” i “Dancer in the Dark”, te najupečatljivijih naslova lanjske produkcije i najdražih mi filmova o serijskim ubojicama nakon “Sedam” i “Kad jaganjci utihnu”. To su neke reference prije nego Bessonove zadnjih godina snimane visokobudžetne a malosadržajne pizdarije, ali da, na tragu njegovih budžeta osobito, ha, ha… “Ana” je film koncepta, drugačijeg sadržaja, metafilmskog jezika, film koji će ljudi ili jako voljeti zbog atipičnog načina izlaganja i pripovijedanja ili će ga se bojati, ali ga sigurno neće moći ignorirati niti zanijekati. “Ana” je film otvaranja pitanja bez ikakve potrebe nuđenja odgovora.

TELEGRAM: Film se bavi jednom velikom temom, djecom kao žrtvama, pregrubo sazrelom pod udarcima surovog svijeta moćnih i odraslih. Ta vas tema prilično progoni?

JURKAS: Znate što je najtužnije? Roditelji 21. stoljeća, ona odgovorna vrsta roditelja koji svoje potomke doživljaju kao ravnopravna stvorenja i zadnju liniju obrane od svijeta odraslih – oni su u zamci. Treba li lagati svojim klincima pa izreći floskule tipa sve će biti u redu i ovaj svijet je prelijepo mjesto za život, istovremeno znajući u kakvom sjebanom svijetu živimo. Ili ih pogledati u oči i reći: Fuck them all, search & destroy. Sofijin izbor, kako god okreneš, ne valja.

TELEGRAM.: Kao i Tarantina, mogu vas zamisliti kako dan i noć bdijete „po videotekama“…

JURKAS: Tarantino je ninja. The Lik…

TELEGRAM: Bitni su vam neposredni univerziteti, izravno napajanje na dobre i loše stvari filmaških prethodnika?

JURKAS: Film je meni savršen alat micanja od ovih imitacija života koje nam se nude kao realnost, matrix bez specijalnih efekata, sredstvo za čišćenje stvarnosti. Svakim novim djelom je ideja komunicirati. Otvarati pitanja čak i ako ne tražiš odgovore. Reći da šutnja nije zlato nego smrt. Zajebana pozicija je kad istovremeno voliš ljude, fasciniran si njima, oduševljavaju te pojedini primjerci, a pojedine bez pardona brišeš. Jedan licemjerni šupak koji mi je nedavno na sreću nestao iz života, rekao je jednom prilikom “Ti previše vjeruješ ljudima…” izgovorivši mi to kao manu. Želim ostatak svog života provesti što dalje od takvih ljudi. Svakim novim filmom želim raditi bolje, s kvalitetnim, odgovornim, profesionalnim, pouzdanim ljudima. Ima ih. Na sreću, daleko više od onih koji putem otpadaju. Od velikih uzora želim učiti, davati im počast, Woody Allen, Judd Appatow, Richard Linklater, rani Kevin Smith, David Fincher, Steven Soederbergh, Trier, Gaspar Noe, Martin Scorsese…, samo su neki od onih od kojih učim. Na našem terenu Vinko Brešan, Andrej Korovljev, Kris Milić, Ivona Juka…

TELEGRAM: „Do kraja smrti“ je, uz divnu posvetu Altmanovim „Kratkim rezovima“, nesuzdržana platforma ljubavnih uspona i padova. Posve otvoreno se prepuštate emocijama?

JURKAS: Nemam baš nekog izbora. Sve drugo bilo bi fejk. Kalkuliranje neka drugima, ima ih na našoj sceni. Do trena kad počnu zarađivati ozbiljne novce, filmovi su kompenzacija za ono što ti nedostaje u životu i što priželjkuješ više nego išta drugo. “Do kraja smrti” je ljubavno pismo osobi koja odustane i odluči ne postojati, uvjeriti se kako nema smisla, a sve da bi opravdala nedostatak ljubavi potreban zauvijek.

TELEGRAM: U tom filmu fascinantan je udarnički cast. Cijela glumačka repka maestralno, posvećeno igra.

JURKAS: Hvala najljepša. Radili smo puno, pripremali se kvalitetno, bili detaljni…

TELEGRAM: Imate li neki svoj specifičan metod rada s krkhim glumačkim bićima?

JURKAS: Odnos redatelj i glumci je najintimniji odnos povjerenja i uvijek je ključna bazna psihologija. Uz maksimalan respekt prema ljudima kao alatima postizanja zamišljenog, stvar počinje od izbora glumaca do uputa kako što odigrati. Rad je uvijek detaljna priprema i komunikacija, objašnjenje što, kako, zašto… Zapravo je uvijek vrlo jednostavno kad znaš što hoćeš i kako to postići.

TELEGRAM: Uz prvi nivo ljubavi, u backgroundu “Do kraja smrti” titraju snažne društvene anomalije: rasizam i fašizam, bijeda i predatorski kapital, obiteljsko nasilje…

JURKAS: Sve je to na sniženjima u izlogu shopping centra zvanog Hrvatska. Lijepa naša Hrvatska, (k)raj na zemlji. Svaka ljubav nužno ima slojeve, samo je malo onih koji se ufaju o njima pričati. Lakše je stvari skrivati u ormare, pod krevete ili ispod otirača, istovremeno mahati zastavama, kleti se u naciju i slovkati samo jedan samoglasnik – U. Sve dok jednog dana ta prašina i smeće ne počnu gušiti.

TELEGRAM: Zanimljivo je da oni koji spucavaju vaše filmove, maltene vam prigovaraju za hiperprodukciju. Ono, ispada da ste krivi jer puno šljakate… To se kod nas još uvijek gleda podozrivo?

JURKAS: Naravno, neradnicima je uvijek trn u oku onaj koji radi. Fora mi je znati da takvima smetam ili ih iritira što radim, a još veća fora doć’ im u facu pa gledat dok spuštaju poglede, zamuckuju, okreću glave, smišljaju opravdanja. Kukavicama je lakše pokazati prstom na onoga koji gleda svoja posla ne bi li tražili opravdanja za svoju anemiju. Da imam interesa potrošiti tri sekunde života na takve mogao bih okrenuti pilu naopako pa ih prozvati lijenčinama, jalnušima, nejebima, frustriranim gomilama ničega, ali neću, jer tri sekunde za crno pod noktom nemam. Nemam se potrebe ispričivati ikome za snove, rad, povećanje hrvatskog nacionalnog godišnjeg pop kulturnog proizvoda. Nerazumijevanje termina nečiji sustavni i planski rad na dizanju hrvatskog nacionalnog pop kulturnog proizvoda i godišnje filmske proizvodnje može se nazvati hiperprodukcijom s pozicije neupućene, zlobne inertne i letargične mase, ali što bi onda to tek činilo njima kad bi im našli odgovarajući nazivnik. Na žalost, nema ih. Ne postoje.

TELEGRAM: U tom žestokom ritmu filmove i dalje radite bez državnih para, u low budget produkciji. Vi ste fakat neki Sizif 2.0?

JURKAS: Jok, Sizif popuši na kraju. Država, odnosno manji dio ljudi na pozicijama u HAVC-u i na HTV-u, još uvijek me ignoriraju jer im ne odgovara lik koji je apsolutno nezainteresiran za njihovo lijevo, desno, centralno, klansko grupiranje, za to vrijeme pokazujući kako raditi igrani film ne nužno u ovisnosti od sistema i pod dirigiranim uvjetima. Jedva čekam da dođu na njihove pozicije profesionalci koji će nam priznati dosadašnji rad i ponuditi prostor, vrijeme i novac za sve dosad utrošeno i uloženo ali i za projekte koje razvijamo u budućnosti do 2030 godine. Dotad razvijamo sistem financiranja mimo posrednika, DDD – direct digital download, u kojem bismo razvili mrežu gledatelja koji bi nam kroz doslovnu humanitarnu akciju na godišnjoj bazi patreona/crowdfundinga uplatili simboličnu donaciju za razvoj nezavisnog filma u Hrvatskoj. Spremamo glazbenu komediju “Rock je mrtav, stari moj”, imigrantsku dramu “Hotel Porin”, horor/psihološki triler “Ubojice”, SF komediju “Film”, humornu dramu “Tata, tata, mama i ja”, “Cure se samo žele zabaviti” – crnohumorni krimić o dvije cure Srpkinji i Hrvatici koje ubiju nasilnog dečka Bosanca, “Desire USA” – američko hrvatsku koprodukciju o ljubavnim avanturama jednog lutalice, dječji superherojski “Nema malih superheroja”, ljubavnu SF romantičnu komediju “Totalno drukčiji od drugih” i još nekoliko dugometražnih igranih projekata kao i podosta dokumentaraca… Moj kamen je “Fight Club” i vrh nebodera na kojem ću stisnuti ruku svoje Marle i reći joj da smo se sreli u vrlo čudnom periodu života, ali neka mi vjeruje, sve će ispast najbolje, onako kako treba. Sve će bit ok.”