Anita Matić Delić o novoj predstavi: ’Suvremenu Medeju igrat ćemo u dnevnom boravku jedne zagrebačke kuće’

“Nismo. Reference su nam bili Euripid, neki stvarni događaji te razgovori s psihologinjom Lidijom Arambašić. Kroz sve to stvarali smo svoju suvremenu Medeju”, veli Anita.

TELEGRAM: Što za vas znači taj Medeja-kompleks? Kako ste se u životnom i glumačkom stasavanju odnosili prema toj svevremenskoj sudbini?
MATIĆ DELIĆ: Od mojih studentskih dana na Akademiji jedna od mojih velikih glumačkih želja bila je igrati Medeju. Tada sam, kao vrlo mlada glumica, priželjkivala tu ulogu jer me privlačila snaga te žene koja je za ljubav dala svu sebe čovjeku koji ju je nakon svega iznevjerio i koja nije mogla pristati na njegovu “dobrohotnu alimentaciju” kojom ju je doveo do osjećaja poniženja i nemoći.

Iz glumačke pozicije zanimalo me kako i kojim glumačkim sredstvima glumica dolazi do tog stravičnog trenutka kada majka iz osvete odluči, a onda i počini najstrašniji čin – ubije svoju djecu. I baš zato što je taj zadatak jedan od najtežih u dramskoj literaturi, baš je zato meni ta uloga bila jednako velik glumački izazov. Prva prilika da se susretnem s Medejom na sceni dogodila mi se na Brijunima 2003. godine u Kazalištu Ulysses kada sam igrala vođu kora, a Medeju je igrala veličanstvena Mira Furlan...

TELEGRAM: Uh, fantastična prilika za glumačko prožimanje.
MATIĆ DELIĆ:: Da, njezina Medeja mene je na sceni ostavljala bez daha. I sada se živo sjećam trenutaka kad mi se koža ježila od njezinih snažnih emocija. Za mene je to bila upravo ta Euripidova Medeja kakvu sam zamišljala. Tada nisam ni slutila da će mi se 20 godina kasnije dogoditi upravo ono što sam i željela – upustiti se u glumačku pustolovinu kroz lik Medeje u suvremenoj viziji redatelja Romana Nikolića i dramaturginje Olje Lozice.

Nikada nisam mogla shvatiti kako jedna majka može ubiti svoju djecu bez obzira što ili tko joj je za to bio povod, razlog, okidač. Nisam to mogla pojmiti ni onda kad još nisam bila majka, a danas, kad jesam, pogotovo. Taj Medeja-kompleks odnosno da majka iz osvete prema mužu ubije njihovu djecu teško da itko može shvatiti, a naročito opravdati.

Opravdanje ne možemo ni očekivati pa makar se radilo samo o mitu. No, ono što je zastrašujuće jest to da taj Medeja-kompleks danas više nije samo mit koji se odigrava na kazališnim daskama i da Medeja više nije nužno ženskog roda. Zadnjih smo godina svjedoci stravičnih ubojstava djece od strane očeva. Teško nam je pojmiti što se to u čovjeku dogodi da svoju djecu baca s balkona ili im uspe otrov u kakao. Kako ih razumjeti? Možda onako kako nam kroz stoljeća još uvijek nije uspjelo razumijeti ni Euripidovu Medeju.

TELEGRAM: “Hoćemo li mi uvijek biti ovakvi?” i “Tko sam ja bez ti i ja?” pitanja su iz vaše predstave a koja si svakodnevno postavljamo. Zvuče istodobno kao mit i radikalna demistifikacija. Koliko je teško između tih pitanja svakodnevno bildati opstanak?
MATIĆ DELIĆ:: Nije lako, to je sigurno. Život gradimo od trenutaka koji se događaju svakodnevno, od dnevnih iskustava koji nas vode u nepredvidive pravce, čak one kojima mi možda i nismo htjeli ići. Ali u fazi zaljubljenosti taj se put baš i ne vidi dobro pa se slatko pitamo “Hoćemo li mi uvijek biti ovakvi?”, u želji da takvi i ostanemo.

Mislimo da naš opstanak, naše bivanje na ovoj kugli mora biti vezano za nekoga i da kao jedinka nisi potpun ako nemaš par osnovnih uloga koje su društveno očekivane kao nečija kćer-sin, suprug-supruga, majka-otac… I kao da se bez tih uloga i stečenih obrazaca ne možeš sam ili sama izgraditi. Takvo mišljenje malo više dotiče žene jer se u ovom patrijarhalnom okruženju i dalje smatra kako žena nije ostvarila svoj život bez očekivanih društvenih normi.

Odgojena da ne vjeruje u svoju vlastitu vrijednost veže se uz muškarca preko kojeg će sve to nadoknaditi. Ako nemamo vjeru u vlastitu vrijednost koja nam je svima imanentna samim našim rođenjem, ali nas tome ne uče, onda nam strah od kidanja te veze, donosi pitanje “Tko sam ja bez – ti i ja?”. To pitanje muči suvremenu Medeju koja u našem slučaju nije kći Kolhidskog kralja već sasvim obična žena, supruga i majka.

Svakodnevni život koji naizgled teče potpuno normalno, bračni par koji iz vizure susjeda izgleda baš divno, polako i neprimjetno podliježe patološkoj svakodnevici. Između ta dva pitanja moguće je bildati opstanak ali samo ako ga ravnopravno bildamo zajedno. Onda u tom odnosu svaka individua zna tko je bez onog drugog, a zajedno mogu osvojiti čitav svijet.

TELEGRAM: Kaos svakodnevice često demantira želje. Mora li ljubav pokleknuti ili se za nju treba bespoštedno boriti?
MATIĆ DELIĆ: Uz sve suvremene izazove, ambicije, obaveze, htijenja…, naši se odnosi, brak, prijateljstvo, partnerstvo, lako mogu pogubiti. Ne smijemo dozvoliti da nas svakodnevna kolotečina otuđi niti da se ljubav odjednom počne podrazumijevati. Lako se to dogodi, a da nitko to ne primjeti odmah.

To se može dugo i tiho podvlačiti ispod naših tepiha sve dok jednog dana ne zapnemo i spotaknemo se o vlastito podrazumijevanje ljubavi od koje je ostala samo grba na tom tepihu. Nema tu dileme – za ljubav se uvijek treba boriti na bilo kojem životnom polju ili bilo kojem odnosu. Medeja se, nažalost, borila na krivi način jer ju je vodila osveta koja nikada i nikako ne može biti sretno rješenje.

TELEGRAM: S Arterarijem i redateljem Romanom Nikolićem niste još profesionalno surađivali. Kakva su vam iskustva?

MATIĆ DELIĆ: Romana poznajem od kada je upisao studij glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu jer sam mu tada na prvoj godini predavala scenski govor. Već smo tu imali odličnu suradnju na relaciji profesorica-student. Tada ni on nije znao da će se jednog dana upustiti u režiju, a još manje ja, i da će osnovati Arterarij.

Ali život ponekad zaista piše lijepe romane pa se nakon 15 godina našeg prijateljstva dogodila ova suradnja. Sad on meni predaje glumu (smijeh)… Ne mogu vam opisati koliko sam sretna i zbog ove suradnje, jer kao redatelj-glumica sjajno funkcioniramo, i zbog uloge koju je poželio sa mnom raditi. Nikada mu nisam rekla da mi je to želja igrati.

Tim više sam bila iznenađena kad mi je rekao da želi sa mnom raditi Medeju. Mogu samo reći da mi je ovo jedan od najljepših kazališnih procesa, a došao je baš onda kad je trebalo. Ne bih poželjela da mi se Medeja ranije dogodila. Volim Romanove predstave, teme kojima se on bavi i njegovu estetiku. Uživala sam u radu na ovom projektu.

TELEGRAM: Ako se ne varam, ovo je i vaše prvo partnerstvo sa Franom Maškovićem?
MATIĆ DELIĆ: Da, Frano i ja prvi puta radimo zajedno i to vrlo intiman i delikatan odnos. Ovo je autorski projekt gdje nam je polazište i motiv Euripidova tragedija „Medeja” ali sva priča koju igramo u dnevnom boravku jedne kuće, gradila se iz redateljevih vođenih improvizacija i zadataka.

TELEGRAM: Što se dogodi pri takvoj prvoj glumačkoj razmjeni energija i iskustava?
MATIĆ DELIĆ: Neki su zadaci bili vrlo emotivni, tu se nije moglo raditi s figom u džepu jer je sav tekst nastajao iz nas. Od prve probe Frano i ja ni jednog trena nismo imali problem u rastvaranju sebe jednog pred drugim. Jednostavno smo kao kolege odmah kliknuli i bilo mi je zaista lijepo raditi s tako sjajnim partnerom i glumcem. Jako nas je veselilo što konačno radimo zajedno. Nekako se prirodno i spontano razvilo među nama lijepo partnerstvo i nadam se da će se ono ponoviti.

TELEGRAM: U stalnom ste angažmanu u Kerempuhu koji je postao jaka baza društvene satire. Koje društvene opačine zaslužuju da ih se još više opere? Gdje su netaknuta područja?
MATIĆ DELIĆ: Nažalost, opačina u društvu ima i bit će ih, a kazalište je tu da to prokazuje i propituje. Društvena satira vrlo je jak žanr i odličan poligon da se mnoge društvene anomalije seciraju na kirurškom stolu satiričke scene.

Puno je tu tih opačina o kojima bi se moglo progovarati s naše scene, ideje i teme nisu problem već njihova razrada, odnosno tekst. Nije lako napisati dobru društvenu satiru iako se često čini da to i ne bi trebao biti problem s obzirom na teme koje nas svakodnevno okružuju.

TELEGRAM: U seriji “Metropolitanci” koju upravo gledamo na HRT-u, izvrsno ste utjelovili ženu usred obiteljskog nasilja. Ima li i u njoj nešto od Medeje?
MATIĆ DELIĆ: Medeja kako ju je Romano Nikolić postavio je jedna obična obiteljska žena kao i Vesna iz „Metropolitanaca”. Vesna trpi psihičko i fizičko nasilje od svog muža alkoholičara kojem se u jednom trenutku hrabro odluči suprotstaviti ali pri tome za razliku od Medeje, Vesna svoju djecu nikada ne bi žrtvovala da mu se osveti.

Ona je vrlo topla i nježna duša kojoj je jedino bitno da zaštiti djecu i sebe ali pritom daje šansu mužu da se promijeni i u tome mu je podrška. Medeja ne može podnijeti pomisao da će biti ostavljena i da ju čovjek, kojemu je podredila sav svoj život, napušta i odlazi s drugom. Medejin je ego prejak u odnosu na Vesnu i imaju potpuno suprotan pogled na izlaz iz situacije.

Vesna se, koliko god tiha i plaha bila, ipak zauzme za sebe i traži izlaz iz situacije jer želi živjeti u miru pa makar i bez muža, a Medeju toliko zaslijepi ljubomora i želja za osvetom do te mjere da jedini izlaz vidi u smrti. Različite su to patnje u dva različita medija što i jest najljepše u mom poslu kad se glumcu dogode ovakve izazovne prilike za igru i transformaciju.