Arterarij će uskoro imati premijeru nove predstave. Razgovarali smo s timom koji radi na njoj

Umjetnost u funkciji terapijeLaboratorij: Tužne pjesme za sretne susrete“

Guru Arterarija u novi je projekt krenuo iz pozicije osobnog gubitka. Kopka me je li prijetila opasnost, premda i nesvjesna, da „Tužne pjesme“ prerastu u njegovu osobnu terapiju? Kako se obranio da ne “parazitira“ na svojoj boli?

“Smatram kako umjetnost ima pravo ostvarivati različite funkcije, a uz svoj temelj u estetskoj i etičkoj funkciji, svakako smatram da je legitimno da ista ostvaruje i funkcije pročišćenja, katarze pa i terapijskog učinka. U projekt nisam ušao s ciljem vlastite terapije u užem smislu i utoliko nije postojala nikakva opasnost od zloporabe vlastite boli, ali je cilj svakako bio povanjšćenje gubitka u izvedbenom smislu i izgradnja kazališne empatije. A za to smo inspiraciju itekako crpili iz intimnog mjesta i dokumentaristički, što iz mene, što iz kolegica koje surađuju na projektu“, objašnjava Romano Nikolić.

Čime se bavi predstava?

Tuđi gubici često privlače javnost do krajnjih voajerskih situacija. Posebno se to odnosi na medije koji besramno trguju tragedijama, stvarajući rituale tabloidnog praćenja smrti. Da li se tim fenomenom Nikolić i njegove graditeljice bave u predstavi?

“Bavimo se svakako pitanjem stereotipizacije gubitka i procedura tugovanja, kao i negativnim ritualima te životnim obrascima koji proizlaze iz društvenog cenzuriranja tuge i praznine kao njezine primarne posljedice. Na kraju, bavimo se i voajerizmom neposredne blizine koja se s gubitkom ne zna nositi ili ući u dijalog s onima koji su gubitak proživjeli. No, medijski kontekst voajerizma nam nije bio primaran fokus, s obzirom na to da su pojedinačne, dokumentarne priče u suštini našeg sadržaja“, odgovara Nikolić.

Kako se nositi s tugom?

Pitam jednu od performerica, Ladu Bonacci, kako se ona nosi s tugom, u privatnom i izvedbenom smislu? “Tuga je, čini mi se, osjećaj koji pročišćuje, uglavnom dolazi kao zadnja faza opraštanja od nekog životnog događaja ili osobe. Kada su sve ‘lađe potonule’ onda se javlja tuga i ispere sve kako bismo mogli nastaviti dalje. Privatno ju volim i kad ju osjetim znam da sam na dobrom putu, prihvatim je i živim s njom koliko treba, pustim da učini svoje“, objašnjava Lada, priznajući da se, kad je bila mlađa, opirala tužnim emocijama:

“Jer, tuga nije ugodna, ali s godinama sam naučila cijeniti tugu kao dio procesa. U izvedbenom smislu je kompleksna i treba ju poštovati jer lako izvedbeno sklizne u nepotrebnu patetiku. S obzirom na to da je tuga jedna od osnovnih emocija i vrlo je intenzivna na sceni i za izvođača i za gledatelja, potrebna je ogromna doza izvođačke iskrenosti kako bi bila podijeljena između izvođača i gledatelja, a ne samo nabacana.“

Bol od gubitka kao pokretač stvaranja

Može li tuga, bol od gubitka, biti pokretač stvaranja ili je to kontraproduktivno? Ja, recimo, mislim da teško može. Mene to spuca i blokira. Lada Bonacci o tome razmišlja na sljedeći način:

“Mislim da je stvaranje uvijek proces koji se događa post festum. Odnosno, kad smo prošli kroz neko iskustvo možemo o njemu govoriti. Kazalište nije terapija, kazalište je proces dijeljenja između publike i onoga tko stvara i izvodi predstavu. Od publike uvijek treba tražiti da iskustveno i iz svoje pozicije dijele svoje iskustvo, a to možeš tražiti samo ako daješ svoje iz izvedbene pozicije. Za taj ples je potrebno dvoje.“

Uloga kazališta senzibiliziranje čovjeka

U našoj se konzervativnoj sredini suze kao derivat tuge često smatraju znakom slabosti, osobito kad je riječ o muškarcima. To suzbijanje emocija može biti opasno? “Suzbijanje emocija itekako može biti ozbiljan problem“, slaže se Romano i upozorava: “Suzbijanje vidljivosti ljudskih osjećaja svakako vodi u različite oblike socijalne i duhovne apatije, kao i u različite oblike realnih sukoba ili plamteće agresije. Dobro bi se kazalište uvijek trebalo baviti pokušajem senzibilizacije čovjeka, a ne perpetuiranjem njegove hladnoće.“

Kako tumači da se u našem društvu mazohizam žrtvovanja u metaforičnom smislu uzdigao na pijedestal države iza čega se onda često koriste alati manipulacije? „Svaka je samoviktimizacija ili ciljana viktimizacija nažalost kontraproduktivna. Svaka žrtva zaslužuje dostojanstvo, potrebnu pomoć ili neki drugi društveni odgovor, no ostajanje i cementiranje takve pozicije, posebice ako je s pogrešnim pobudama i ciljevima, može biti vrlo negativno ili instrumentalizirano u korist manipulacije. Uvijek treba biti sklon i beskompromisan kada je riječ o faktima“, kaže Nikolić.

Proces rada na predstavi

Lada Bonacci rado se i beskompromisno predaje ovakvim laboratorijskim izričajima. Opisuje mi iscrpan proces rada kroz koji su prošli: “Ovaj proces je tražio od nas potpuno ogoljavanje naših najvećih i najintimnijih povreda i gubitaka i to među ljudima koji se ne poznaju svi jako dobro i nisu privatno jako bliski, ali u to more smo mogli skočiti ili naprosto se okrenuti i ne raditi to. Mene ničega u kazalištu i unutar procesa nije strah pa tako me nije bilo ni ovoga.

Romanu beskrajno vjerujem. Gledala sam njegove predstave i bilo mi je jasno što će se tražiti od mene. Krenuli smo od pričanja svojih priča o gubitku i to smo radili online otprilike mjesec dana zbog korone. Čim su mjere popustile, ušli smo u prostor i počeli stvarati scenski materijal iz toga.“ Tražili su, kako Lada ističe, scenski najbolja i vizualno jasna rješenja prožeta pričama koje su kroz proces postale univerzalne priče o gubitku. Pritom su puno vremena i koncentracije potrošili na traženje vlastitih autentičnosti unutar scena.

U svom glumačkom habitusu Lada ima dragocjenu nit ironije. Da li ju je i ovdje mogla iskoristiti? „Trudili smo se da ne, jer bih time poništila bit vlastite priče, ali izašla je u jednoj sceni ne mojom krivicom i ispala je točna pa smo je zadržali“, odgovara ona.

Nastanak u nepovoljnom trenutku za nezavisno kazalište

“Laboratorij: Tužne pjesme za sretne susrete“ nastaje u strašno nepovoljnom trenutku za nezavisno kazalište. Romano Nikolić nije se pokolebao? “Da sam se htio pokolebati, morao bih odustati još pri prvoj Arterarijevoj produkciji jer gotovo pa nikada nije iznimno povoljan trenutak za nezavisno kazalište, posebice ako želite biti vrlo principijelni i profesionalni, što mi je imperativ od samih početaka. ‘Laboratorij: Tužne pjesme za sretne susrete’, četvrta su produkcija Arterarija i svakako nisu posljednja“, odlučan je Nikolić.

I Lada Bonacci kao prekarna umjetnica u stalnoj je borbi. Jesu li joj posljedice korona epidemije još drastično zakomplicirale djelovanje?
„Zapravo nisu, jer ovaj projekt smo počeli raditi kada smo i planirali, samo smo počeli online. Tjedan dana nakon premijere s Arterarijem imam još jednu premijeru. Radi se o predstavi “Krupni kadrovi” u produkciji DIVERT-a i IMRC-a 2020 u koprodukciji s Creative Crossroads /LLB EU projekt.

Predstava je, recimo, plesna i za mene je to veliki užitak i izazov. Predstavu je režirala predivna Silvia Marchig, a igramo je ona, Marina Bura i ja. Premijeru smo trebali imati u travnju pa smo je naprosto preselili i vratili se u dvoranu čim smo mogli“, veli Lada, no, iskreno izražava zebnju: „Više me brine što i kako će biti s poslom od jeseni, ali prilagođavat ću se i ako treba tražiti dodatni posao van struke, ne bi mi bio prvi put. Izolacija tijekom pandemije mi je pokazala da mi zapravo jako malo treba da bih bila zadovoljna.“