Pisati o filmu čiji redatelj, ponekad se čini, možda ni sam nije siguran što je točno želio reći, zna biti priličan izazov. To definitivno vrijedi za Asteroid City, humorističnu dramu Wesa Andersona u kojoj su problematika obližnjih nuklearnih testiranja i slijetanja izvanzemaljskog broda tek neka vrsta kulise za stare redateljeve opsesije: disfunkcionalne obitelji, gubitak voljenih osoba i romantične odnose, dok će iz pozadine probiti neka još krupnija pitanja.
Bez prevelikog iznenađenja, Anderson ostaje lojalan i prepoznatljivim (sve češće parodiranim) obilježjima svoje režije – prije svega simetričnom kadriranju, nerijetko statičnoj kameri, harmoničnoj paleti boja, zaigranim kostimima i specifičnom humoru – koji su ga učinili miljenikom dijela publike i kritike.
Korak dalje otišao je s izuzetno naglašenom metanarativnošću, što je odluka koja možda neće najbolje sjesti Anderson-skepticima ili možda onim mlađima koji se tek upoznaju s njegovim opusom, ali vjerojatno neće previše zasmetati preostalim tvrdokornim obožavateljima, između ostaloga i zato što to ipak ne narušava dominantno nostalgičnu intoniranost filma. Šarm je netaknut.
Hommage herojima poput Kazana i Branda
“Asteroid City ne postoji, riječ je o zamišljenoj drami kreiranoj isključivo za ovo emitiranje. Likovi su izmišljeni, tekst je hipotetski, događaji su apokrifna fabrikacija, ali zajedno čine autentičan prikaz unutarnjeg funkcioniranja moderne kazališne produkcije.”
Tako barem na prvoj narativnoj razini, snimljenoj u crno-bijeloj tehnici, kaže Bryan Cranston kao televizijski voditelj, nakon čega se kamera prebacuje na Conrada Earpa (Edward Nortona), dramatičara koji je napisao Asteroid City iz radnje (stvarni scenarij ispisao je redatelj na temelju priče koju je razvio s Romanom Coppolom).
Earp opisuje izgled pozornice na kojoj će se igrati predstava, a potom predstavlja glumce, no onda se slika pretapa u podrazinu u kojoj više ne gledamo predstavu, a fotografija iz crno-bijele postaje zasićeno narančasto-plava, i vidimo vlak u žurbi kroz pustinju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ova otpočetka komplicirana redateljska igra tu je prije svega kako bi njemu samom otvorila prostor za komentare na pitanje prirode umjetničkog stvaranja, ali funkcionira i kao svojevrsni hommage isprva kazališnim herojima koji su 1950-ih snažno utjecali na film, imenima kao što su Elia Kazan i Marlon Brando.
Veteran ratne fotografije susreće filmsku divu
U tročinskoj strukturi koju Anderson postavlja ove se narativne razine više puta izmjenjuju i preklapaju, no radi jasnoće čini mi se zgodnije ostati na radnji onog što bih nazvao središnjom narativnom linijom, a to je upravo ova koja počinje vožnjom vlaka kroz pustinju pod besprijekorno modrim nebom.
Na benzinsku postaju mjestašca iz naslova filma stiže veteran ratne fotografije Augie Steenbeck (Jason Schwartzman), otac briljantnog tinejdžera Woodrowa i triju veoma sličnih plavokosih djevojčica koje, za razliku od svog brata koji nešto sluti, nemaju pojma da im je majka preminula prije puna tri tjedna. “Nikad nije pravo vrijeme”, objašnjava Augie njihovom djedu Stanleyu (Tom Hanks) preko govornice, na što mu ovaj odrješito uzvraća s “Vrijeme je uvijek krivo”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Uskoro im se pridružuje i glumica Midge Campbell (Scarlett Johansson), majka genijalne Dinah, također sudionice znanstvene konvencije tinejdžera zbog koje su se, zajedno s nekim drugim obiteljima, svi zapravo i našli u mjestašcu kod kratera gdje je prije nekih 5 tisuća godina zalutali meteor izrovao veliki krater. Godina u filmu je neka alternativna 1955, a potencijalni budući znanstvenici djeluju pod paskom američke vojske koja i financira njihove fascinantne izume, primjerice zraku smrti.
NLO je samo jedna od nejasnih metafora
Uz mlade genijalce i njihove roditelje, tu će se naći skupina znanstvenika predvođena doktoricom Hickenlooper (Tilda Swinton), učiteljica June (Maya Hawke) sa svojim razredom, skupina raspjevanih kauboja i dakako sveprisutni menadžer motela (Steve Carell), i neće dugo proći prije nego što se u ovom neobičnom društvu, u njegovim različitim generacijama, pojave prve iskre međusobnih simpatija.
Da bi se one mogle dalje razvijati pobrinula se izvanzemaljska letjelica nakon čijeg je (urnebesnog) posjeta krateru vojska nametnula karantenu, odnosno lockdown, što je u nezanemarivoj mjeri i izravna posljedica razdoblja u kojem se film snimao, još dok su važile restrikcije, objasnio je sâm redatelj.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Cijela ta priča s malim zelenim odrasle previše i ne zabrinjava i tek će odvažna akcija tinejdžera dovesti do reevaluacije stanja karantene, sve dok iznenađujući razvoj situacije ponovno ne promijeni planove.
Na tom tragu, treba reći da Anderson osim usputne kritike tajnovitosti i metoda ispitivanja američkih vlasti i ne ulazi u sve aktualniju problematiku oko mogućih susreta s izvanzemaljskim inteligentnim životom, a NLO je samo jedna od nejasnih metafora kojima sondira možda i središnja pitanja filma, redom golema, a to su pitanje smisla života i individualne egzistencije, odnosno pitanja smisla umjetnosti.
Limiti Andersonove redateljske vizije
Problem je što iz više razloga, već samom formom i strukturom, zatim povremeno nedovoljnom koherentnošću, a povremeno pukom deklarativnošću, Asteroid City jednostavno ne može ponuditi nikakve zadovoljavajuće odgovore na upitnike takvih proporcija. Dijelom je to zato i što njegovim glavnim likovima, Augieju i Midge, a onda i ostalim odraslima, zapravo nedostaje humanosti i topline. A tu se više nego igdje ocrtavaju limiti Andersonove redateljske vizije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U jednom trenutku Augie iz američke pustinje odšeta ravno u drugu narativnu liniju (onu, dakle, koja se bavi produkcijom istoimene predstave) tražeći od redatelja Schuberta (Adrien Brody) odgovor na pitanje o čemu je tu zapravo riječ. “Još uvijek ne razumijem dramu”, kaže mu, a ovaj uzvraća s “To je redu, samo nastavi pričati priču”.
Koliko se god skrivao iza svih tih zgodnih postupaka, metanarativne igre i intelektualne samodopadnosti, Anderson mjestimično kao da sam sebi identično odgovara na to isto pitanje.
To ne znači da Asteroid City povremeno nije lucidan, poticajan ili psihološki uvjerljiv, no njegove glavne kvalitete leže u drugim stvarima, primjerice u još uvijek sjajnom humoru dijaloga i onoj nezamjenjivo andersonovskoj začudnosti perspektive.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nije promašaj, nije ni film bez supstance
Nigdje, međutim, ovaj film na blista kao na razini vizuala, tek ponegdje konvencionalnije lijepih pejzaža, a većinom toliko stiliziranih i obrađenih da se čovjeku učini da je pozadina animirana, iako je snimanje odrađeno na jednom španjolskom lokalitetu južno od Madrida. To je dakako i zasluga (za neke možda i krimen) Andersonovih stalnih suradnika poput direktora fotografije Roberta Yeomana.
Moglo bi se nadodati da od svih glumaca koje smo ovdje navodili tek neki uspijevaju ostaviti upečatljiviji trag, u prvom redu Scarlett Johansson kao reinkarnacija holivudskih diva pedesetih, i sukladno svom vremenu na ekranu, Maya Hawke, kao uštogljena mlada učiteljica.
Čudesan Andersonov glumački ansambl jedva da ostavlja prostora za imena poput Hanksa, Brodyja i Nortona, a među onima koje još nisam ni spomenuo nalaze se Margot Robbie, Matt Dillon, Willem Dafoe i Jeff Goldblum, da navedem samo neke. Dijelom to definitivno jest nerealiziran potencijal, ali ne može se reći da samo po sebi nema određenu draž.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Asteroid City nije promašaj, nije ni isprazan film bez supstance, kako sugerira dio kritike, no valja priznati da povremeno nema jasan pravac, odnosno da su dekorativni elementi ovog estetskog bombona nešto primamljiviji nego njegov okus. No nije li to danas tako sa svime?
'Asteroid City' nije promašaj, kako neki tvrde, ali snimio je Wes Anderson i boljih filmova
Koliko se god skrivao iza zgodnih postupaka, metanarativne igre i intelektualne samodopadnosti, mjestimično uzima prevelik zalogaj
Pisati o filmu čiji redatelj, ponekad se čini, možda ni sam nije siguran što je točno želio reći, zna biti priličan izazov. To definitivno vrijedi za Asteroid City, humorističnu dramu Wesa Andersona u kojoj su problematika obližnjih nuklearnih testiranja i slijetanja izvanzemaljskog broda tek neka vrsta kulise za stare redateljeve opsesije: disfunkcionalne obitelji, gubitak voljenih osoba i romantične odnose, dok će iz pozadine probiti neka još krupnija pitanja.
Bez prevelikog iznenađenja, Anderson ostaje lojalan i prepoznatljivim (sve češće parodiranim) obilježjima svoje režije – prije svega simetričnom kadriranju, nerijetko statičnoj kameri, harmoničnoj paleti boja, zaigranim kostimima i specifičnom humoru – koji su ga učinili miljenikom dijela publike i kritike.
Korak dalje otišao je s izuzetno naglašenom metanarativnošću, što je odluka koja možda neće najbolje sjesti Anderson-skepticima ili možda onim mlađima koji se tek upoznaju s njegovim opusom, ali vjerojatno neće previše zasmetati preostalim tvrdokornim obožavateljima, između ostaloga i zato što to ipak ne narušava dominantno nostalgičnu intoniranost filma. Šarm je netaknut.
Hommage herojima poput Kazana i Branda
“Asteroid City ne postoji, riječ je o zamišljenoj drami kreiranoj isključivo za ovo emitiranje. Likovi su izmišljeni, tekst je hipotetski, događaji su apokrifna fabrikacija, ali zajedno čine autentičan prikaz unutarnjeg funkcioniranja moderne kazališne produkcije.”
Tako barem na prvoj narativnoj razini, snimljenoj u crno-bijeloj tehnici, kaže Bryan Cranston kao televizijski voditelj, nakon čega se kamera prebacuje na Conrada Earpa (Edward Nortona), dramatičara koji je napisao Asteroid City iz radnje (stvarni scenarij ispisao je redatelj na temelju priče koju je razvio s Romanom Coppolom).
Earp opisuje izgled pozornice na kojoj će se igrati predstava, a potom predstavlja glumce, no onda se slika pretapa u podrazinu u kojoj više ne gledamo predstavu, a fotografija iz crno-bijele postaje zasićeno narančasto-plava, i vidimo vlak u žurbi kroz pustinju.
Ova otpočetka komplicirana redateljska igra tu je prije svega kako bi njemu samom otvorila prostor za komentare na pitanje prirode umjetničkog stvaranja, ali funkcionira i kao svojevrsni hommage isprva kazališnim herojima koji su 1950-ih snažno utjecali na film, imenima kao što su Elia Kazan i Marlon Brando.
Veteran ratne fotografije susreće filmsku divu
U tročinskoj strukturi koju Anderson postavlja ove se narativne razine više puta izmjenjuju i preklapaju, no radi jasnoće čini mi se zgodnije ostati na radnji onog što bih nazvao središnjom narativnom linijom, a to je upravo ova koja počinje vožnjom vlaka kroz pustinju pod besprijekorno modrim nebom.
Na benzinsku postaju mjestašca iz naslova filma stiže veteran ratne fotografije Augie Steenbeck (Jason Schwartzman), otac briljantnog tinejdžera Woodrowa i triju veoma sličnih plavokosih djevojčica koje, za razliku od svog brata koji nešto sluti, nemaju pojma da im je majka preminula prije puna tri tjedna. “Nikad nije pravo vrijeme”, objašnjava Augie njihovom djedu Stanleyu (Tom Hanks) preko govornice, na što mu ovaj odrješito uzvraća s “Vrijeme je uvijek krivo”.
Uskoro im se pridružuje i glumica Midge Campbell (Scarlett Johansson), majka genijalne Dinah, također sudionice znanstvene konvencije tinejdžera zbog koje su se, zajedno s nekim drugim obiteljima, svi zapravo i našli u mjestašcu kod kratera gdje je prije nekih 5 tisuća godina zalutali meteor izrovao veliki krater. Godina u filmu je neka alternativna 1955, a potencijalni budući znanstvenici djeluju pod paskom američke vojske koja i financira njihove fascinantne izume, primjerice zraku smrti.
NLO je samo jedna od nejasnih metafora
Uz mlade genijalce i njihove roditelje, tu će se naći skupina znanstvenika predvođena doktoricom Hickenlooper (Tilda Swinton), učiteljica June (Maya Hawke) sa svojim razredom, skupina raspjevanih kauboja i dakako sveprisutni menadžer motela (Steve Carell), i neće dugo proći prije nego što se u ovom neobičnom društvu, u njegovim različitim generacijama, pojave prve iskre međusobnih simpatija.
Da bi se one mogle dalje razvijati pobrinula se izvanzemaljska letjelica nakon čijeg je (urnebesnog) posjeta krateru vojska nametnula karantenu, odnosno lockdown, što je u nezanemarivoj mjeri i izravna posljedica razdoblja u kojem se film snimao, još dok su važile restrikcije, objasnio je sâm redatelj.
Cijela ta priča s malim zelenim odrasle previše i ne zabrinjava i tek će odvažna akcija tinejdžera dovesti do reevaluacije stanja karantene, sve dok iznenađujući razvoj situacije ponovno ne promijeni planove.
Na tom tragu, treba reći da Anderson osim usputne kritike tajnovitosti i metoda ispitivanja američkih vlasti i ne ulazi u sve aktualniju problematiku oko mogućih susreta s izvanzemaljskim inteligentnim životom, a NLO je samo jedna od nejasnih metafora kojima sondira možda i središnja pitanja filma, redom golema, a to su pitanje smisla života i individualne egzistencije, odnosno pitanja smisla umjetnosti.
Limiti Andersonove redateljske vizije
Problem je što iz više razloga, već samom formom i strukturom, zatim povremeno nedovoljnom koherentnošću, a povremeno pukom deklarativnošću, Asteroid City jednostavno ne može ponuditi nikakve zadovoljavajuće odgovore na upitnike takvih proporcija. Dijelom je to zato i što njegovim glavnim likovima, Augieju i Midge, a onda i ostalim odraslima, zapravo nedostaje humanosti i topline. A tu se više nego igdje ocrtavaju limiti Andersonove redateljske vizije.
U jednom trenutku Augie iz američke pustinje odšeta ravno u drugu narativnu liniju (onu, dakle, koja se bavi produkcijom istoimene predstave) tražeći od redatelja Schuberta (Adrien Brody) odgovor na pitanje o čemu je tu zapravo riječ. “Još uvijek ne razumijem dramu”, kaže mu, a ovaj uzvraća s “To je redu, samo nastavi pričati priču”.
Koliko se god skrivao iza svih tih zgodnih postupaka, metanarativne igre i intelektualne samodopadnosti, Anderson mjestimično kao da sam sebi identično odgovara na to isto pitanje.
To ne znači da Asteroid City povremeno nije lucidan, poticajan ili psihološki uvjerljiv, no njegove glavne kvalitete leže u drugim stvarima, primjerice u još uvijek sjajnom humoru dijaloga i onoj nezamjenjivo andersonovskoj začudnosti perspektive.
Nije promašaj, nije ni film bez supstance
Nigdje, međutim, ovaj film na blista kao na razini vizuala, tek ponegdje konvencionalnije lijepih pejzaža, a većinom toliko stiliziranih i obrađenih da se čovjeku učini da je pozadina animirana, iako je snimanje odrađeno na jednom španjolskom lokalitetu južno od Madrida. To je dakako i zasluga (za neke možda i krimen) Andersonovih stalnih suradnika poput direktora fotografije Roberta Yeomana.
Moglo bi se nadodati da od svih glumaca koje smo ovdje navodili tek neki uspijevaju ostaviti upečatljiviji trag, u prvom redu Scarlett Johansson kao reinkarnacija holivudskih diva pedesetih, i sukladno svom vremenu na ekranu, Maya Hawke, kao uštogljena mlada učiteljica.
Čudesan Andersonov glumački ansambl jedva da ostavlja prostora za imena poput Hanksa, Brodyja i Nortona, a među onima koje još nisam ni spomenuo nalaze se Margot Robbie, Matt Dillon, Willem Dafoe i Jeff Goldblum, da navedem samo neke. Dijelom to definitivno jest nerealiziran potencijal, ali ne može se reći da samo po sebi nema određenu draž.
Asteroid City nije promašaj, nije ni isprazan film bez supstance, kako sugerira dio kritike, no valja priznati da povremeno nema jasan pravac, odnosno da su dekorativni elementi ovog estetskog bombona nešto primamljiviji nego njegov okus. No nije li to danas tako sa svime?