Autor Betonskih spavača za Telegram: 'O našoj današnjoj arhitekturi nitko za 50 godina neće snimati serije'

Pronalazi i moguće razloge snažnih emotivnih reakcija koje im stižu raznim kanalima. “Iako zapravo govorimo o zgradama i kompleksima, pričamo ih kroz njihove živote, stvarnost i vrijednosti koje zastupaju”.

“Ljudima valjda nedostaje to vrijeme u kojem su vrijednosti bile čvrsto postavljene. Na te su se vrijednosti mogli osloniti i bile su jasno utjelovljene u arhitekturi. Mislim da se emocije publike dobrim dijelom vežu uz tu želju da imaš nešto stabilno u životu, u usporedbi s današnjim vremenom u kojem vrijednosti stalno izmiču, nisu jasno definirane.”

Poticaji za buduća bolja društva

U prve su se dvije sezone bavili napuštenom turističkom arhitekturom na Jadranu (“Izgubljena arkadija”, 2016.) te velikim urbanističkim projektima koji su bili pokretači modernizacijskih procesa (“Nedovršene modernizacije”, 2018.), dok su treću sezonu naslovljenu “Treći put” usmjerili prema fundamentalnim vrijednostima društva druge polovice 20. stoljeća.

Bavili su se vezama između arhitekture i središnjih ideja jugoslavenskog socijalističkog sustava, propitujući mogu li se u vrijednostima nedavne prošlosti naći poticaji za buduća bolja društva.

“Bavili smo se temeljnim vrijednostima, ne samo jugoslavenskog društva, nego i globalnog, država blagostanja na Zapadu i socijalističkih država na Istoku gdje su se neke univerzalne vrijednosti afirmirale kroz djelovanje zajednice te reproducirale u arhitekturi i arhitektonskim projektima”, pojašnjava Mrduljaš.

Treća je sezona strukturirana kroz četiri skupa vrijednosti – antifašizam, federativnost, modernizaciju vidljivu u poziciji radništva, poziciju blokovskog nesvrstavanja kroz Pokret nesvrstanosti. “Priča o zajednici i zajedništvu – koju se u Jugoslaviji zvalo ‘bratstvo i jedinstvo’ i značila je pluralizam i koegzistenciju kultura, jezika i religija – danas postoji u Europskoj uniji”.

Stigma ideoloških neprijatelja

“Sve te teme plastično i precizno opisuju jugoslavensko društvo druge polovice 20. stojeća, ali isto tako mogu biti i univerzalne. Tako kažemo primjerice da tema zajedništva bratstva i jedinstva daje nešto što prethodi ideji Europske unije – ujedinjeni u različitosti, govorimo o vrijednostima izraženima u tom vremenu, ali za koje mislimo da imaju značenje i danas”, dodaje.

Osnovna je ideja bila prepoznati autentične društvene i arhitektonske vrijednosti i skinuti stigmu ideoloških neprijatelja s nekih od najvrjednijih primjera urbanog naslijeđa. Autorski je tim putovao kroz glavne gradove i zemlje nastale nakon raspada Jugoslavije, išli su do središta Europske unije i belgijskog gradića Wevelgema.

Tamo su otkrili tajnu kako je paviljon Vjenceslava Richtera, koji je 1958. predstavljao Jugoslaviju na svjetskoj izložbi “Expo” u Bruxellesu, postao škola, a Belgija ga zaštitila kao spomenik kulture.

“Te se vrijednosti pokušavaju eutanazirati, a ponegdje su marginalizirane, ali kada bismo razgovarali s građanima na ulici, mislim da bi većina potpisala te vrijednosti kao nešto što bi zdravorazumski prihvatili kao civilizacijsku tekovinu”, ističe Mrduljaš, koji je s autorskim timom propitivao može li se s vrjednijih primjera našeg urbanog nasljeđa skinuti stigma ideološkog neprijatelja.

Zadnja minuta prije destrukcije

“Betonski spavači” u trećoj su sezoni posjetili izuzetno ambicioznu zgradu nekadašnjeg Saveznog izvršnog vijeća u Beogradu i zagrebački Brodarski institut koji je donedavno bio ugledan istraživački centar. Bili su u Zenici, predstavivši je kao primjer cjelovitog planiranja oko željezare, ali i kontroverzi koju je donijela modernizacija; prazna borilišta Olimpijskih igara u Sarajevu i nekadašnjem Muzeju Revolucije, koji je samo uz angažman zaposlenika i bez ikakve podrške države uspio opstati.

Bili su u Sava centru – nekadašnjem okupljalištu svjetske političke i kulturne elite, bavili se spomenikom Vojina Bakića na Petrovoj gori, zgradama Političke škole i Spomen-doma u Kumrovcu koje propadaju.

Tu su uhvatili zadnje dragocjene trenutke prije devastacije. “Uspjeli smo uhvatiti jedan ključni moment u Spomen-domu u Kumrovcu gdje smo snimali dok je bilo još zaposlenih. Kompleks stoji neiskorišten od 90-ih, kada su tamo u jednom razdoblju bili smješteni prognanici.

Od tada stoji zatvoren, a samo su se ravnatelj i par zaposlenih brinuli za tu zgradu prije svog odlaska u mirovinu. Ispratili smo zadnje ljude koji su o njoj skrbili i zapravo zabilježili zadnji trenutak u kojem je zgrada sačuvana. Pitanje je dana, sata, minute dok ne počne razaranje kompleksa koji je još uvijek sačuvan”.

Što nisu mogli spasiti

Sve je u kompleksu intaktno; sutra možete upaliti svjetlo i imate dvoranu za predavanja i projekcije, sutra možete otvoriti šank, napuniti vodom bazen. “No, kako više nema zaposlenih koji čuvaju zgradu, pitanje je minute kada će početi devastacija”, upozorava Mrduljaš.

Pomalo se nada da će serijalom upozorili na značaj i potencijal kumrovečkog Spomen-doma i ostalih zdanja, barem malo odgoditi moment destrukcije, ali šanse su malene. SOS poruke koje su argumentirano iznosili kroz dvije protekle sezone, nisu se čule.

“Upravo suprotno našim nadama, desilo se to da serija nije promijenila ništa u konkretnom smislu”, govori. Po njegovim riječima, autorski je tim temeljem ranijih sezona imao kontakte i razgovore i s hrvatskim nadležnim institucijama i sa stranim fondacijama koji su htjeli pomoći da se neki kompleksi spase.

Propali projekti, prazne polemike

Najkonkretnija priča vezana je uz Dječje lječilište u Krvavici, gdje je fondacija Getty iz Los Angelesa bila spremna financirati projekt obnove i upravljanja, ali je hrvatska država kao vlasnik odbila tu mogućnost.

“Naime, uvjet Gettyjeve fondacije je bio da se zgrada ne smije prodavati nakon tog financiranja u idućih sedam ili osam godina. Budući da se hrvatska država želi toga riješiti pod svaku cijenu, inicijativa nije uspjela”, zaključuje Mrduljaš, ne bez rezignacije.

“Pokrenute su neke inicijative, nijedna nije dovela do konkretne realizacije, a neki su projekti nestali. Dok smo snimali u prvoj sezoni hotel Plat, slutili smo da će biti srušen, i to se kasnije i dogodilo. Reaktualizirane su polemike oko motela Panorama iznad Rijeke koji je u vlasništvu Hrvatske gospodarske komore, ali je kroz osam godina taj objekt još više propao.

Neke građevine često dođu do te razine da ih više nema smisla obnavljati, jer ako se ne zaštite i ne konzerviraju na adekvatan način i u prikladno vrijeme, sve se raspada.”

Impulsi, inicijative i identifikacija

Kroz četiri epizode – “Mogućnost zajednice”, “Između željeznih zavjesa”, “Grad radnika i arhitekata” i “Smrt fašizmu, sloboda ostalima”, betonski spavači su probuđeni, ali samo u interesu dijela javnosti. Ni ti impulsi nisu mala stvar. “Konkretno postignuće je da smo probudili ponos kod građana i korisnika zgrada koje su još uvijek u funkciji”, kaže Mrduljaš.

To je, primjerice, slučaj sa Splitom 3, čiji su stanovnici već imali snažnu identifikaciju s tom velikom stambenom četvrti, a sa serijom su dobili dodatni poticaj. “Upravo se to sada događa u Zenici, a pokrenuta je i jedna politička inicijativa lokalne ekipe okupljene oko te epizode.

Kroz televizijski serijal ne možemo puno novoga pokrenuti, ali možemo prikazati procese koji su latentni i prisutni te poslužiti kao svojevrsni katalizator.”

Arhitektura nesebična prema zajednici

Arhitektura tog društva bila je grandiozna, nerijetko megalomanska, ali, tvrdi Mrduljaš, velikodušna prema zajednici. Bila je svojevrsni dar društvu i ulaganje u ljude, potpuno drugačije od današnje poslovne logike. Te je objekte gradila neka druga civilizacija, uvjereni su autori. “Kad dođete na te lokacije i uđete u te komplekse, pogotovo ove u propadanju, ruine koje će s vremenom nestati, fascinirani ste tom arhitekturom ne samo u smislu njezine arhitektonske i kulturne kvalitete nego i u smislu mjerila.

Zapanjite se kako je to veliko, ambiciozno, i koliko nadilazi uglavnom sve što vidimo da se danas oko nas dešava. Iza tih projekata stajala je namjera koja je bila okrenuta prema nesebičnoj izgradnji bolje budućnosti.

Danas se uglavnom grade uredi i stanovi koji imaju krajnje pragmatičnu i ekonomsku računicu, građenje se svodi na pitanje metra kvadratnog i njegove tržišne cijene. Kad promatrate projekte kojima smo se bavili u serijalu, čak i ako se radi o stanovanju, uočavate da iza svega ne stoji samo ekonomska pragmatična logika, nego i ambiciozna društvena ideja.”

Zgrade koje je podizala druga civilizacija

Moment “druge civilizacije” ilustrira primjerima kojima se serija bavi. “Beogradski Sava centar, koji izgleda kao svemirski brod, jasno je pokazivao kakvu ulogu ta zemlja želi imati. Brodarski institut u Zagrebu koji je dokazivao što ta zemlja sve zna i želi znati, zgrada koja nije samo arhitektonski vrijedna, nego je bila još važnija zbog znanja koje je tamo kultivirano. Po tome zaključujete kako ta prošlost ima više budućnosti nego ova naša sadašnjost.”

Sadašnjost i skora budućnost će, primjerice, Brodarskom institutu donijeti, čini se, samo lagano i bolno propadanje. Okrugli bazen već je u raspadu, kupola prokišnjava i vjerojatno će kolabirati u nekom trenutku.

“Ta druga civilizacija napravila je Radničko i narodno sveučilište Moša Pijade. Gdje danas ideš a da si siguran da se zajednica brine o tebi i da si ti dio te zajednice? U kojoj formi bi bila ta analogija? Šoping centar, multipleks? Puno se toga progutalo, poput Otoka Mladosti koji nismo stigli snimiti. Sad su i planinarski domovi na stolu.”

Upitna budućnost serijala

Zbog neizvjesnih okolnosti financiranja, upitna je produkcija nove sezone. Autorski tim “Betonskih spavača” trenutno se bavi time da linearne filmske forme prevede u knjigu.

“Moglo bi se nastaviti s projektom. Tema ima bezbroj, pogledajte samo brojne nedovršene projekte koje smo naslijedili od bivšeg sustava, koje nismo sposobni završiti, poput Bolnice u Blatu. Ima velikih komplekasa i drugdje, koji su dovršeni, ali propadaju. Boro i Ramiz, sportski i kulturni centar u Prištini, ima veliku sportsku dvoranu koja je sada najviše natkriveno parkiralište na svijetu, kao da parkirate u katedrali.”

Autori koncepta i scenaristi ove dragocjene serije su Saša Ban, Maroje Mrduljaš i Nevenka Sablić, redatelj je Saša Ban, a voditelj arhitekt Maroje Mrduljaš. Snimatelj je Hrvoje Franjić, montažerka Nina Velnić, skladatelj glazbe Nenad Kovačić, a producentica je Dana Budisavljević iz zagrebačkog Hulahopa.

Da neki jednako temeljiti istraživači i znatiželjni autori požele snimiti neke nove Betonske spavače za 50 godina, što bi mogli zabilježiti, što je to izgradilo ovo naše gospodarstvo, kulturu i društvo?

Novo doba bez ambicije

Mrduljaš nije optimističan kad je riječ o autentičnim društvenim i arhitektonskim vrijednostima nasljeđa koje ostavljamo.

“Malo bi se moglo snimiti, na žalost. Ima, naravno, vrijednih stvari, ali ne u tom obimu i ne s tom ambicijom. Novi Betonski spavači koji bi za pola stoljeća promatrali ovaj period malo su teže zamislivi. Ipak, ističem da smo se mi bavili jednim društvom koje više ne postoji. Pitanje je što će se dogoditi s našim društvom za 50 godina.”

I tu nudi pomalo distopijsku sliku. “Živimo u vremenu koje djeluje kao kontinuirana sadašnjost. Naša budućnost nije projekcija boljega što dolazi, mi si kao društvo nismo dali nikakva obećanja. Ne maštamo niti planiramo da ćemo za 20 godina biti pravedniji, egalitarniji, sretniji… Ne tvrdim da je neko vrijeme bolje ili lošije, jednostavno su takve okolnosti, a suvremena entropija iscrpljuje. Nema vizije budućnosti, politika funkcionira od izbora do izbora, od obećanja koje se brzo iscrpe. Ljudska civilizacija stagnira u komforu i udobnosti, čavrljajući s umjetnom inteligencijom i vozeći se u robo-taksijima dok čeka dolazak klimatske kataklizme.”