Serijal od sedam epizoda, obuhvaćajući razdoblje od 1950. do 2023., donosi povijesni pregled rađanja, razvoja i uloge hrvatskog dizajna u specifičnim ekonomskim, socijalnim i političkim okolnostima bivše Jugoslavije, sagledan u europskom pa time i u svjetskom kontekstu, s posebnim naglaskom na najljepše primjerke namještaja, produkt dizajna i arhitekture koje je u desetljećima koja su globalno bila formativno razdoblje za dizajn, u Hrvatskoj stvarala skupina iznimno kreativnih i sposobnih ljudi.

Prateći svjetske trendove koje su prilagođavali vlastitom umjetničkom senzibilitetu i kombinirali s potrebama novog poslijeratnog doba, postavili su temelje baštine na kojoj današnji hrvatski dizajneri grade ono što bi, u društvu orijentiranom na razvoj kulturne prepoznatljivosti, moglo postati licem kojim se Hrvatska identificira pred svijetom. Dubravko i Matej u svojem su serijalu jasno iscrtali sedamdesetogodišnji luk hrvatske autentičnosti u dizajnu i oblikovanju predmeta i prostora, podsjetivši na postojanje vrijedne tradicije kao zaloga za budućnost.

’50-e i ’60-e formativne za dizajn

A sve je, kažu otac i sin Merlić, počelo kao obiteljski hobi, koji se pretvorio u strast prema vintage namještaju i mid-last century dizajnu, koja je tijekom godina rezultirala priličnom zbirkom predmeta i komada pokućstva koji pripadaju ’50-im i ’60-im godinama prošloga stoljeća.

“To se razdoblje na međunarodnoj razini pokazuje kao formativno važno razdoblje za dizajn – ne samo namještaja – s nekoliko ključnih karakteristika. Prvo, zbog poslijeratnih uvjeta moralo se prelaziti u manje stanove, gdje dolazi do izražaja bauhausovska tradicija, koja se u nekim novim uvjetima prenosi u cijeli svijet”, objašnjava Dubravko. Drugo, proizvodnja se počinje oslanjati na relativno jeftine materijale s većim mogućnostima oblikovanja.

“I tako se dogodilo da se uz dobru tradiciju Bauhausa, u kombinaciji s lokalnim tradicijama dobrog obrtništva i stolarstva, osobito u Danskoj ali i kod nas, gdje su dizajneri bili u toku s trendovima i odmah se jako dobro snalazili, počeo raditi namještaj koji je bio drugačiji u pristupu, a bio je i funkcionalan i pristupačan svima”. Ta kombinacija dobrog obrta i masovne proizvodnje stvorila je neprolaznu vrijednost: danas gotovo da nema dizajnera namještaja koji nešto radi a da se manje ili više ne oslanja na taj utjecaj.

Svaki dan obećanje

“Mi i danas živimo u nekoj post-moderni. Utjecaji Bauhausa postavljeni u namještaju i arhitekturi sredinom prošloga stoljeća aktualni su i dan danas. Nova gradnja, ravni krovovi, velike staklene stijene, linije namještaja, sve to ishodište ima u tim godinama”, napominje Matej. Kad otac i sin dijele ovakvu strast u praksi svaki dan predstavlja obećanje prave avanture: zajedno obilaze sajmove antikviteta, staretinarnice, a budući da obojica imaju razvijenu svijest o predmetima i stvarima koje ih okružuju te njihovoj vrijednosti, neprestano su u potrazi za iznenađenjima.

“Gdje god netko od nas ide, putuje, hoda ili nešto vidi, uvijek se međusobno zovemo, šaljemo si fotke, pa kad je nešto dovoljno zanimljivo da se kupi, u to se ulaže”, govori Matej. Najveće im je pak uzbuđenje kad nalete na cesti na odbačeni stari namještaj u kojemu prepoznaju vrijednost a koji onda spašavaju od propasti i uništenja.

“Tako smo uspeli doći do nekih super komada koji su sada dio serijala”. Kad nađu neki komad, ovisno o tome u kojem je stanju, daju ga dalje na restauraciju, za što imaju razvijenu mrežu obrtnika koji raspolažu potrebnim znanjima i alatima da bi se dohvatili toga zadatka. “Najbolje je kad nađete nešto dobro uščuvano, jer takav je komad onda i najautentičniji. Takav je slučaj s Bernardijevim stolcima i foteljama koje su rađene u jako kvalitetnom crnom skaju koji je danas jako teško naći, pa se kod restauracije zamjenjuje kožom kao najadekvatnijom zamjenom”, dodaje Matej.

Ništa ne stoji u vitrini

Upravo je on bio presudan za ovaj projekt – Matejeva je bila ideja da otac i sin svoju fascinaciju dizajnom pretoče u serijal. Okupili su odličan tim – redatelj je Tomislav Šoban, stručni suradnik Zvonko Maković, koscenaristica Matea Milić, direktor fotografije Ante Cvitanović, montažerke Urša Vlahušić i Doris Dodig, za scenografiju je zaslužan Studio 249 Maje Merlić, za dizajn Klasja & Zita, za kostimografiju Katarina Zaninović, za glazbu Matej Merlić, te za animaciju Franko Dujmić. Kombinacija otac-sin im, govori Dubravko, ne predstavlja ni najmanju smetnju, dapače, odlično funkcioniraju kao tim, a čitav serijal snimljen je u vrhunskoj produkciji u nešto manje od godinu i pol dana.

“Ugovor s HRT-om potpisali smo u srpnju 2022. godine, što znači da smo radili godinu i 4 – 5 mjeseci, što je za ovakav projekt jako stisnuto”, kaže otac Merlić. Kratak rok je sam po sebi bio veliki izazov, kao i pronaći način kako s ograničenim budžetom biti atraktivan i kompetitivan na tržištu na kojemu više nije moguće uspoređivati se samo s drugim domaćim produkcijama, jer “hrvatski gledatelji gledaju najbolje od najboljeg u čitavome svijetu”. “Zato je jako bitno dobro osmisliti projekt i napraviti ga s najvećom mogućom kreativnošću, da može konkurirati u estetskom, strukturnom i sadržajnom smislu, kad već ne može financijski. To nam je bio veliki izazov”.

Iako se ovim bave godinama i prikupili su popriličnu količinu predmeta, sebe ne smatraju “pravim” kolekcionarima, već istinskim zaljubljenicima, a sve predmete i namještaj koriste i u svakodnevnom životu. “Ništa nam ne stoji u vitrini. Naši su okviri prostori u kojima živimo. Naravno da imamo problem kad nađemo nešto veliko da to nemamo gdje staviti. Onda moramo odlučiti što dalje – da li kupiti pa negdje spremiti, ili ne”, pojašnjava Matej. Dok razgovaramo, njih dvojica u svojem uredu sjede u Bernardijevim stolcima.

Poslijeratni boom

Bernardi, zajedno s Planinšekom, Richterom, Antoninijem i drugima, predstavnik je struje koja je u jednoj maloj, dizajnerski nebitnoj zemlji Jugoslaviji sredinom prošloga stoljeća svojim jedinstvenim umjetničkim stremljenjima stvarala nešto vrijedno, što danas, naglašava Dubravko, predstavlja hrvatsku kulturnu baštinu.

“Hrvatski umjetnici su u kontekstu Jugoslavije bili vodeći, što dokazuje i činjenica da su u većini slučajeva kad se Jugoslavija predstavljala vani to bili hrvatski arhitekti i dizajneri. Sve što je bilo od dizajna u to vrijeme događalo se tu, osim Nika Kralja, koji je iz Slovenije, a koji je jako utjecao na Bernardija. Ta neka struja, tradicija i veze Zagreba i Beča i Njemačke, stvorila je jednu grupu ljudi koja je čak za vrijeme rata cijelo vrijeme bila informirana što se događa, osobito (Vjenceslav) Richter“. U tim okolnostima u Hrvatskoj je nastalo nešto što nije ovisilo ni o kakvoj ideologiji, već je bilo sretna kombinacija vremena u kojemu su ti ljudi bili potrebni, a koji su “osjećali duh vremena, i tako su radili”.

Za neke smo od njih, osobito arhitekte, čuli, no većina ostaje nepoznata široj javnosti, zbog toga što se u to vrijeme dizajneri nisu potpisivali pod svoj dizajn: predmeti iz široke upotrebe – suđe, namještaj ili mali kućanski aparati koje danas smatramo ikoničkim za drugu polovicu 20. stoljeća na našim prostorima – ostali su upamćeni isključivo kao proizvodi masovne proizvodnje, koje vezujemo uz određene proizvođače. “Moderna vremena” to nastoje promijeniti.

Odnos čovjeka i arhitekture

Epizoda je sedam i svaku otvara Dubravko kratkim uvodom iz studija, opremljenog vintage rekvizitima, gdje se periodički vraćamo njegovim razgovorima s povjesničarom umjetnosti Zvonkom Makovićem i povjesničarom Igorom Dudom, povjesničarkom arhitekture Karin Šerman i voditeljem Galerije HDD-a Markom Golubom. Dio prikazanih komada privatno su vlasništvo obitelji Merlić, a dio su posudbe iz fundusa muzeja partnera na projektu – Muzeja suvremene umjetnosti, Muzeja za umjetnost i obrt i Tehničkog muzeja Nikola Tesla, dio iz Pučkog otvorenog učilišta, dok dio dolazi iz drugih privatnih zbirki.

“Na kraju, kad smo sve skupili na jedno mjesto dobili smo super zbirku, mali sveti prostor u studiju, ostvarenje naših snova”, govori Matej. Kako su već u razvoju scenarija i tijekom istraživanja shvatili da su pedesete i šezdesete godine prošloga stoljeća bile iznimno dizajnerski plodne, odlučili su svakom od ta dva desetljeća posvetiti po dvije epizode. Prva epizoda serijala vodi nas, tako, na sam početak 1950-ih, u priču o odnosu čovjeka i arhitekture u specifičnom ekonomskom, političkom i socijalnom poslijeratnom kontekstu ondašnje Jugoslavije.

“Tu je važan nastanak Akademije primijenjenih umjetnosti, koja je radila od 1945.-’55. i obrazovala prve hrvatske dizajnere”, govori Dubravko. “Pod utjecajem Exat-a, a kasnije i Novih tendencija, oni su željeli u potpunosti izjednačiti ‘pravu’ likovnu umjetnost i primijenjenu umjetnost, to je bio njihov projekt, objediniti arhitekturu, primijenjeno oblikovanje i umjetnost, i to je ono što smo u svojem serijalu htjeli propitati kao hrvatski korpus”. U tom kontekstu izdvajaju se nezaobilazne osobnosti poput Richtera, Bernardija i Picelja, uz koje se tih godina afirmiraju i mladi dizajneri poput Brune Planinšeka.

Rađanje nove kulture stanovanja

U drugome dijelu na kraju smo pedesetih, doba je urbanizacije, industrijalizacije, rađanja novog urbanog čovjeka. “Druga je epizoda više posvećena arhitekturi i uvjetima stanovanja i tu nam je jako dragocjen sugovornik bio Andrija Mutnjaković, koji je kao mladi arhitekt bio među prvim stanovnicima Folnegovićevog naselja. On objašnjava kako je taj tip urbanizacije, brze gradnje, bio toliko kvalitetan da su neki od najvažnijih svjetskih teoretičara humanizma izdvajali upravo to naselje kao primjer humanog naselja za radničku populaciju”, ističe Dubravko.

Mutnjaković potpisuje i najpoznatiju tajnu zagrebačkog Gornjeg grada: nevjerojatan, potpuno neočekivan i izvanredno izveden interijer triju vijećnica Gradske skupštine, o kojemu će biti riječi u jednome od kasnijih nastavaka “Modernih vremena”.

Kako je to bilo doba rađanja nove kulture stanovanja, dizajneri su često imali još jednu ulogu, naime, onu edukatora. “Mutnjaković nam je pričao da je u četrdesetima i ranih pedesetih naizmjence sa Žuži Jelinek, koja je govorila o kulturi odijevanja, dvaput tjedno na Trgu republike vodio sesije na kojima je ljudima objašnjavao kako se koristi novi štednjak, kako se živi u novom stanu, što znači kuhinja, što je dnevni boravak”.

Ekskluziva o Murkoviću

Važan aspekt serijala je i rekreiranje, u svakoj od epizoda, nekih ikoničkih dizajnerskih predmeta ili proizvoda kojima se u međuvremenu izgubio svaki trag. U prvome dijelu, to je Planinšekova lampa napravljena kao prototip za Prvo zagrebačko trijenale, a koja je nakon toga nestala.

U drugoj epizodi obnavlja se tapecirung žičane fotelje Božidara Murkovića, danas najtraženiji komad namještaja iz tog najranijeg razdoblja hrvatskog dizajna. O Murkoviću se jako malo, gotovo ništa ne zna – nitko, čak ni muzeji, nisu znali puno više o njemu, gdje je nestao, pa čak ni kako je izgledao; nije postojala niti jedna njegova fotografija.

Mateja je to kopkalo te se bacio u potragu i na internetu naišao na podatak o tome da se Murković koncem 1950-ih odselio s majkom u Los Angeles, gdje je pod drugim imenom i prezimenom predavao arhitekturu na jednom fakultetu. Taj podatak odveo ga je do pronalaska Murkovićeve obiteljske grobnice, preko koje su došli do njegovih prijatelja iz mladosti, te naposljetku i do njegove fotografije iz vremena dok je još bio u Zagrebu. “To je jedna ekskluziva koju smo otkrili, jedna zanimljiva priča koja nam je jako draga”, govori Matej.

Avangarda ili kopija?

Jedan od najvećih dizajnera toga doba je Bernardo Bernardi, kojim se bave u trećoj epizodi serijala, gdje smo već ušli u šezdesete godine i gdje su odlučili saznati u kolikoj se mjeri Bernardi oslanjao na inozemne utjecaje, a razveselilo ih je što su im danski stručnjaci s kojima su razgovarali potvrdili kako je riječ o “inspiriranim originalima”.

Pitanje jesu li hrvatski dizajneri toga vremena bili doista avangardni i napredni ili su samo kopirali svjetske trendove bilo im je jako važno, govore Merlići. Zato su vrlo oprezno pristupili materiji koju su sabirali i analitički stavljali u historijski kontekst. Došli su do toga “da su oni doista bili autentičan dio svoga vremena, da nisu kopirali, već su bili stvarno ‘u vremenu'”. Ipak i tu ima jedna zgodna anegdota, koju u ovoj epizodi otkriva Adam Petranović, koji je od ranih 1950-ih radio u Exportdrvu.

Naime, nakon velikog globalnog booma stolice Round Chair Hansa Wegnera, Exportdrvo je dobilo narudžbu iz SAD-a da napravi ilegalnu kopiju te stolice koja neće biti od tikovine i kože nego od bukve i skaja, i da ih u dijelovima šalje u SAD za srednji sloj potrošača. “Adam nam je to priznao, ali je isto tako rekao da se nitko nije žalio”, kaže Dubravko, napominjući kako je to “bio ekonomski projekt, i nije nitko bio potpisan kao dizajner”.

YU stolice na dnu mora

Priča ovdje ne završava: Exportdrvo je proizvodilo goleme količine ovih stolaca i slalo ih ogromnim brodovima u Sjedinjene Države. Kad je 1962. izbila Kubanska kriza, brod nakrcan tonama jugoslavenskih stolaca nije mogao pristati na američku istočnu obalu i jedina je alternativa bila proći Panamskim kanalom te se dočepati zapadne obale.

Vlasnik broda to je odbio jer mu se nije isplatilo i umjesto da istovari stolce, sve ih je bacio u more. “Naravno, to je bio kraj te suradnje Exportdrva i SAD-a. No, kako tada nije bilo interneta, tvornica nije za to doznala odmah, nego je nastavila s proizvodnjom. Poslije su morali smisliti kako sve te stolce plasirati na domaće tržište”, smije se Dubravko, dok Matej napominje kako ova priča isto tako znači da diljem SAD-a još uvijek vjerojatno negdje postoji velik broj tih stolaca.

Treća epizoda donosi rekreaciju Bernardijeve fotelje ‘A4’, rađene ciljano za bivše Radničko narodno sveučilište Moša Pijade, današnje Pučko otvoreno učilište, kojih je napravljeno jako malo. Dubravku i Mateju velika je želja pronaći upravo tu fotelju u originalu. “Ona je odlična kombinacija bauhausovskih kvadratnih, čistih linearnih obrisa, ali uz organski element naslona, inspiracija danskog dizajnera Finna Juhla“, pojašnjava Dubravko.

Skriveni dragulj

U četvrtome dijelu serijala ostajemo u šezdesetim godinama, “zlatnom dobu za hrvatski dizajn”. Pojavljuje se slobodno vrijeme, Nove tendencije, apstraktna umjetnost, Ivan Vitić, Raul Goldoni, Rikard Gumzej, Mihajlo Arsovski i, dakako, prva dama jugoslavenskog modnog dizajna, Žuži Jelinek. “Tu je veći naglasak na pop kulturi toga doba, dotičemo se mode, glazbe, Jugotona, a dizajnerski se izdvaja Planinšek sa svojim dizajnom RIZ televizora i urnebesno popularnih gramofona, Tosca i Traviata”, kažu Dubravko i Matej.

Peti dio vodi nas u sedamdesete, pojavljuju se boje. To je zadnje desetljeće gospodarskog rasta u Jugoslaviji, javlja se masovna proizvodnja modularnog namještaja koji se može prilagoditi skučenim prostorima novih stanova. Najbolji predstavnik tog funkcionalnog pristupa je Blaženka Kučinac, u to vrijeme zaposlena u osječkoj tvornici Mobiliji, jedna od prvih jugoslavenskih dizajnerica namještaja, uz Mirjanu Maračić iz tvrtke Mundus.

Ova epizoda donosi i jedan skriveni dragulj: ime Tomislava Hrabara, koji stoji iza popularnih emajliranih lonaca tvornice Gorica, koje mnoge hrvatske bake i danas imaju i koriste u svojim kuhinjama. “On je ne samo lokalno već i međunarodno napravio revoluciju kad je počeo na emajlirano posuđe stavljati geometrijske likove koji su bili njegova kreacija”, napominje Dubravko. Tu isto ima jedna zgodna priča o Amerikancu koji je radio u računovodstvu Gorice i uspio američke republikance uvjeriti da kupuju to posuđe jer je imalo njihov amblem – slona. “I tako su se ti lonci kupovali masovno u SAD-u”.

Veselje pred karmine

Šesta epizoda bavi se osamdesetima, gdje je najutjecajniji grafički dizajn, a omeđena je dvama sportskim događajima, Mediteranskim igrama u Splitu 1979. i Univerzijadom u Zagrebu 1987. “Osamdesete su veselje pred karmine. To je dizajnersko-grafička epizoda: pojavljuju se Ljubičić, Borčić, Ilić, Bućan i Arsovski i, kao labuđi pjev dizajna namještaja u Jugoslaviji, ono što su radila braća Mladen i Marijan Orešić za tvornicu Jadran: tri linije stolaca tvornice Jadran koji su i dan danas u upotrebi: Modres, UNI87 i Ergoline”, kaže Dubravko.

Budući da se u poslijeratnom razdoblju dizajneri uglavnom nisu potpisivali pod svoj dizajn, svi ti ljudi koji su osmišljavali takve nevjerojatne predmete, namještaj i interijere ostali su u najvećem dijelu nepoznati, skriveni od očiju javnosti.

“Oni su tad smatrali da je to običan posao, kao bilo koji drugi. Naša prijateljica je kći Brune Planinšeka i ona nam je rekla da je njezin otac normalno išao na posao svaki dan, nikada nije za sebe mislio da radi nešto posebno, niti je ikada o svome poslu govorio kod kuće”, napominje Merlić stariji. Dodaje ipak kako je svima kojima su on i Matej u “Modernim vremenima” dali počast, i koje su u serijal uključili kao sugovornike, jako drago da su na ovaj način prepoznati.

Lom pa novo doba

Sedmi i posljednji dio serijala, koji će biti emitiran u srijedu 17. siječnja, obuhvaća razdoblje od devedesetih godina prošloga stoljeća do danas. Devedesete su kod nas, ističu, tranzicijske godine, obilježene lomom koji se dogodio s raspadom Jugoslavije i nasilnim odmakom od tradicije, nakon kojega je uslijedilo razdoblje – sve do 2005. – “uglavnom neuspješnih pokušaja našeg društva da u širem smislu, ne samo u produkt dizajnu, napravi nešto od nule”.

Zato su odlučili u posljednjoj epizodi krenuti od tog loma, a onda je većim dijelom posvetiti razdoblju nakon 2005., novim dizajnerima koji su nastali u ovome stoljeću, a koji za svoja ishodišta uzimaju upravo ’50-e i ’60-e godine prošloga stoljeća, s naglaskom na međunarodni uspjeh tvrtke Prostoria. “Dogodilo se da je nastao boom u dizajnu namještaja, nakon što su generacije koje su stasale na studiju dizajna od ’89., Numen / For Use, Neisako i drugi, napravili super posao za Prostoriju, koja je postala svjetski brend i 80 posto proizvoda prodaje vani, a 20 posto u Hrvatskoj”, pojašnjava Dubravko.

Tema za razgovor je, napominje, što su to odlično dizajnirani predmeti, napravljeni od odličnih materijala. “Drugim riječima, taj je namještaj što je logično, skup. Do njega može doći samo manji broj građana Hrvatske”. Pitanje koje postavljaju u zadnjoj epizodi je: postoji li neki projekt u Hrvatskoj koji bi mogao dizajn ponovo učiniti pristupačnim svima?

Povratak tradiciji

“Što se tiče dizajna, posebno interijera, u Jugoslaviji je bio profiliraniji uobičajeni opći ukus stanovanja, jer je taj namještaj bio visoko općeprihvaćen, pristupačan – nije bio skup, bilo je normalno da se sve to može nabaviti. Dok danas u uređenju interijera nemamo svoj identitet, dakle, da se nešto proizvodi i dizajnira kod nas a da je općeprihvaćeno i da se može doći do toga”, nastavlja Dubravko.

“Moderna vremena” rezultat su golemog entuzijazma ovoga dvojca u želji da ponude jedinstveni povijesni pregled hrvatskog dizajna “koji u punom smislu može poslužiti kao legitimacija za bolju afirmaciju Hrvatske”, ali i s ciljem da time otvore i pitanje pristupačnosti suvremenog dizajna kao puta ka izgradnji boljeg društva budućnosti.

U tom je smislu bitna, smatraju, uspostava veze Hrvatske s tradicijom, “i to ne samo u Jugoslaviji, nego i u Austro-Ugarskoj i u međuratnoj staroj Jugoslaviji”. “Moramo pronaći elemente koji čine taj nekakav hrvatski kulturni identitet”. Ideja čitavog serijala zapravo proizlazi upravo iz toga – iz njihove želje da pokažu da Hrvatska ima tradiciju, “da ima nešto od čega može ‘nastaviti dalje'”, da pokažu da “nije točno da nema ničega prije”. “Jer ima nešto prije, i izuzetno je kvalitetno. To želimo istaknuti i pokazati, da Hrvatska ima kulturnu baštinu u tom segmentu”, napominje Matej.

Ima razloga za optimizam

Dobra je vijest, kažu, što se novije generacije dizajnera ponovo okreću potrazi za kontaktom s tradicijom. “Sad samo da taj njihov rad postane općeprihvaćen, da ih vidimo u ambulantama, javnim prostorima, restoranima, domovima. Onda bi taj nekakav luk od poslijeratnog dizajna do danas bio fantastičan i u potpunosti ostvaren. To bi bila prekrasna stvar, jer bi ljudi živjeli u autentično dizajniranim prostorima, interijerima koji imaju veze sa sredinama iz kojih dolaze”, kaže Dubravko.

U današnje tržišno orijentirano vrijeme, to možda neće biti tako lako. Dok grafički dizajn ne podliježe ograničenjima proizvodnje, kad je riječ o namještaju, osim Prostorije i Ute Bernardi, kćeri Bernarda Bernardija, i njezina supruga, koji su obnovili proizvodnju Bernardijevih stolica u suradnji s jednom velikogoričkom tvrtkom (i moguće ih je kupiti!), u Hrvatskoj ne postoji masovna planska proizvodnja dizajnerskih predmeta za široku uporabu i/ili namještaja.

Otac i sin Merlić optimistični su kad je riječ o namještaju, jer “Hrvatska ima puno drveta, puno firmi, i tu dizajneri mogu računati na neki dobar prosperitet”, ali upozoravaju na problem s kojim se suočavaju produkt dizajneri – nema proizvodnje i sve se svodi na individualne pokušaje da se nešto napravi, a to je jako mukotrpno. Toga se u posljednjem dijelu serijala autori “Modernih vremena” dotiču na primjeru projekta “Boje” Maje Mesić, koji je “super projekt koji je morala razvijati sama nauštrb još možda pet drugih projekata koje je mogla razviti da je imala nekoga tko bi je podržao”.

Odličan feedback

No, za to je potreban zaokret u načinu razmišljanja. “Proizvodnja je put. Veliki proizvođači bi trebali osvijestiti vrijednost dizajna, da tu postoji neka estetika koja daje dodatnu vrijednost, i dati priliku mladim dizajnerima. Tako se radilo u ono vrijeme; firme su odlučile probati s nekim i to se ulovilo i onda su neki od tih predmeta na kraju završili u MoMA-i”, govori Matej.

Dubravko dodaje kako su oni ovim serijalom “u stručnom povijesno-umjetničkom smislu, osobito kad je riječ o ’50-im i ’60-im godinama prošloga stoljeća, ‘zakopali’ teren”. “Sedamdesete, osamdesete i, posebno, devedesete traže još revalorizaciju. Mi nismo htjeli ulaziti u vrednovanja svježih situacija, ali nekakav most koji smo htjeli uspostaviti između sadašnje situacije i naše poslijeratne tradicije, to nam je bilo glavno, i mislim da smo u tome nekako i uspjeli”, dodaje.

Prema dosadašnjim reakcijama, u to nema sumnje: “Moderna vremena” privukla su veliku pozornost široke javnosti, a čini se da su i neke visokoškolske institucije prepoznale edukativnu vrijednost serijala. Sad je na nekim višim instancama da reagiraju i kroz planske projekte financiranja i obrazovanja ovom dijelu baštine daju udjel u povijesti izgradnje hrvatskog kulturnog identiteta koji zaslužuje.

Sve dostupno na hrti-ju

“Moderna vremena” treći je dokumentaristički projekt producentske kuće Castor Multimedia Dubravka i Mateja Merlića, nakon dvije sezone dokumentarnog serijala “Opstanak”, koji se bavio demografskim slomom i gospodarstvom, te serijala “Jedna jedina” o jugoslavenskom nuklearnom programu, s kojim su ušli među deset najboljih dokumentarnih serijala te godine na prestižnom međunarodnom natječaju Rose d’Or za televizijsku izvrsnost, uz bok veličinama poput Davida Attenborougha.

Serijal “Moderna vremena” završava s emitiranjem u redovitom programu Prvog programa HTV-a iduće srijede, no sve su epizode dostupne za gledanje na HRTi-ju.

A Dubravko i Matej nastavljaju dalje: već su dogovorili novi projekt s HRT-om i u proljeće kreću sa snimanjem.

Kulturno-povijesni putopis

Otkrivaju da se zove “Plovopis”, a bit će to kulturno-povijesni putopis starim jedrenjakom po južnim pučinskim otocima u četiri epizode, koji će se emitirati već u jesen 2024. “Krenut ćemo iz Komiže, obići Svetac, Biševo, Brusnik, Jabuku, Sušac i Palagružu. To su uglavnom nenastanjeni otoci koji imaju nevjerojatnu povijest kulture, od Ilira, Grka, Rimljana, benediktinaca”, govore.

Domaćin će biti Darko Zanki, čija je obitelj u 17. stoljeću došla iz Italije na pusti otok Svetac, gdje je sve do kraja dvadesetog stoljeća bilo njezinih živućih predstavnika. U kombinaciji s animacijama, Dubravko i Matej pokušat će otkriti neke zanimljive stare tradicije, a sve će režirati Tomislav Šoban, koji potpisuje i režiju “Modernih vremena”.

Otac i sin Merlić u ladici imaju i jednu dramsku seriju za koju još uvijek traže investitora, “Sjene u mraku”, triler u stilu skandinavskog noira s puno ubojstava gdje se sve do zadnje epizode ne zna tko je ubojica, s korijenima u osveti zbog nečega što se dogodilo u devedesetima. Priču je osmislio Dubravko, koji je i glavni scenarist, a koscenaristice su Ivana Vuković i Anita Čeko. Sudeći po onome što smo do sada imali prilike vidjeti iz radionice ovoga obiteljskog dvojca, nadamo se skoroj realizaciji i ovoga projekta.