Bili smo na otvorenju Kuće Klajn: klanječki dom glumca Jerka Marčića i producentice Dunje Bovan fascinantan je filantropski projekt

Zahvaljujući njihovoj, pomalo – kako i sami priznaju – sebičnoj želji za bijegom iz grada – klanječka zajednica dobila je kulturni centar u originalnom smislu kakvim se malo tko može pohvaliti; platformu koja će ugostiti domaće i strane umjetnike, rezidenciju koja će poticati kreativno izražavanje i prenositi znanje generacijama koje dolaze.

Pet godina otkako su kupili kuću, Dunja i Jerko trodnevnim su programom otvorenja od 16. do 18. svibnja željeli ukazati na sve što Kuća Klajn predstavlja lokalnoj i regionalnoj kulturnoj zajednici i, sudeći po odazivu, u tome su uspjeli.

Duh prošlosti

Jedan od prvih koje sam u kući zatekao bio je Jerkov otac, pisac, scenarist, redatelj i gastrokritičar Radovan Marčić. Otkrio mi je kako je isprva mislio da su Jerko i Dunja kupili neku ‘ubavu’ kuću, pa je ostao iznenađen njenom veličinom kada ju je prvi put ugledao. Njegov govor na otvorenju Kina Martin pročitala je desetogodišnja Helena Pogačić.

“Bio sam zapanjen. Koliko ushićen, toliko i prestrašen. Po izgledu sasvim gradska i to u gradiću okruženom brežuljcima s pogledom na slovenske planine. Nešto stubokom drugačija nego što su bile moje i tako nevažne predodžbe”. Marčiča Starijeg iznenadila je i povijest kuće koja je “toliko složena i bremenita da njeno odgonetanje u ovih pet godina otkad su se u nju uselili, koliko god se trude, nije sasvim odčitano”.

I, Radovan Marčić je u pravu – Kuća Klajn predstavlja sinergiju povijesti, umjetnosti i modernosti koja održava duh “svih onih koji su s ljubavlju i trudom ulagali u njezin razvoj”, a tijekom prošlosti bilo ih je mnogo.

Tradicija kulture i zabave

Od tridesetih godina 20. stoljeća pa do danas, Kuća je imala niz namjena koje ocrtavaju promjene političkih i društvenih okolnosti. Izgrađena kao gostionica i privatna obiteljska kuća Alberta Novaka – prvog autobusnog prijevoznika linije Zagreb – Klanjec – izvorno je sadržavala sobe za smještaj radnika.

Novakovi su u kući održavali balove i svirke, a priče o pokladnim zabavama još i danas imaju kultni status u tome gradu. Takva funkcija kuće završila je kada je Albert Novak pri kraju Drugog svjetskog rata ubijen, a njegova obitelj iseljena. Potom Kuća postaje prihvatilište, odnosno, internat za djecu s Kozare, te je konfiskacijom nacionalizirana.

Kuća s poviješću

Nedugo zatim, Kuća je prenamijenjena u Hotel Zelenjak, gdje su učenici iz raznih dijelova Jugoslavije dolazili na ljetovanje. Uz prostorije hotela postojao je i stan u kojem se izmijenilo više klanječkih obitelji s neriješenim stambenim pitanjem, a sedamdesetih su tu formirane prostorije Narodnog sveučilišta.

Tada su u Kući djelovale i tiskara, autoškola te kasnije kino, s čestim gostovanjima kazališnih predstava. U Kući se nalazila i predavaonica, biblioteka, razni uredi Samoupravne interesne zajednice, bar, šahovski klub, lovačka soba, a nakon Domovinskog rata Narodno sveučilište rasformirano je u javnu kulturnu ustanovu.

Kuća je procesom denacionalizacije dvijetisućitih vraćena potomcima originalnih vlasnika te u njoj ostaju djelovati isključivo lokalna autoškola i plesna škola, a u tom stanju Kuću preuzimaju Dunja i Jerko te je, pet godina kasnije, otvaraju u potpunosti za javnost.

Što smo sve prošli…

Kada su kupovali kuću, Dunjin je otac procijenio da bi ona “mogla na nešto ličiti” za tri do pet godina. “Meni je to zvučalo nemoguće jer je riječ o ogromnom prostoru, kao i o ogromnom novcu. Sve je bilo pod upitnikom, ali tata je bio u pravu – pet je godina prošlo otkako smo kupili kuću”, govori Dunja.

Kuća Klajn u tih je pet godina prošla velik put – od osnovnih građevinskih radova i crowdfunding kampanje preko sređivanja kino dvorane do radničkih akcija. “Programi idu redovno i sada se čini kao da kuća napokon može početi živjeti u onom smislu u kojem je – barem s naše strane – bila i zamišljena”.

Kreće tako nova faza života, Bovan je uspoređuje s kretanjem u školu, a tek što su mnoga pitanja riješili, nikla su nova, poput onih o životnoj dinamici te može li kuća funkcionirati kada Jerko i Dunja nisu u njoj. “Nije loše razmišljati o novoj petoljetki”, govori kroz smijeh.

Rođenje misije

Kakav je osjećaj živjeti u kući dok se iza vrata spavaće sobe događa cirkuska radionica, ili kat ispod ide film? – Super! “Oboje imamo neku crtu svoje osobnosti zbog koje nam je bitno da su drugi ljudi oko nas dobro, da su namireni i osigurani”.

Obogaćujući Kuću imaju osjećaj da kreiranjem uvjeta nekome mogu dati prostor da kreira nešto drugo. U danima nakon što su kupili kuću, na obližnjem dječjem igralištu u razgovoru s lokalnim mališanima, saznali su da među njima ima i onih koji nikada nisu bili u kinu.

Tada ništa u Kući još nije bilo ni započeto, ali Dunja je odmah pomislila: “Ako možemo omogućiti jednoj curici iz Klanjca koja nikada nije bila u kinu da ode prvi put, i onda još puno puta, u kino koje je ulicu dalje od njenog doma, mi smo svoju misiju ispunili”.

Sve će biti dobro

Ima u svemu – ponavlja tu riječ – i nečeg sebičnog. “Puno nam se toga vrati i jako je lijep osjećaj”. S lokalnom zajednicom funkcioniraju savršeno, iako nekada doslovno razgovaraju različitim jezicima – ispočetka je Dunji bilo teško uopće razumjeti Zagorce.

Ali sada “dobro dišu” skupa a Dunji, kaže, sve bolje ide i uvijek se može izvući na svoj “splitski pedigre”, iako, napominje, nije jedina Dalmatinka koja je u Klanjcu pronašla svoj dom. “Ima nas još, i lijepa je povezanost. Otpočetka osjećamo puno neke dobronamjernosti, podrške i interesa. Suprotno strahu koji sam osjećala u početku”.

“A strah je kod nas sveprisutan – uvijek više računamo”, govori Dunja, “na loše scenarije nego na dobre, pa se ne pitamo – što ćemo ako sve prođe dobro? Naravno da ima problema, ali kada čovjek ima tu neku mrežu iza i ispred sebe koja ga drži na sigurnom, onda znaš da će sve biti dobro”.

Kad se male ruke slože…

Tu mrežu u životu Jerka i Dunje čine dobri prijatelji ili, kako kažu, “najbolji na svijetu”. To su ljudi koji su pomogli podizati Kuću na noge – Petra Blašković, Lucija Parać i Ivan Tofing – producenti koji su s Dunjom zanat pekli na festivalima.

“Bilo bi nam nemoguće sve samima odraditi, a oni su stvarno umjetnici u svome poslu. Sretna sam i počašćena što nam pomažu i s nama iznose tu priču na vidjelo”.

Tu je i cijela udruga Kućni Kolektiv – Ivana Vuković, Tea Truta, Marko Dajak, Jere Kuzmanić, Antonija Kuzmanić, Luka Stojanac, Karlo Hubak, Stjepan Krešić i Andrea Jakovac. “Ne smijemo zaboraviti”, napominje Dunja, “sve one brojne volontere koji su nam dolazili pomagati. Hvala im na tome”.

‘Dobrodošli kući’

Bez tih ljudi ne bi bilo ni Kuće Klajn, a onda ni sjajnog programa njenog otvorenja koje se zbilo proteklog vikenda u Klanjcu. Posjetitelje je dočekala izložba u Kućnoj knjižnici nazvana “Dobrodošli kući”, na kojoj se mogao razgledati umjetnički i povijesni značaj kuće, ali i plakati i fotografije s programa koje je Kolektiv organizirao u posljednje tri godine djelovanja.

Uživalo se u koncertima Antuna IDEM-a, Orkestra Poco Loco, Zagorje Brass Kvinteta i grupe Vrijeme vinila, filmofili su imali prilike pogledati kultni film Branka Bauera “Martin u oblacima” koji se prikazao u spomen na kultnog klanječkog projekcionista Martina Someka, po kojem je kino i dobilo ime.

Djecu je dočekala posebna “Filmska Martineja”, kao i predstava “Priča o vodi” Marka Makovičića, cirkuske predstave i radionice slovenske cirkuske trupe MismoNismo u kojima je park postao pozornica za akrobatski talent i interaktivne igre, te plesna predstava Plesnog kolektiva Škvadra “Preživjeli”.

Kulturni hedonizam

Kad je neka od radionica u kući, kaže Radovan Marčić, u njoj je promet jako dinamičan. Reklo bi se – velika “muvana”. “U Kinu Martin se vježba, u jednoj od većih soba uz stol se predlažu i razrađuju ideje. U velikoj kuhinji, obično navečer, odvija se pravi simpozij u helenističkom smislu pojma, gdje se često uz fina jela diskutira o danu koji je na izmaku i planovima kako i sutrašnji dan provesti što kreativnije”.

Kreativnosti za vikend nije nedostajalo, a programom otvorenja Kuća je širom otvorila vrata za ljude i u funkciju stavila sve prostore u i oko kuće i tako posve izašla iz domene isključivo privatnog.

“To je neki naš pokušaj kreiranja društvenog vlasništva u kontekstu privatnog vlasništva na papiru, ali većina kuće je za korištenje javnosti i društvu na ovaj ili onaj način”, pojašnjava Dunja, koja s Jerkom pokušava neke dobre prakse iz minulih vremena primijeniti i u 2020-ima te nadalje.

Filantropija na djelu

Otvorenjem obnovljene dvorane Kina Martin, Kuća se još dublje ukorijenila u tkivo klanječke i regionalne kulture. Privatnom je inicijativnom tako stvoreno jedinstveno mjesto u Hrvatskoj, ali i ovom dijelu Europe.

Jedinstveno ne samo po toj, privatnoj inicijativi, već i po tome što će u Kući Klajn umjetnici moći stvarati u mirnom ambijentu Zagorja, dok će se publika susretati s vrhunskim suvremenim izvedbama iz Hrvatske i Europe. Jedinstveno i po tome što je sama dvorana Kina obnovljena sredstvima donacija privatnih i fizičkih osoba.

“Nekidan se vozimo i kažem Jerku: ‘Stvarno nismo normalni’. Ali, okej. Sad smo tu gdje jesmo i hajdemo naprijed, idemo”, prepričava Dunja. Ali ne ono “dok ide – ide”, već “idemo!” – postoje želje, živ je dobar osjećaj, kao i jasnoća cilja koji je dijelom već dostignut – pretvoriti Kuću Klajn u dom s jedne, a izvođački i prostor kreacije s druge strane.

Javite im se!

Dakle, kako kaže Dunja, ako vam je u ovom ubrzanom svijetu potrebno razdoblje mira u kojemu ćete pokušati do kraja razviti scenarij, započeti roman ili s kreativnom ekipom promozgati neku ideju – javite im se. Moneta Kuće Klajn i Kućnog Kolektiva je “šira od svijeta” i zove se – osmijeh ili “pomozi nam spustiti kauč s kata u prizemlje”.

To je sve što traže. S druge strane, ako i nemate stvaralačkih tendencija – zaletite se do Klanjca na kavu. Prošećite Kućom Klajn. Saznajte njihovu priču. Pogledajte neki film ili predstavu, poslušajte neki koncert. Automobilom doista ne treba dugo.

A, živi i nada da će klanječki spokoj i tišinu krajolika ponekad, barem jednom dnevno, razbiti zvuk vlaka koji bi, kao nekoć, klizio po tračnicama…