Nekad je nužno odabrati stranu

Bili smo na premijeri Višnjika, koprodukcije Gavelle i osječkog HNK

Recenzija nove predstave Dražena Ferenčine

FOTO: Marin Franov

“To nije komedija, nije farsa, kao što ste vi napisali, to je tragedija, ma kakav vi izlaz u bolji život otvarali u posljednjem činu. Plakao sam kao žena, htio sam se suzdržati, ali nisam mogao. Čujem kako vi kažete: Dozvolite, ali to je ipak farsa… Ne, za običnog čovjeka to je tragedija”, tako je Antonu Pavloviču Čehovu pisao redatelj Konstantin Sergejevič Stanislavski, pripremajući scensko rođenje “Višnjika”.

Testamentarno ostvarenje boljara dramske umjetnosti praizvedeno je u Moskovskom hudožestvenom teatru 17. siječnja 1904. Pisac je preminuo šest mjeseci kasnije. A začudnu mješavinu melofarsičnosti, tragikomedije, gorke slatkosti, višnjevog soka i pelina iscijeđenog iz žući…, odnio sa sobom u grob i onostrano. Ostavljajući nas da se, kako god umijemo, i dalje zlopatimo i katarzično uživamo, kopajući njegove tajne. Bogme, to je kopanje kroz delikatnu rudaču “Višnjika” donijelo izdašne plodove u predstavi koju su zajednički iznjedrili Osječko ljeto kulture, Gradsko dramsko kazalište Gavella i Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku.

Koprodukcije su korisne po zdravlje teatra

Koprodukcije su i u najidiličnijim vremenima i izdašnim platežnim mogućnostima korisne po zdravlje teatra. U krizna doba naprosto su nužne. Ovaj recentni “Višnjik” u režiji Dražena Ferenčine i uzbudljivog i uzbuđenog osječko-zagrebačkog ansambla pravi je podvig. Rođen iz muke nepristajanja na pandemijski kaos. Najprije su ga “zumirali” virtualno. Bodreći se i istražujući kroz prve pokuse s distance i samoće svojih telefonskih i kompjuterskih platformi.

Onda su drčno istrčali na teren i za samo tri tjedna igre licem u lice, uspjeli izgraditi lica dostojna neusahlog Čehovljevog otajstva. Ferenčina (uz pomnu i mudru dramaturšku ruku Dubravka Mihanovića, lišenu egzibicija) je “Višnjiku” pristupio vođen trostrukim odlukama. Prvo je zajahao na valovima simfonične kombinacije tjeskobe i smijeha. Čemer i gotovo patetični optimizam isprepliću se u Ferenčininoj viziji poput najfinije čipke.

Scena iz Višnjika
Marin Franov

Ambijent Tvrđe pokazao se izvrsnim izborom

Tom su tkanju glumci instinktivno odgovorili stostrukim emocijama. Druga važna komponenta ove izvedbe jeste saznanje da je Čehov iznimno podatan za neorealistički ključ kojim je Ferenčina otvarao brave i zasune “Višnjika”. U tome je imao lucidnu i izazovnu suradnju kostimografkinje Marite Ćopo, skladatelja Igora Valerija i koreografkinje Maje Huber. Glad (kako ona doslovna tako i glad za novim iluzijama, novim šansama) stalno je na pragu ovog rastočenog doma i društva, ma koliko se ta činjenica gurala pod olinjale tepihe.

Ambijent dvorišta Prehrambeno-tehnološkog fakulteta u Tvrđi pokazao se izvrsnim izborom. Scenograf Davor Molnar (uz njega scenografiju supotpisuje Ferenčina) pametno je iskoristio originalnu dvorišnu memlu i patinu dodajući tek nekoliko “stranih” komada preživjelog salona koji urušavajućem domu Ranjevske pružaju još jednu od onih rahlih pepeljastih iluzija. Razmjerna intima dvorišta pružila je glumcima dostojne šanse da u najbližem kontaktu s gledateljima izbiju iz sebe i posljednju kaplju nepatvorenog čuvstva.

Loopahinov san o nemogućem

Naposljetku, treća i najbitnija ideja Ferenčinine berbe “Višnjika”: Jermolaj Aleksejevič Lopahin nije nikakva novoobogaćena sirovina koja siječe sve pred sobom i uživa u poniženju kaste koja skapava. Lopahin je u moćnom glumačkom biću Ivana Ćaćića sve i još više od onoga što mu je Čehov u amanet ostavio. Ćaćićev Lopahin je zlostavljano, nesigurno dijete željno ljubavi i potvrde bilo kakvog identiteta. U njemu nema osvete, ima samo žudnje za krilom majke kakvom je, još kao sin robova, gledao Ranjevsku.

Predstava je cijela koncipirana kao Lopahinov san o nemogućem. Divna, nježna scena o žuđenom vjenčanju Lopahina i Varje (izvanredna Anja Đurinović Rakočević minimalističkim je sredstvima ostvarila njezine rastrzanosti) i mučnom odustajanju na milimetar do sreće, bila je jedan od vrhunaca predstave. Kao nekakva Lopahinova ikona povratka u budućnost ovdje se javlja Ljubov Andrejevna Ranjevska.

Scena iz Višnjika
Marin Franov

Logoreična utopija o sutrašnjici

Sandra Lončarić kreirala je jednu od najzačudnijih žena svjetske literature s ogromnim ulogom, strašću i respektom. Nježna, ohola, luda i grešna, curica i vladarica, opsjenarka i izdana žena. Monolog u kojem spominje smrt djeteta govori gotovo ravnim registrom, kao informaciju – i time tragediju sjećanja čini još težom. Brata Ranjevske, Gajeva, Miroslav Čabraja prepoznaje pretužnim licima bonvivana koji odgađa propast do posljednjeg smiješnog daha.

Antonija Mrkonjić kao Anja, kći Ranjevske, stvorila je pamtljivu ulogu, isijavajući gotovo napadnu radost u prizorima realnih gubitaka, a smrzavajući se u masku gorčine u trenucima osame. S iznimnim, nježnim povjerenjem je Ferenčina otvorio prostor doista svakom licu da iscrta trasu svoje tlapnje. Antonija Pintarić dosljedno lažira Dunjašinu prpošnost pod kojom se krije čežnja za bliskim bićem. Trofimov Ivana Grčića potresan je u gardu propalih snova i logoreičnih utopija o sutrašnjici.

Zvukove smo dugo nosili u sebi

Antonija Stanišić Šperanda kao Charlota Ivanovna puna je eksplozivnih trikova a čim se dokopa kakvog zakutka, grca u željama uskraćenog porijekla. Duško Modrinić kao vlastelin Simeonov-Piščik razigrani je kozer do samoga kraja kad pušta sav užas straha od ostavljenosti. Još jedan izvanjski žongler je Epihodov Enesa Vejzovića, koji sa šlagerom na usnama govori svoje samoubilačke namjere. Moćna je staračka antička zabačenost lakaja Firsa pod magičnim prstima Davora Panića. Prgavom, brutalnom i nabrijanom Jaši, Aljoša Čepl daje i bljeskove čežnje za Parizom i izbavljenjem iz zemlje koja se urušava.

“Višnjik” je (kako je to briljantno analizirao Jovan Hristić u važnom djelu “Čehov dramski pisac”) maestralno sazdan i od dramaturgije zvukova. Jedan od temeljnih zvukova je onaj od sjekire koja neumitno ruši jalova višnjeva stabla. U zagrebačko-osječkom “Višnjiku” ti su udarci usklađeni s udarcima kofera punih odlazaka i životnih surogata. Te zvukove nosili smo dugo u sebi i nakon što nas je postpremijerna oluja pomela.

Scena iz Višnjika
Marin Franov

* Autor fotografija Marin Franov