Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Bili smo na probi u HNK i Kralj Lear Mikija Manojlovića naprosto je veličanstveno mahnit

Večeras je u Zagrebu premijera nove predstave Janusza Kice

ZADNJA IZMJENA: velj. 23, 2018
Foto: Vjekoslav Skledar/Telegram

Svijet je bogat i sit. Na površini je mir, pravila su jasna, društvene i obiteljske uloge podijeljene, poredak siguran. Sve je dobro, ali čujete da tlo podrhtava. Iz tog će nas stabilnog svijeta kakvog poznajemo redatelj Janusz Kica i dramaturginja i prevoditeljica Lada Kaštelan izbaciti iz ravnoteže, raskrinkati nemir koji osjećamo i gurnuti nas u prazan prostor u kojem je malo stvari i u kojem drugo postaje važno. Došli smo do kraja i što ćete, znatiželjni su, kada ostanete sami sa sobom? Kad ste goli?

Dva dana uoči premijere Kralja Leara u zagrebačkom HNK-u, Kica i Kaštelan provodili su me kroz njihov deset mjeseci dug zajednički proces u kojem su tražili kako da staru priču – koja počinje kao kombinacija povijesne drame i narodne priče o kralju i tri kćeri, a završi kao jedna od najmračnijih Shakespeareovih tragedija – ispričaju tako da nas se tiče.

Ulazak u Shakespeareov labirint istodobno ih je uzbuđivao i plašio. Kica i Kaštelan pitaju se vraćaju li se u naše dvadeset prvo stoljeće mentalitet i osobitosti šesnaestog i sedamnaestog stoljeća. “Kako je nedavno ustvrdio povjesničar Volker Reinhardt – diskreditiraju se prirodne znanosti, jačaju praznovjerje i potreba za proročanstvima, ponovno se koriste stupovi srama, ovaj put u obliku svemoćnih društvenih mreža. Živimo u doba promjene paradigme čije dosege samo naziremo, osjećaj nesigurnosti i nepredvidivosti izaziva strah, a strah izaziva agresivnost i polariziranje”, kaže Kaštelan.

Damir Markovina i Goran Grgić Vjekoslav Skledar/Telegram
Krešimir Mikić na probi Vjekoslav Skledar/Telegram

Smjena generacija, a za novu nema budućnosti

“Onda kad će svaki spor pravdu nać na sudu/ onda kada nitko više neće bit u dugu/ onda kad će nestati sa svijeta klevete/ onda kad u zatvore će strpati sve lopove/ onda kada se nitko neće zlatom hvaliti/ onda kad će kurve počet crkve graditi/ nastupit će onda na zemlji kaos”, govori Luda koja će kaos u njihovom Kralju Learu najaviti na samom početku, a propast isprovocirati svojim mračnim instinktom Lear.

U njihovoj su predstavi Lear i Luda ionako jedno, Luda je Learov dvojnik i projekcija, slutnja predstojeće propasti. Jer događa se, objašnjava gospođa Kaštelan, velika promjena i smjena generacija, ali kao da za tu novu nema budućnosti. “Jedna kriva rečenica Learove najmlađe i najdraže kćeri, njezino odbijanje da se podvrgne onom što se od nje očekuje i da u javnoj prigodi svom ocu i kralju izgovori ono što on tog trena od nje želi čuti, poremeti krhku ravnotežu samo prividno stabilnog svijeta.”

Režiser s ansamblom Vjekoslav Skledar/Telegram

Živimo u vremenu kaosa, raspada se poredak

Kica u Kralju Learu vidi paradigmu ovog vremena pa traži što slijedi nakon ovog kaosa, ispituje koje vrijednosti možemo spasiti i što ćemo saznati o sebi kad smo prepušteni sebi samima. “Živimo u vremenu kaosa, došao je kraj svijeta: raspada se kraljevstvo, raspada se svjetski poredak. Po Shakespeareovoj tipičnoj historiozofiji predak koji doživljava slom proizvede kaos, sve dok se ne stvori novi još restriktivniji i konzervativniji od starog. I taj novi poredak koji se ustanovio mora biti srušen”, tumači Kica.

Na kraju ove tragedije na velikim stepenicama scenografije koju potpisuje dizajnerski trojac Numen i Ivana Jonke, u kolektivnoj degradaciji, svi će skliznuti i konačno pasti s trona. Prije toga će polagano gubiti statuse, titule, ime i moć. Svejedno je, ionako Lear u svojoj ludosti zaključuje da i pas može imati vlast; dajte ju seoskom psu i njemu ćemo se pokloniti.

Lada Kaštelan kaže kako su tekstu prilazili iznutra i nikako na silu, pokušavali detektirati i dešifrirati društvenu i obiteljsku mrežu odnosa. “Sve su te priče poznate. Kostur tih odnosa ima smisla samo ako ih propustimo kroz sebe.” Kralj Lear nije samo rasplitanje disfunkcionalnih obiteljskih dinamika i fatalnih pogrešaka koje vode do katastrofe, nego i kronika redistribucije moći.

Mislav Čavajda i Milan Pleština Vjekoslav Skledar/Telegram
Milan Pleština, Iva Mihalić i Ana Begić Vjekoslav Skledar/Telegram

Lear Mikija Manojlovića veličanstveno je mahnit

Lear je dovoljno dugo bio na vlasti da zna da će doći do kraja, pa ga i sam potiče. Stari će kralj, slijep i nepošten i kao otac i kao vladar, sam sebe srušiti da bi doznao istinu o sebi. Lear Mikija Manojlovića veličanstveno je mahnit na sceni na svom putu do samospoznaje: neodgovoran i tašt, nepredvidljiv i nježan, fragilan i zabavno tvrdoglav, vulkanski bijesan i arogantan i na kraju svog puta oslobođen od oholosti i bez patosa ponizan.

Kica objašnjava da je do podjele došlo kada se izjalovila ideja od Kralju Learu u koprodukciji zagrebačkog HNK-a i beogradskog JDP-a. “Ostao je Miki Manojlović, a ja nisam htio propustiti priliku da Leara radim s tako velikim glumcem.” Možda je, dvoji Kica, Manojlović premlad za tu ulogu, ali je zbog njegove ljudske dimenzije, spremnosti da svoj život stavi na raspolaganje, zbog hrabrosti da se ogoli, nesklonosti rutinama – idealna podjela. “Learovo ludilo je pravo ludilo, mora ga glumiti onaj tko nema problema ogoliti stvari, tko može biti smiješan i jadan. Za to treba hrabrosti, autentičnosti, uranjanja u sebe što za glumca može biti opasno.”

Miki Manojlović Vjekoslav Skledar/Telegram
Goran Grgić, Jadranka Đokić, Miki Manojlović

Learu trebaju i neprijatelji i saveznici i cijelu je tu plejadu višeslojnih likova Kica pronašao u sjajnom ansamblu HNK. Čistu i lojalnu Cordeliju tumači Jadranka Đokić; njezine perfidne sestre su Goneril, čelično hladna ljepotica bez srca Ane Begić i Regan, kalkulantica s instinktom ubojice Ive Mihalić. Learova sjena je Luda Krešimira Mikića, lojalnog i pametnog grofa od Kenta tumači Goran Grgić. Obiteljsku priču koja teče paralelno i zrcali se s Learovom vodi slijepi grof od Gloucestera Milana Pleštine, a sinovi su mu Edgar (Mislav Čavajda) i Edmund (Bojan Navojec). Glume Ivan Glowatzky, Luka Dragić, Alen Šalinović, Damir Markovina

Milan Pleština, Miki Manojlović, Damir Markovina Vjekoslav Skledar/Telegram

Kad komad nema kraj, do svog kraja mora doći svijet

Na kraju pokusa, dva dana prije premijere, Janusz Kica uputio je glumce: “Samo mislite, samo brže mislite”. Objašnjava da je najviše tražio preciznost. “Zanima me glumačka energija, ali centralna mi je glumačka misao, preciznost misli je sve ono što čini pokret, gestu, glasnoću, fokus, sve ima veze s tim što lik misli. U Kralju Learu je puno elipsa, skraćenih misli: glumac ih mora pažljivo govoriti, a gledatelj pažljivo slušati.”

“Kralj Lear je neobična Shakespeareova tragedija. Ima enigmatičan, otvoren kraj. Završava stihovima koji se u Quarto izdanju pripisuju Albanyju, u Folio izdanju Edgaru – we that are young shall never see so much, nor live so long. Mi koji smo mladi nećemo ni vidjeli toliko ni živjeti tako dugo”. “Zašto?”, pita Kaštelan. Jer vidjeli smo puno svršetaka svjetova, a ovaj Shakespeareov ne daje iskupljenje. Kada publika na premijeri zakazanoj za petak (23. veljače) dođe do kraja trosatne predstave, Kica, Kaštelan, Manojlović i ansambl HNK suočit će gledatelje sa samima sobom. Što ste ostavili novim generacijama? Ništa, možda se zaključi. Jer kad komad nema kraj, do svog kraja mora doći – svijet.

Silvana Menđušić
Telegram autor
79 članaka Više o autoru