Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Bio sam na premijeri Eichmanna u Jeruzalemu u ZKM-u; mislim da bi ovu hrabru predstavu svatko trebao pogledati

Dragan Markovina piše o predstavi slovenskog redatelja Jerneja Lorencija

ZADNJA IZMJENA: ožu. 23, 2019

Nakon što je neko vrijeme otvaranje traumatičnih društvenih tema u velikim kazališnim predstavama bila temeljna odlika repertoara HNK-a, s ‘Eichmannom u Jeruzalemu’, na čijoj sam premijeri sinoć bio, ZKM se iznova potvrdio kao najrelevantnije mjesto promišljanja i otpora zabrinjavajućim društvenim trendovima.

Ovo navodim iz razloga što je ‘Eichmann u Jeruzalemu’ hrabra i prekretnička predstava koja će, bez imalo sumnje, obilježiti aktualnu godinu i unaprijed tvrdim da bi njezino ignoriranje od strane onih koji odlučuju o nagradama hrvatskog glumišta prije svega bio čin ustaljene oportunističke prakse. Hoće li to tako biti, mi ne možemo znati, a nije ni pretjerano bitno. Ono što je puno bitnije je da predstava doista bude pogledana od šire javnosti, jer je naprosto nemoguće da itko može otići s nje, bez da mu se ureže duboko u misli i emocije.

Važan je moment u kojem je ova predstava postavljena

Netko neupućen bi se mogao ozbiljno iznenaditi kad na neviđeno pročita ove moje uvodne rečenice i postaviti naizgled logično pitanje: ‘Što ima hrabro i prekretnički u postavljanju predstave o desetljećima staroj temi, o kojoj je čak nedavno, 2012. snimljen odličan film redateljice Margarethe von Trotta, koji je k tome igrao i u Hrvatskoj?’ Međutim, kao i sa svim stvarima u životu, bitni su kontekst i sadržaj, odnosno u ovom slučaju izvedba teme.

Predstava slovenskog redatelja Jerneja Lorencija, koji je očito jako dobro shvatio važnost propitivanja banalnosti zla i njegove prisutnosti u svakome čovjeku, o čemu je govorio u više najavnih intervjua, dolazi u momentu u kojem se praktično u čitavoj Europi propituju njeni antifašistički temelji, dok je istovremeno revizionistički odnos prema ovdašnjem povijesnom nasljeđu, posebno prema baštini ustaške države, dosegao svoj vrhunac.

Mi dakle govorimo o jednoj ovakvoj predstavi u zemlji u kojoj trenutačno neki ne baš beznačajni ljudi, koji dolaze iz ne baš beznačajnih institucija, sasvim ozbiljno dovode u pitanje činjenicu da je u Jasenovcu postojao logor smrti i na sve moguće načine pokušavaju izjednačiti ustašku državu i antifašistički partizanski pokret, dok premijer, predsjednica i značajan dio društvenih elita iskazuju razumijevanje za ustaški pozdrav, nalazeći mu nekakve nove kontekste i omogućavajući da ostane u javnom prostoru.

Eichmann u Jeruzalemu će vam srušiti sve barijere

Kad se u takvom društvu radi predstava ‘Eichmann u Jeruzalemu’, ona sama po sebi emitira snažnu simboličku poruku. No, kad se predstava pogleda, shvatite da su vas redatelj i glumci otvoreno, a opet ne putem pamfleta suočili sa mrakom koji nam je prethodio i koji je opet tu, ponudivši nam kao jedini mogući odgovor na njega ljubav. Ovim istinski revolucionarnim postupkom predstava na gledatelje djeluje iscjeljujuće i razoružavajuće.

Ma koliko da ste kao osoba zatvoreni i neskloni pokazivanju emocija, ‘Eichmann u Jeruzalemu’ će vam srušiti sve barijere. Upravo zahvaljujući svemu navedenom, publika jedva osjeti da predstava traje tri i po sata, iako je zapravo riječ o dvije predstave, jednoj koja se igra u prvom dijelu do pauze i drugoj koja dodatno podcrtava hrabrost čitave priče, budući da problematizira ustaško nasljeđe i kulturu sjećanja svih glumaca na sceni, a na koncu i nas kao društva.

Rez nakon kojeg se potpuno promijeni energija prostora i ljudi

U prvom dijelu, u koji nas glumci spontano i u prijateljskoj, gotovo zabavnoj atmosferi uvode o osnovne činjenice o Eichmannu, njegovom suđenju i knjizi Hannah Arendt, dogodi se jedva primjetan rez nakon kojeg se momentalno promijeni energija čitavog prostora i svih ljudi u dvorani ZKM-a, od glumaca do publike. Od tog trenutka glumci nam vrlo vjerno dočaravaju svjedočenja iz nevjerojatnog devetosatnog filma Claudea Lanzmanna ‘Shoa’, snimanog jedanaest godina, koji je redatelja koštao brojnih prijetnji i napada, a emitiran je prvi put 1985. godine.

Lanzmann je očito naslutio da će Europa uskoro potisnuti zlo koje je jedan narod u izvedbi zločinačke nacističke ideologije proživio, ostavivši kao vlastiti manifest otpora tom procesu film u kojem je ogolio sve ljudske slabosti, oportunizme, ali i ljubav prema životu, plemenitosti i, ono što je najvažnije, pamćenje kao koncept. Gledajući sva ta svjedočanstva, s naglaskom upravo na banalnosti zla i općoj dehumanizaciji čovjeka, gledatelji su do kraja prvog dijela predstave već otišli u neku drugu dimenziju, nesvjesni toga kakav ih tek udarac čeka u drugom dijelu.

Naizgled ključni motiv drugog dijela predstave je snimka sa suđenja visokom ustaškom dužnosniku Andriji Artukoviću, koju nam glumci plastično dočaravaju, s posebnim naglaskom na fascinantnu izvedbu Rakana Rushaidata u ulozi samog Artukovića i Katarine Bistrović Darvaš i ulozi sutkinje. Tu snimku je inače prvi javno donio Lordan Zafranović u svom autobiografskom četverosatnom filmu ‘Testament: zalazak stoljeća’, snimljenom 1994. godine i gotovo potpuno prešućenom u Hrvatskoj. Prava je stoga šteta što glumci nisu mogli doći do cijelog filma, a ne samo do ovih nešto više od 20 minuta sa suđenja, jer u njemu je Zafranović, između ostalog, donio jedinstvenu snimku rušenja zagrebačke sinagoge.

Što bi činila Hrvatska da se danas održava takvo suđenje?

No, suđenje Artukoviću, odnosno njegova vjerna reinterpretacija iz koje je bila vidljiva karikaturalnost čitave situacije, ali i njegove nemušte obrane uz čitav arsenal ispraznih nacionalističkih fraza i otvoreno negiranje svega u čemu je sudjelovao, dobije nagli preokret prilikom njegovog nenadanog susreta sa sinom, koji je doista bio dirljiv. Na taj način Lorenci nas je opet sve skupa sveo na ono najbitnije, poručivši nam da smo prije svega ljudi sa svojim emocijama. I onda je sa svjedočenjem Dade Ćosića o sudbini vlastite obitelji koja je prošla pakao Jasenovca i u kojoj je ostao trajno upisan strah od gladi, sve krenulo.

Nižući osobne priče o odnosu s vlastitim očevima, Frano Mašković, Mia Melcher, Vedran Živolić, Pjer Meničanin i posebno Lucija Šerbedžija koja je na koncu otpjevala dirljivu Radinu pjesmu posvećenu njegovom ocu, otvorili su u publici odnos preispitivanja prema samima sebi i prema vlastitoj obitelji, da bi nas kolektivnom izvedbom klapskog klasika ‘Ćale moj’ ostavili tako usamljene i nemoćne pred provalijom koja se otvorila u nama. Stoga Lorencijeva poruka da su ljubav i ljudskost najbitniji i da dolaze prije i poslije svega predstavlja čistu subverzivnost na djelu.

U knjižici predstave Tvrtko Jakovina se retorički na jednom mjestu pita što bi činila Hrvatska da se danas održava suđenje nekom našem Eichmannu, svjestan naravno činjenice da odgovor na to već imamo. Sve smo to već odgledali uživo na suđenju Dinku Šakiću, jednom od zapovjednika jasenovačkog logora smrti, još prije 20 godina, kada je on istovremeno bio osuđeni ratni zločinac i heroj nogometnih stadiona na kojima su ultrasi mjesecima skandirali njegovo ime.

Dragan Markovina
Povjesničar i publicist
75 članaka Više o autoru
Više s weba