Nekad je nužno odabrati stranu

Gledao sam 'Jesen samuraja' i shvatio zašto je to najgledanija srpska komedija desetljeća

Bors Homovec pogledao je film Danila Bećkovića koji je stigao kod nas

Hristina Popović i Petar Strugar

Dobro prokušanom formulom uspjeha “Šora, ševa i šega” srpska filmska komedija “Jesen samuraja” Danila Bećkovića uspjela je u tamošnja kina dosad skupiti respektabilnih 134 tisuće gledatelja (film je još na repertoaru) i time steći status najgledanije srpske komedije u posljednjih deset godina i trećeg najgledanijeg filma na Balkanu. U čemu je caka?

Ekipa prethodnog filma “Mali Budo”, snimljenog prije dvije godine, koji je imao čak 400 tisuća gledatelja, odlučila je snimiti sportsku romantičnu komediju, koja predstavlja osvježenje u kinematografijama ovih prostora, zasićenih teškim socijalnim dramama.

Priča je to o Vladici, zgodnom profesionalnom karatistu, koji je nekada imao veliku karijeru, ali je zbog lijenosti, sklonosti provodu i alkoholu ispao iz forme. Iz Beograda se vraća u rodni grad Bečej, gdje živi s ocem, pokušava se vratiti u formu, a dodatni stimulans prema tom cilju daje mu klinac Vukašin, koji ima zgodnu mamu Snežanu, s kojom karatist ulazi u ljubavnu vezu.

Spoj sportskih elemenata i ljubavnog zapleta

Pri tom upada u brdo nepredviđenih situacija, koje daju šarma ovoj pričici. Smišljena je naizgled nemoguća formula kako spojiti sportske elemente “Karate Kida” s ljubavnim zapletom iz “Jerrya Maguirea” (isti štos: zgodna mama s šarmantnim malim sinom) , a da to funkcionira na srpskom tlu i bude prepoznatljivo današnjem gledatelju.

Taj miks je upalio i od početka do kraja, bez pada ritma, gledajući “Jesen samuraja”, vi se dobro zabavljate, pri tom je to humor, koji s jedne strane puca na dobro znani srpski šarm i duh, no ispod tog gornjeg sloja vrlo dobro oslikava socijalnu sliku stanja današnje Srbije, zemlje još uvijek negdje na pola puta između Balkana i Europske Unije.

Junaci ovog filma su antijunaci, mladi ljudi koji ne znaju što im donosi sutra, koji ne vide perspektivu, koji su u vječnoj dilemi ostati u lokalnom blatu ili sjesti na prvi autobus i pobjeći u gastarbajterstvo, ljudi koji žive od danas do sutra, koji nemaju fiksnog prihoda i koje sudbina nosi. Glavni lik Vladica tipični je antijunak naših dana.

Lokacija filma pravo osvježenje

S jedne strane, zgodan, dobro građen frajer s kojim bi svaka djevojka odmah otišla u krevet, s druge strane nemoguć tip, koji je težak samom sebi, a kamoli svojim najbližima. U godinama koje više ne dozvoljavaju traćenje vremena, svjestan je da mora nešto učiniti sa svojim životom, ali pri tom nema viziju kako to postići.

I mašta, kao suvremeni samuraj, o Japanu. Ono što su scenarist i redatelj uspjeli, to jest dobar spoj sportskog dijela filma s onim emotivnijim scenama ljubavne priče s ženom, koja živi sa sinom, a bila je udana za jednog od sportskih funkcionera. Pravo je osvježenje što film lokacijski bježi iz Beograda, te se seli u Bečej, mali grad na Tisi (rijeci pokraj koje glavni junak redovito džogira), koji služi kao savršena kulisa za ovu sportsku pričicu.

Vrlo su dobro realizirane scene treninga i borbi, u kojima sudjeluje glavni junak, a uistinu je fascinantno kako je glavni glumac Petar Strugar uspio u gotovo godinu dana intenzivnih fizičkih priprema istesati tijelo sa zavidnim pločicama, ali i trenirati karate, boks i jiu jitsu. Pripremajući se, odgledao je dosta snimaka borbi, razgovarao s mnogim karatistima i boksačima, informirao se i o bushidu, samurajskom načinu života.

Redatelj iznimno voli svog glavnog glumca

I to fascinantno izgleda, snimljeno je i montirano, uz dobru glazbenu kulisu. Iako nikad nisam bio fan karate filmova, a Bruce Leea sam zaobilazio u velikom luku, gledajući “Jesen samuraja” nije mi bilo ni trunke dosadno, dapače navijao sam za glavnog junaka i žalio ga kad bi ga prebili “kao vola u kupusu”.

Obzirom da se radnja filma zbiva u ranu jesen, zgodna je dosjetka autora da film naslove prema hitu Pet Shop Boysa “Jesen samuraja”, ili parafraziraju stari filmski naslov “Sumrak samuraja”. Rijetko se vidi danas na filmu da redatelj u tolikoj mjeri voli glavnog glumca, kojeg direktorica fotografije Bojana Andrić kao da mazi kamerom, snima stalno u rasponu od krupnog plana lica, do bosih stopala, naglašavajući kako je uspio istesati tijelo.

Da, 28-godišnji Petar Strugar doista ima sve što čini današnje velike filmske zvijezde, on bi mogao biti srpski Ryan Gosling. Pitanje je samo koliko će i drugi redatelji to shvatiti i stvoriti od njega brand, koji im se nudi. Mogao bi postati ono što je u srpskom filmu šezdesetih i sedamdesetih bio Dragan Nikolić, u osamdesetima Miki Manojlović, a u devedesetima Sergej Trifunović.

Hristina Popović i Petar Strugar
Hristina Popović i Petar Strugar

Strugar je tip koji zna glumiti i odlično izgleda

Strugar (inače Crnogorac, rodom iz Cetinja) nema onu balkansku facu, on djeluje urbano, dobro se kreće, bez problema se skida i treba mu samo dobar script i redatelj da sve to iskoristi u budućim projektima. U orbitu ga je lansirao lukavi Dragan Bjelogrlić, davši mu glavnu ulogu u svom megaprojektu Montevideo, nakon kojeg su mediji poludjeli za njim, jer pojavio se tip koji zna glumiti, odlično izgleda, a nije tipični Balkanac, ima u sebi nešto profinjeno. Stoga mu podjednako dobro stoje i odijela iz nekih drugih vremena, kao i trenirka, iz koje ne izlazi u ovom filmu.

Veliku popularnost mu je u Srbiji donijelo i vođenje popularnog showa “Tvoje lice zvuči poznato” na Prvoj Tv (koji je produkcijski, kvalitetom kandidata, režijski i velikom scenografijom za deset kopalja iznad hrvatskog), a naša publika ima ga prilike gledati u posve promašenoj Veljačinoj telenoveli “Prava žena, u kojem, baš poput partnerice Nataše Janjić, zbog masnog honorara, uludo troši status, vrijeme i energiju, glumeći tv voditelja.

Ovih dana u Beogradu je premijera prvog redatelkjskog uratka Nikole Koje Stado (nakon što je projekt napustio Goran Gajić) , komediji u kojoj igra prva liga srpskih glumaca i koji nosi potencijal budućeg hita. Strugarova partnerica u “Jeseni samuraja” je sjajna Hristina Popović, danas zasigurno jedna od srpskih top glumica (pored Nade Šargin , Nataše Ninković i Hane Selimović).

Hristina Popović je sjajna i uvjerljiva

U ovom filmu vidno je smršavjela, izgleda odlično, a to koliko je sjajna, uvjerljiva i sočna na ekranu mogli su se uvjeriti svi oni koji su je zavoljeli u Dragojevićevom hitu “Parada”, dok u hrvatskim filmovima “Šegrt Hlapić”, promašenoj adaptaciji kultne dječje priče Silvija Petranovića i epizodi u “Ministarstvu ljubavi” Pave Marinkovića, nije imala prilike baš puno pokazati.

Onima koji prate sočne pričice iz tabloida nije promaklo kako je Popovićka (inače kći kultne beogradske balerine i umjetnice Sonje Vukičević) majka djeteta Bojana Navojca. No, to uopće nije bitno, u komparaciji s time što sve ta najtraženija srpska filmska plavuša može na velikom ekranu, ali i sceni (jedno vrijeme bila je i muza pokojnog Tomaža Pandura).

Treću glavnu ulogu u filmu ima mali Petar Novićević, sjajno odabran, s kojeg ne možete zbog smeđih loknica skinuti pogled, jer ima onaj urođeni faktor X, koji nedostaje i mnogim velikim glumcima. Zvjezdani Nikola Kojo i Sergej Trifunović godinama su igrali velike frajere u srpskom filmu i do danas stekli kultni status. Danas su to, ipak, dva sredovječna debeljuškasta tipa, koje je vrijeme sustiglo i koji više ne mogu igrati fatalne tipove.

Zgodne epizode Katarine Žutić i Svetlane Bojković

Ovdje im je Bećković dao zahvalne uloge oca glavnog junaka (Kojo) i policajca, upetljanog u razne mutne poslove s srpskom mafijom, koji preuzima u jednom trenutku i ulogu menedžera glavnog junaka (Trifunović) i njihova karizma dovoljna je, sama po sebi, za uvjerljivost u svakom kadru. Zgodne epizode odigrali su Katarina Žutić (inače kći jedne od najvećih srpskih glumica Svetlane Bojković, čiju karizmu i kvalitetu nije uspjela dostići), u roli fatalne konobarice i samohrane majke, koja završi u krevetu s glavnim junakom.

A unebesna je scena u kojoj glavni junak u fazi financijskog očaja odluči davati masažu, pokuca na vrata jednog klijenta, otvara mu Andrija Milošević, gol ispod bademantla, koji predloži maseru i porciju oralnog zadovoljavanja, dok ovaj nema pojma kako je to i otac klinca kojeg trenira. Milošević danas ima status najpopularnijeg balkanskog komičara (zahvaljujući kultnoj seriji “Andrija i Anđelka”), kakvog su svojedobno imali Čkalja i Mija Aleksić, koje već kad ugledaš na ekranu, smiješno ti je.

jesensamuraja_tarler_slika

Za razliku od hrvatskih glumaca koji misle kad igraju komediju da se moraju stalno kreveljiti, glupirati, preokretati očima, raditi grimasu i raditi od svojeg lika kretene (najbolji primjer je promašeni “ZG 80” Šeregija), Strugar fino igra u komediji, ali cijelo vrijeme je ozbiljan. Ima facu poput Bustera Keatona, a pri tom replike koje izgovara su dobro smišljene.

Otužna zagrebačka premijera

Komparirajući spomenuti Šeregijev film, u kojem se sat i pol samo psuje i to postaje nepodnošljivo zamorno, Srbi u ovom filmu psuju, psovke su sočne, a moto filma je rečenica glavnog junaka: “Znaš u životu postoje samo dvije vrste ljudi: oni kojima se puši i oni koji moraju drugima da puše”.

Muški spolni organ spominje se u slengu svako malo, ali to nije iritantno, već spada u način komunikacije miljea u kojemu se odvija radnja filma. Kad Hrvati psuju na filmu to djeluje vulgarno, kad Srbi i Bošnjaci to čine, to nije vulgarno, nego simpatično i smiješno. To je naprosto tako, riječ je o stanju duha.

Zagrebačka premijera ovog filma djelovala je doista otužno, lišena svakog digniteta filmu, nitko od redatelja, glavnih glumaca i scenarista nije se udostojao pojaviti, publici su se naklonili tek producent, mali glumac i jedna epizodistica, dok je konferansu vodila zaposlenica kina, što je presedan na premijerama, koja se mučila s rečenicama koje joj je netko ispisao na komadu papira.

Film uz kojeg ćete se dobro zabaviti

Cinestar je ponovno sam sebi dao pljusku, zadržavši si pravo da pola dvorane rezervira za “VIP” i “celebritye”. I kao po svom lošem običaju, na ta mjesta zasjedaju drugorazredne glumice, zvijezde realitya, bivše manekenke, žene nogometaša, likovi iz društvenih kronika, za koje većina pojma nema pojma zašto su bitni, a forsiraju ih PR agencije, koje ih šalju na sve evente, od promocija posuđa, kave, do šminke.

Neću zaboraviti kad je Angelina Jolie došla na premijeru svog promašenog filma “U zemlji krvi i meda” u zagrebački Cinestar, kad su se dotične “VIP” dame u večernjim haljinama naguravale na štiklama, smješkale, ubacivale u prvi plan pred tv kamere, snimale selfie s jadnom Angelinom.

Bio je to takav jadan vatromet taština i odraz lokalne malograđanštine, da me bilo sram što sam bio svjedokom toga. Sasvim sam siguran da “Jesen samuraja” neće u hrvatskim kinima dostići tako velike brojke kao u Srbiji, ali će popularnost steći ubrzo na društvenim mrežama. Budimo realni, to nije komedija u rangu “Ko to tamo peva”, “Maratonaca” ili “Nacionalne klase”, ali je film uz kojeg ćete se dobro zabaviti i zato je i snimljen, on nije ni imao ambicije fascinirati žirije svjetskih festivala.

Dobro ocrtano stanje srpske kinematografije

Dobro ocrtava i stanje u kojem se danas nalazi srpska kinematografija. Kvalitativno, u komparaciji s hrvatskom, je daleko lošija, i to već godinama, a za to treba tražiti uzroke i u protoku vremena. Jedna generacija praških đaka (Karanović, Marković, Paskaljević, Kusturica) snimila je odavno svoje značajne filmove, kojima su ušli u povijest jugoslavenske kinematografije, umorili su se i rijetko dobivaju šansu.

Pojavilo se brdo novih klinaca, koji stalno nešto snimaju, ali vrlo malo projekata uopće zaslužuje pozornost. Kratki filmovi skrpaju se i rade ili besplatno, ili s budžetom do tisuću eura, a već s par tisuća eura mladi filmaši ulaze u avanturu snimanja dugometražnog filma, što hrvatskim filmašima, naviklima na stalne financijske injekcije HAVC-a i velike budžete, izgleda poput suicidalnog čina.

Ljudi se skupe oko projekta, iznajme tehniku, svi rade bez honorara ,tu i tamo uleti neki sponzor s nekom crkavicom i filmovi se nekako završe. RTS se okrenuo produkciji serijskog programa (trenutno emitiraju odličnu urbanu krimi seriju “Ubojice mogu oca”, koju bi, da tamo itko ima sluha, znanja i interesa, trebao otkupiti HRT). Bjelogrlić i Ristovski imaju zaštićeni status najboljih producenata , koji danas drmaju srpskim filmom, pri tom i režiraju i glume, a svi drugi se snalaze kako znaju.

Srpski filmaši, za razliku od hrvatskih, ne griješe

Pojavi se tu i tamo neki dobar projekt, poput “Vlažnosti Ljuce”, ili “Dobre žene” Mirjane Karanović, no srpska kinematografija još je miljama daleko od sjajnog sistema koji je posložio Hrvoje Hribar s ekipom u HAVC-u. No, kad krenu u svjesno snimanje komercijalnog projekta za široke mase, srpski filmaši ne griješe, za razliku od hrvatskih.

Osim Brešanovih pučkih komedija, (iako nisu my cup of tea) koje očito svaki put savršeno pogađaju ukus hrvatske publike, i Sviličićevog malog remek djela “Oprosti za kung fu”, mnogi pokušaji komedija na ovom prostoru nisu se baš pokazali uspješnima. Izuzetak je Ivan Goran Vitez s “Narodnim herojem Ljiljanom Vidićem”, dok su zadnji Nuićev i Šeregijev film pali na ispitu i završili daleko ispod cifara od 100 tisuća gledatelja, kojima su baratali u promidžbama.

Možda stvar uskoro popravi Snježana Tribuson s građanskom glazbenom komedijom “Sve najbolje”, smještenoj u svijet opere i slastičarstva, koja kreće poslije Svetog Nikole u kina, kojom bi mogla ponoviti uspjeh “Tri muškarca Melite Žganjer”, jednog od najgledanijih hrvatskih filmova u proteklih 25 godina. No, do tada našim filmašima preporučujem da pogledaju “Jesen samuraja”, iako se ne radi o nikakvom velikom djelu. Možda shvate formulu kako snimiti jeftin, zabavan, nepretenciozan i šarmantan filmić, koji publika obožava.