Bio sam na premijeri Kometa u Gavelli i dopalo mi se. Mislim da je predstava svježa i nepretenciozna

Komet je potpuno osvježenje, autorice koju u Hrvatskoj nitko ne poznaje, čiji tekst je pametan, svevremenski, slojevit i dubok, iako na prvi pogled tako ne izgleda. Predstava je to koja se poigrava optimizmom sjećanja, jer glavna junakinja Elisabeth deset godina nakon vjenčanja pokušava do posljednjeg detalja ponoviti istu svadbenu svečanost s istim ljudima, koji naravno da više nisu isti, dok nebom prolazi komet, a oni mu upućuju svoje želje i, na određeni način, sumiraju vlastite životne promašaje.

Oljuštena, no odlična scenografija

Meni se najviše dopala scenografija Ive Knezovića: posve jednostavna, oljuštena od bilo kakve suvišnosti, s jednim drvetom jabuke i zelenom travnatom površinom vrta, u kojoj se odvija ova dramedy. Ništa nije suvišno, nema pretjerivanja, sve je vrlo realistično, a opet dovoljno teatarski magično da bi bilo privlačno. Između prve i posljednje rečenice „Gle, komet“, pratimo jedanaest živopisnih likova, s reminscencijama što je bilo u njihovim životima od prije deset godina , kad su se na ovom istom mjestu, sjedeći za ovim istim stolom, na ovim istim stolicama, prvi puta okupili.

Društvo je šaroliko: glavna mlađa junakinja koja nastoji održavati privid sreće, njezin partner, sterilni macho liječnik, pisac koji to nikada nije postao, nesretne glumice, od kojih jedna za sebe misli da je umjetnica, a druga filmska zvijezda, tinejdžerica koja se suočava s vlastitom seksualnošću, nezadovoljna sestra glavne junakinje, koja ima dijete s mladim tipom, koji bebu ne ispušta iz ruke, prividno sretna alkoholičarka zrelih godina, fatalna voditeljica staračkog doma i muškarac, koji se ovom začudnom društvu jakih individua, pridruži došavši s onoga svijeta…

Ovo je tipična ansambl predstava, vrlo lijepo i suptilno režirana, čime je redateljica pokazala kreativnu zrelost, u kojem je svaki njezin glumac dobio dovoljno prostora, u kojoj nema praznog hoda, u kojoj se osjećate ugodno dok je gledate. Na mnogim mjestima publika reagira sa smijehom, no to nije kerempuhovski smijeh na prvu loptu, već prije ironičan smješak na stanje duha likova koji svo vrijeme tragaju za vlastitom srećom.

Elementi divnog filma Melankolija Larsa Von Triera

Vizualna ekspresivnost predstave je vrlo snažna, posebno su lijepi i točni kostimi Mirjane Zagorec, u kojemu nema nijednog promašenog komada. Svaki komad odjeće, cipela ili accesoirea mudro je promišljen i odgovara karakteru lika koji ih nosi. Za scenski pokret zadužena je Blaženka Kovač i ona je od, uglavnom lijenih i tvrdih naših glumaca izvukla finu mekoću ležernosti, dok povremeno koristi zaustavljanje svakog kretanja i tu statičnost su glumci točno izrazili. Posebno je za atmosferu komada bitna rasvjeta Zdravka Stolnika, dok je nenametljiva i funkcionalna glazba Christiana Kanazira fino pratila radnju.

Aida Bukvić u pripremi ove začudne predstave očito se nadahnula i Čehovom, ima u njoj prepoznatljivih elemenata Melankolije, jednog od najboljih filmova Larsa Von Triera, na momente atmosfera usamljenosti referira se na Antonionija… Već kad se pojavila koncem devedesetih s ličkom živopisnom Budakovom komedijom Klupko u Komediji, bilo je jasno da je to mlada redateljica koja obećava, a to su potvrdile i nagrade na Danima satire i nominacije za Nagrade glumišta.

Među njezine najpoznatije predstave ubrajaju se naslovi Što je muškarac bez brkova (HNK) i Djeca sa CNN-a (Histrioni), dok je posljednjih godina uprizorila hit predložak Diplomca u Komediji te Pluća u EXIT-u. Sve te predstave različitog kreativnog dometa odlikuje veliki Aidin talent da odabere točnu podjelu te precizno radi s glumcima. Uočljivo je to i u Kometu. Svi akteri govorili su vrlo prirodno, ovdje nije bilo mjesta za urlanje, nije bilo nepotrebnog trčanja po pozornici, nije bilo pretjerane gestikulacije, Bukvićka ih je vodila gotovo filmski u izrazu i to mi se čini kao najveća vrijednost ovog komada.

Uloga je nudila prostor za više nijansi

Od 11 dobro uigranih glumaca u Gavellinom ansamblu samo je jedna slaba karika. Riječ je o Antoniji Stanišić Šperanda, glumici koja je već deset godina u angažmanu, očito je imala sreće upasti u ovaj ansambl, iako svojim kreativnim dosezima to često nije opravdavala. Šteta što lijepu i ključnu ulogu Vere, sestre glavne junakinje Elisabeth, nije dobila druga glumica, jer Stanišićka se pogubila, prilično je neuvjerljiva, na momente baš iritantno zaglumi.

Kao Lothar, povratnik iz onoga svijeta, vrlo ekspresivan i sugestivan jest Đorđe Kukuljica, glumac koji nije imao sreću otkad je u Gavelli, a počeo je igrati još kao stipendist, ući u prvu ligu muškog ansambla. Čini se kako redatelji nisu imali dovoljno povjerenja u njega. Ivana Roščić bila je koketna i uvjerljiva kao Dagmar, voditeljica doma za stare osobe i prijateljica Gregora, no nije imala dovoljno prostora, jer pojavljuje se tek u posljednjoj trećini komada. Franjo Dijak kao Gregor, pisac koji nije napisao nijednu knjigu, a vratio se iz Bangladeša, varirao je.

U početku bio je vrlo uvjerljiv i mekan, dok je negdje u sredini postao preteatralan i tvrd. Ovom liku, koji je nudio dozu mistike, koji koketira sa svojom seksualnošću, koji je odjeven u narančasti egzotični komplet, drugačije od ostalih muških likova, nudila je prostora za više nijansi u izričaju, što Dijak, iako nesumnjivo jedan od boljih Gavellinih aktera, nije u ovom slučaju, nažalost, dovoljno iskoristio. Ksenija Pajić, veteranka Gavelle, kao poduzetnica Nane, koja ne ispušta čašu s vinom iz ruke, bila je vrlo živopisna, perfektna od samog početka do kraja, pokazavši urođeni smisao za komiku, ali i dajući svojoj junakinji dovoljnu dozu pritajene nesretnosti.

Održavanje privida ljubavne sreće

Podsjetila me na momente na svoju prvu filmsku ulogu, koketne tvorničke radnice koja pije i zavodi Mikija Manojlovića, u Grlićevom Za sreću je potrebno troje. Lijepu ulogu napravila je Anja Đurinović kao Isabelle, 17-godišnja Gretina kći, koja otkriva vlastitu seksualnost i traži svoje mjesto među odraslima. Ponekad mlade glumice znaju pretjerati u dočaravanju lika tinejdžerica na sceni, no Đurinovićka je pronašla pravu mjeru i bila uvjerljiva, bez oscilacija u izrazu.

Kao Nick, samozatajni zaručnik s bebom, Živko Anočić još jednom je pokazao da i u trpnoj, prilično nezahvalnoj i scenski mrtvoj ulozi, uspjeva postići maksimum s minimumom ekspresije i još uvijek ostaje jedan od tri najbolja Gavellina glumca. Iako glumi glavnu ulogu zaručnice Elisabeth, koja nastoji održati privid sreće s partnerom, koji je vara, dok je ona s njegovim najboljim prijateljem imala dijete, lik nesigurne žene koja bi voljela da sve bude kao nekad, a komet ispuni sve njezine želje, Nataša Janjić nije ostvarila i najbolju ulogu u predstavi. Bila je glumački precizna, točna u svakoj rečenici, ali falila joj je još jedna emotivna dimenzija više, da bi njezina uloga, s kojom počinje i završava komad, bila začudna, tragičnija, da nas baš dotakne kao gledatelja.

Najživopisnija bila je Nela Kocsis

Istinske zvijezde predstave su Nela Kocsis i Bojana Gregorić Vejzović, koje tumače dvije različite glumice: filmsku Annu i kazališnu Gretu, lijepe, ali nesretne individue, pohotne za istim muškarcem. Nelu Kocsis kao glumicu dolaskom iz osječkog HNK-a u Zagreb jako određuje fizički izgled, te joj redatelji u svim medijima dodjeluju uloge fatalnih plavuša, što joj, pretpostavljam, već prilično ide na živce. No, u ovoj ulozi fatalne glumice je briljirala, njezina seksualno frustrirana Anna postala je zahvaljujući njenom umijeću najživopisniji lik komada, koji na momente sjajno zabavlja publiku.

Glumica, koja je u zrelim četrdesetima, dokazala veliku zrelost kao Laura Lenbach u projektu U agoniji, a sljedeće će sezone na matičnoj sceni igrati jednu od najintrigantnijih rola, barunicu Castelli u Svrtanovim Glembajevima (čime će ući u neminovnu usporedbu s Anjom Šovagović-Despot, koja će istu rolu odigrati već ovog ljeta na dubrovačkim Igrama, u Svibenovoj inscenaciji) s ovom ulogom uvrstila se u prvu ligu Gavellina, inače vrlo šarolikog, ansambla.

Bojana Gregorić u kazalištu je sve bolja

Iako za Bojanu Gregorić Vejzović u kazališnim kuloarima govore kako ju je prilično pogodila kriza srednjih godina, ona na sceni postaje sve boljom i zrelijom glumicom, kako vrijeme prolazi. Bila je vrlo dobra kao kći Barbara u Kolovozu okruga Osage, a sada je dobila najveći pljesak za ulogu Grete, glumice razapete između brige o kćeri u problematičnim godinama, karijere i požudnog muškarca, koji je obilježio i njezinu prošlost.

Već sljedećeg tjedna započinje u Gavelli probe s Tomažom Pograjcom za komad Nevidljivi Tene Štivičić (kojeg već duže vrijeme s priličnim produkcijskim problemima priprema u filmskoj verziji Danis Tanović u Londonu), u kojemu tumači glavnu rolu. Bit će to još jedna velika prilika za glumicu, čija se karijera, usprkos određenim promašajima u ulogama odigranim s previše grča, fino razvija.

Amar Bukvić u naponu je glumačke snage

Last, but not the least, Aida Bukvić dala je zahtjevnu glavnu rolu Arthura, Elisabethinog zaručnika i pritom glavnog mužjaka koji troši glumice, a mamac mu je i još nevina tinejdžerica, bratu Amaru Bukviću. Iako će neki to protumačiti protekcijom, Amar je apsolutno opravdao povjerenje. Iako je već godinama na malom ekranu prisutan u sapunicama, u maniri istih uloga problematičnog zavodnika, na sceni je glumac jake ekspresije. Njegov Arthur je istovremeno macho mužjak, koji će u svakoj ukazanoj prilici otkopčati šlic i zadovoljiti partnerice , ali i nesiguran tip, kojeg muči što je sterilan i nikada neće moći imati dijete.

Amar Bukvić dobro izgleda na sceni, lijepo i pravilno govori, zna se kretati u odijelu na pozornici i u dva sata bivanja na sceni ni minute ne gubi na ekspresiji, ne pada u ritmu. Čini mi se kako i u njegovom slučaju godine, a ušao je u srednje tridesete, rade za njega i danas je u naponu glumačke snage.

Komet Aide Bukvić vraća nadu u Gavellu

Nakon što smo u ovoj sezoni nagledali i naslova koji su mnogo obećavali, ali ne i posve uspjeli (Priče iz bečke šume), promašenih adaptacija klasika (Zimska priča) i osrednjih premještanja domaćih filmskih naslova na kazališne daske (Ustav Republike Hrvatske), Komet Aide Bukvić vraća nadu u Gavellu, kao najznačajnije građansko dramsko kazalište, koje je najbolje dosege imalo u rasponu od pokretanja pedesetih, do kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Gavella je danas u očitom rascjepu između bremena onoga što je bila nekad, dok bi Svrtan želio, čini mi se, biti novi dr. Gavella i stvoriti znatno podmlađeni ansambl, koji će jednog dana dostojno zamijeniti negdašnje glumačke bardove, inzistiravši na autorskim off projektima na novouspostavljenoj Sceni 121 u kazališnom atriju, (tako da su do kraja sezone priliku dobili mlada redateljica Tamara Damjanović s tekstom Elvisa Bošnjaka i Filip Šovagović s projektom o Tesli).

Pritom, Svrtan ima , navodno, povjerenje samo polovice ansambla, koji podržavaju njegove napore, dok druga polovica glumaca misli kako vodi Gavellu u pogrešnom smjeru. Oni najbučniji, naravno, voljeli bi već sutra zasjesti u njegovu fotelju. Isti problem ima i Snježana Abramović Milković u ZKM-u , protiv koje dobar dio ansambla potpisuju peticiju za smjenu. A to s kakvim mukama se s tri ansambla već dvije godine nosi Dubravka Vrgoč ne treba niti spominjati. Očito, biti kazališnim ravnateljem u ovoj fazi stanja duha hrvatskog glumišta jest prilično nezavidan položaj, u kojem vam je baš svaki dan mandata glava na panju.