Bio sam na premijeri Priča iz bečke šume; dobra je to predstava, ali nije velika kao što smo, možda, očekivali

Time ga je približio današnjim generacijama, koje nemaju ni razumijevanja ni vremena ni strpljenja za dramsku literaturu koja se bavi miljeom predratnog malograđanskog Beča. No, vječni duh malograđanstva, klaustrofobičnosti sredine, međuljudskih i međuobiteljskih odnosa bit će, ipak, razumljiv svima pa i onima koji o dramskom pismu von Horvatha nemaju pojma.

Nepotrebno produljenje scene u prvi red

Torbica se držao vlastitog iščitavanja slavnog predloška, tako da ovakva scenska verzija uistinu nema nikakve veze s građanskim Bečom, evociranjem obrtničkog i građanskog miljea ni rekonstrukcije ulica u kojima se odvija radnja. Kako je i zbog reduciranih financijskih sredstava bio prisiljen tražiti efektna i prije svega jeftina scenska rješenja, Torbica je sa scenografom Brankom Hojnikom kreirao svevremenski, pomalo nadrealni prostor, koji omogućava svakom gledatelju da zamisli kako bi mogla izgledati jedna bečka ulica tridesetih godina prošlog stoljeća.

Posve je, međutim, nepotrebno produljenje scene u prvi red, u dijelu radnje, koji se zbiva u Alfredovoj obiteljskoj kući. Torbica to smješta uz sam rub pozornice, a glumci iz prvog reda izgovaraju svoje replike i vraćaju im se, ponovno sjedajući. Mislim kako je to trebao riješiti originalnije, maštovitije i pomalo sam razočaran takvom površnošću.

Pozornica s drvenim podom i plastičnom prozirnom zavjesom u pozadini prilično je skromna, no ne sputava ansambl i omogućava im slobodno kretanje polupraznom scenom. Najuspjeliji je dio inscenacija piknika u bečkoj šumi, s imitacijom zelene trave, tepihom koji prekriva pozornicu, dok scena nastupa Marijane u lokalu Maximme odviše podsjeća na neka deja vu rješenja iz zekaemovskog Hinkemanna i stoga mi se čine recikliranjem iste estetike, što ne ide na pohvalu redatelju.

Nenametljiva originalna glazbena tema

Kostimi Marite Ćopo su precizni, vrlo dobro osmišljeni, dovoljno kičasti, moderno reinterpretirani i zanimljivi istovremeno. Najzaposlenija Gavellina kostimografkinja napravila je izvrstan posao i strahovito pomogla redatelju u naglašenoj likovnosti predstave, nadoknadivši time određene manjkavosti scenografskih rješenja.

Torbica je već poznat po vrlo selektivnom korištenju glazbe u svojim projektima, tako da su povremeni songovi Brela i Nat King Colea savršeno uklopljeni, dok je scena u kojoj Marijana s cijelim ansamblom izvodi dobro znanu glazbenu točku iz Cabareta Tomorrow belongs to me, jedan od ključnih bisera predstave. Originalna glazbena tema Nenada i Alena Sinakuza nenametljivo je inkorporirana.

Torbica je uspio spojiti ono što mnogim redateljima, koji su se okušali na ovom naizgled lakom, ali zapravo itekako zahtjevnom komadu, nije uspjelo, inzistiravši na melodramskoj liniji priče o odnosu jedne žene s dva muškarca, jednog od kojeg bježi i drugog, s kojim bježi, paralelno s kritikom bešćutnog i malograđanskog svijeta, koje je podjednako licemjerno danas, baš kao što je bilo i u periodu kad je komad nastao.

Horvathovim likovima treba samo pametan cast

Kod uprizorenja Horvatha teško je uspostaviti pravu mjeru prema svakom liku, koji je podjednako pozitivan i negativan, topao i hladan, iskren i podmukao, pokvaren i licemjeran. Torbica je u tome najviše uspio, stvorivši veliku ansambl predstavu s 18 lica (odrekavši se nekoliko epizoda iz originalnog predloška) , u kojemu svatko, pa i najmanji epizodist na sceni, recimo u scenama piknika, ima svoje opravdano mjesto. Pritom je od nekih interpreta izvukao gotovo maksimum, a nekima je, čini se, trebalo još proba da im likovi sjednu u potpunosti. Horvathovi karakteri u Bečkoj šumi sami po sebi vrlo su zadani i živopisni i treba im samo pametan cast, odnosno talentiran, zaigran i pametan glumac.

Redatelj je imao sreću sa svo troje glavnih interpreta, koji mu drže predstavu. U protivnom, sve bi otišlo k vragu. Igor Kovač kao Alfred bio je perfektan od prve do zadnje scene, napravivši svoju, do sada, najbolju ulogu. Njegov je Alfred baš ono što treba biti, manipulativan tip koji beskompromisno koristi sve one koji mu u određenom trenutku trebaju: od žena koje zavodi, bez obzira na dob, do članova obitelji. On je na sceni siguran, dovoljno odbojan, ali i privlačan, dobro izgleda, suvereno vlada glasom i tijelom, vjerujemo mu.

Torbica je od njega uspio izvući ono što nekim slabijim redateljima do sada nije pošlo za rukom (prisjetimo se nesretne Gospođe Bovary). Divan je Filip Križan kao Oskar, podjednako dobroćudan, ranjiv, zaljubljen i sklon opraštanju. On je toliko na sceni mekan, iskren i krhak, da ga cijelo vrijeme imamo potrebu nekako zaštititi od tog grotla manipulacija i laži koje ga okružuje. Uloga dostojna samo velikih glumaca, rađena bez velikih gesta, pretjerivanja, urlanja, tanka poput gaze, a besprijekorno točna. Bravo Križan!

Odskakanje od ponekad preglumljenog ansambla

Kako je Telegram kumovao upoznavanju Nataše Janjić i Igora Vuka Torbice na prošlogodišnjem snimanju editorijala Ljudi godine u palači Dverce, bilo je jasno da spoj to dvoje umjetnika na prvom zajedničkom projektu ne može omanuti. To se i desilo. Nataša Janjić tu zahtjevnu i nimalo laganu rolu Marijane, koju su igrale mnoge velike glumice, poput Vlaste Knezović, igra kao tragediju jedne dobre i naivne ženske duše, savršeno se poklapajući s Križanovom interpretacijom Oskara.

Zbog svoje samozatajne, gotovo prigušene, filmske glume njih dvoje definitivno odskaču od ostatka ponekad preglumljenog ansambla, a Nataša Janjić još je jednom potvrdila, ne bezrazložno, status prve zvijezde Gavelle, bez obzira na to što neke njezine kolegice misle o tome.

Iako je u originalu Čarobnjak muški lik, kojeg je trebao igrati prezaposleni Ozren Grabarić, ali je zbog zamora materijala, nažalost, odustao (iako je u Hinkemannu kao Meštar ceremonije napravio životnu ulogu), redatelj je učinio pametan potez preobrazivši taj lik u gospođu Čarobnjak, Marijaninu majku. Jelena Miholjević je perfektna. S pravom mjerom između okrutnosti i topline tog lika, ni u jednom trenutku nije prešla granice kliženja lika u karikaturu. Komična je, kad to treba biti, tragična kad pati, okrutna kad se odriče kćeri koja je iznevjerila njezina očekivanja.

Jelena Miholjević, glumica koju nisam mazio u nekim prijašnjim osvrtima, jedan je od razloga zašto trebate vidjeti ovu predstavu. Apsolutno je iznenađenje Siniša Ružić u ulozi Kapetana, koji je najbolji ikad. Glumac koji nikad nije nosio repertoar, uvijek je bio korektan epizodist, sad je napravio treću najbolju mušku rolu u predstavi. Mimika mu je fina, intonacija pravila, granica komičnog i tragičnog dobro uspostavljena. Mislim da je i redatelj iznenađen koliko je uspio dobiti od ovog karakternog aktera, odnedavno još jednog s neskrivenim političkim ambicijama pod okriljem Mosta.

Šteta da ovaj put nije bila dovoljno šarmantna

Imam, međutim, problem s Nelom Kocsis u ovoj predstavi. Glumica koja je oduševila kao Laura u Agoniji, za koju je s pravom osvojila nedavno Nagradu hrvatskog glumišta, ovdje je ostala negdje na pola puta, s bazično vrlo zahvalnom ulogom fatalne Valerije, sklone zavođenju mlađih muškaraca. Prvih petnaestak minuta predstave uistinu me iritirala prilično školskim i stereotipnim igranjem fatalne plavuše. Tek u sceni piknika kao da se pomalo oslobodila i počela fino nijansirati ulogu, da bi opet pri kraju ušla u maniru lika, ostavši na površini. Šteta.

Ili je glumica imala svoju viziju od koje nije odstupala, ili s redateljem nije pronašla pravu mjeru, ali njezina Valerija nije postigla ono što je trebala biti. Mogu samo zamisliti što je svojedobno od te role u Spaićevoj režiji napravila Zdenka Heršak, kao fatalna crvenokosa dama, koja je prštila seksepilom i u životu i na sceni. Kod Nele Kocsis, koja i privatno održava taj image fatalne plavuše, pa se na partyu poslije premijere pojavila u haljini Matije Vujice, iako se nesumnjivo radi o talentiranoj i pametnoj glumici, ovdje postoji problem. Na sceni nije bila dovoljno šarmantna. Nedovoljno manipulativna i nedovoljno nesretna kad bi joj mladi dečki okrenuli leđa i potrčali za mlađim ženskim mesom. Šteta.

Fini pokreti kroz cijelu predstavu

Još jedna glumica, koja strahovito varira u svojim ulogama, imala je svojih pet minuta u monologu zbunjene Tetke za koji zaslužuje nagradu. Barbara Nola od male uloge napravila je apsolutni biser i uistinu me oduševila. Torbica čini se nije imao dobru interakciju s Ksenijom Pajić, čija je uloga Alfredova Majke ostala nedorečena, a u nekim dijelovima ponovno se ponavlja isforsirani, neprirodni ton njezina povišena glasa, čime gubi na autentičnosti lika. Puno je bolja minijatura Perice Martinović kao manipulativne Bake.

Šteta je što se Torbica u ovom primjeru držao predloška, tako da je i od ove glumice tražio stereotipni lik 80-godišnje bake, sijede kose, sa štapom, koja očito ima problem s Parkinsonovom bolešću. Bilo bi mi daleko draže da je Torbica i u ovom slučaju bio inovativniji. Ni 80-godišnjakinje više nisu ono što su bile, daleko su vitalnije, življe i modernije, nego što, očito, 30-godišnji redatelj to smatra.

Od ostatka ansambla izdvojio bih vrlo dobrog Franju Dijaka kao manipulativnog Ferdinada, raspoloženog Janka Rakoša kao Havlitscheka te Živka Anočića kao Mistera. Finu pokretnost razvio je u cijelom ansamblu koreograf Pravdan Devlahović, a dobar posao obavio je i majstor svjetla Zdravko Stolnik.

Daleko je to, ipak, od ovacija

Definitivno, Priče iz bečke šume novo je, pomaknuto i drugačije iščitavanje klasika, od onih koje smo se nagledali u proteklim godinama, od kojih su neki prerasli u mitove, a drugo od Torbice nismo ni očekivali. Gavella je ,poslije dužeg zamora materijala, dobila vrlo dobru predstavu koja će definitivno imati svoju publiku, ali nedostaje joj još dosta brušenja u raznim segmentima da bi uistinu bila prvorazredan kazališni događaj, kakav se, budimo iskreni, očekivao od ovog redatelja.

To je osjetila i publika, koja je suzdržanim pljeskom ispratila ansambl. Daleko je to standing ovations kojima je bio ispraćen Hinkemann, za nekoliko kopalja bolja predstava. Igor Vuk Torbica trebao bi biti vrlo oprezan u daljnim reinterpretacijama klasika, kako ne bi upao u kliše istih, ili sličnih korištenja scenskih dosjetki, svjetlosnih efekata, scenografskih rješenja i glazbenih kulisa, što bi moglo postati zamorno i oduzeti mu primat najkreativnijeg i najlucidnijeg mlađeg kazališnog redatelja na ovim prostorima, koji još uvijek drži.