Bio sam na zagrebačkoj premijeri Svinjara; naprosto je fenomen da su za takav film novac dali i HAVC i HRT

Nakon toga postaje iritantan, ubrzo dosadan i naporan, neduhovit, na momente degutantan, a u konačnici besmislen. Posve mi je, međutim, jasno zašto je Livaković želio snimiti ovakav film. Svinjari su trebali biti kritika našeg društva, u kojemu vladaju poremećeni kriteriji vrijednosti, u kojemu su u prvom planu fenomeni senzacionalizma, medijske manipulacije, turbo folka, sapunica, reality showova, vjenčanja, televizijskih prodaja, selfiea na društvenim mrežama… Ambiciozni redatelj želio se obračunati sa svime time.

Priče nema, likovi nisu dramaturški obrađeni

No, kako to čini, o tome možemo razgovarati. Livaković ima veliki problem što se odrekao dramaturgije i što film nema baš nikakve osnovne priče. U početku vam se čini kako će to biti kritika noveau riche, koja bi mogla biti, možda, zanimljivo srpdanje s, recimo, Todorićima kao pripadnicima nove buržoaske hrvatske klase. No, to se nije desilo. Prije puno godina Krešimir Dolenčić imao je filmski scenarij u kojemu se bavio baš time, Tuđmanovom novom klasom 200 bogatih obitelji, koji su došli iz opanaka, čije su gospođe dojučer prale štenge u njemačkim kućama, a danas našpricane slatkastim parfemima, s umjetnim noktima, iskrivljuju noge na lažnim Manolicama, s fejk Vitonkama u ruci.

Do snimanja nikad nije došlo, jer je Dolenčić ipak bio i ostao zaljubljen u magiju kazališta (znam da je trebala igrati Anja Šovagović), no to bi zasigurno bilo puno zanimljivije vidjeti od ovakve papazjanije, koju je u svoj prvijenac utrpao Livaković. Kod Livakovića postoji lik te mame glavnog junaka, koji nije dramaturški razrađen, a ni redatelj ne zna što bi s njom, pa je Jasna Bilušić nije ni mogla opravdati svojom igrom. Mi, naime, ne znamo je li ona poremećena, alkoholičarka, tabletomanka, ili je bipolarna.

Njenog supruga tumači Vilim Matula. On je vlasnik neke televizije, lik koji također nije razrađen. U jednom ga trenutku oralno zadovoljava tv zvijezda, a u drugom ga kao psa supruga vodi na uzici. Tu je i lik sestre, koju igra Iva Mihalić, koja je pred udajom za tipa koji je biseksualni terorist, a igra ga jedini duhovit u filmu Goran Bogdan, s fudbalerkom. No, tu svako razumijevanje likova, odnosa i priča prestaje, jer ono što slijedi u sat i pol je naprosto neprepričljivo. To je masakr filmske umjetnosti.

Redatelj Livaković nekad je obećavao

Livaković je od prvog dana ulaska u filmski svijet bio jedan mlad, nadobudan, buntovan tip, koji je drugačijim razmišljanjem i prvim uradcima (Pandemija, Harakiri djeca, Igra tucanja, Bitchville, Pink express i Prljavi mali mjehurići) dao naslutiti kako nismo dobili još jednog Sedlara. Obećavao je. Potječe iz obitelji u kojemu mu je otac ugledni kirurg, a majka etablirana glumica i kao sin jedinac imao je , navodno, problema da bude ono što jest i živi kako želi.

Njegova majka Nada Gaćešić Livaković, ikona je hrvatske kinematografije devedesetih. Do tog je razdoblja, izuzmemo li Hetrichove Kapelske kresove u kojima je odigrala glavnu žensku ulogu, uvijek bila samo filmska epizodistica kod Bulajića ili Grlića. No odjednom je počela drmati Hrvatskim društvom filmskih umjetnika, a imala je i dobre veze na HRT-u. Odjednom su je počeli uzimati svi producenti koji su snimali ambiciozne telenovele u privatnoj produkciji, ali i etablirani redatelji poput Matanića ili Hribara.

Počela je dobivati glavne uloge, doduše u posve promašenim filmovima, poput Nausikaje Vicka Ruića i Vrijeme za Oje Kodar. Nije dobro primila kad ju je Vinko Brešan u posljednji tren zamijenio Mirjanom Karanović kao majku branitelja u Svjedocima, a ova napravila vanserijsku ulogu. Između 1990. i 2015. godine. Nada Gačešić odigrala je niz rola u filmovima i serijama (od kojih su dvije bile odlične: uloga mame Slave Raškaj u Matanićevoj Sto minuta Slave te ona u seriji Loza), no već godinama, zapravo, od Kina Lika prije osam godina, na filmu je nema.

Svi muškarci u filmu su kreteni, sve žene su kurve

Mali Livaković sam mi je u intervjuu ,prije nekoliko godina, priznao kako smatra da je njegova mama jedna od najgorih glumica i kako nikad neće igrati u njegovim projektima. I doista, mame nema u Svinjarima. Ali, ima je u drugoj sezoni serije Nemoj nikome reći u ulozi nekakve lude mame, kemičarke, opsjednute time da osvoji Nobelovu nagradu. Livaković u Svinjarima nema nikakav odnos prema svojim likovima. On im se ruga, ne opravdava ih, oni nemaju nikakve životne sočnosti, izgovaraju priglupe replike i uopće ne znaš što, zapravo, rade na platnu.

Izmjenjuju se nekakve jebežljive medicinske sestre, cajke pevaljke, nekakvi teroristi, televizijske šminkerice, neki likovi koji žive na smetlištu i maštaju o Baliju, neke kurve, neki kirurzi, neki klinci na motorima, neke trudnice koje ne rađaju djecu, već iz čijih utroba čupaju bebe lutke (kako pomaknuto!), neke klozet frau, neke kvazi operne dive, čiji slikoni eksplodiraju na sceni HNK-a, neki starci s očitim problemom retardacije, neki glupi policajci, neke babe koje u minskom polju lete u zrak… Svi muškarci u filmu su kreteni. Sve žene su kurve. Ne govori li i to nešto o autorovom svjetonazoru?

Posebno iritira to što u toj svojoj fantazmagoričnoj, isforsiranoj papazjaniji Livaković manipulira jadnicima sa samog ruba društva. Beskućnike, nezaposlene i osobe s mentalnom retardacijom koristi kao glumce i statiste, sprdajući se s njima. To bi trebalo biti smiješno, otkačeno i pomaknuto? Nije, to je neukusno, otužno i nepristojno. Livaković bi htio biti odjednom i istovremeno John Waters i Ken Russell i Gaspar Noe i Pedro Almodovar i Xavier Dolan i Alex de la Iglesia. No, to nije. Jer nije dovoljno talentiran.

Ovakav uradak nije dovoljno camp, ni trash, ni queer

Za svaki pokušaj imitacije ovih beskopromisnih, kontroverznih i velikih filmskih umjetnika nedostaje mu znanja, stila i odnosa spram života. Sprdajući se s cajkama i turbo folk kulturom, Livaković im daje toliko prostora u filmu, da nije ni sam svjestan kako izaziva kontraefekt i zapravo ih veliča. No, kao redatelj samo glumi da je dovoljno hrabar. Želi šokirati radi šoka, provocirati radi provokacije, sprdati se radi sprdnje, a pri tom ne zna zašto to radi. Njegove scene seksa su očajno smiješne i negledljive, koliko su loše režirane. Ako je htio biti toliko avangardan ,otkačen i hrabar, onda je mogao, poput Noea, ići do kraja, pa snimati pravi seksualni odnos pred kamerom.

Scene bizarnog nasilja su smiješne. Scene navodno razvratnog seksanja u separeima, šmrkanja bijelog, tuširanja ružnjikavih tipova sa spolovilom u krupnom planu, ili povraćanja su režirane baš amaterski i toliko odbojno, da jedva čekate da završe. A masakr svinjama na kraju filma, za koji vam se čini kako beskonačno traju te scene klanja jadnih životinja u klaonici, za koje se nadam da će , barem sada kad je film u javnosti reagirati barem Društva za zaštitu životinja, jest degutantan. Ovakav uradak nije ni dovoljno camp, ni dovoljno trash, ni dovoljno queer.

Nema tu ni ‘F’ od filma, ni ‘U’ od umjetnosti. Nema u ovom filmu baš ništa što je osobito vrijedno pozornosti i što bi se moglo pohvaliti, osim fotografije Daniela Ruljančića u nekoliko scena, par montažnih atrakcija i soundtracka, koji je korišten u ponekim scenama. Naprosto je fascinantno kako je Livaković uspio u svoj film dobiti etablirane glumce, poput Jasne Bilušić, Vilima Matule i Gorana Bogdana i tretirati ih na ekranu kao amatere, koji se baš moraju glupirati. A što su sve bili prisiljeni raditi i u kojoj mjeri se kreveljiti pred kamerom Iva Mihalić, Ivana Roščić, Senka Bulić, Ana Maras, Damir Poljičak, Marina Redžepović, Nera Stipičević, Miran Kurspahić, Jadranka Matković i Ljerka Boroša nema ni smisla komentirati. Otužno je.

Livaković očito ne zna kako ispričati priču

Ako Livaković misli da je beskompromisan i hrabar filmski autor, na ovim prostorima u zabludi je. Mnogo su avangardniji i hrabriji u hrvatskoj kinematografiji bili Tomislav Radić s Živom istinom i Timonom, Rajko Grlić s Kud puklo da puklo, Lordan Zafranović u svojim osporavanim, ali gledanim filmovima Muke po Mati i Okupacija u 26 slika, Goran Rušinović s Mondo Bobom, čak i Marasović s The show must go on. No, svi oni imali su nešto što Livaković očito ne zna: kako ispričati priču.

Naprosto je fenomen da je za ovakav film u konačnici pljunuo lovu i HAVC i HRT. I baš me zanima kako će, nakon prijama u kinima za koji mi je teško procijeniti hoće li se brojati u stotinama, ili tisućama gledatelja, film prihvatiti prosječna obitelj, koja će ga već za par mjeseci moći pogledati u prime timeu nedjeljom na javnoj televiziji. Livaković je nakon ovog filma snimio dvije sezone sitcoma Nemoj nikome reći, u kojemu se sprda s školskim sistemom i bavi pripadnicima nove razmažene teen generacije.

U prvoj sezoni malo uspjelije, u drugoj posve promašeno, reciklirajući stalno iste fore i plitka redateljska rješenja, koja ubrzo postaju dosadna i samima sebi svrha. Navodno je trenutno u pripremama drugog dugometražnog igranog filma i baš me zanima da li je ovaj enfant terrible išta naučio na vlastitim greškama, ili će i dalje inzistirati na vlastitoj genijalnosti i ogromnom egu, zbog kojeg su mu , navodno, okrenuli leđa mnogi bivši suradnici, ali i glumci.

Već sama činjenica što se većina ekipe s kojom je radio Svinjare nije željela pokloniti na premijeri, čak su neki etabliraniji pobjegli iz dvorane, dovoljno govori o tome koliko se srame ovog neuspjelog uratka. Sprdajući se sa svime i svačime u našem društvu, Livaković je nesvjesno filmski ispričao priču i o sebi. Da, svi su svinjari, po Livakoviću. Ali, ako ovaj ambiciozan i drčan redatelj, danas u 35-oj godini misli, misli da se neokaljano i elegantno, u rukavicama, može distancirati od ovakvog filma, u velikoj je zabludi.