Nekad je nužno odabrati stranu

Bio sam u Beogradu i Novom Sadu na Festivalu pomirenja. Odlazeći, pitao sam se: Hoćemo li ikad više govoriti istim jezikom?

Markovina donosi reportažu iz Beograda i Novog Sada gdje je nastupio na tribini povjesničara

Novi Sad je ove godine Europska prijestolnica kulture i sve se odvija u sklopu programa Tvrđava mira. Program koji je odlično složen u četiri cjeline posvećen je svladavanju naslijeđenih trauma i izgradnji budućnosti

Dok se starom kaštelanskom cestom vozim prema splitskom aerodromu na let za Beograd i s Novim Sadom kao krajnjim odredištem, prolazim kraj ostataka splitske industrije i jednog svijeta koji smo brutalno pregazili i ostavili iza sebe. U ovom turističkom se za sada odlično snalazimo, ali s istim ishodom, daljnje devastacije prostora i nekakvog mediteranskog načina življenja.

Let za Beograd je pun ljudi. Najviše je turista, ali ima nešto i Splićana i Beograđana s obiteljskim vezama ovdje. Kao i svaki put kad se avion digne iznad Splita, svi oni koji sjede kraj prozora počnu ispuštati uzdahe oduševljenja, kad vide Čiovo, Trogir, Kaštelanski zaljev i Split na dlanu.

Letimo potom na Imotski, pa preko Mostara i Sarajeva do Beograda.

Beograd je živ, kaotičan, moćan

Za razliku od splitskog aerodroma, koji je dograđen i obnovljen u modernističkom mediteranskom stilu, na svu sreću bez modela javno-privatnog partnerstva, beogradski Nikola Tesla je u višegodišnjoj dogradnji, po sličnom modelu kao zagrebačka zračna luka, ali je neusporedivo življi od nje.

Taksisti, oni najbliži, odbijaju voziti po dogovorenoj cijeni od 2200 dinara do grada i traže gotovo duplo veći iznos, sve pod krinkom poskupljenja goriva. Beograd je, kao i uvijek, živ, kaotičan, moćan i pun grafita u slavu Ratka Mladića, koje je nemoguće ne primijetiti.

Ono što tom gradu napravi ljeto jeste da se čitav Beograd preseli na ulice i da se kaos nekako smiri jer su svi željni odmora.

Tribina s gomilom drugih povjesničara

Ovdje sam jer putujem u Novi Sad na Festival pomirenja, odnosno na tribinu povjesničara nazvanu “Između zajedničke istorije i konfliktnih identiteta” u sklopu festivala, na kojoj govorim uz Dubravku Stojanović, Milivoja Bešlina, Adnana Prekića i Ružu Fotiadis. Na festivalu su i Srećko Horvat, Dejan Jović, Siniša Malešević, brojni profesori iz Europe, ljudi iz Inicijative mladih za ljudska prava, zatim s beogradskog Instituta za filozofiju i društvenu teoriju i novosadskog Filozofskog fakulteta.

Novi Sad je ove godine Europska prijestolnica kulture i sve se odvija u sklopu programa “Tvrđava mira”. Program koji je odlično složen u četiri cjeline (rekvijem, eutopija, bunt i golubica) posvećen je svladavanju naslijeđenih trauma i izgradnji budućnosti. Ili kako to u uvodnom dijelu piše: “Novi Sad, kao Evropska prestolnica kulture, poziva nas da zajedno kritički promislimo o uzrocima i posledicama ratnih sukoba i krenemo u potragu za kulturom mira kroz teoriju i društveno angažovanu umetnost.

Takvo promišljanje upućuje nas na suočavanje sa prošlošću, nov odnos prema kulturi sećanja, odavanje počasti žrtvama ratova u svetu, Evropi i na Zapadnom Balkanu. Kroz izložbe, performanse, predstave, mjuzikl, koncerte i filmske projekcije negujemo kulturu sećanja, istražujemo različite koncepte mira, zajedništva i umetničkog bunta, i promovišemo antifašističke ideje. I sve vreme razgovaramo!”

‘Kao u nekom drugom vremenu i prostoru’

Prije Festivala pomirenja, dio programa beogradskog Krokodila, s Borisom Budenom i Borisom Dežulovićem također se održao u Novom Sadu i sve je izgledalo i izgleda kao da se odvija u nekom drugom vremenu i prostoru. Tome je pridonijela spektakularna izvedba devet Beethovenovih simfonija od strane dortmundske i beogradske filharmonije. Svirali su i mostarski Zoster te kultni Obojeni program.

Jedini trag društvenih podjela uočava se u vidnom izostanku nekih od najbitnijih novosadskih figura iz kulture. Nevjerovatno je, na primjer, da niti u jednom programu nema kultnog redatelja Želimira Žilnika, što je pouzdan znak da nam je karakter sudbina.

Kako se na sve skupa nastavlja ovogodišnji Festival EXIT, čovjek ima dojam da vojvođanska prijestolnica živi neku svoju renesansu. Na sve to, u izlozima knjižara pojavila se biografska knjiga Ivana Ivačkovića posvećena Đorđu Balaševiću, prva tog tipa, pod naslovom “Panonski admiral”.

Svi apsurdi Vučićeve vlasti u željeznici

Smješteni smo u hotelu Central, s pogledom na novosadsku Sinagogu, jednu od najvećih i najljepših na ovim prostorima, koja je preživjela Holokaust, što dobar dio novosadskih Židova nije. Stoga je posebno tužno šetati Dunavskim kejom i proći kraj spomenika obiteljima umorenima u Dunavu, na jednom od najljepših mjesta u gradu i s pogledom na Petrovaradinsku tvrđavu. Kao da je ljepota neodvojiva od zločina.

Za razliku od Rijeke koja nije imala sreće, jer je pandemija nastupila odmah nakon spektakularnog otvaranja, pa se kasnije sve skupa raspalo i rasplinulo – ali su na koncu ostale odlične nove zgrade Povijesnog muzeja i onog Moderne i suvremene umjetnosti – u Novom Sadu program se odvija neometano i čovjek ima dojam da je čitav svijet u Vojvodini, što se vidi i po živosti na ulicama, od jutra pa sve do kasne večeri.

Između Beograda i Novog Sada čitav dan prometuju vlakovi, među kojima se posebno ističe brzi vlak “Soko”, koji predstavlja jedan od ključnih propagandnih uspjeha Vučićeve vlasti, a vozi samo 36 minuta. Čime su ova dva grada spojena gotovo kao da su dio iste aglomeracije. Svi apsurdi Vučićeve vlasti mogu se vidjeti baš u odnosu prema željeznici, jer dok kolodvor više ne postoji, vlakovi kreću s Prokopa, stanice koja se službeno zove ‘Beograd-centar’ i doista jeste u širem centru, bez obzira na to što Beograđani iz centra grada to negiraju.

Hoćemo li ikad više govoriti istim jezikom

Ali, sve skupa nadrealno izgleda, jer putnika dočeka ogromna i prazna betonska površina u neposrednoj blizini Muzeja Jugoslavije, nekadašnje Kuće cvijeća’ iz koje vire željezne armature, da bi u momentu kad se spusti pod zemlju, čovjek ušao u modernu podzemnu željezničku stanicu, koja izgleda posve nevjerojatno u odnosu na prizor gore.

S Beogradom se opraštam uz ljetnu neveru i uz razgovorljivog taksistu, koji dok prolazimo kraj fascinantne zgrade SIV-a, nekadašnje Palate federacije, a danas Srbije, evidentno pokušava izvući nešto iz zajedničke prošlosti, čineći to neuspješno. No, zato je puno uspješniji u glorificiranju Putina i bijesu prema SAD-u.

Na kraju pak, tužnim izrazom lica kaže da je on iz Daruvara koji je divan grad, ali eto došao je rat pa je morao otići u Beograd. A ja sam otišao s pitanjem u glavi hoćemo li ikad više govoriti istim jezikom. Ne, formalno, jer s njim i govorimo, nego tako da se razumijemo bez bijesa i loših sjećanja.