Portal za društvena i kulturna pitanja. I svijet koji dolazi.

Kultura

Bio sam u La Scali, na kocertu maestra Gergijeva koji su kritičari opisali kao ‘čudo u Milanu’

Priča o jednom od najvećih dirigenata današnjice, Valeriju Gergijevu koji je zbog politike postao polemičan

FOTO: PIXSELL

Na kraju četvrtog stavka Šeste simfonije ruskog skladatelja Pjotra Iliča Čajkovskog, jedne od najvirtuoznijih skladbi ozbiljne glazbe ikada napisane, zvukovi violončela postupno su se stišavali te pretvarali u nestvarnu tišinu, što je po zamisli kompozitora predstavljalo znak umiranja i nestanka. Britanski književnik, pjesnik, publicist T. S. Eliot svojedobno je zapisao da upravo na taj način svijet nestaje: ne u eksploziji, već u tihom odumiranju. Samo devet dana nakon premijerne izvedbe, Pjotr Iljič Čajkovski je preminuo, a dramatična interpretacija takozvane Patetične simfonije u izvedbi ruskog dirigenta svjetskog glasa Valerija Gergijeva te filharmonije milanske Scale, pretvorila se, kako su kasnije zapisali kritičari, u pravo glazbeno “čudo u Milanu” koje je “publiku u Scali ostavilo doslovno bez daha”.

Gergijev je za 46-minutnog glazbenog vatrometa, budući da nije stajao za pultom, već se spustio tik ispred orkestra, cijelo vrijeme lepršavo plesao ili pak odlučnim stilom vodio orkestar, pri čemu su njegove ruke drhturile samo na njemu svojstven način. Nakon što je na kraju cijela Scala utonula u dugu, apsolutnu tišinu, uslijedila je erupcija oduševljenja vrlo stroge i krajnje probirljive milanske publike. No, jednako tako, ako ne čak i više, Gergijev je svojim dirigentskim umijećem opčinio i cijeli simfonijski orkestar. Rijetko se događa da orkestar nagradi dirigenta s toliko strasti i emocija kako što su Gergijeva podarili milanski glazbenici. Najprije su gudalima udarali po stalcima za note, potom su uzdignutih ruku počeli pljeskati, udarati nogama o pod te poklicima pozdravljati Gergijeva.

Scena koja se rijetko viđa pogotovo kad je riječ o tako iznimno iskusnim i vrhunskim glazbenicima koji su muzicirali s najvećim dirigentima svijeta. Na taj način, objašnjavali su kasnije, zahvalili su Gergijevu što je iz njih izvukao ono najbolje, što je pronašao nijanse koje nitko drugi prije njega nije uočio. U tim trenucima nitko nije znao niti je primijetio da Gergijev ima problema s rukom. Prije početka koncerta požalio se u najužem krugu prijatelja na bolove u ruci koji su, nema sumnje, posljedica njegove hiperaktivnosti. Nije krio zabrinutost jer je nedavno zbog bolova u ramenu operiran i čuveni dirigent Zubin Mehta koji je zbog toga već tri mjeseca odsutan sa scene.

Godišnje održi preko 200 koncerata i po tomu je rekorder

Premda Gergijev tvrdi kako ga ubitačan tempo rada ne iscprljuje, u Milanu smo se mogli uvjeriti u suprotno. Prije koncerta izgledao je odmorno i svježe, no po završetku nastupa, doimao se vrlo iscrpljeno i umorno, a već drugo jutro čekao ga je put u Njemačku. Koncert u Scali još je jednom potvrdio svu genijalnost 64-godišnjeg Valerija Gergijeva koji je, ne samo po glazbenom umijeću, ličnost broj jedan u svijetu klasične glazbe. Gergijeva je 2010. portal za klasičnu glazbu Bachtrack, nazvao “najatraktivnijim dirigentom na svijetu”. Većina kritičara ističe kako Gergijev svojim muzičkim autoritetom kreira svjetske glazbene trendove, a zbog njegova razumijevanja i poznavanja klasične muzike, drže ga najboljim dirigentom današnjice. Nazivaju ga i “majstorom masovne hipnoze”. Zbog svega toga Gergijev je ujedno i najtraženiji i najzaposleniji glazbenik na svijetu.

Posljednjih dvadesetak godina u prosjeku ima između 220 do 280 nastupa u Rusiji i širom svijeta, a to je rekord koji je nedostižan drugim umjetnicima. To je i jedan od razloga zašto ga prati glas da uvijek kasni. U Milanu je Gergijev još jednom potvrdio tu famu. Došao je, naime, pred milansku Scalu u 19.51, dakle samo devet minuta prije početka koncerta. Razlog: u hotelu Hayat dogovarao je s Čedomirom Komljenovićem dva nova zajednička umjetnička projekta.

Njih dvojica već godinama prijateljuju, a Gergijev je jedan od utemeljitelja festivala St. Moritz Art Masters koji Komljenović već 10 godina organizira u Švicarskoj. Gergijev je doslovce iskočio iz Komljenovićeva automobila te trčeći uletio u Scalu, praćen dvojicom pomoćnika, koji su mu nosili odijelo i note. Unatoč žurbe, koncert je počeo sa zakašnjenjem većim od deset minuta, što u Scali, dakako, ne bi nikome tolerirali. Osim Gergijevu.

Godišnje zarađuje više od 16 milijuna dolara

Osim što je najbolji i najtraženiji, Gergijev je i najbolje plaćeni interpretator klasične glazbe na svijetu. Rusko ministarstvo kulture, koje svake godine objavljuje plaće najistaknutijih kulturnih ličnosti i članova njihovih obitelji u državnim kazalištima, muzejima, orkestrima, u izvješću za 2016. objavilo je da je Valerij Gergijev zaradio kao direktor Marijanskog teatra u Sankt Peterburgu 2,7 milijuna dolara. Prema ruskom izdanju Forbesa, Valerij Gergijev u prosjeku zarađuje oko 16, 5 milijuna dolara godišnje. Maestro Gergijev, kako je objavilo rusko Ministarstvo kulture, posjedovao je 2016. dva automobila, tri parcele, najveća od njih je veličine 29.215 četvornih metara te šest apartmana, svaki prosječne veličine od 200 četvornih metara. Po koncertu dobiva najmanje nekoliko desetaka tisuća dolara honorara.

Nedavno je produžio za četiri godine nastavak suradnje s minhenskom filharmonijom, a kuloari bruje da je samo za potpis ugovora dobio 4 milijuna dolara. Svi nastupi su mu, dakako, još i posebno honorirani. Gergijev međutim tvrdi kako mu je novac najmanje važan. “Dok radim i nastupam o novcu uopće ne razmišljam niti mi je on glavni motiv za rad. Naprosto, želim promovirati klasičnu glazbu na što više mjesta i pred što više ljudi. Želim da klasična glazba neprestano niže uspjehe, a to se može samo ako puno radite na tomu. Zbog toga me dirigiranje ne zamara, niti primjećujem da sam preopterećen, može se samo reći da sam donekle zauzet čovjek. I, što je najvažnije, putovanja me ne umaraju pa lako izdržavam napore. Ako se na nešto mogu žaliti to su onda poslovi s kojima se moram baviti, a nemaju veze s muzikom”.

U repertoar uvijek stavlja bar jednu skladbu nekog Rusa

Gergijev je, suglasni su svi, i briljantan menadžer. Već godinama je generalni direktor i umjetnički ravnatelj Marijanskog teatra u Sankt Petersburgu, a od 2015. šef je dirigenta Minhenske filharmonije. Prije toga istu je funkciju obavljao u Londonskoj i Rotterdamskoj filharmoniji, a glavni je gost dirigent u Metropolitan operi u New Yorku. Do sada je nastupio u više od 50 zemlja svijeta. Uz sve to Gergijev još stigne voditi Moskovski uskršnji festival, zatim festivale “Zvijezde bijelih noći”, “Novi horizonti” i “Suvremeni pijanisti” u Sankt Petersburgu, festival “Mstislav Rostropovič” u Samari, “Klasika na Crvenom moru” u Eilatu u Izraelu te “Festival Gergijeva” u Rotterdamu.

Otkada je 1996. Gergijev došao na čelo Marijinskog teatra, tamo su sagrađene dvije nove koncertne dvorane i veliki kazališni kompleks Marijinski 2. To čudo moderne arhitekture gradilo se deset godina i stajalo je oko 700 milijuna dolara. Tako golem novac mogao je prikupiti samo tako utjecajan umjetnik i spretan biznismen kao što je Gergijev. Marijanski teatar koji ima nekoliko opernih i baletnih ansambala te filharmonijskih orkestara godišnje samo od prodaje ulaznica uprihodi najmanje 30 milijuna eura. Pod rukom Valerija Gergijeva Marijanski teatar izrastao je u jednu od najuglednijih glazbenih institucija na svijetu.

Uz sve to maestra Gergijeva također drže najvećim promotorom i ambasadorom ruske klasične glazbe i kulture. Nema niti jednog koncerta u Rusiji ili inozemstvu na kojemu dirigira Gergijev, a da se na repertoaru ne nalazi barem jedno djelo slavnih ruskih skladatelja, Mihaila Glinke, Pjotr Iljiča Čajkovskog, Aleksandera Borodina, Nikolai Rimski-Korsakova, Sergeja Prokofieva, Dmitrija Šostakovića, Igora Stravinskog ili Rodiona Ščedrina.

Uz obožavatelje, Gergijev zbog politike ima i osporavatelje

Tako je bilo i u Milanu. U prvom dijelu Gergijev je dirigirao Koncertom za klavir i orkestar broj 2 Johannesa Brahmsa, a potom je izvedena i Šesta Simfonija Iljiča Čajkovskog. I upravo je u tumačenju ruske muzike Gergijev nenadmašan. Kritičari već godinama tvrde da Valerij Gergijev svojom golemom energijom svjetske glazbene trendove oblikuje upravo prema ruskim standardima. Zahvaljujući njemu svijet je upoznao sva najveća djela ruske glazbene kulture, a Gergijev kaže kako želi pomoći slušateljima da upoznaju i zavole dušu ruske glazbe. Ta promocija ruske kulture donijela mu je kod kuće cijeli niz priznanja, među ostalim proglašen je Narodnim umjetnikom Rusije, Ukrajine i Sjeverne Osetija, peterostruki je dobitnik nagrade Golden Mask Theater te Heroj rada Ruske federacije.

Valerij Gergijev zarana je pokazao svoj talent. Sa samo 23 godine pobijedio je na dirigentskom natjecanju “Herbert von Karajan” u Berlinu, a kao studenta orkestralnog dirigiranja na Lenjingradskom državnom konzervatoriju pozvali su ga u tamošnji teatar Kirov, kako se Marijanski teatar zvao u doba SSSR-a. S 35 godina izabran je za umjetničkog direktora Marijanskog teatra kojeg je vodio kroz turbulentne godine propasti Sovjetskog Saveza, promjene režima devedesetih godina, teških gospodarskih prilika te oporavka od početka 2000-ih. No, ne ide baš sve u karijeri Gergijeva tako glatko kako se na prvi pogled čini.

Božanski status u Rusiji navukao mu je na vrat brojne brojne protivnike i oponente. Zapadni mediji i političari, ponajviše američki, najviše mu zamjeraju bliske, prijateljske odnose s predsjednikom Vladimirom Putinom. Zbog toga se više puta našao na njihovoj meti. Prvi put su ga žestoko napali jer je, nakon što su ruske trupe ušle Gruziju i Južnu Osetiju, održao koncert pred ruskim vojnicima i tamošnjim stanovništvom. Uz to je još optužio gruzijsku vladu da je kriva za masakr u Osetiji te da je tako izazvala sukob s Rusijom. Potom su ga javno osudili jer je dao potporu Putinu u predizbornoj kampanji. No, prava lavina optužbi obrušila se na njega nakon što je u ruskom parlamentu Dumi donesen zakon koji je na Zapadu ocijenjen kao antigay i antidemokratski. Zapadni mediji i javnost žestoko su ga napali, bilo je čak javnih protesta pred neke njegove nastupe u Londonu i Metropoliten operi u New Yorku, a bilo je i zahtjeva da mu se zabrani nastup u SAD-u.

Problemi zbog prijateljstva s predsjednikom Putinom

Svaki novi sukob u koji je upletena Rusija, poput vojnog osvajanja Krima ili rata u Siriji, ali i proširivanja sankcija protiv Moskve, uvijek iznova potiče rasprave o bliskosti Valerija Gergijeva i režima u Moskvi. Ugledni tjednik The New Yorkeru, nazvao ga je “istaknutim zagovornikom sadašnjeg ruskog režima”, u New York Timesu su ga optužili da je instrument državne propagande, a Financial Times opisao ga je kao legendarnog, ali i kontroverznog umjetnika. U posljednje doba zapadni mediji prozvali su ga tajnim ruskim oružjem pomoću kojega Putin probija sankcije protiv Rusije. Nema sumnje da Gergijev kroz glazbu na najefikasniji način gradi pozitivan image Rusije te da on svojom osobnošću, utjecajem i izvanrednim umijećem, na najbolji način prezentira kulturu svoje zemlje.

U to mogli smo se uvjeriti u Milanu gdje nakon koncerta nitko nije postavio pitanje politike Kremlja ili ideološke orijentacije Gergijeva, jer je sve bilo usredotočeno na genijalnu muziku Čajkovskog i rusku umjetnost. Problemi Gergijeva proizlaze iz činjenice da nikada nije krio svoju bliskost s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, ali da je više puta javno komentirao političke događaje. Također ima problema, kao i mnogi umjetnici u toj zemlji, zbog krajnje delikatnog odnosa kulture i autoritarne vlasti u Kremlju. Nakon svega što mu se događalo, i još ga uvijek prati, razumljivo je što Gergijev više ne želi progovoriti niti riječi o politici. Čim se za razgovora pokušava postaviti pitanje o njegovom političkim stajalištima, Gergijev zaključuje kako nije političar i odmah traži drugo pitanje. No ipak će, premda nevoljko, objasniti.

Putin bolje razumije važnost kulture od drugih političara

“Kad si na čelu tako važne kulturne institucije kao što je Marijinski teatar tada moraš održavati kontakte i veze s gradonačelnicima, ministrima, šefom države… Premda na Zapadu tvrde da je to bavljenje politikom, to nije istina, to nije politika, to je posao. Muzeji, operne kuće ili velike galerije u Rusiji u vlasništvu su države i zbog toga direktori i umjetnički voditelji, da bi uspješno obavljali svoj posao, moraju kontaktirati s državnim dužnosnicima. Ako to netko naziva bavljenje politikom, što ja tu mogu, ja samo zastupam i branim interese mog Marijinskog teatra.”

Gergijev također kaže kako je s Putinom lakše razgovarati o problemima teatra nego s nekim drugim političarima. “Za razliku od mnogih drugih političara, Putin bolje razumije važnost Marijinskog teatra i njegov značaj za kulturu Rusije. Stoga je spreman, u granicama svojih mogućnosti, uvijek pomoći. I to je sve, to je moja politika, i u tomu se iscrpljuje moj interes za politiku”.