Dorothy je bila prva afroamerička učenica dotad bijele srednje škole u gradu Charlotte u Sjevernoj Karolini. Kad su je tog dana dočekali rasističkim povicima, nije se pokolebala, nastavila je hodati prema školi i otišla na nastavu. Nasilje, nažalost, nije prestalo s vremenom. Otac ju je ubrzo morao ispisati iz škole. Ta je fotografija svijetu još jednom demonstrirala dubinu američkog rasizma. Njezin autor, Martin Douglas, kasnije je dobio nagradu za fotografiju godine.
Pokret za građanska prava već je bio u tijeku. Još krajem 1955. godine u Montgomeryju u Alabami, Rosa Parks odbila je ustupiti svoje mjesto bijelcu u autobusu. Uslijedio je veliki jednogodišnji bojkot u kojem se istaknuo dvadeset šestogodišnji propovjednik Martin Luther King Jr. U jednom trenutku na njegov je dom bačena bomba, ali prosvjed je bio uspješan – dokinuta je rasna segregacija u tamošnjim gradskim autobusima. Jedna od velikih ranih pobjeda Pokreta.
“Svi ostali davali su svoj udio. Bilo je vrijeme da ja dam svoj.”
Bio je to samo jedan u nizu važnih događaja u SAD-u druge polovice pedesetih. Baldwin je 1957. godine već gotovo desetljeće živio u inozemstvu. Imao je trideset četiri godine, afirmirao se kao pisac i intelektualac; u prethodnih pet godina objavio je tri važne knjige. Međutim, kad je vidio prkosno lice i visoko podignutu glavu mlade Dorothy, postaje mu jasno da je vrijeme za povratak doma: “Svi ostali davali su svoj udio. Bilo je vrijeme da ja dam svoj”.
U prvom od svojih povrataka u zemlju Baldwin putuje južnim državama SAD-a i upoznaje središnje osobe Pokreta za građanska prava, Martina Luthera Kinga i Malcolma X. Označava to novu fazu njegova aktivizma. Ono što je dotad radio pisanjem, počinje se snažnije reflektirati u njegovu javnom angažmanu.
Bila bi velika greška svesti ga samo na to, ali kad se govorilo o “afroameričkom iskustvu”, o značenju toga što znači biti crnac u Americi dvadesetog stoljeća, James Baldwin bio je među istaknutijim pojedincima koji su elokventno i kritički sagledavali problematiku. Ne čudi stoga da njegova riječ i danas ponovno snažno rezonira. Rasistički motivirani zločini iz mržnje – poput ovoga koji se dogodio u subotu u američkom gradu Buffalo – pokazuju da je Baldwinova riječ i dalje nasušno potrebna.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Odrastao u Harlemu kao sin svjetovnog propovjednika
Kao sin nepoznatog oca, James Arthur Jones rodio se 1924. godine u njujorškom Harlemu. Tri godine kasnije njegova majka udaje se za Davida Baldwina, radnika u tvornici i svjetovnog propovjednika. Jamesova majka rađa još osmero djece, a obitelj živi u siromaštvu. James izrasta u inteligentnog dječaka koji velik dio slobodnog vremena provodi u knjižnici; tu su postavljeni temelji buduće karijere.
Drugi važan utjecaj je vjera. “Praktički, bio sam rođen u crkvi”, komentirao je jednom. Crkva je bila alternativa opijatima, seksualnim iskušenjima i nasilju geta. Osim toga, tu je i izravni uzor strogog i religioznog očuha Davida. Ipak, sa sedamnaest godina budući pisac održava svoju posljednju ministrantsku propovijed; godinu dana kasnije očuh umire. Kako navodi više od četrdeset godina kasnije, to je bio trenutak kad je odlučio biti pisac.
Prvih godina objavljuje samo kritike drugih knjiga. No imao je razloga za optimizam. Jednog dana pokucao je na vrata drugog afroameričkog pisca, Richarda Wrighta, koji je ostao impresioniran mladim Baldwinom. Nekoliko godina kasnije Wright mu pomaže osigurati stipendiju. Tako se 1948. godine Baldwin oprašta od obitelji i s nešto preostalog novca (tadašnjih četrdeset dolara) seli u Pariz. Imao je dvadeset četiri godine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nije znao riječ francuskoga jezika kad je stigao u Pariz
Nije znao riječ francuskoga, ali imao je osjećaj da mora pobjeći iz SAD-a: “Znao sam što znači biti bijelac, a što znači biti crnčuga [nigger], i znao sam što će mi se dogoditi. Nisam još dugo mogao imati sreće. Završio bih u zatvoru, ubio bih ili bio ubijen.” Iskustva crnaca u Parizu generalno su bilo mnogo pozitivnija od onih s druge strane oceana.
U Parizu tih godina mnogi su talentirani američki umjetnici pronašli zdravije okruženje; bili su cijenjeni kao umjetnici, osobito jazz glazbenici. Imala je i Francuska svoje rasne predrasude, ali primarna su meta bili Alžirci. Oni su bili Les Misérables, pisao je Baldwin. Prvih je godina gotovo bez ikakvih prihoda; posuđuje i živi na rubu, ali dobro upoznaje kulturnu scenu i noćni život; iskorištava i veću seksualnu slobodu prijestolnice na Seini.
Povremeno ima osjećaj da ljenčari, da se polako upropaštava, ali ne prestaje pisati. Godine 1952. godine u SAD-u je prihvaćen rukopis romana na kojem je radio desetak godina. Pojavljuje se sljedeće godine pod nazivom Go Tell It On the Mountain (godine 1982. pod nazivom Idi i reci to na gori objavljen je hrvatski prijevod Nade Vučinić). Danas je taj naslov na svakom popisu najboljih američkih djela dvadesetog stoljeća.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Neobično snažna dimenzija religioznosti u romanu
Baldwin u njemu razmatra rasno, socijalno – ili ako hoćete – klasno pitanje Amerike s početka prošlog stoljeća, iako iz današnje perspektive roman ima neobično snažnu dimenziju religioznosti i doima se kao kritika paralizirajuće religije koja guši, sveprisutnog boga koji motri svaki korak. I sam naslov proizlazi iz afroameričke duhovne pjesme: Go tell it on the mountain / Over the hills and everywhere / Go tell it on the mountain / That Jesus Christ is born.
Utjecaj vjerskog i religijskog osjeti se na svim razinama: radnja se dobrim dijelom odvija u protestantskoj crkvi pentekostalnog pokreta, likovi su često definirani svojim odnosom prema bogu, a religijske reference izravno ili posredno ugrađene su u strukturu teksta. Osim što evocira pojedine biblijske priče, Baldwin se knjigom inspirira i na razini stila, sintakse i ritma rečenica.
Značajan su aspekt romana pitanja odrastanja, ulaska u svijet grijeha (seksualnosti) i suočavanja s krivnjom koja iz toga proizlazi, kao i suočavanje s očekivanjem drugih. Inspirirana epizodama iz stvarnog piščeva života, radnja je smještena u Harlem 1935. godine i prati otprilike dvadeset četiri sata u životu inteligentnog dječaka Johna Grimesa (njegov četrnaesti rođendan), ali posredovano poviješću članova njegove obitelji, zahvaća i prethodno stoljeće.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U tekstu je moguće je izdvojiti tri ključne opreke. Prva se bavi odnosom oca i sina. Tu je temeljna referentna točka prijekorni, ograničavajući glas oca Gabriela koji ga ne prihvaća, oca koji “inzistira na pospremanju vlastite kuće” i svojoj obitelji nameće stroge etičke kriterije, ne libeći se pritom fizički nametnuti svoj autoritet. No i njegovo djelovanje u dobroj je mjeri obilježeno osjećajem krivnje zbog događaja iz mladosti, prije nego se “preobratio u Gospodinu”.
Vjerska ekstaza koja ga suočava s temeljnim strahovima i sumnjama
Sljedeću os čini odnos svetog i profanog: s jedne strane, kao što je već spomenuto, u životu Baldwinovih protagonista vjera se manifestira konstantnom prijetnjom od božje osude, ograničavanjem i susprezanjem od grijeha; no s druge strane, u crkvi se afirmiraju lokalno zajedništvo i identitet, a vjera čuva nadu da će sva njihova patnja u konačnici dobiti smisao.
Treća opreka nastaje iz odnosa bijelog i crnog čovjeka u Americi, njihove zajedničke, ali suprotstavljene povijesti na koju se naslanjaju i antagonizmi iz romana. Obilježen traumatičnim iskustvom, Johnov otac inzistira da bijelom čovjeku ne treba vjerovati; njegova poruka posebno rezonira kod drugog sina Roya koji se upušta u obračune s bijelim dečkima. No to se Johnu ne čini kao ikakvo rješenje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Središnji i najveći dio romana donosi širi kontekst Johnove obitelji: njegovi majka, otac i tetka s američkog juga stižu na sjever, u „obećane zemlje“, ali svijet koji tamo pronalaze nije onaj u kojem mogu realizirati svoju slobodu kao ravnopravni ljudi. Vrhunac je romana svakako zadnji dio kad John usred molitve u crkvi pada na pod i doživljava vjersku ekstazu koja će ga suočiti s temeljnim njegovim strahovima i sumnjama.
“Spreman sam, našao sam put.”
Nakon čitave noći koju provodi u transu, zajednica slavi njegov doživljaj, ali otac koji je u mladosti i sam prošao nešto slično ostaje sumnjičav. Johnovo halucinantno iskustvo značenjski je izuzetno ambivalentno i višeznačno, međutim, jedno je sigurno: glas koji je čuo te noći poručio mu je da izađe u svijet, da prosuđuje za sebe. Tako roman i završava njegovim rečenicom: “Spreman sam, našao sam put”.
Onovremena kritika knjigu je popratila uglavnom solidnim kritikama uz pojedine slučajeve nerazumijevanja, ali tek će naknadna čitanja razviti bolje razumijevanje stvarnih autorovih dosega u ovom tekstu, danas klasiku američke i svjetske književnosti. U financijskom smislu, nije se previše toga promijenilo u životu autora; kad je vratio sve dugove ubrzo se ponovno našao u nezgodnoj situaciji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Međutim, uspostavio je distinktivan autorski glas i s velikim uspjehom nastavlja pisati. Uslijedili su zbirka eseja Notes of a Native Son (1955) i roman Giovanni’s Room (1956) u kojem razmatra tada kontroverznu temu homoseksualnosti, što će odbiti izdavača njegovog prethodnog romana. Objavom spomenute zbirke Baldwin na jednom mjestu okuplja dotad ključne eseje na teme rasnog i književnog identiteta Afroamerikanaca, čime najavljuje ulogu koju će preuzeti 1960-ih.
Poziva na obostrano prihvaćenje odgovornosti za svijet koji dolazi
U jednom od ključnih eseja 1960-ih, kasnije dijelu knjige The Fire Next Time, Baldwin piše: “Bio sam ledeno odlučan — odlučniji nego sam bio svjestan — da se nikad neću pomiriti s getom, ali ću radije umrijeti i otići u Pakao prije nego dopustim bilo kojem bijelom čovjeku da pljune na mene, prije nego prihvatim svoje ‘mjesto’ u ovoj republici.”
U pokretu za građanska prava tih će godina postati ključni posrednik s bijelom publikom. Putuje zemljom, održava predavanja na fakultetima i pojavljuje se u televizijskim emisijama. Svojim nastupom ponekad podsjeća na propovjednika, povezuje ispovjedni i kritički diskurs; zna biti izuzetno oštar, ali uvijek poziva na međurasni dijalog i obostrano prihvaćanje odgovornosti za svijet koji dolazi.
Ništa od toga neće biti jednostavno i lako, upozorava Baldwin: “Potrebna je velika duhovna otpornost da ne mrziš mrzitelja koji ti pritišće nogu o vrat, i još veće čudo percepcije i milosrđa da ne učiš svoje dijete mržnji.” Nakon tragedije s Georgeom Floydom – kojeg je policajac Derek Chauvin devet minuta polagano gušio – ta rečenica dobila je posve novo, konkretno značenje.
FBI otvara dosje o njegovim aktivnostima
Sudjeluje Baldwin i u Maršu na Washington (1963) gdje Luther King održava slavni govor, a iste godine pisac se pojavljuje na naslovnici časopisa Time. Međutim, postoji i druga strana povratka u domovinu.
FBI vodi opširan dosje o njegovu djelovanju pa do ranih sedamdesetih prikupljaju više od 1700 stranica. Nije Baldwin u ovom izoliran; praksa praćenja reformski i kritički nastrojenih pojedinaca tih je godina posebno raširena.
Baldwin im je problematičan iz više razloga, jedan je dakako njegov angažman u borbi za crnačka prava, poslije i poznanstvo s pripadnicima Crnih pantera. Nadalje, u jednom od najopasnijih razdoblja Hladnog rata, Baldwina se povezuje i s komunističkim grupama u zemlji. Recimo, zabilježena je njegova izjava da se nikad nije bojao Rusije, Kube ili Kine, ali je zato prestravljen Amerike.
Označen kao pojedinac potencijalno opasan po nacionalnu sigurnost
Kao treći Baldwinov veliki grijeh označena je njegova (homo)seksualnost. Direktor FBI-ja J. Edgar Hoover u jednom dopisu komentira: “Nije li Baldwin poznati pervertit?” Osim toga, Baldwin se nije ustručavao javno prozivati FBI i njegova direktora zbog problematičnih aspekata njihove djelatnosti. Nije to prošlo nezapaženo.
U jednom trenutku uvršten je na Security Index, popis pojedinaca potencijalno opasnih po nacionalnu sigurnost, koje u slučaju izvanrednog stanja treba uhititi. S druge strane, samog Baldwina povremeno su kritizirali zbog zagovaranja nenasilnih metoda otpora, što će postati sve veći teret kad su između 1963. i 1968. godine ubijeni ključni predstavnici Pokreta: Medgar Evers, Malcolm X. i Luther King.
Nakon smrti posljednjeg, rezignirani Baldwin seli na jug Francuske, gdje uglavnom i boravi do smrti 1987. godine. I dalje je pisao i objavljivao, ali njegovi kasniji radovi zasad nisu postigli status ranijeg opusa.
Snažna inspiracija u novoj fazi suočavanja s rasizmom
Sve do nedavno, Baldwinovo je stvaralaštvo možda bilo zasjenjeno radovima nešto starijih afroameričkih pisaca Richarda Wrighta i Ralpha Ellisona, no u recentnim američkim društvenim strujanjima upravo njegov glas dobiva na važnosti, a Baldwinov aktivizam i upozorenja o moralnom stanju naciju snažna su inspiracija u novoj fazi suočavanja s rasizmom. S obzirom na to da je u njegovoj prozi važno mjesto ima queer tematika, inspiraciju u njemu pronalazi i LGBTQ pokret, a neki od njegovih ženskih likova otvaraju prostor i za poticajna feministička čitanja.
Ta-Nehisi Coates i Jasmyn Ward, pisci nagrađivani najvećim američkim književnim priznanjima samo su neki od suvremenih autora koji se na njega izravno pozivaju; jedan od njih je i hrvatskoj publici dobro poznati Francuz Édouard Louis. O Baldwinovoj relevantnosti i novom usponu svjedoče ne samo nova književna djela koja iz njega crpe nadahnuće nego i niz znanstvenih monografija različitih pristupa, a ne treba zaboraviti ni recepciju u suvremenom filmu.
Barry Jenkins, redatelj Oskarom nagrađenog Moonlighta (2016) naveo je Baldwina kad je govorio o inspiraciji za film, a 2018. snimio je If Beale Street Could Talk – po njegovu istoimenom romanu. Tu je i dokumentarac Raoula Pecka, I Am Not Your Negro (2016), kreiran na temelju piščeva nezavršenog projekta o vodećim pripadnicima Pokreta za građanska prava.
Osim toga, na društvenim mrežama u SAD-u, gdje njegovi citati žive na specifičan način, Baldwin je postao jedan od najpopularnijih prošlostoljetnih autora, influenser aktualne epohe.
Četrdeset godina od jedinog cjelovitog prijevoda na hrvatski
Neka od djece s fotografije koju smo spominjali, vjerojatno su postali Baldwinovi čitatelji. Možda su shvatili grijehe svojih očeva i majki te odlučili krenuti u drugom smjeru. Možda su narasli kao ljudi. Neki među njima vjerojatno nisu, a svojoj su djeci i unucima prenijeli iste one predrasude, istu ignoranciju i mržnju kakvu su njima prenijeli njihovi roditelji, djedovi i bake. Možda iz jedne od takvih obitelji dolazi i krvnik iz Buffala, osamnaestogodišnji Payton Gendron, iako to ne mora biti slučaj. Nije da danas nedostaje pogubnih poticaja rasizmu – od odvratnih kutaka interneta do javnih televizijskih programa.
Nemam podatke kako hrvatski građani stoje po ovim pitanjima, mogu samo suditi po iskustvu iz svoje okoline. No znam da je James Baldwin u Hrvatskoj uglavnom nepoznat i nepročitan. O tom svjedoči i činjenica da je jedini cjeloviti prijevod neke njegove knjige izašao prije točno četrdeset godina, pet godina prije autorove smrti.
Osim što je vrijeme da se prijevod ranije spomenutog romana jezično osvježi, vjerojatno bi bilo dobro da se netko uhvati i prevođenja neke od njegovih zbirki eseja − a možda još i bolje − da se napravi izbor najkvalitetnijih i danas najrelevantnijih eseja. Ti su tekstovi odigrali veliku ulogu u formiranju čitave jedne generacije, a svojom elokvencijom i prodornošću misli autoru osigurali mjesto u užem krugu najutjecajnijih američkih esejista uopće. Dovoljan povod za čitanje?
Biti crnac u današnjoj Americi: što o novom rasističkom pokolju možemo naučiti od velikog pisca Jamesa Baldwina
Rasistički zločini iz mržnje poput subotnjeg u Buffalu pokazuju da je Baldwinova riječ i dalje nasušno potrebna
FBI je vodio opširan dosjee o Baldwinu: problematičan im je zbog angažmana u borbi za crnačka prava, poslije i zbog poznanstva s pripadnicima Crnih pantera. Nadalje, u jednom od najopasnijih razdoblja Hladnog rata, Baldwina se povezuje i s komunističkim grupama. Kao treći Baldwinov veliki grijeh označena je njegova (homo)seksualnost. Direktor FBI-ja J. Edgar Hoover u jednom dopisu komentira: "Nije li Baldwin poznati pervertit?"
Jednog vedrog prijepodneva u kasno ljeto 1957. godine, James Baldwin šetao je pariškim ulicama kad mu je pozornost privukla potresna fotografija s novinske naslovnice. Prikazivala je petnaestogodišnju Afroamerikanku Dorothy Counts na putu prema školi, okruženu gomilom bijelih dječaka i djevojčica loših namjera. Njihova su lica odavala zlobne podsmijehe i infantilan prijezir.
Dorothy je bila prva afroamerička učenica dotad bijele srednje škole u gradu Charlotte u Sjevernoj Karolini. Kad su je tog dana dočekali rasističkim povicima, nije se pokolebala, nastavila je hodati prema školi i otišla na nastavu. Nasilje, nažalost, nije prestalo s vremenom. Otac ju je ubrzo morao ispisati iz škole. Ta je fotografija svijetu još jednom demonstrirala dubinu američkog rasizma. Njezin autor, Martin Douglas, kasnije je dobio nagradu za fotografiju godine.
Pokret za građanska prava već je bio u tijeku. Još krajem 1955. godine u Montgomeryju u Alabami, Rosa Parks odbila je ustupiti svoje mjesto bijelcu u autobusu. Uslijedio je veliki jednogodišnji bojkot u kojem se istaknuo dvadeset šestogodišnji propovjednik Martin Luther King Jr. U jednom trenutku na njegov je dom bačena bomba, ali prosvjed je bio uspješan – dokinuta je rasna segregacija u tamošnjim gradskim autobusima. Jedna od velikih ranih pobjeda Pokreta.
“Svi ostali davali su svoj udio. Bilo je vrijeme da ja dam svoj.”
Bio je to samo jedan u nizu važnih događaja u SAD-u druge polovice pedesetih. Baldwin je 1957. godine već gotovo desetljeće živio u inozemstvu. Imao je trideset četiri godine, afirmirao se kao pisac i intelektualac; u prethodnih pet godina objavio je tri važne knjige. Međutim, kad je vidio prkosno lice i visoko podignutu glavu mlade Dorothy, postaje mu jasno da je vrijeme za povratak doma: “Svi ostali davali su svoj udio. Bilo je vrijeme da ja dam svoj”.
U prvom od svojih povrataka u zemlju Baldwin putuje južnim državama SAD-a i upoznaje središnje osobe Pokreta za građanska prava, Martina Luthera Kinga i Malcolma X. Označava to novu fazu njegova aktivizma. Ono što je dotad radio pisanjem, počinje se snažnije reflektirati u njegovu javnom angažmanu.
Bila bi velika greška svesti ga samo na to, ali kad se govorilo o “afroameričkom iskustvu”, o značenju toga što znači biti crnac u Americi dvadesetog stoljeća, James Baldwin bio je među istaknutijim pojedincima koji su elokventno i kritički sagledavali problematiku. Ne čudi stoga da njegova riječ i danas ponovno snažno rezonira. Rasistički motivirani zločini iz mržnje – poput ovoga koji se dogodio u subotu u američkom gradu Buffalo – pokazuju da je Baldwinova riječ i dalje nasušno potrebna.
Odrastao u Harlemu kao sin svjetovnog propovjednika
Kao sin nepoznatog oca, James Arthur Jones rodio se 1924. godine u njujorškom Harlemu. Tri godine kasnije njegova majka udaje se za Davida Baldwina, radnika u tvornici i svjetovnog propovjednika. Jamesova majka rađa još osmero djece, a obitelj živi u siromaštvu. James izrasta u inteligentnog dječaka koji velik dio slobodnog vremena provodi u knjižnici; tu su postavljeni temelji buduće karijere.
Drugi važan utjecaj je vjera. “Praktički, bio sam rođen u crkvi”, komentirao je jednom. Crkva je bila alternativa opijatima, seksualnim iskušenjima i nasilju geta. Osim toga, tu je i izravni uzor strogog i religioznog očuha Davida. Ipak, sa sedamnaest godina budući pisac održava svoju posljednju ministrantsku propovijed; godinu dana kasnije očuh umire. Kako navodi više od četrdeset godina kasnije, to je bio trenutak kad je odlučio biti pisac.
Prvih godina objavljuje samo kritike drugih knjiga. No imao je razloga za optimizam. Jednog dana pokucao je na vrata drugog afroameričkog pisca, Richarda Wrighta, koji je ostao impresioniran mladim Baldwinom. Nekoliko godina kasnije Wright mu pomaže osigurati stipendiju. Tako se 1948. godine Baldwin oprašta od obitelji i s nešto preostalog novca (tadašnjih četrdeset dolara) seli u Pariz. Imao je dvadeset četiri godine.
Nije znao riječ francuskoga jezika kad je stigao u Pariz
Nije znao riječ francuskoga, ali imao je osjećaj da mora pobjeći iz SAD-a: “Znao sam što znači biti bijelac, a što znači biti crnčuga [nigger], i znao sam što će mi se dogoditi. Nisam još dugo mogao imati sreće. Završio bih u zatvoru, ubio bih ili bio ubijen.” Iskustva crnaca u Parizu generalno su bilo mnogo pozitivnija od onih s druge strane oceana.
U Parizu tih godina mnogi su talentirani američki umjetnici pronašli zdravije okruženje; bili su cijenjeni kao umjetnici, osobito jazz glazbenici. Imala je i Francuska svoje rasne predrasude, ali primarna su meta bili Alžirci. Oni su bili Les Misérables, pisao je Baldwin. Prvih je godina gotovo bez ikakvih prihoda; posuđuje i živi na rubu, ali dobro upoznaje kulturnu scenu i noćni život; iskorištava i veću seksualnu slobodu prijestolnice na Seini.
Povremeno ima osjećaj da ljenčari, da se polako upropaštava, ali ne prestaje pisati. Godine 1952. godine u SAD-u je prihvaćen rukopis romana na kojem je radio desetak godina. Pojavljuje se sljedeće godine pod nazivom Go Tell It On the Mountain (godine 1982. pod nazivom Idi i reci to na gori objavljen je hrvatski prijevod Nade Vučinić). Danas je taj naslov na svakom popisu najboljih američkih djela dvadesetog stoljeća.
Neobično snažna dimenzija religioznosti u romanu
Baldwin u njemu razmatra rasno, socijalno – ili ako hoćete – klasno pitanje Amerike s početka prošlog stoljeća, iako iz današnje perspektive roman ima neobično snažnu dimenziju religioznosti i doima se kao kritika paralizirajuće religije koja guši, sveprisutnog boga koji motri svaki korak. I sam naslov proizlazi iz afroameričke duhovne pjesme: Go tell it on the mountain / Over the hills and everywhere / Go tell it on the mountain / That Jesus Christ is born.
Utjecaj vjerskog i religijskog osjeti se na svim razinama: radnja se dobrim dijelom odvija u protestantskoj crkvi pentekostalnog pokreta, likovi su često definirani svojim odnosom prema bogu, a religijske reference izravno ili posredno ugrađene su u strukturu teksta. Osim što evocira pojedine biblijske priče, Baldwin se knjigom inspirira i na razini stila, sintakse i ritma rečenica.
Značajan su aspekt romana pitanja odrastanja, ulaska u svijet grijeha (seksualnosti) i suočavanja s krivnjom koja iz toga proizlazi, kao i suočavanje s očekivanjem drugih. Inspirirana epizodama iz stvarnog piščeva života, radnja je smještena u Harlem 1935. godine i prati otprilike dvadeset četiri sata u životu inteligentnog dječaka Johna Grimesa (njegov četrnaesti rođendan), ali posredovano poviješću članova njegove obitelji, zahvaća i prethodno stoljeće.
U tekstu je moguće je izdvojiti tri ključne opreke. Prva se bavi odnosom oca i sina. Tu je temeljna referentna točka prijekorni, ograničavajući glas oca Gabriela koji ga ne prihvaća, oca koji “inzistira na pospremanju vlastite kuće” i svojoj obitelji nameće stroge etičke kriterije, ne libeći se pritom fizički nametnuti svoj autoritet. No i njegovo djelovanje u dobroj je mjeri obilježeno osjećajem krivnje zbog događaja iz mladosti, prije nego se “preobratio u Gospodinu”.
Vjerska ekstaza koja ga suočava s temeljnim strahovima i sumnjama
Sljedeću os čini odnos svetog i profanog: s jedne strane, kao što je već spomenuto, u životu Baldwinovih protagonista vjera se manifestira konstantnom prijetnjom od božje osude, ograničavanjem i susprezanjem od grijeha; no s druge strane, u crkvi se afirmiraju lokalno zajedništvo i identitet, a vjera čuva nadu da će sva njihova patnja u konačnici dobiti smisao.
Treća opreka nastaje iz odnosa bijelog i crnog čovjeka u Americi, njihove zajedničke, ali suprotstavljene povijesti na koju se naslanjaju i antagonizmi iz romana. Obilježen traumatičnim iskustvom, Johnov otac inzistira da bijelom čovjeku ne treba vjerovati; njegova poruka posebno rezonira kod drugog sina Roya koji se upušta u obračune s bijelim dečkima. No to se Johnu ne čini kao ikakvo rješenje.
Središnji i najveći dio romana donosi širi kontekst Johnove obitelji: njegovi majka, otac i tetka s američkog juga stižu na sjever, u „obećane zemlje“, ali svijet koji tamo pronalaze nije onaj u kojem mogu realizirati svoju slobodu kao ravnopravni ljudi. Vrhunac je romana svakako zadnji dio kad John usred molitve u crkvi pada na pod i doživljava vjersku ekstazu koja će ga suočiti s temeljnim njegovim strahovima i sumnjama.
“Spreman sam, našao sam put.”
Nakon čitave noći koju provodi u transu, zajednica slavi njegov doživljaj, ali otac koji je u mladosti i sam prošao nešto slično ostaje sumnjičav. Johnovo halucinantno iskustvo značenjski je izuzetno ambivalentno i višeznačno, međutim, jedno je sigurno: glas koji je čuo te noći poručio mu je da izađe u svijet, da prosuđuje za sebe. Tako roman i završava njegovim rečenicom: “Spreman sam, našao sam put”.
Onovremena kritika knjigu je popratila uglavnom solidnim kritikama uz pojedine slučajeve nerazumijevanja, ali tek će naknadna čitanja razviti bolje razumijevanje stvarnih autorovih dosega u ovom tekstu, danas klasiku američke i svjetske književnosti. U financijskom smislu, nije se previše toga promijenilo u životu autora; kad je vratio sve dugove ubrzo se ponovno našao u nezgodnoj situaciji.
Međutim, uspostavio je distinktivan autorski glas i s velikim uspjehom nastavlja pisati. Uslijedili su zbirka eseja Notes of a Native Son (1955) i roman Giovanni’s Room (1956) u kojem razmatra tada kontroverznu temu homoseksualnosti, što će odbiti izdavača njegovog prethodnog romana. Objavom spomenute zbirke Baldwin na jednom mjestu okuplja dotad ključne eseje na teme rasnog i književnog identiteta Afroamerikanaca, čime najavljuje ulogu koju će preuzeti 1960-ih.
Poziva na obostrano prihvaćenje odgovornosti za svijet koji dolazi
U jednom od ključnih eseja 1960-ih, kasnije dijelu knjige The Fire Next Time, Baldwin piše: “Bio sam ledeno odlučan — odlučniji nego sam bio svjestan — da se nikad neću pomiriti s getom, ali ću radije umrijeti i otići u Pakao prije nego dopustim bilo kojem bijelom čovjeku da pljune na mene, prije nego prihvatim svoje ‘mjesto’ u ovoj republici.”
U pokretu za građanska prava tih će godina postati ključni posrednik s bijelom publikom. Putuje zemljom, održava predavanja na fakultetima i pojavljuje se u televizijskim emisijama. Svojim nastupom ponekad podsjeća na propovjednika, povezuje ispovjedni i kritički diskurs; zna biti izuzetno oštar, ali uvijek poziva na međurasni dijalog i obostrano prihvaćanje odgovornosti za svijet koji dolazi.
Ništa od toga neće biti jednostavno i lako, upozorava Baldwin: “Potrebna je velika duhovna otpornost da ne mrziš mrzitelja koji ti pritišće nogu o vrat, i još veće čudo percepcije i milosrđa da ne učiš svoje dijete mržnji.” Nakon tragedije s Georgeom Floydom – kojeg je policajac Derek Chauvin devet minuta polagano gušio – ta rečenica dobila je posve novo, konkretno značenje.
FBI otvara dosje o njegovim aktivnostima
Sudjeluje Baldwin i u Maršu na Washington (1963) gdje Luther King održava slavni govor, a iste godine pisac se pojavljuje na naslovnici časopisa Time. Međutim, postoji i druga strana povratka u domovinu.
FBI vodi opširan dosje o njegovu djelovanju pa do ranih sedamdesetih prikupljaju više od 1700 stranica. Nije Baldwin u ovom izoliran; praksa praćenja reformski i kritički nastrojenih pojedinaca tih je godina posebno raširena.
Baldwin im je problematičan iz više razloga, jedan je dakako njegov angažman u borbi za crnačka prava, poslije i poznanstvo s pripadnicima Crnih pantera. Nadalje, u jednom od najopasnijih razdoblja Hladnog rata, Baldwina se povezuje i s komunističkim grupama u zemlji. Recimo, zabilježena je njegova izjava da se nikad nije bojao Rusije, Kube ili Kine, ali je zato prestravljen Amerike.
Označen kao pojedinac potencijalno opasan po nacionalnu sigurnost
Kao treći Baldwinov veliki grijeh označena je njegova (homo)seksualnost. Direktor FBI-ja J. Edgar Hoover u jednom dopisu komentira: “Nije li Baldwin poznati pervertit?” Osim toga, Baldwin se nije ustručavao javno prozivati FBI i njegova direktora zbog problematičnih aspekata njihove djelatnosti. Nije to prošlo nezapaženo.
U jednom trenutku uvršten je na Security Index, popis pojedinaca potencijalno opasnih po nacionalnu sigurnost, koje u slučaju izvanrednog stanja treba uhititi. S druge strane, samog Baldwina povremeno su kritizirali zbog zagovaranja nenasilnih metoda otpora, što će postati sve veći teret kad su između 1963. i 1968. godine ubijeni ključni predstavnici Pokreta: Medgar Evers, Malcolm X. i Luther King.
Nakon smrti posljednjeg, rezignirani Baldwin seli na jug Francuske, gdje uglavnom i boravi do smrti 1987. godine. I dalje je pisao i objavljivao, ali njegovi kasniji radovi zasad nisu postigli status ranijeg opusa.
Snažna inspiracija u novoj fazi suočavanja s rasizmom
Sve do nedavno, Baldwinovo je stvaralaštvo možda bilo zasjenjeno radovima nešto starijih afroameričkih pisaca Richarda Wrighta i Ralpha Ellisona, no u recentnim američkim društvenim strujanjima upravo njegov glas dobiva na važnosti, a Baldwinov aktivizam i upozorenja o moralnom stanju naciju snažna su inspiracija u novoj fazi suočavanja s rasizmom. S obzirom na to da je u njegovoj prozi važno mjesto ima queer tematika, inspiraciju u njemu pronalazi i LGBTQ pokret, a neki od njegovih ženskih likova otvaraju prostor i za poticajna feministička čitanja.
Ta-Nehisi Coates i Jasmyn Ward, pisci nagrađivani najvećim američkim književnim priznanjima samo su neki od suvremenih autora koji se na njega izravno pozivaju; jedan od njih je i hrvatskoj publici dobro poznati Francuz Édouard Louis. O Baldwinovoj relevantnosti i novom usponu svjedoče ne samo nova književna djela koja iz njega crpe nadahnuće nego i niz znanstvenih monografija različitih pristupa, a ne treba zaboraviti ni recepciju u suvremenom filmu.
Barry Jenkins, redatelj Oskarom nagrađenog Moonlighta (2016) naveo je Baldwina kad je govorio o inspiraciji za film, a 2018. snimio je If Beale Street Could Talk – po njegovu istoimenom romanu. Tu je i dokumentarac Raoula Pecka, I Am Not Your Negro (2016), kreiran na temelju piščeva nezavršenog projekta o vodećim pripadnicima Pokreta za građanska prava.
Osim toga, na društvenim mrežama u SAD-u, gdje njegovi citati žive na specifičan način, Baldwin je postao jedan od najpopularnijih prošlostoljetnih autora, influenser aktualne epohe.
Četrdeset godina od jedinog cjelovitog prijevoda na hrvatski
Neka od djece s fotografije koju smo spominjali, vjerojatno su postali Baldwinovi čitatelji. Možda su shvatili grijehe svojih očeva i majki te odlučili krenuti u drugom smjeru. Možda su narasli kao ljudi. Neki među njima vjerojatno nisu, a svojoj su djeci i unucima prenijeli iste one predrasude, istu ignoranciju i mržnju kakvu su njima prenijeli njihovi roditelji, djedovi i bake. Možda iz jedne od takvih obitelji dolazi i krvnik iz Buffala, osamnaestogodišnji Payton Gendron, iako to ne mora biti slučaj. Nije da danas nedostaje pogubnih poticaja rasizmu – od odvratnih kutaka interneta do javnih televizijskih programa.
Nemam podatke kako hrvatski građani stoje po ovim pitanjima, mogu samo suditi po iskustvu iz svoje okoline. No znam da je James Baldwin u Hrvatskoj uglavnom nepoznat i nepročitan. O tom svjedoči i činjenica da je jedini cjeloviti prijevod neke njegove knjige izašao prije točno četrdeset godina, pet godina prije autorove smrti.
Osim što je vrijeme da se prijevod ranije spomenutog romana jezično osvježi, vjerojatno bi bilo dobro da se netko uhvati i prevođenja neke od njegovih zbirki eseja − a možda još i bolje − da se napravi izbor najkvalitetnijih i danas najrelevantnijih eseja. Ti su tekstovi odigrali veliku ulogu u formiranju čitave jedne generacije, a svojom elokvencijom i prodornošću misli autoru osigurali mjesto u užem krugu najutjecajnijih američkih esejista uopće. Dovoljan povod za čitanje?