Kultura

Bizaran slučaj jazz benda iz Zagreba na Instagramu otkriva srž problema autorskih prava na webu

Problem s autorskim pravima nisu YouTube ni Facebook, već monopolni izdavači koji izrabljuju autore

FOTO: Ordiano Band

Nedavno je objavljen podatak da naš najpopularniji Youtuber Doctor D.S. mjesečno od YouTubea prihoduje 86 tisuća dolara. Najbolje bi bilo njega pitati zalaže li se za sustav u kojem nema YouTubea, već svoje demo-snimke mora slati velikim izdavačkim kućama u nadi da će ga netko primijetiti

Vlaho Hrdalo odvjetnik je iz Zagreba, specijaliziran za digitalna prava i zaštitu privatnosti. Završio je poslijediplomski studij diplomacije s disertacijom o digitalnim slobodama. Predsjednik je Udruge za blockchain i kriptovalute.

Na Telegramu je nedavno objavljen autorski tekst gospodina Ozrena Kanceljaka o prijedlogu Zakona o autorskom pravu i drugim srodnim pravima, u kojem analizira “nervozu” potpredsjednika Google Newsa i istu pripisuje tome što će se nakon godina “pljačke” morati početi plaćati pravična naknada kreatorima.

Premda je gospodin Kanceljak – inače vrsni glazbeni menadžer i producent (i jedini naš DJ koji pušta najposebnijeg svjetskog remiksera The Reflex) – ispravno identificirao da izvođači nisu dobivali ništa ili malo, prst je uperio u pogrešnog krivca. Možda je razlog za to činjenica da je u biografskom dijelu o gospodinu Kanceljaku propušteno navesti to da je on bio prvi direktor ZAMP-a.

Problematično kolektivno ostvarivanje prava

Zašto je to važno? Zato što cijeli tekst gospodina Kanceljaka vodi prema zaključku koji iznosi u posljednjoj rečenici – tražimo kolektivno ostvarivanje prava. Jedini problem s tim je što bi tako nešto bilo protivno Direktivi o autorskim pravima koju se kroz Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima transponira u hrvatsko zakonodavstvo.

Nije dakle Google nervozan jer “država radi nešto dobro”, nego su Google i mnogi drugi nervozni jer Hrvatska, po običaju, pokušava biti veći katolik od pape i ionako kontroverznu, cenzorsku i štetnu Direktivu dodatno osnažiti izmišljanjem prava koje sama Direktiva ne predviđa.

Štoviše, povjerenik Europske komisije za unutarnje tržište Thierry Breton nedavno je upozorio na opasnosti uvođenja obavezne kolektivne zaštite, čime bi se izravno postupilo protivno članku 15. Direktive. Drugi dio biografije gospodina Kanceljaka koji nedostaje – da je po struci pravnik – još je važniji. Jer to znači da je itekako svjestan da se Direktiva ne može implementirati ad libitum, nego u opsegu koji je samim tekstom Direktive predviđen.

Izvođači jesu izrabljivani, ali za to nije kriv Google

Jedini dio teksta gospodina Kanceljaka s kojim se slažem je da su izvođači izrabljivani. Problem je što za to nije kriv Google. Dapače. Google im je omogućio da se za njih sazna i bez da pristanu na zelenaške ugovore koje im izdavačke kuće nude.

Ako mislite da je “zelenaški” preteška riječ, evo dvije klauzule iz stvarnog ugovora koji se redovito nudi hrvatskim glazbenicima: 1) nakladniku pripada 100% autorskog honorara s naslova prodaje fonograma, 100% autorskog honorara ostvarenog stavljanjem djela na raspolaganje javnosti i 100% autorskog honorara na temelju korištenja djela u okviru filmskih i drugih audiovizualnih produkcija, dok je jedino što pripada autoru 50% (dakle drugih 50% opet ide nakladniku) honorara od nastupa uživo; 2) bez obzira na trajanje i eventualni raskid ugovora s nakladnikom, prijenos autorskih prava na nakladnika je teritorijalno neograničen, trajan i ireverzibilan kao i ovlaštenje za ubiranje autorskih prava od društava za kolektivno ostvarivanje.

U vrijeme pandemije kad nema nastupa uživo, članovima benda ostaje okrugla nula. Je li za to kriv Google? Ne bih rekao. Jesu li te naknade otišle Googleu? Ne baš. Ali nisu svi nakladnici isti; kao i u mnogim drugim područjima, postoje veliki i mali. A upravo mali su ti kojima će ovakvo prenošenje Direktive u domaće zakonodavstvo oduzeti pravo da sami određuju kako će disponirati svojim publikacijama.

Bizaran slučaj zagrebačkog benda

Zorno to ilustrira situacija u kojoj se trenutno nalazi izvanredni zagrebački sastav Oridano Gypsy Jazz Band. Njihove skladbe, naime, Instagram Music prepoznaje kao da su pjesme Ramonesa, pa shodno tome i tantijeme – vjerojatno – proslijeđuje nositeljima prava na izdanjima Ramonesa. Oridano je mali sastav, izdavač im je mali i što su uspjeli napraviti po tom pitanju? Ama baš ništa.

Nikakva društva za kolektivno ostvarivanje prava nisu im osigurala zaštitu njihovih interesa. A to se sve događa u trenutnom pravnom uređenju koje im – barem formalno – omogućava da sami upravljaju svojim pravima, što znači da mogu tužiti Instagram, zatražiti prestanak objavljivanja i slično. To nažalost nije mnogo, ali je puno više od ništa, koliko će imati, ako hrvatski Zakon o autorskim pravima uvede obaveznu kolektivnu zaštitu.

Trenutno se pred njima nalazi jedna mastodontska organizacija kroz čije se hodnike pokušavaju probiti kako bi došli do osobe koja može riješiti njihov problem. U budućnosti će prvo potrošiti energiju da u društvu za kolektivno ostvarivanje prava nađu nekog tko će štititi njihov interes, pa tek potom se nadati da će ta osoba (pitanje kolikog stupnja motivacije) nešto tražiti od Instagrama u njihovo ime. I uzeti svoj dio, naravno.

Direktiva o autorskim pravima ne štiti autore

Američko ministarstvo pravosuđa nedavno je odobrilo preuzimanje društva iHeartMedia od strane Johna Malonea. Za Johna Malonea i njegovu Liberty Media vjerojatno nikad niste čuli, ali upravo je on jedan od tih milijardera kojeg štite autorska prava. John Malone je preuzimanjem iHeartMedia pokrio cijeli lanac proizvodnje u glazbenoj industriji, jer su u njegovom vlasništvu već LiveNation, SIRIUSXM, Ticketmaster i Pandora.

Na koji god način želite konzumirati glazbu ili u njoj sudjelovati, platit ćete Johnu Maloneu. Čovjek kojeg je Al Gore svojedobno nazvao Darth Vaderom sada kontrolira glazbu ‘root to the fruit’. Takvi monopolisti nas uvjeravaju da su oni zapravo brižni staratelji mladih glazbenika i to je pravi problem autorskih prava, a ne internetske platforme kao YouTube.

Te su platforme barem omogućile nepoznatim autorima da se za njih čuje i k tome su transparentne u isplati honorara. Doduše, isplaćuju ga izravno, bez posrednika. Možda je u tome problem.

Golema primanja našeg najmlađeg YouTubera

Nedavno je objavljen podatak da naš najpopularniji Youtuber Doctor D.S. mjesečno od YouTubea prihoduje 86 tisuća dolara. I tu dolazimo do jedne od glavnih podvala koja se plasirala tijekom ove rasprave – takozvani “value gap” (vrijednosni jaz), što je mitski nesrazmjer između zarada internetskih platformi i naknada koje isplaćuju autorima.

Sve da “value gap” postoji (a ne postoji), podatak o tome da najpopularniji Youtuber jedne male države kao što je Hrvatska godišnje zaradi milijun dolara (!) najbolje svjedoči koliko mu je loše. Najbolje bi bilo njega pitati zalaže li se za sustav u kojem nema YouTubea, već svoje demo-snimke mora slati velikim izdavačkim kućama u nadi da će ga netko primijetiti.

Valja se podsjetiti da su prije interneta čak 81.87% glazbene industrije kontrolirale četiri izdavačke kuće – Warner Music Group, Sony BMG Music Entertainment, Universal Music Group i EMI Group. Štogod uradili, kreatori neće dobiti ništa – samo biramo hoće li ubuduće više zarađivati Sony, Universal i Warner s jedne strane, ili Google i Facebook s druge.

Razlika je što su Google ili Facebook u ovom slučaju barem nešto isporučili – platforme zbog kojih je sadržaj lakše dostupan i time na pladnju servirali rješenje nakladničkim dinosaurima koji su se posljednjih 20 godina bavili isključivo borbom protiv pirata umjesto ulaganjem u tehnološka rješenja, pa sada monopol pokušavaju zadržati prisilnim propisima.

Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.

Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Pretplatite se
Već imam pretplatu