Blago nama na RTL-u baš je zgodna serija. Zabavna, s dobrim osjećajem za ritam i karaktere

Idealno za ova vremena

Dok su udarani prvi temelji ove serije, koronaška pandemija nije bila još ni u klicama. Pitam Vladu Bulića da li je ovaj mračni tajming prikazivanja ispao idealan, jer publika je zahvalna za svako zrnce dobrog humora?

„Kod pisanja, korona nam je dobro došla, koliko god suludo zvučalo. Kad je krenulo cijelo ludilo oko nje, odluka da se u seriji bavimo i njome nametnula se sama od sebe – pišemo seriju o ‘ovdje i sada’ pa je malo bezveze da se pravimo glupi i zanemarimo globalnu pandemiju i sve one cirkuse koje je kod nas izrodila. Naravno, pričam iz luksuzne pozicije pisca i čovjeka koji i inače radi od kuće, nisam siguran da ju je ekipa na setu koja je snimala pod mjerama doživjela na taj način“, kaže scenarist Bulić, a što se publike tiče:

„Reakcije koje dobijam svode se na ovo iz vašeg pitanja – pitko, lagano, zabavno, idealno za ova vremena. Zabaviti i nasmijati Hrvate nije baš mala fatureta pa kad vidim da dvije naše humoristične serije koje idu istovremeno na dvije komercijalne televizije gledaju stotine tisuća ljudi u ‘ovim mračnim vremenima’, na trenutke pomislim kako sve to skupa ima nekog smisla. Kad kažem naše, mislim još na Mirnu Miličić i Gorana Rukavinu s kojima surađujem još od 2011. i serije ‘Loza’“.

Zlatno doba kraja 60-ih

Zahtjevni žanr situacijske komedije, spomenuti autorski trojac (Rukavina se prihvatio i žive, dinamične a obzirne i nježne režije) gradi visprenom zanatskom koncentracijom i zaigranošću. Niti jednoga trenutka ne posežu za lopatanjem jeftinih trikova i bajatih viceva ili silovanja smijeha tek da se otaljava posao. Mudrost zdravog smijeha njima je mantra koju ne krčme budzašto, nego joj pristupaju s respektom i povjerenjem.

Serija „Blago nama“ uzoran je primjer revivala porodičnog formata (ono kad je porodica, sa svim svojim nesavršenostima, ciljana skupina s obje strane tv-ekrana), osobito izbrušenog u beogradskim majstorskim radionicama (Novak Novak, Radivoje Lola Đukić, Siniša Pavić) televizijskog zlatnog doba od kraja šezdesetih do početka osamdesetih 20. stoljeća.

Recimo, mene je Boris Pavić (neodoljivo ga, pomnim montažama igra Filip Križan) odmah nekako vratio u dane omiljenog junaka iz djetinjstva – Rodoljuba Petrovića (majstor Vlastimir Đuza Stojiljković), građanina luzerskog i pokornog, iz kultnog „Pozorišta u kući“.

Malograđani koji se furaju na Europu

Povjeravam Buliću tu svoju asocijaciju a on to komentira ovako: „Ova poveznica nam nije bila ambicija pa ću ju iščitat kao kompliment. Naš Boris je metafora one (malo)građanske Hrvatske koja se uvijek ‘fura na’ Europu i koja je povremeno prilično autorasistična. On i Ana ‘ne pripadaju na ovaj Balkan’, oni bi u egzotični restoran jer im je kiseli kupus malo pretradicionalan i pomalo dosadan, oni zapravo pripadaju Europi a kad već ne mogu do nje, ponašaju se kao ‘Europljani’ u zagrebačkom predgrađu.

Takav ‘Europljanin’ u današnjem našem društvu nužno završava u karikaturi, a samim tim jako brzo dobija titulu luzera. Zapravo se radi o pomalo tragičnim likovima koje krasi, kako bi rekao jedan naš akademik, dvojbena dvojakost – u rodni Sinj više ne pripadaju jer su se ‘poeuropili’ a u toj svojoj Europi su toliko jadni nesigurni, stisnuti i preplašeni, da obole od tjeskobe.“

Bruxelles, mokri san naših birokrata

Gabariti postavljeni u prvoj epizodi odmah su jasno naznačili smjer kojim su scenaristi naumili voditi priču. Svaka epizoda ima početak i uspon jednog malog velikog sna ili kakvog životnog plana (svakodnevnog ili ambicioznijeg) a završava njegovim pucanjem i kalamburskim raspadom u param-parčad. Uz nekakav stoički smiraj na kraju još jedne promašene nade.

Elem, tako smo i upoznali Borisa i Anu, mladi bračni par s puzajućim bebironom, one malobrojne pripadnike srednje klase. Boris je nižerangirani činovnik u Vladi kojem je neposredni šef, „viši savjetnik“ Glavina, bacio kosku u vidu mogućeg posla u Bruxellesu – mokrom snu naših birokrata.

Dok se brčkaju u novoinstaliranom jacuzziju („Napokon u svom jacuzziju…“, ponosno uzdiše Boris) i planiraju što će i kako će za večeru s uvaženim gostom Glavinom, odjekne zvon Aninog mobitela –naravno, sa sve Beethovenovom „Odom radosti“ kao zvukovnim trademarkom- najavljujući nevolju… Ubrzo im u kuću upada „izbjeglička“ obitelj: Anin otac Drago, sestra Tamara s mužem Jadrankom i njihovim sinom tinejdžerom Lukasom. Stan im je iznebuha poplavljen i došli su samo nakratko, dok se ne snađu… Drago je namćorasti kvazipatrijarh, Jadranko i Tamara snalažljivi su desperadosi žilavo otporni na gubitke, a Boris i Ana kopije hipstera s malograđanskim poroznim premazom. U tom srazu nespojivosti prisilnih sustanara showtime je zagarantiran.

Obitelji iz predgrađa s građanskim aspiracijama

Cijeli spisateljsko-redateljski postupak radova na projektu „Blago nama“ ima nešto od one meke a oštroumne atmosfere Golikovih filmova i serija. Slična je ta gama dobrodušne ironije kao oduška od tjeskoba na koje sporedni igrači pred moćnim društvenim kartama ne mogu utjecati.

„Nije nam ni to bila ambicija pa ću i ovo iščitati kao kompliment“, skromno Bulić dočekuje još jedno moje poređenje i veli: „Jasno mi je odakle ta asocijacija. Radi se o obitelji iz zagrebačkog predgrađa s ‘građanskim aspiracijama’ koje redovito zavrašavaju u nekakvoj smiješnoj malograđanštini. I tako kod nas valjda od stoljeća sedmog. Samo se kontekst i uzori mijenjaju pa je ono što je nekad bio Beč, danas Bruxelles.“

Ono što je osobito vrijedno jeste da se ispod gornjeg, sjajno krojenog sloja sitcoma, u backgroundu isprdavaju brojne gadne boljke današnje Hrvatske – od ksenofobije do društvenog licemjerja i korupcije. Taj naizgled jednostavan balans je vrlo složen i nije ga lako voditi.

Ksenofobiju i korupciju više se ni ne primjećuje

„Kad imaš ambiciju pisati ‘ovdje i sad’, politiku ne možeš zaobići ni da želiš. Ona je sveprisutna. Ne samo sad nego je tako zadnjih trideset godina“, potvrđuje Bulić i dodaje: „Trideset godina od mojih četrdeset, ljudi su u ovoj zemlji utopljeni u politiku, a ksenofobija i korupcija postale su toliko svakodnevne da ih se ni ne primjećuje pa sve skupa odlazi u apsurde. Isti ljudi za istim stolom će pola sata psovati političare i korupciju, a sljedećih pola sata tražiti brojeve doktora po mobitelima jer se jedan od njih u pola razgovora sjetio da mora ne nekakav pregled pa upitao ostale imaju li koga da ga primi preko veze. Ako smo samo dio tih apsurda uspjeli uloviti u seriji, ja zadovoljan.“

Izvrsno napisane uloge itekako su inspirirale glumce da ponudu bogato razigraju. Prva petorka u sastavu Filip Križan (Boris), Tara Rosandić (Ana), Žarko Radić (Drago), Hristina Popović (Tamara), Enis Bešlagić (Jadranko) zarazno je opuštena, šarmantna, i životno uvjerljiva u svojim partijama, a sjajno im se pridružiše Zlatan Zuhrić Zuhra, Miran Kurspahić, Mirela Brekalo, Joško Ševo…

Draga smiješna lica, naše sestre i braću po životu

Imam dojam da su glumci beskrajno uživali zbog sočno napisanih uloga. „To ćete morati pitati njih. Onih par s kojima sam i privatno dobar, kažu da su se zabavili, da im se scenarij sviđa i da dosta lako uče tekst“, kaže Bulić i podsjeća u čemu je tajna te lakoće: „To zadnje treba zahvaliti Mirni koja je završena glumica i koja svaku scenu ‘odglumi’ kod pisanja prije nego je pošalje u snimanje.“

U vremenu posvemašnjeg raspada prelijepo je u priči „Blago nama“ svjedočiti kako se zapravo iza bufonerije demontaže prisilnih sustanara (komedijska napetost zaista ne opada u inspiraciji) krije tankoćutno zajedništvo. Istinsko u empatiji prema bližnjem. Mizanscenski su često priljubljeni jedno drugom, skutreni na istom kauču, dodirujući se na trenutak dušama, osvjetljavajući se povjerenjem i hrabrenjem… Poželimo seriji „Blago nama“ još niz sezona, da nam postane nešto poput omiljenog jastuka. Blago nama da ih imamo, sva ta draga smiješna lica, naše sestre i braću po životu.