Nekad je nužno odabrati stranu

Bob Dylan 15 godina nije izdao ovako dobar i koherentan album kao što je Rough and Rowdy Ways

Moglo bi se argumentirati da kao zaokružena cjelina pjesama, konkurira njegovim najboljim albumima

FOTO: Telegram ilustracija

Po opskurnim forumima najlojalnijih obožavatelja koji desetljećima prate svaki nastup, korak i zarez Boba Dylana, jedna se rasprava neprekidno vodi: je li početkom 2000-ih prepoznatljivi glas folk-trubadura nepovratno detorirao, izgubljen u hrapavom mumljanju, oštrom grgljanju i staračkoj borbi za svaki udah?

Ili je, pak, na djelu sitna varka velikog blefera, pripovjedača i impersonatora, koji od svoje dvadesete pokušava zvučati starije i mudrije nego što zbilja jest? Možda i sada, na kraju puta, tvrdim glasom dodatno naglašava personu apokaliptičnog bluesmana, glasnika smrti iz izgubljenog vremena.

Argumenti za prvu opciju prilično su jasni: s puno godina na plećima, kroz dobar dio koncerata svog Neverending toura, Dylan je zbilja znao grgljati i hroptati toliko jako, da je djelovalo kako se nalazi na izlaznim vratima. Slično je bilo s većinom – vrlo dobrih – autorskih pjesama u zadnjih petnaest ili više godina.

Triptih albuma sa Sinatrinim hitovima

S druge strane, argumentirali su zagovornici teorije blefa, bilo je nastupa u kojima je zvučao pitko i blago – ostarjelo, naravno, ali sasvim razgovijetno i pjevno. Zatim je 2015., 2016. i 2017. došao triptih albuma na kojima je ponudio prepjeve starinskih pop-hitova, uglavnom onih, koje je prethodno proslavio Sinatra.

Njih je Dylan otpjevao osjetno nježnijim i melodičnijim glasom od grubog i mrtvačkog bluesa s prethodnih uradaka. Je li moguće da nas je čuveni opsjenar još jednom, u kasnim sedamdesetim svog života, elegantno nasanjkao?

Definitivan odgovor stiže na novom Dylanovom albumu, Rough and Rowdy Ways, prvom autorskom od 2012.

Sumanute i kontradiktorne naracije

Rough and Rowdy Ways najbolji je Dylanov album unazad 14-15 godina, odnosno od Modern Timesa iz 2006.; moglo bi se argumentirati da kao zaokružena cjelina pjesama, Rough and Rowdy Ways konkurira koherentnosti njegovih najboljih albuma uopće.

Na brojnim pjesmama Dylanov glas kao da se donekle revitalizirao izvođenjem Sinatrinih hitova, a grubi i hrapavi dijelovi, još uvijek itekako česti, ne zvuče kao gubitak kontrole i govor iz zagrobnog života, nego namjerno naglašavanje, igranje i zatezanje.

Naravno, u slučaju Boba Dylana glas je tek jedna od poluga kojima nas, impresionističkim metodama i nježnim manipulacijama, uvlači u sumanute i kontradiktorne naracije, zbunjujuće slike, verbalne igre, sitne varke i opsesivno citiranje. Koji su ovdje na svom kreativnom vrhuncu.

Reference od Anne Frank do Indiane Jonesa

Namiguje se Homeru i Hamletu, Juliju Cezaru i Scorseseu, hvale se generali iz Građanskog i Drugog svjetskog rata, Karl Marx juri sa sjekirom, u istom stihu kao inspiracija spominju se, redom, žrtva Holokausta (Anna Frank), fiktivni avanturist (Indiana Jones) i davni konkurenti (The Rolling Stones), uz čitav niz posveta prethodnicima i herojima.

U dubinski neobičnoj i blago morbidnoj My Own Version of You, koja počinje autorovim obilaženjem mrtvačnica i samostana u potrazi za iskoristivim dijelovima tijela od kojih može nešto frankensteinovski sklepati, nalazi se sljedeći stih: “I’ll take the Scarface Pacino and The Godfather Brando, mix it up in a tank and get a robot commando”.

Rough and Rowdy Ways obiluje takvim doskočicama, metaforama, zezancijama i referencama, a Dylan kao da je u 80. godini života postao dovoljno samouvjeren i dječački opušten za puni raspon emocija i raspoloženja.

Moguća čitanja Dylanovog albuma

Od kasnoljetnih balada (I’ve Made Up My Mind to Give Myself to You) i nabrijanog električnog bluesa (Goodbye Jimmy Reed), do samoironije pune nasilnih prijetnji (Crossing the Rubicon) i političko-kulturološkog polustoljetnog pregleda (Murder Most Foul).

Cijelu jednu pjesmu, briljantno slojevit Key West (Philosopher’s Pirate) posvetio je detaljnom skiciranju floridskog gradića, idealnog odmorišta za luđake: “Key West is fine and fair, if you lost your mind, you’ll find it there”.

 

Dva su vjerojatna čitanja ovog albuma: da se radi o svevremenskom epu barda na odlasku, nekadašnjeg kontrakulturnog heroja koji, ipak, nema što novog za kazati, ili da je idealan i pravovremen tumač burnih događaja kao što su pandemija i ubojstvo Georgea Floyda.

Diviti se Elvisu i razumijevati rasizam

Mislim da postoji i treće: u Dylanovom trenutnom tumačenju, nužnom nadrealnom, on je u isto vrijeme interpretator odmetnutih beatnika koliko i blues legenda, iako je jedne predstavljao prije 50 godina, a drugima je skloniji danas; antike i Amerike, Homera i Elvisa, mladosti i starosti; a John F. Kennedy ubijen je 1963. godine, koliko i 2020.

Stvari ne samo da se ponavljaju, nego postoje istovremeno. U tom smislu, diviti se Elvisu znači prihvatiti kontekst američkog rasizma u kojem se Elvis pojavio, danas gotovo jednako aktualnog kao tada; voljeti američku kulturu znači razumijevati i njene mračne dijelove; a afirmirati pozitivno ne može se bez uvažavanja negativnog.

Kamo god da putujem, gdje god da lutam, pjeva Dylan ovdje, nikad nisam pretjerano daleko od povratka kući. Nakon šezdeset godina na cesti, povratak kući neminovan je – samo što se ne treba prerano kladiti da je ovo posljednje što smo čuli od njega. U sasvim je dobroj formi.