Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Borka Pavićević otišla je u 72. godini fajterskog života. Dopustite mi da vam ispričam kakva velika žena je bila

Borka je bila poput Majke. Nesebično je grabila iz svoje riznice znanja i dijelila nam ga poput kruha

ZADNJA IZMJENA: lip. 30, 2019
Foto: Profimedia, ATA Images Editorial

U korijenu njezinog imena sadržana je borba. Pratila ju je cijelog života, uklesana u onom ponosnom čelu, zakačena o nabore njezinih izvanvremenskih haljina.

Borka Pavićević imala je nešto antičko i tužno u svom otmjenom stavu. Vječno besprijekorno začešljane punđe i kraljevsko crvenog ruža na usnama. Puna zarazne energije, dostojanstva i vizionarstva. Vlasnica promuklog glasa koji je neumorno proizvodio divne usmene eseje o tajnama teatra i ljubavi, ili udarao nemilosrdne govorničke pljuske mrzilačkoj fukari i moćničkoj bagri raznoraznih dresova.

Dama i gerilka

Jedva da bi stigli i obrisati krvave ruke o te dresove, a Borka ih je demaskirala – neustrašivo im sipajući u licemjerne face sve što ih ide. Dama i gerilka. Na biciklu. Uvijek puna knjiga. Knjigama su bile bremenite čudesne torbe koje je nosila, nešto između hodočasničkih vreća, ruksaka i cekera za pijacu. Prebogata znanjem i britkošću uma. Nema je više.

U noći posljednjeg lipanjskog dana 2019. umrla je u Beogradu, u 72. godini fajterskog života. Dramaturginja, filozofkinja, neumorna sudionica u najsnažnijim kazališnim punktovima Beograda i Jugoslavije (a tada je to značilo i svjetskim): od Ateljea 212 -u eri još jedne neprevaziđene Lady, Mire Trailović- do BITEF-a i Ristićevog KPGT-a.

Kad se 1991. otvorio novi balkanski krvavi revival, Borka Pavićević zdušno se aktivira u civilnom sektoru. Nepokolebljivo i neumorno sudjeluje u gustim antiratnim kampanjama na području cijele umiruće Jugoslavije. U Borkinim programima nije postojao kod za odustajanje. Usprkos vremenu smradne kontaminacije svega ljudskog, 1994. je u Beogradu osnovala važan hram uljuđenosti i borbe, Centar za kulturnu dekontaminaciju, kojemu je do smrti bila na čelu.

Bila je poput Majke

Nama rookiejima, balavim piscima i dramaturzima, koji smo se krajem osamdesetih muvali po Subotici i Novom Sadu i tamo pekli zanat u pokretu KPGT (Kazalište, Pozorište, Gledališče, Teatar) Borka je bila poput Majke. Nesebično je grabila iz svoje riznice znanja i dijelila nam ga poput kruha. Bez dociranja s visoka.

Ne, u te Žene nije bilo ni grama oholosti. Kad bismo se kukavički prepali odgovornosti u brzoučećim gerilskim kapegeteovskim uvjetima, Borka je uvijek bila tu da pruži utjehu i podršku. Da ohrabri. Ona se nije bojala. Naoružana mudrošću i ljubavlju. Nitko joj ništa nije mogao s tim njenim pancirkama.

Posljednji susret

Posljednji put sam Borku vidio u Rijeci, u ožujku 2016. Nada Kokotović (jedna od naših najznačajnijih, a izgnanih redateljica, pokretačica KPGT-a) je tada u HNK Ivana pl. Zajca, na poziv Olivera Frljića, radila važnu predstavu „Kasandru“ s Mirom Furlan u naslovnoj roli. Bili smo na pretpremijeri, i Borka je došla dati podršku svojim suborkinjama. Kasnije smo, puni Kasandrinih proročkih otisaka, u noćnoj Rijeci pili tamne cabernete, a Nada i Borka, kao dvije sestre damstvenosti i revolucionarnosti, isijavale su svjetlost u naše živote.

Godinu dana ranije, 1. srpnja 2015., Borka Pavićević je bila u Osijeku, na obilježavanju jedne tužne memorije: 24. godišnjice od pogibije Josipa Reihl-Kira. Nimalo slučajno, jer Borkin Centar za kulturnu dekontaminaciju jedan je od onih koji su se 2010. usudili pokrenuti, organizirati i postaviti izložbu pod pitanjem „Tko je tebi Reihl-Kir?“, kao bolno sjećanje na žrtvu osječkog šefa policije koji je u paklu ljeta ’91. vjerovao u mir.

Josip Reihl-Kir, bio je jedan od onih samotnih hrabrih letača. Onih vječnih probnih pilota u čijim krilima plamti dječja vjera da se ljubav i sloboda isplate. I da u to ime krila nikada ne mogu biti slomljena. Prvog srpnja 1991., na početku osječkog prigradskog naselja Tenje, jedan je hrvatski fanatik iz kalašnjikova izrešetao Kira. Pravdoljubivog samotnjaka koji je tih dana, kao da dolazi iz Fordovih vesterna, široko raskriljenih krila sakoa, simboličkom gestom pokazujući da je nenaoružan, letio od jedne do druge barikade. Nudeći mir Hrvatima i Srbima, ustrašenim i izmanipuliranim narodima, uvjeravajući ih da nije dockan.

Zbogom, Borka

Da uvijek postoje šanse za mir, kako treba samo osluhnuti srce gdje mora postojati još dovoljno energije dobra. Vrijeme hulja, jastrebova i gospodara rata ne podnosi vizionare i borce poput Reihl-Kira. Zato je morao biti likvidiran. Ubojica je, nakon bijega u Australiju i niza zataškavanja od najviših sponzora, izručen Hrvatskoj i osuđen na 20 godina zatvora. Međutim, nalogodavci zločina nikada nisu odgovarali.

Borka Pavićević nepogrešivo je prepoznala Reihl-Kirovo vizionarstvo ljudskosti. I dala sve od sebe da se ta ljudskost ne zaboravi. Na spomenutoj osječkoj memorijskoj tribini 2015. strastveno je govorila o nasušnoj potrebi da se primjeri poput Josipovog jednostavnog, a tako herojskog čovjekoljublja ugrade u poželjne piste naše budućnosti. S kojih se onda lako vinemo i letimo u galaksije slobode. Riječ je o budućnosti kakvu ljudi poput Borke i Josipa imaju u genima od samog rođenja. Naprotiv, tu budućnost mnoge barabe u službi terora nikada neće moći spoznati.

Odlazak Borke Pavićević na daleka sazviježđa ostavio nas je praznima, ali sretnima da smo je imali u svojim univerzitetima. „Nedostatak čitanja je nedostatak erosa. A to je onda i nedostatak slobode“, rekla je u jednoj tv-emisiji o knjizi. Zbogom, Borka, knjigo naša.

Davor Špišić
Telegram autor
14 članaka Više o autoru
Više s weba