Nekad je nužno odabrati stranu

Branka Katić na Brijunima glumi u Tramvaju zvanom čežnja: ‘Čast mi je da sam konačno u Ulyssesu’

Uoči posljednje ovogodišnje premijere teatra Ulysses razgovaramo s glavnom zvijezdom predstave

FOTO: Dragana Udovičić

Da je „sluđena i malo emotivna“ priznaje mi Branka Katić, dok virtualno razgovaramo uoči njenog puta iz londonskog doma na Brijune. Pakuje starijeg sina koji kreće na studije u New York pa tu majčino srce ne zna za fejk, nego uzbuđeno tuče. Jedna od najsugestivnijih i najdosljednijih glumačkih perli jugoslavenskog prostora, umjetnica i impresivne inozemne karijere, ikona koja ikonoklastički suvereno nosi taj status…

Autentična rokerica džungle na asfaltu, a s nekim arhaičnim renesansnim kodom u očima, Branka je upravo posvojila Blanche Dubois, heroinu Williamsove drame „Tramvaj zvan čežnja“. Koprodukcijska predstava Beogradskog dramskog pozorišta, BELEF festivala i Kazališta Ulysses u režiji Lenke Udovički, nakon beogradske interijerske, imat će svoju ambijentalnu, brijunsku premijeru 27. kolovoza.

Branka Katić (Blanche) i Miloš Petrović Trojpec (Stanley) Dragana Udovičić

TELEGRAM: Lenka Udovički odlučila se za „netipičnu“, a hrabru podjelu s vama kao Blanche Dubois. Naime, često se na prvu loptu, naročito u lošim redateljskim čitanjima, Blanche tretirala isključivo kao ezoterična lomljiva lutka. Rekao bih da je ona posve suprotno – pobunjenička, samosvojna žena. Kako ste vi prišli Blanche?

KATIĆ: Kada smo odlučile da ćemo raditi ovu predstavu, u šali sam rekla Lenki kako ćemo zajedno otkrivati sve nijanse očaja. Borila sam se najbolje što znam, prije svega sama sa sobom, da budem dovoljno emotivno otvorena za lepezu njenih stanja. Blanche je sanjar, načete duše ali i netko tko se očajnički bori da preživi u svijetu koji nježnost čita kao slabost i gdje je žena ostvarena samo ako je udana… Čežnja je lomi i prožima, čini da se osjeća živom. Prepuna je kontradiktornosti pa je teško definirati je, kao i bilo koje ljudsko biće… Kako kaže naš vrli pisac Tennessee Williams: „Nobody sees anybody truly but all through the flaws of their own egos“.

TELEGRAM: Blanche prokletom cijenom plaća samurajsku volju da obrani svoju drukčijost. To se ni danas ne oprašta tako lako?

KATIĆ: Da, ljudi nikako da prestanu stavljati etikete i dijeliti sve na dobro i loše. Pogotovo na našim prostorima, prečesto nema dovoljno širine da prihvatimo različitost kao vrlinu.

TELEGRAM: Williamsovi slojevi neizmjerno su izazovni. Lenka Udovički je i režijom Albejeve „Tko se boji Virginije Woolf?“ rudarski pokazala da nismo još završili s istraživanjem američkih klasika. Što ste još iskopali, onako zajednički kao ansambl?

KATIĆ: Složili smo se da nećemo suditi tko je kakav, već smo sloj po sloj otkrivali njihove želje, strahove, nagone i nesigurnosti, trudeći se da što točnije dočaramo nerazumijevanje koje dovodi do tragičnog kraja.

TELEGRAM: U selidbi na brijunski kamen otvorit će se i neke nove dimenzije?

KATIĆ: Sigurna sam i vrlo uzbuđena zbog toga. I počašćena što sam dio ekipe fantastičnog teatra Ulysses u kojem je zaživjelo toliko maestralnih predstava.

TELEGRAM: Sjećate li se kad ste prvi put gledali Kazanov film? Vivien Leigh je zapravo ovdje doslovce igrala sebe…

KATIĆ: Ne znam bih li se složila s vama… Mislim da je ona bila fantastična glumica i da je uspjela ostvariti niz dobrih uloga. Znam da se u kasnijim godinama borila s teškom depresijom, ali ne mislim da je njena Blanche Vivien „u danim okolnostima“… Film sam davno gledala, a kada smo počeli rad na našoj predstavi, odlučila sam da ga ne gledam ponovno. Pogledala sam kazališnu verziju Young Vic Theatrea na nagovor Vanje Nenadić koja igra Stellu, ali mislim da smo usprkos kultnom statusu filma, uspjeli napraviti snažnu i sasvim originalnu verziju.

Branka Katić (Blanche) i Vanja Nenadić (Stella) Dragana Udovičić

TELEGRAM: Je li vam se događalo da čitate ulogu i pomislite „Fuck, pa to sam ja!“ U tom slučaju, to je prednost ili se glumac može okliznuti na tim podudarnostima?

KATIĆ: Mislim da i poslije svih ovih godina još uvijek otkrivam tko sam to ja. Uloge i pomažu i odmažu u tome. Fuck.

TELEGRAM: Ponuda u izvrsnoj seriji „Novine“ bila je odmah ona koja se ne odbija ili…?

KATIĆ: Ah da. To mi je doslovno najomiljeniji TV projekt, fantastična uloga u odličnom društvu. Došla je u pravom trenutku i sjetila me zašto volim svoj posao i kako, kada je uloga dobro napisana, a redatelj poseban, rad može biti pjesma. Na moju veliku radost, radit ću opet s Daliborom Matanićem, drugu sezonu serije „Šutnja“, u sjajnoj produkciji Drugog plana, koja je zaslužna i za „Novine“.

TELEGRAM: Novinarku Dijanu Mitrović igrali ste baš onako bogartovski tvrdokuhano. To iskustvo je jedno od prekretničkih u vašoj karijeri?

KATIĆ: Da, ta uloga je stigla u pravom trenutku, da mi vrati vjeru i u vlastiti talent i mogućnost rada u našoj regiji. Što se tiče lika, Dado mi je dao jednostavne, a točne upute, a uz pomoć kojih sam lako mogla naći ključ svake scene. Rekao mi je da Dijana nije ambiciozna, da je ulični tip i da joj svi idu na nerve… Rad s njim je jedno od najboljih iskustava moje karijere.

TELEGRAM: Svojevrsnim novinarskim alatima barata i Bulika u filmu „Ubistvo s predumišljajem“ Gorčina Stojanovića. Antiratni angažman tog filma 1995. nije činjenica preko koje možemo olako preći? Trebalo je imati muda…

KATIĆ: Svi pametni ljudi koje volim i poštujem uvijek su bili protiv tog nesretnog rata.

TELEGRAM: Ona premoćna scena rastanka na kiši, Bulike i Bogdana kojeg je divno nosio Nebojša Glogovac, meni je jedna od najemotivnijih viđenih ikad. Odmah ste kliknuli vas dvoje?

KATIĆ: I ja volim tu scenu, naježim se svaki put kada je vidim. Nebojša je bio i ostao jedan od mojih najbližih prijatelja. Upoznali smo se kao klinci, prije nego što smo studirali glumu, bili smo članovi Omladinskog dramskog studija. S njim je sve bilo lako. Bio je mudar i nepretenciozan, beskrajno duhovit i u svemu poseban.

TELEGRAM: Strašan je gubitak da više nemamo Nebojšu. Kakve vam ožiljke ostave takvi gubici? Ima li istine u tome da nekako i surovo oplemene čovjeka?

KATIĆ: Radije bih bila manje plemenita, nego iskusila taj ogromni gubitak. Bio je divan drug i nestvarno dobar glumac. Ostavio je za sobom zvjezdani trag. Mnogo ga volim, uvijek će mi nedostajati.

TELEGRAM: Radili ste dosta sa Srđanom Dragojevićem. On je svoju antiratnu trilogiju otvorio već u zamamnom camp ostvarenju „Mi nismo anđeli“. Kad tata u uniformi upadne u sobu i kaže: „Ljubinka, sine, ide tata u rat. Nećemo se videti jedno vreme.“ A vi odgovarate kultnom rečenicom…

KATIĆ: “…Ćale, opet se igrate” (smijeh)… Strašno je da ovoliko godina poslije, političari u regiji i dalje pokušavaju plasirati nam mržnju i strah. Tada smo se smijali toj sceni, a već godinu dana kasnije, mogli smo samo plakati zbog surovog rata koji je doveo do raspada Jugoslavije… Trenutno svijet gori od klimatskih promjena, rat u Ukrajini čini milijune ljudi beskućnicima, pred očima čitavog svijeta događaju se stravična razaranja i stradanja nedužnih, a kod nas je ratnohuškačka politika i dalje najglasnija. Jako mi je žao što nikako da nađemo neki novi narativ, koji bi cijelu našu regiju doveo do boljitka, a ne stalnog vraćanja unazad.

TELEGRAM: „Crna mačka, beli mačor“ Emira Kusturice vas je 1998. praktički učinila vidljivom inozemnoj sceni. Taj brejk ste dočekali s fascinacijom, strahom ili ste uspjeli sve trezveno posložiti?

KATIĆ: Sjećam se da sam se, u kombiju na putu ka setu, hvalila nebu i oblacima što sam dobila ulogu. Bila sam presretna što sam konačno dobila priliku raditi s njim. Bilo je to jedno uzbudljivo iskustvo u kome sam mnogo toga naučila… Da, taj film mi je svakako odškrinuo vrata internacionalne karijere.

TELEGRAM: Što je bilo presudno da se 2020. vratite u Beograd i bacite u uzbudljive ralje teatra?

KATIĆ: Stekli su se uvjeti, stigle su ponude i poželjela sam da idem za svojim srcem. Osim uloge boginje Atine u „Orestiji“, 2015. godine u Londonu, u Shakespeareovom Globeu, tijekom svih godina koje sam provela u inozemstvu, nisam imala prilike da igram u kazalištu i to mi je jako nedostajalo.

Plakat za brijunsku predstavu

TELEGRAM: Čudesno ste u beogradskom dramskom pozorištu impostirali glavnu junakinju predstave „Tiho teče Misisipi“, po romanu Vladimira Tabaševića i u režiji Ivice Buljana. Svi oko nje doživljavaju je kao ikonu, a vi brijete ikonoklastički.

KATIĆ: Brijem kako znam i mogu (smijeh)… Ivica nas je začarao magijskim zadacima i predivnim pričama, gledali smo filmove Alejandra Jodorowskog i skoro svakog drugog dana od Vladimira dobivali po neku novu scenu. Dva dana pred premijeru scene su poredane, a mi ostavljeni da pred publikom osvajamo i tu neobičnu formu i slobodu koja nam je u izvođenju dana. Publika jako voli tu predstavu. Koliko god da izgleda nonšalantno, uspijeva prevesti boli odrastanja jednog dječaka oko kojeg se sve raspada, njegova obitelj, njegova domovina…

TELEGRAM: Iako je London udaljen svega dva sata leta od Beograda, pretpostavljam da nije baš jednostavno organizirati život?

KATIĆ: Naši su sinovi veliki pa je sve lakše. I razumiju moju potrebu da se, poslije dugog niza godina tijekom kojih sam bila posvećena obitelji, vratim svojoj profesiji. Velika su mi radost i podrška. Imam malu nervozu od pakiranja i raspakiravanja, ali mimo toga, ništa mi nije teško.

TELEGRAM: Pred kamere ste stali još 1985. kao petnaestogodišnja klinka, u filmu „Nije lako s muškarcima“. Oko vas sve teškaši zanata: Milena Dravić, Bata Živojinović, Ljubiša Samardžić… Nije vas bilo frka? Ili ste u to ušli po principu što zna dijete što je sto kila, uzme i diže?

KATIĆ: Baš tako. I tu sam imala sreće da radim s našim glumačkim legendama, to iskustvo me zavelo i začaralo i ta magija još uvijek traje.

TELEGRAM: Meni su glumci najhrabriji među stvaraocima. Nije lako stati pred kamere ili na pozornicu pred publiku, i rastvoriti se. Da li svaki put iznova preispitujete tu hrabrost?

KATIĆ: Svaki put pred početak rada na projektu imam tremu. Ali to je dobro, drži me na vrhovima prstiju i čini da sam uvijek spremna i željna naučiti nešto novo.