Od osamdeset pet na početku rata, njegovo obiteljsko stablo svedeno je na trinaest imena. Među njima bio je i Artov stariji brat Rysio kojeg nije stigao upoznati. Kako bi spriječila da i Rysio završi u logoru smrti, otrovala ga je rođakinja koja ga je čuvala; ubila je pritom i sebe i još dva mlađa člana obitelji
Kao što se, pretpostavljam, mnogi još dobro sjećaju, prva dva tjedna nove godine glavne su vijesti bile australske nevolje Novaka Đokovića. Na drugoj strani svijeta, u američkom gradu Baltimoreu, u prsnom košu pedesetsedmogodišnjeg Amerikanca već treći dan kucalo je srce genetski modificirane svinje. Bio je ponedjeljak, 10. siječnja. Svijet je slavio novu stepenicu u razvoju znanosti; tek su pojedinci ukazivali na problematičnu etičku dimenziju zahvata.
Istog dana, u 17:30 po lokalnom vremenu, u gradiću Athensu u saveznoj državi Tennessee održao se neobično važan sastanak. Doduše, nitko od prisutnih u tom trenutku vjerojatno nije mogao predvidjeti globalni medijski odjek koji će uslijediti; isprva je sve prošlo prilično nezamijećeno. Nešto više od dva tjedna kasnije, dan prije Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta, situacija se promijenila.
Spomenutog 10. siječnja, deset vijećnika Odbora za obrazovanje okruga McMinn na dnevnom redu imalo je samo jednu točku: raspravu o nastavnom kurikulu engleskog jezika za osmi razred škole. Nakon zanimljive, ali u konačnici ne osobito korisne rasprave, jednoglasno su usvojili odluku: Maus, grafički roman Arta Spiegelmana, neprikladan je za četrnaestogodišnjake i više se neće koristiti u nastavi okružnih škola.
‘Nema ništa lijepo u vezi Holokausta’
Objavljeni zapisnik daje uvid u detalje. Tony Allman, vijećnik koji je najviše inzistirao na uklanjanju knjige, kritizira scene obješenih ljudi i ubojstava djece; nije “mudro niti zdravo” da obrazovni sustav promovira takve stvari, navodi pritom. “Nema ništa lijepo u vezi Holokausta”, odgovara mu Julie Goodin, bivša nastavnica povijesti, sada pomoćnica ravnatelja. Međutim, ona nije imala pravo glasa.
Kako stoji u kasnijoj službenoj izjavi, djelo karakteriziraju “nepotrebna upotreba vulgarnosti, golotinje i prikazi nasilja i samoubojstva”. Odbor ni na koji način ne osporava vrijednost djela općenito, piše u nastavku, kao ni važnost podučavanja o povijesnim i moralnim lekcijama realnosti Holokausta, ali odlučili su da će o toj temi potražiti druga djela, primjerenija dobi djece.
Treba istaknuti, u tekstu se Holokaust opisuje kao “neopisivo sramotan” i veže uz riječ horor. Motivaciju za uklanjanje knjige, barem što se ove službene izjave tiče, treba tražiti isključivo u rigidnom konzervativizmu vijećnika, u jednom posve nerealnom shvaćanju realnosti okruženja u kojem odrastaju, u ovom slučaju, američka djeca.
Članak se nastavlja ispod oglasa
‘Riječ je o kulturnom ratu koji je izmaknuo kontroli’
U zapisniku spomenutog sastanka kao problematične navodi se osam psovki i jedna slika nage žene. Za nadležne okruga McMinn, osam psovki i jedna gola žena previše, jer da nema problematičnog Spiegelmana, čini se, nevini američki tinejdžeri zasigurno nikad ne bi došli u susret s riječju shit ili s golim ženskim grudima. Usput rečeno, te grudi prikazuju se tek parcijalno, likovno posve reducirano, u kontekstu lišenom ikakve seksualnosti.
No očito Spiegelmanov Maus ne može biti dobar primjer tinejdžerima spornog okruga; ne kao Donald Trump koji je u toj jedinici na prethodnim izborima osvojio preko osamdeset posto glasova. Sugerira li na taj način punoljetno stanovništvo okruga koji broji nešto više od pedeset i četiri tisuće duša kakve to vrijednosti želi prenijeti svojoj djeci? No dobro, odluka o Mausu ipak je čin konkretne skupine ljudi koji nisu nužno mjera svih stvari.
Danas sedamdesetogodišnji Art Spiegelman njihov je postupak, pomalo neprecizno, opisao kao “orvelijanski”. Prije da je na djelu tek licemjerni provincijski puritanizam. To što predsjedavajući spomenutog 10. siječnja raspravu otvara rečenicom koja bi otprilike glasila: “[Moralne] vrijednosti ovog okruga svima su jasne“, dobro ilustrira moju optužbu. S druge strane, svjestan je i autor da je situacija s Mausom samo dio šire rasprave u američkom društvu: “Ovdje se ne radi o ljevici i desnici, riječ je o kulturnom ratu koji je izmaknuo kontroli”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Posljedice Holokausta ne umiru sa žrtvama
Kao sin poljskih Židova koji su preživjeli Auschwitz, Art Spiegelman itekako je poznavao rat. Potomci žrtava s vremenom shvate da je Holokaust u svojoj esenciji i transgeneracijska trauma; posljedice rijetku umiru sa žrtvama.
Američki povjesničar Jay M. Winter nedavno mi je ispričao priču o svom djedu koji je prošao Holokaust. Imao je veliku obitelj u Varšavi, a od sedamnaestero djedovih braće i sestara, samo je jedan brat preživio rat. A to je samo s majčine strane obitelji. “To je zasjenilo moje djetinjstvo.”, rekao je Winter.
Na sličan način urušavala se i povijest Spiegelmanove obitelji. Od osamdeset pet na početku rata, njegovo obiteljsko stablo svedeno je na trinaest imena. Među njima bio je i Artov stariji brat Rysio kojeg nije stigao upoznati. Kako bi spriječila da i Rysio završi u logoru smrti, otrovala ga je rođakinja koja ga je čuvala; ubila je pritom i sebe i još dva mlađa člana obitelji. Rysio je imao između pet i šest godina kad se to dogodilo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Spiegelmana čitav život proganja duh izgubljenog brata
Spiegelmanovim roditeljima dugo je trebalo da prihvate da je uistinu mrtav; nakon rata pretresli su sirotišta diljem Europe tražeći izgubljenog sina, svjedoči Spiegelman u knjizi MetaMAUS, objavljenoj 2011. godine. Sam autor rodio se nakon rata, 1948. godine u Stockholmu. No sjena mrtvog brata pratila ga je čitav život, priznaje. Ponekad ga je otac nazivao njegovim imenom.
Mali Art u Stockholmu nakon rata, s majkom Anjom i ocem Vladekom
Tri godine nakon Artova rođenja obitelj se preselila u Sjedinjene Američke Države. Na nezadovoljstvo svojih roditelja koji su htjeli da postane zubar, Art se šezdesetih u potpunosti okreće crtanju stripova. Nakon srednje škole u New Yorku studira umjetnost i filozofiju, zarađuje crtanjem i intenzivno proživljava kontrakulturu kasnih šezdesetih.
Izgledno je da ga je učestalo konzumiranje narkotika, napose LSD-a, dovelo do kratkotrajnog živčanog sloma 1968. godine. U to vrijeme njegovoj majci umire jedini preživjeli brat. Art se oporavio relativno brzo, ali njegova majka nije. Artov otac pronalazi je u kadi, prerezanih žila.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Presudan utjecaj Mausa u afirmaciji grafičkog romana
Autor Mausa prekida studiranje i 1971. godine seli u San Francisco gdje ostvaruje solidnu karijeru. Nedugo nakon toga razvija skicu onoga što će njegov grafički roman u konačnici postati, a potom se sredinom sedamdesetih vraća u New York. Ubrzo upoznaje svoju buduću suprugu Françoise Mouly. Godine 1980. zajedno su pokrenuli magazin Rawu kojem do 1991. izlazi velika većina Mausa.
Spiegelman je inicijalno imao problema s objavom cjelovitog rada, no nakon afirmativne kritike u New York Timesu, 1986. godine pronalazi izdavačku kuću koja pristaje tiskati dotad napisani dio njegova djela. Prvi dio Mausa dobro je primljen, a uz djela Franka Millera i Alana Moorea kasnih osamdesetih presudno utječe i na ozbiljniju konstituciju grafičkog romana kao književno-umjetničke forme.
Nakon što je 1991. godine objavljen nastavak, Maus sljedeće godine odnosi posebnu Pulitzerovu nagradu, a Spiegelman ima samostalnu izložbu u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti. S tim je došao velik komercijalni uspjeh popraćen prijevodima na brojne svjetske jezike, a 1996. izlazi prvo cjelovito izdanje knjige.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Radi se o reprezentativnom postmodernističkom tekstu
Maus je reprezentativno postmodernističko djelo koje kombinira fikcionalne, memoarske i dokumentarističke elemente uspješno povezujući visoko i nisko; krajnje ozbiljna tema dodatno usložnjena metetekstualnim i intertekstualnim postupcima prikazana je formom onoga što je, paradoksalno, u dotadašnjoj tradiciji uglavnom odgovaralo nazivu Comics.
Kad se Maus pojavio na listi bestselleraNew York Timesa, autor je zatražio da se knjiga prebaci u kategoriju nefikcionalnih djela. U sadržaj su ugrađena ne samo usmena svjedočanstva Spiegelmanova oca koje je autor ranije bilježio, nego i ozbiljnija istraživanja povijesnih činjenica; između ostaloga, autor je 1979. godine posjetio i Auschwitz.
Ne čudi stoga da je osim šireg čitateljstva djelo tijekom desetljeća privuklo i pozornost brojnih povjesničara, psihologa i književnih teoretičara.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Židovi su miševi, Nijemci mačke, a Poljaci svinje
Knjiga je oslikana simplicističkim, crno-bijelim crtežima koji prate naraciju na dvije temeljne razine. Prva prati važne epizode iz života Artieja (moduliran po autoru) i oslikava prvenstveno sam proces nastajanja Mausa, osobito razgovore s ocem Władekom. Druga razina prikazuje život Artiejevih roditelja u Poljskoj od 1930. pa do kraja Drugog svjetskog rata; naglasak je dakako na razdoblju pod njemačkom okupacijom, odnosno iskustvu geta i logora.
Likovi su prikazani kao različite antropomorfizirane životinje, ovisno o nacionalnosti, odnosno vjeri. Tako su Židovi postali miševi, Nijemci mačke, a Poljaci svinje, da izdvojim najvažnije. Na autorske odluke bilo je prigovora s više strana, piše Spiegelman u MetaMAUSu. Tijekom njemačke promocije 1987. godine jedan novinar pitao ga je: “Ne mislite li da je neukusno pisati strip o Auschwitzu?” Autor je odgovorio: “Ne, mislim da je Auschwitz neukusan”.
Poljaci su pak bili ogorčeni zbog načina na koji su prikazani; prvi prijevod iz 2001. godine popraćen je i manjim prosvjedom i paljenjem knjige ispred izdavačke kuće. Do danas je Maus preveden na više od trideset jezika. U Hrvatskoj je tiskan 2009. godine u izdavačkoj kući Fibra (prev.Tatjana Jambrišak).
Maus je još 2015. bio na udaru ruskih vlasti
Medijska pozornost izazvana nedavnim uklanjanjem Mausa u okrugu McMinn dovela je do drastičnog povećanja prodaje ionako već popularne knjige. Slično se već dogodilo 2015. u Rusiji Vladimira Putina. Zbog prikaza svastike, jedno od najutjecajnijih literarnih svjedočanstava o Holokaustu nastradalo je zbog zakona koji je trebao suzbiti suvremenu “nacističku propagandu”(!) Manji izdavači koji knjige nisu trenutačno povukli s polica brzo su rasprodali svoje primjerke; potražnja je bila značajna.
Nesuglasice oko lektire i nastave u školama, prvenstveno nastave povijesti, u demokratskim su državama gotovo oduvijek izazivale puno rasprava. Tijekom i nakon osjetnog društvenog raskola potenciranog Trumpovim mandatom, Sjedinjene Američke Države posebno su zanimljiv primjer.
Vraća nas to Spiegelmanovoj tvrdnji o aktualnom kulturnom ratu. Ugrubo, moguće je identificirati dva temeljna pola: redukcionističko i konzervativno tumačenje povijesti sučeljava se s revizionističkim tendencijama kritičke teorije rase i nositelja LGBTQ pokreta. U iščekivanju pravedničke lomače, obje strane slažu svoju hrpu nepoželjnih knjiga.
Borba koje mora dovesti do dubljeg razumijevanja povijesti
Radikali u redovima konzervativaca odbijaju se suočiti s poviješću sustavnog rasizma u Americi i u suštini ne prihvaćaju punu evoluciju građanskih prava povijesno neravnopravnih skupina. Druga strana u barem jednako iracionalnoj, rušilačkoj maniri nastoji ukloniti tragove svega što ne odgovara njihovoj ekskluzivističkoj viziji pravednog društva, pri čemu nerijetko „otkazuje“ ne samo pojedince i grupacije koji su otvorili put emancipaciji potlačenih, nego i istomišljenike iz vlastitog tabora koji se usude razmišljati izvan zadanog okvira.
Vjerujem da je dominacija ove dihotomije privremena. Unatoč svemu, ako društvo ostane dovoljno slobodno, iz te će dijalektike naposljetku ipak izaći neko dublje, kvalitetnije razumijevanje povijesti. No što u međuvremenu?
Primjerice, veliko istraživanje iz 2020. godine pokazuje izuzetno zabrinjavajuće rezultate o poznavanju osnovnih činjenica Holokausta. Gotovo polovica američkih milenijalaca (od 26 do 41 godine) i punoljetnih pripadnika generacije Z (od 18 do 25 godina) nije znala imenovati niti jedan koncentracijski logor. Ne znam postoje li kakvi podaci za mlađe tinejdžere, ali odluke poput ove u okrugu McMinn sigurno ne pomažu.
Maus kao dio šireg problem zahtjeva za uklanjanjem knjiga
Da, djelo sadrži psovke i „opsceni“ crtež (zapravo dva), ali nije stvar u tom. Jednako tako, ako priđemo iz drugog kuta, u Mausu je moguće detektirati brojne mizogine epizode Artiejeva oca, kao i izravne rasističke komentare usmjerene prema Afroamerikancu koji se spominje u priči, ali ponovno, nije to bit ove knjige (iako sam prilično siguran da će to u sadašnjoj situaciji negdje isplivati kao argument za „otkazivanje“).
Maus prikazuje stvari onako kako su se uistinu odvijale, ljude kakvima su uistinu bili. Radi to na pristupačan, ali ozbiljan način; tinejdžeri to očito prepoznaju i upravo zato nastavnici diljem SAD-a (i šire) brane ovu knjigu kao sjajno obrazovno sredstvo. Treba reći, Maus je samo jedan od naslova čija se podobnost dovodi u pitanje. Ovom tendencijom ugroženi su primjerice Toni Morrison, John Steinbeck, Harper Lee i niz drugih kanonskih autora/ica.
U modernoj Americi rijetko se kad ovoliko raspravljalo o uklanjanju pojedinih knjiga. Očigledan je utjecaj društvenih mreža koje su sjajna platforma za šire inicijative istomišljenika, neovisno o čemu se radi. Prostor slobode tako se još jednom pokazuje kao prostor sužavanja perspektive i efikasne diseminacije proskripcija.
Neozbiljnost i cinizam obrazovnih stručnjaka u Hrvatskoj
Koliko sam dosad uspio vidjeti (a ostavljam mogućnost da mi je nešto promaknulo), u Hrvatskoj trenutačno nema značajnijih korekcijskih zahvata à la Maus. Očekivano, unatoč prijevodu, Maus se našim školama nije ni približio. Neke teme ipak jesu dovele do propitkivanja literature u školama.
U medijima se proteklih godina najviše raspravljalo o izostavljanju Dnevnika Anne Frank s popisa lektire za osnovnu školu, što je samo po sebi problematično i svjedoči o neozbiljnosti i cinizmu nadležnih. No u sadašnjem kurikulu hrvatskog jezika još je veći prekršaj stanje lektire srednjih škola. Ministarstvo znanosti i obrazovanja očito nema problema s tim da učenici završavaju srednju školu bez da su ikada čitali barem nešto iz književnosti o Holokaustu, primjerice autore kao što su PrimoLevi, Elie Wiesel ili Imre Kertész.
Ako resorni stručnjaci nisu sigurni u njihovu književnu kvalitetu, možda bi povremeno mogli pogledati prema Stockholmu. Ima već nepunih dvadeset godina kako je jedna relativno cijenjena akademija odala prilično priznanje gore spomenutom Kertészu. Možda to naši obrazovni stručnjaci i znaju, ali nije im baš osobito stalo. Uostalom, zašto bi mlade ljudi na pragu odrastanja opterećivali još i mučnim svjedočanstvima mrtvih pisaca u zemlji koja im ionako ne može ponuditi naročito blistavu budućnost?
Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.
Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, pretplatite se na Telegram.
Brata mu je ubila rođakinja da izbjegne nacistički logor smrti, a iz škola po Americi sada izbacuju njegov strip o Holokaustu iz lektire
Izbacivanje čuvenog stripa Art Spiegelmana iz škola u Tennesseeju govori sve o društvenom raskolu nakon Trumpa
Od osamdeset pet na početku rata, njegovo obiteljsko stablo svedeno je na trinaest imena. Među njima bio je i Artov stariji brat Rysio kojeg nije stigao upoznati. Kako bi spriječila da i Rysio završi u logoru smrti, otrovala ga je rođakinja koja ga je čuvala; ubila je pritom i sebe i još dva mlađa člana obitelji
Kao što se, pretpostavljam, mnogi još dobro sjećaju, prva dva tjedna nove godine glavne su vijesti bile australske nevolje Novaka Đokovića. Na drugoj strani svijeta, u američkom gradu Baltimoreu, u prsnom košu pedesetsedmogodišnjeg Amerikanca već treći dan kucalo je srce genetski modificirane svinje. Bio je ponedjeljak, 10. siječnja. Svijet je slavio novu stepenicu u razvoju znanosti; tek su pojedinci ukazivali na problematičnu etičku dimenziju zahvata.
Istog dana, u 17:30 po lokalnom vremenu, u gradiću Athensu u saveznoj državi Tennessee održao se neobično važan sastanak. Doduše, nitko od prisutnih u tom trenutku vjerojatno nije mogao predvidjeti globalni medijski odjek koji će uslijediti; isprva je sve prošlo prilično nezamijećeno. Nešto više od dva tjedna kasnije, dan prije Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta, situacija se promijenila.
Spomenutog 10. siječnja, deset vijećnika Odbora za obrazovanje okruga McMinn na dnevnom redu imalo je samo jednu točku: raspravu o nastavnom kurikulu engleskog jezika za osmi razred škole. Nakon zanimljive, ali u konačnici ne osobito korisne rasprave, jednoglasno su usvojili odluku: Maus, grafički roman Arta Spiegelmana, neprikladan je za četrnaestogodišnjake i više se neće koristiti u nastavi okružnih škola.
‘Nema ništa lijepo u vezi Holokausta’
Objavljeni zapisnik daje uvid u detalje. Tony Allman, vijećnik koji je najviše inzistirao na uklanjanju knjige, kritizira scene obješenih ljudi i ubojstava djece; nije “mudro niti zdravo” da obrazovni sustav promovira takve stvari, navodi pritom. “Nema ništa lijepo u vezi Holokausta”, odgovara mu Julie Goodin, bivša nastavnica povijesti, sada pomoćnica ravnatelja. Međutim, ona nije imala pravo glasa.
Kako stoji u kasnijoj službenoj izjavi, djelo karakteriziraju “nepotrebna upotreba vulgarnosti, golotinje i prikazi nasilja i samoubojstva”. Odbor ni na koji način ne osporava vrijednost djela općenito, piše u nastavku, kao ni važnost podučavanja o povijesnim i moralnim lekcijama realnosti Holokausta, ali odlučili su da će o toj temi potražiti druga djela, primjerenija dobi djece.
Treba istaknuti, u tekstu se Holokaust opisuje kao “neopisivo sramotan” i veže uz riječ horor. Motivaciju za uklanjanje knjige, barem što se ove službene izjave tiče, treba tražiti isključivo u rigidnom konzervativizmu vijećnika, u jednom posve nerealnom shvaćanju realnosti okruženja u kojem odrastaju, u ovom slučaju, američka djeca.
‘Riječ je o kulturnom ratu koji je izmaknuo kontroli’
U zapisniku spomenutog sastanka kao problematične navodi se osam psovki i jedna slika nage žene. Za nadležne okruga McMinn, osam psovki i jedna gola žena previše, jer da nema problematičnog Spiegelmana, čini se, nevini američki tinejdžeri zasigurno nikad ne bi došli u susret s riječju shit ili s golim ženskim grudima. Usput rečeno, te grudi prikazuju se tek parcijalno, likovno posve reducirano, u kontekstu lišenom ikakve seksualnosti.
No očito Spiegelmanov Maus ne može biti dobar primjer tinejdžerima spornog okruga; ne kao Donald Trump koji je u toj jedinici na prethodnim izborima osvojio preko osamdeset posto glasova. Sugerira li na taj način punoljetno stanovništvo okruga koji broji nešto više od pedeset i četiri tisuće duša kakve to vrijednosti želi prenijeti svojoj djeci? No dobro, odluka o Mausu ipak je čin konkretne skupine ljudi koji nisu nužno mjera svih stvari.
Danas sedamdesetogodišnji Art Spiegelman njihov je postupak, pomalo neprecizno, opisao kao “orvelijanski”. Prije da je na djelu tek licemjerni provincijski puritanizam. To što predsjedavajući spomenutog 10. siječnja raspravu otvara rečenicom koja bi otprilike glasila: “[Moralne] vrijednosti ovog okruga svima su jasne“, dobro ilustrira moju optužbu. S druge strane, svjestan je i autor da je situacija s Mausom samo dio šire rasprave u američkom društvu: “Ovdje se ne radi o ljevici i desnici, riječ je o kulturnom ratu koji je izmaknuo kontroli”.
Posljedice Holokausta ne umiru sa žrtvama
Kao sin poljskih Židova koji su preživjeli Auschwitz, Art Spiegelman itekako je poznavao rat. Potomci žrtava s vremenom shvate da je Holokaust u svojoj esenciji i transgeneracijska trauma; posljedice rijetku umiru sa žrtvama.
Američki povjesničar Jay M. Winter nedavno mi je ispričao priču o svom djedu koji je prošao Holokaust. Imao je veliku obitelj u Varšavi, a od sedamnaestero djedovih braće i sestara, samo je jedan brat preživio rat. A to je samo s majčine strane obitelji. “To je zasjenilo moje djetinjstvo.”, rekao je Winter.
Na sličan način urušavala se i povijest Spiegelmanove obitelji. Od osamdeset pet na početku rata, njegovo obiteljsko stablo svedeno je na trinaest imena. Među njima bio je i Artov stariji brat Rysio kojeg nije stigao upoznati. Kako bi spriječila da i Rysio završi u logoru smrti, otrovala ga je rođakinja koja ga je čuvala; ubila je pritom i sebe i još dva mlađa člana obitelji. Rysio je imao između pet i šest godina kad se to dogodilo.
Spiegelmana čitav život proganja duh izgubljenog brata
Spiegelmanovim roditeljima dugo je trebalo da prihvate da je uistinu mrtav; nakon rata pretresli su sirotišta diljem Europe tražeći izgubljenog sina, svjedoči Spiegelman u knjizi MetaMAUS, objavljenoj 2011. godine. Sam autor rodio se nakon rata, 1948. godine u Stockholmu. No sjena mrtvog brata pratila ga je čitav život, priznaje. Ponekad ga je otac nazivao njegovim imenom.
Tri godine nakon Artova rođenja obitelj se preselila u Sjedinjene Američke Države. Na nezadovoljstvo svojih roditelja koji su htjeli da postane zubar, Art se šezdesetih u potpunosti okreće crtanju stripova. Nakon srednje škole u New Yorku studira umjetnost i filozofiju, zarađuje crtanjem i intenzivno proživljava kontrakulturu kasnih šezdesetih.
Izgledno je da ga je učestalo konzumiranje narkotika, napose LSD-a, dovelo do kratkotrajnog živčanog sloma 1968. godine. U to vrijeme njegovoj majci umire jedini preživjeli brat. Art se oporavio relativno brzo, ali njegova majka nije. Artov otac pronalazi je u kadi, prerezanih žila.
Presudan utjecaj Mausa u afirmaciji grafičkog romana
Autor Mausa prekida studiranje i 1971. godine seli u San Francisco gdje ostvaruje solidnu karijeru. Nedugo nakon toga razvija skicu onoga što će njegov grafički roman u konačnici postati, a potom se sredinom sedamdesetih vraća u New York. Ubrzo upoznaje svoju buduću suprugu Françoise Mouly. Godine 1980. zajedno su pokrenuli magazin Raw u kojem do 1991. izlazi velika većina Mausa.
Spiegelman je inicijalno imao problema s objavom cjelovitog rada, no nakon afirmativne kritike u New York Timesu, 1986. godine pronalazi izdavačku kuću koja pristaje tiskati dotad napisani dio njegova djela. Prvi dio Mausa dobro je primljen, a uz djela Franka Millera i Alana Moorea kasnih osamdesetih presudno utječe i na ozbiljniju konstituciju grafičkog romana kao književno-umjetničke forme.
Nakon što je 1991. godine objavljen nastavak, Maus sljedeće godine odnosi posebnu Pulitzerovu nagradu, a Spiegelman ima samostalnu izložbu u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti. S tim je došao velik komercijalni uspjeh popraćen prijevodima na brojne svjetske jezike, a 1996. izlazi prvo cjelovito izdanje knjige.
Radi se o reprezentativnom postmodernističkom tekstu
Maus je reprezentativno postmodernističko djelo koje kombinira fikcionalne, memoarske i dokumentarističke elemente uspješno povezujući visoko i nisko; krajnje ozbiljna tema dodatno usložnjena metetekstualnim i intertekstualnim postupcima prikazana je formom onoga što je, paradoksalno, u dotadašnjoj tradiciji uglavnom odgovaralo nazivu Comics.
Kad se Maus pojavio na listi bestsellera New York Timesa, autor je zatražio da se knjiga prebaci u kategoriju nefikcionalnih djela. U sadržaj su ugrađena ne samo usmena svjedočanstva Spiegelmanova oca koje je autor ranije bilježio, nego i ozbiljnija istraživanja povijesnih činjenica; između ostaloga, autor je 1979. godine posjetio i Auschwitz.
Ne čudi stoga da je osim šireg čitateljstva djelo tijekom desetljeća privuklo i pozornost brojnih povjesničara, psihologa i književnih teoretičara.
Židovi su miševi, Nijemci mačke, a Poljaci svinje
Knjiga je oslikana simplicističkim, crno-bijelim crtežima koji prate naraciju na dvije temeljne razine. Prva prati važne epizode iz života Artieja (moduliran po autoru) i oslikava prvenstveno sam proces nastajanja Mausa, osobito razgovore s ocem Władekom. Druga razina prikazuje život Artiejevih roditelja u Poljskoj od 1930. pa do kraja Drugog svjetskog rata; naglasak je dakako na razdoblju pod njemačkom okupacijom, odnosno iskustvu geta i logora.
Likovi su prikazani kao različite antropomorfizirane životinje, ovisno o nacionalnosti, odnosno vjeri. Tako su Židovi postali miševi, Nijemci mačke, a Poljaci svinje, da izdvojim najvažnije. Na autorske odluke bilo je prigovora s više strana, piše Spiegelman u MetaMAUSu. Tijekom njemačke promocije 1987. godine jedan novinar pitao ga je: “Ne mislite li da je neukusno pisati strip o Auschwitzu?” Autor je odgovorio: “Ne, mislim da je Auschwitz neukusan”.
Poljaci su pak bili ogorčeni zbog načina na koji su prikazani; prvi prijevod iz 2001. godine popraćen je i manjim prosvjedom i paljenjem knjige ispred izdavačke kuće. Do danas je Maus preveden na više od trideset jezika. U Hrvatskoj je tiskan 2009. godine u izdavačkoj kući Fibra (prev.Tatjana Jambrišak).
Maus je još 2015. bio na udaru ruskih vlasti
Medijska pozornost izazvana nedavnim uklanjanjem Mausa u okrugu McMinn dovela je do drastičnog povećanja prodaje ionako već popularne knjige. Slično se već dogodilo 2015. u Rusiji Vladimira Putina. Zbog prikaza svastike, jedno od najutjecajnijih literarnih svjedočanstava o Holokaustu nastradalo je zbog zakona koji je trebao suzbiti suvremenu “nacističku propagandu”(!) Manji izdavači koji knjige nisu trenutačno povukli s polica brzo su rasprodali svoje primjerke; potražnja je bila značajna.
Nesuglasice oko lektire i nastave u školama, prvenstveno nastave povijesti, u demokratskim su državama gotovo oduvijek izazivale puno rasprava. Tijekom i nakon osjetnog društvenog raskola potenciranog Trumpovim mandatom, Sjedinjene Američke Države posebno su zanimljiv primjer.
Vraća nas to Spiegelmanovoj tvrdnji o aktualnom kulturnom ratu. Ugrubo, moguće je identificirati dva temeljna pola: redukcionističko i konzervativno tumačenje povijesti sučeljava se s revizionističkim tendencijama kritičke teorije rase i nositelja LGBTQ pokreta. U iščekivanju pravedničke lomače, obje strane slažu svoju hrpu nepoželjnih knjiga.
Borba koje mora dovesti do dubljeg razumijevanja povijesti
Radikali u redovima konzervativaca odbijaju se suočiti s poviješću sustavnog rasizma u Americi i u suštini ne prihvaćaju punu evoluciju građanskih prava povijesno neravnopravnih skupina. Druga strana u barem jednako iracionalnoj, rušilačkoj maniri nastoji ukloniti tragove svega što ne odgovara njihovoj ekskluzivističkoj viziji pravednog društva, pri čemu nerijetko „otkazuje“ ne samo pojedince i grupacije koji su otvorili put emancipaciji potlačenih, nego i istomišljenike iz vlastitog tabora koji se usude razmišljati izvan zadanog okvira.
Vjerujem da je dominacija ove dihotomije privremena. Unatoč svemu, ako društvo ostane dovoljno slobodno, iz te će dijalektike naposljetku ipak izaći neko dublje, kvalitetnije razumijevanje povijesti. No što u međuvremenu?
Primjerice, veliko istraživanje iz 2020. godine pokazuje izuzetno zabrinjavajuće rezultate o poznavanju osnovnih činjenica Holokausta. Gotovo polovica američkih milenijalaca (od 26 do 41 godine) i punoljetnih pripadnika generacije Z (od 18 do 25 godina) nije znala imenovati niti jedan koncentracijski logor. Ne znam postoje li kakvi podaci za mlađe tinejdžere, ali odluke poput ove u okrugu McMinn sigurno ne pomažu.
Maus kao dio šireg problem zahtjeva za uklanjanjem knjiga
Da, djelo sadrži psovke i „opsceni“ crtež (zapravo dva), ali nije stvar u tom. Jednako tako, ako priđemo iz drugog kuta, u Mausu je moguće detektirati brojne mizogine epizode Artiejeva oca, kao i izravne rasističke komentare usmjerene prema Afroamerikancu koji se spominje u priči, ali ponovno, nije to bit ove knjige (iako sam prilično siguran da će to u sadašnjoj situaciji negdje isplivati kao argument za „otkazivanje“).
Maus prikazuje stvari onako kako su se uistinu odvijale, ljude kakvima su uistinu bili. Radi to na pristupačan, ali ozbiljan način; tinejdžeri to očito prepoznaju i upravo zato nastavnici diljem SAD-a (i šire) brane ovu knjigu kao sjajno obrazovno sredstvo. Treba reći, Maus je samo jedan od naslova čija se podobnost dovodi u pitanje. Ovom tendencijom ugroženi su primjerice Toni Morrison, John Steinbeck, Harper Lee i niz drugih kanonskih autora/ica.
U modernoj Americi rijetko se kad ovoliko raspravljalo o uklanjanju pojedinih knjiga. Očigledan je utjecaj društvenih mreža koje su sjajna platforma za šire inicijative istomišljenika, neovisno o čemu se radi. Prostor slobode tako se još jednom pokazuje kao prostor sužavanja perspektive i efikasne diseminacije proskripcija.
Neozbiljnost i cinizam obrazovnih stručnjaka u Hrvatskoj
Koliko sam dosad uspio vidjeti (a ostavljam mogućnost da mi je nešto promaknulo), u Hrvatskoj trenutačno nema značajnijih korekcijskih zahvata à la Maus. Očekivano, unatoč prijevodu, Maus se našim školama nije ni približio. Neke teme ipak jesu dovele do propitkivanja literature u školama.
U medijima se proteklih godina najviše raspravljalo o izostavljanju Dnevnika Anne Frank s popisa lektire za osnovnu školu, što je samo po sebi problematično i svjedoči o neozbiljnosti i cinizmu nadležnih. No u sadašnjem kurikulu hrvatskog jezika još je veći prekršaj stanje lektire srednjih škola. Ministarstvo znanosti i obrazovanja očito nema problema s tim da učenici završavaju srednju školu bez da su ikada čitali barem nešto iz književnosti o Holokaustu, primjerice autore kao što su Primo Levi, Elie Wiesel ili Imre Kertész.
Ako resorni stručnjaci nisu sigurni u njihovu književnu kvalitetu, možda bi povremeno mogli pogledati prema Stockholmu. Ima već nepunih dvadeset godina kako je jedna relativno cijenjena akademija odala prilično priznanje gore spomenutom Kertészu. Možda to naši obrazovni stručnjaci i znaju, ali nije im baš osobito stalo. Uostalom, zašto bi mlade ljudi na pragu odrastanja opterećivali još i mučnim svjedočanstvima mrtvih pisaca u zemlji koja im ionako ne može ponuditi naročito blistavu budućnost?