Cijenjeni arhitekt Nenad Fabijanić odgovara na optužbe da je njegov Spomenik domovini plagijat

Što reći o „autorskoj“ uvrijeđenosti jednog arhitekta i jednog kipara, koji se preko novina obraćaju meni, ali i ideji – povrijeđeni zbog navodne sličnosti mojeg projekta sa svojim djelom, pa optužuju i ujedno strepe nad recepcijom svojega djela bude li moj projekt ostvaren. Ne volim se svađati se, ali takvu vrstu buke ne podnosim. Remeti mi dnevni radni ritam.

Moralni kredibilitet

Svoj dosadašnji rad sveučilišnog profesora i voditelja diplomskog semestra Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu temeljio sam na pedagoškom iskustvu i postojanom prenošenju znanja, potvrđenom i osobnim stručnim doprinosom, ostvarenjima i realizacijama na području naše arhitekture. Moj osobni arhitektonski „credo“ odavno je profiliran, pa i poznat. Sazdan je od fragmenata kontinuiranog rada, stalno prisutne sumnje i rijetkih časova samozadovoljstva.

Svako stvaranje svodi se na interaktivni proces, dakle, na poznavanje „metiera“, na maštu i intelekt. Komparativni primjeri i referentni uzorci sastavni su dio izvornog, osobnog i umještenog projektnog refleksa. Oni nužno tvore sloj potrebnog znanja i nemaju nikakve veze s rasprodajom vrijednosti, umreženjima i kopijama koji su danas na djelu. Afirmativna odluka da sudjelujem u svakom, pa i ovom natječaju, temelji se na temi, lokaciji, slutnji i inspiraciji s jedne strane i stimulaciji uvjerljivog, znalačkog suda strukovnih znalaca, koji imaju moralni kredibilitet.

Projekt svjedoči o poštovanju teme

U natječaju za „Spomenik Domovini“ sve je, osim minornog nagradnog fonda utvrđenog prema uvjetima „bagatelne“ javne nabave(!?), bilo inspirativno ili prihvatljivo: valjalo je definirati temu i pristup DOMOVINI. U duhu zanesenog domoljublja moglo bi se prepustiti Ladanovoj definiciji: „Domovina je, dakle, takvo smjestište u kojem pojedinac doživljava posebno jedinstvo životnog okoliša, ljudskog zajedništva i duhovnih vrijednosti. Posrijedi je čovjekova najpovoljnija životna i duhovna zajednica. To je srast životnog prostora, običaja i duhovnosti“ (Ladan, 2009).

Ako toga nema ili je temeljito ugroženo, što smo onda? Apatridi!? Toliko o mojem domoljublju. Ja TU jednostavno JESAM! Na sreću moju i mojih suradnika, arhitekata Željka Pavlovića, Davora Pavlovića i Studia Kušan, o poštovanju teme vidljivo i konkretno svjedoči projekt – u totalu i svakom detalju. Dostojna realizacija morala bi uspjeti zahvaljujući novim tehnološkim mogućnostima, organizacijskoj umješnosti i posebno – očekivanoj, općoj građanskoj podršci. U protivnom, tipično za nas, za koju godinu sve će početi nanovo, od novog početka i vjerojatno s novim akterima.

Križevi, pleteri i šahovnice

Prostor naše, još uvijek mlade države ne može se pohvaliti definiranim vizualnim identitetom, posebno ne novom i autentičnom memorijalnom umjetnosti. Sadašnjost prošlosti živimo na prostorima ograđenima tuđom žicom. Kako pronaći oblik umjetnosti i „prostor čežnje – prostor (iz) čista mira“? Osim ako i žilet-žicu ne shvatimo kao „instalaciju“ ili kao autorizirani „land-art“! Je li to EU-politika ili je to, za neke, uređen javni prostor „čistog“ identiteta?

Dosadašnje realizacije na spomen-područjima pokazat će s vremenom da križevi, pleteri i šahovnice nemaju simboličku težinu i da ne izražavaju to što je ovdje trebalo izraziti. Vidjet će se, da od takve umjetnosti ne ostaje ništa! Usporedbe će učiniti svoje.

Otkad je vijeka, država i …državnika postoje punktovi memorije i identiteta, gdje se odaje počast mjestu i žrtvama, a ljude i kulturu pozdravlja uobičajenim i protokolarno organiziranim ritualima. Mjesto za spomenik Domovini s jasnim je razlogom utvrđeno u glavnom gradu i na važnom mjestu. Uporno propitivanje valjanosti mjesta, postavljanje novih kriterija i drukčije filozofije pristupa – sve bi se to moralo argumentirati uzorom, primjerom ili iskustvom.

Protuspomenici i antispomenici

Ali tako što od kritičara nismo čuli. Oblikovao sam ovo mjesto za spomenik i predložio novi naziv za njega: Trg Republike! Ne pripadam onima koji se muče pitanjima o „protuspomenicima“ i „antispomenicima“. Unatoč više natječaja koji su potvrdili da je to pravo mjesto, ono se odbacuje i traži bolje i drugačije. Kao obično, ne znamo što hoćemo, ali znamo da NEĆEMO!

Još uvijek razmišljam na koji bismo se to primjer „konceptualno-provokativnih rješenja minimalističke izvedbene retorike“, kako se izrazila Sandra Roban Križić, trebali pozvati našim rješenjem. Imam problem: volim minimalizam, ali ne u svojoj kući. Mislio sam i na Louisa Baragana i na Donalda Judda. Sorry, Zaninoviću, tebe se ne sjetih! Pored mnogih analiziranih streha i portala, paralela i komparacija, priznajem: nisam se sjetio istražiti kninski primjer.

Zaboravio sam da je izveden i da je nagrađen nekom, uvjeren sam, orkestriranom akcijom. Realizirali su ga 2011. povrijeđeni, danas zabrinuti autori. Tko su oni? Na natječaju za „Spomenik djeci stradaloj u Domovinskom ratu“, nešto kasnije i na drugom mjestu (Slavonski Brod, 2015.) podijelili su uloge: arhitekt Tonko Zaninović, djeluje u ocjenjivačkom sudu kao predstavnik Komore arhitekata (!), a njegov partner kipar Petar Dolić dobiva prvu nagradu (!) I sam sam sudjelovao u radu Ocjenjivačkog suda priklonivši se većini bez oduševljenja za prijedlog pobjedničkog vertikalnog puzzlea.

Preporučam internetsko istraživanje i drugih imena autora-suradnika, koje će u istom prvonagrađenom radu otkriti i nove bliske srodno-poslovne veze takve sprege. Kad smo već kod Dolićeva autorskog doprinosa malim fragmentom prezentiranim subjektivnu tematsku kolekciju naših nešto „starijih“ majstora.

Mjesto i forma

Naglašeno mjesto ceremonijala, regulirano protokolom, utvrđeno je u mojem radu unutar šireg prostornog autoriteta središnje gradske osi adekvatnim arhitektonskim elementom. Portal-paviljon (streha, gradska lođa) – koji je generička forma i tip, čini novi okvir širokog urbanog kadra (S-J). Vjerojatno sam ideju uzdužnog trga s „portalom“ koji uokviruje jedan kadar prostornog autoriteta usvojio crtajući Šegvićevo rješenje Spomen područja Dotršćina davne 1980. godine…

Portal

Na našem zagrebačkom, recentnom primjeru elementarni problem riješen je oblikovanjem i dimenzioniranjem natkrivene strehe-portala velikog raspona (26 m, ukupno 31m). Kako je profilirati u konstruktivno nužnim i minimalnim dimenzijama? Asimetrija okvira proizlazi iz imperativa konstruktivne ukrute, a skošeni podgled skriva unutrašnju konstrukciju velikog raspona. To je uostalom tajna profiliranja svih velikih konzolnih streha kod novih opera i dvorana u Europi. Odabir novog materijala omogućuje spektakularne tehnološke mogućnosti konstrukcije minimalnih dimenzija, što zahvaljujem lucidnosti izvrsnog konstruktera prof. Berislava Medića. Struktura, materijal i tehnologija predstavljaju NOVUM i izazov eksperimenta.

Izvjesnost da bi vlastita težina „portala“ takvog raspona od tradicionalnih konstrukcijskih materijala poput čelika ili betona iznosila gotovo 50% ukupnog vertikalnog opterećenja, bila je jedan od razloga zašto smo se odlučili za primjenu polimernog materijala ojačanog vlaknima (Fibre Reinforced Polymer). Naime, kod polimernih materijala odnos čvrstoće i vlastite težine povoljniji je (veći) 40 do 50 puta nego kod čelika, pa je znatno smanjenje vlastite težine omogućilo i takav „olakšani“, naglašeno izduženi dizajn. Dodatna prednost polimernih materijala je postojanost na većinu kiselina i lužina, otpornost na koroziju, pa su troškovi održavanja minimalni, a znatno smanjenje težine konstrukcije umanjuje troškove i olakšava montažu (bez potrebe za teškom mehanizacijom). Predloženo prostorno rješenje slijedi konstruktivnu logiku i osigurava potrebnu horizontalnu stabilnost.

Zid svjetlosti

Ponos mi pričinja činjenica što smo diskretno i obzirno pokušali reinterpretirati „Zid boli“ i pretvoriti ga u „Zid svjetlosti“. Nije citat, ali je motiv inspiracije. Nadamo se tragičnu robustnost spontano nastalog „Zida boli“ transcendirati u mir i duhovnost. Naš „Zid svjetlosti“ predstavlja etičku i umjetničku gestu, reakciju iz razmaka od dvadesetak godina. Posebno dizajnirani, unikatni uzorak, izveden u tvornici stakla, zahvaljujem talentu i znanju Jeronima Tišljara, ak. kipara. „Kristalna prizma“ posebno je za ovu priliku oblikovana u češkoj majstorskoj radionici u nadstandardnoj veličini (70 x 230 x 500 mm). Znatiželjnima preporučam studiranje komparabilnih „staklenih“ zidova od staklene opeke, ma gdje god ih našli!

Zeleni ambijent

Ideju rubnih zelenih zidova koji služe primamo kao vizualni izolator jakog okolnog prometa direktno sam preuzeo s nekog od tisuću sličnih zelenih barijera i ambijenata u svijetu. Nisam izmislio ni zimzelenu biljku. Pitao sam za savjet Roberta Duića, dipl. ing. agr. koji je, usput rečeno, eliminirao „cvijeće“, inzistirajući na zemlji i travi. Mjesto za prigodno polaganje cvijeća pronašli smo kraj tordiranog kamenog monolita (3,6 x 3,6m). Ne slučajno, solid zvan „MEMENTO VIVERE“, nadam se izvesti u kamenu našeg podneblja koji se zove „Jadran zeleni“ (Mosor – Dolac Donji). Iz mog projektnog fundusa i vizualnog inventara ta je oblikovna tema bliska davnom natječajnom prijedlogu za spomen-obilježje mjesta masovnih grobnica žrtava iz Domovinskog rata 1998. godine.

Metodu nastanka arhitekture koju svjedočim i prenosim nastojim postvariti osobnom profilacijom na raznim lokacijama i mjerilima.

Svaka primisao i tendenciozna usporedba s Normanom Fosterom ili Zahom Hadid ne bi ni u kojem segmentu bila proporcionalna s njihovim djelima i njihovim autoritetom. Jedanput smo se mimoišli na istom putu. Sigurno je da me nisu znali, ni prepoznali.

Preporučam se Komori arhitekata, strukovnim udruženjima i uredništvu „JL-a“ za zaštitu autorskih prava!