Čini se da je HŽ preko noći, bez ikakve najave, srušio kultni zid s grafitima u Branimirovoj ulici

To se dogodilo 1999. godine kada je Gradski ured za kulturu organizirao njegovo ponovno oslikavanje u sklopu akcije protiv zloporabe droga.

Jedanaest godina kasnije radovi na zidu ponovno su izmijenjeni u sklopu akcije Muzeja ulične umjetnosti, a ovog puta dodane su i neke trodimenzionalne instalacije.

Lani obećali obnovu

Prošle godine Hrvatske željeznice pokrenule su priču oko rušenja zida zbog njegova lošeg stanja i činjenice da se na nekim dijelovima nagnuo prema cesti te postoji opasnost od urušavanja. Plan je ubrzo promijenjen, a Radio Sljeme tad je objavilo kako su u HŽ Infrastrukturi odlučili obnoviti narušenu statiku postojećeg zida, ukloniti stare vagone i kolosijeke te izgraditi golemo parkiralište koje će se protezati od tržnice u Branimirovoj do zgrade Pošte na Glavnom kolodvoru.

https://twitter.com/MaceSMorace/status/604225064930820096

U HŽ-u su također tvrdili kako će, uz obnovu cijelog zida, ponovno s umjetnicima organizirati novo oslikavanje i uređenje zida. No sve je to bilo planirano za prošlo ljeto, kad se ništa nije dogodilo i od tad se pitanje zida u Branimirovoj više nije potezalo. Sve do danas, kad su prolaznici već rano ujutro primijetili kako dijela zida više nema, a zamijenio ga niz jumbo plakata.

Umjesto obnove, metalna ograda

Na naš upit HŽ Infrastrukturi o tome što se dogodilo, dobili smo idući odgovor: “Zbog narušene statike dijela zida te opasnosti od eventualnog urušavanja provedeno je rušenje dijela zida u Branimirovoj u dužini od 153 metra. Radovi su započeli 27. svibnja, a umjesto tog dijela zida bit će postavljena metalna ograda. Radovi bi trebali biti završeni tijekom lipnja.”

Kontaktirali smo i Gradski ured za kulturu, no oni nisu imali komentara na rušenje zida.

Zagrebački umjetnik Lunar, koji je sudjelovao u oslikavanju zida 1999. i 2010., smatra da bi se trebali okrenuti budućnosti i ne žaliti toliko za prošlim vremenima: “Iskreno, draže bi mi bilo gledati crteže nego reklame, ali zid nije moj da ja određujem što će s njim biti, nego je HŽ-ov. Kad smo kod grafita, mislim da 95% vlastitih radova nisam uživo vidio nakon crtanja. Ostaje ti fotka kao evidencija i radiš dalje. Podsjećam da sutra od podneva u Studentskom centru gostuju fenomenalni domaći i strani autori. Nema smisla da ne kukamo za starim, od smoga posivjelim zidovima. Mislim da je ok da nastavimo raditi i napredovati. A što se Branimirove tiče, najdraži su mi bili radovi iz 1987.”

Odraz Bandićeva rada

Kad smo za komentar o besramnom rušenju zida u Branimirovoj upitali Krešimira Galovića, povjesničara umjetnosti, rekao nam je da upravo čuo o tome i da ne raspolaže potpunim informacijama. U kratkom razgovoru je istaknuo da on taj zid prati već od samih njegovih početaka kad je prvi put oslikan još u osamdesetim godinama za vrijeme Univerzijade. Premda se još prošle godine taj zid planirao sanirati, jučer je nenajavljeno počelo njegovo rušenje. Na taj je način Grad Zagreb obistinio svoje najave da će se taj zid srušiti zbog prijetnji koje predstavlja za sigurnost javnosti koje su posljedica statičkih nestabilnosti same građevine. No, cijela je ta priča krajnje kontradiktorna s obzirom na to da je Grad u jednom trenutku svoje prijetnje povukao i najavio zaštitu zida kao kulturnog spomenika (što očito nije bilo u skladu sa stvarnim planovima).

Naš je sugovornik naglasio kako je ovakav način rada građanima iza leđa tipičan za politiku Grada Zagreba, i podsjetio nas je na primjer Paromlina koji je relativno nedavno na sličan način tužno svršio. Prema Galovićevim riječima ovi su zločini protiv kulturnog naslijeđa sjajni odraz Bandićeva rada. Kad smo ga pitali misli li da će i planirane metalne ograde uskoro poslužiti kao medij ulične umjetnosti suzdržao se od komentara.

Katastrofalna slika kulturne politike Grada Zagreba

Za komentar smo se obratili i uglednom poznavatelju urbanističke povijesti grada Zagreba, Vedranu Ivankoviću. Prije no što je za Telegram rekao da je taj zid trebalo na neki način zaštiti ili barem unaprijed razmišljati o eventualnim mogućnostima njegova preseljenja, istaknuo je kako je i on sam tek maločas doznao za ovaj kulturni skandal. Izrazio je i žaljenje zbog izostanka studije o umjetničkoj vrijednosti ove neformalne umjetnine koja je trebala biti provedena, a na temelju koje bi se onda mogle predložiti alternativne lokacije za daljnji razvoj ovog medija. Podsjetio nas je da je grafiti umjetnost važan čimbenik kritičkog promišljanja društva i da donosi općem napretku društva.

Gospodin Ivanković smatra da je politički orkestrirano usmjeravanje ove vrste umjetnosti besmisleno jer se to nikako ne poklapa s temeljnom idejom iste, te nanodao da sama mjesta na kojem se takvi oblici umjetnosti nalaze često govore mnogo više i od samih poruka koje nose. Kroz naš razgovor provlačila se i misao da on netom srušeni zid u Branimirovoj tumači kao idealno mjesto izražavanja za upravo ovaj medij zbog njegove forme panoa.

Iako se ogradio od toga da bi na ovaj način trebalo intervenirati u spomenike nulte kategorije, smatra da je potpuna sloboda izražavanja dio ove grane umjetničkog stvaranja, a iskoristio je i priliku da nas uputi na primjer Kožarićeve skulpture “Prizemljeno Sunce”. Radi se, naime, o skulpturalnom oprostorenju koje je nastalo kao poziv na interakciju između javnih prostora, umjetnosti i građana koji je konzumiraju. Naš je razgovor zaključio zgražanjem nad nedostatkom fundamentalnog nerazumijevanja smisla umjetnosti od strane gradskih vlasti, a nije tajio niti svoju uznemirenost kad je u pitanju katastrofalna slika kulturne politike u gradu Zagrebu.