Čini se da lezbijska romansa Carol o kojoj svi pričaju i nije baš jako dobra
Film je užasno spor, a jedino što u njemu vrijedi su glavne glumice
O lezbijskoj drami Carol već se mjesecima priča, a ovaj tjedan konačno stiže u naša kina. Radi se o filmu Todda Haynesa čija radnja prati ljubavnu romansu dvije potpuno različite žene. Jedna od njih je sredovječna udana majka iz višeg srednjeg sloja (Cate Blanchett), a druga je zbunjena mlada umjetnica u usponu (Rooney Mara). Upoznaju se u dućanu igračkama u kojem naslovna junakinja Carol u predbožićno vrijeme kupuje dar za svoju kćer. Scena u kojoj se njihovi pogledi sreću toliko je dugačka da gledatelj ima osjećaj da traje vječnostima i zapravo zadaje ritam kojim će film dalje teći.
Radnja filma u svojoj je osnovi dosta jednostavna jer se u prvom planu nalaze osjećaji koje dvije glumice dosta dobro pretaču na filmsko platno, a ide otprilike ovako. Nesretna kućanica Carol si povremeno dopušta izvanbračne izlete s drugim ženama. No, stanje u kojem mi zatječemo njezin brak daleko je od katastrofalnoga. Njezin suprug itekako dobro zna za spolnu orijentaciju svoje supruge, no tome unatoč se cijeli prvi dio filma čini punim razumijevanja.
Borba za skrbništvom kao peripetija
Problemi nastaju kad mu prekipi i odluči joj oduzeti kćer pod prijetnjom da će je prokazati zbog njezina nemoralnog ponašanja, koje je sredinom prošlog stoljeća (u vremenu u koje je i sam film smješten) još uvijek bilo ilegalno. Naslovna se junakinja čekajući rasplet situacije dublje upušta u ljubavni odnos s Therese koji se razvlači kroz cijeli film. Naravno da je od samog početka jasno da će film završiti sretno.
Što nas dovodi do osnovnog problema: u filmu nema ničega zanimljivog osim ako užasno spor razvoj jednog odnosa koji je daleko od skandaloznoga smatrate zanimljivim. No, s obzirom na to da je redatelj načinom režije odlučio naglasiti tu učmalu atmosferu se može pretpostaviti da je finalni proizvod bio ono na čemu je otpočetka radio. Široki kadrovi i dugotrajne scene glavnim glumicama, doduše, dopuštaju da dokažu zašto se radi o dvije od trenutačno najtraženijih glumica u Hollywoodu, ali jedino što ta priča na kraju u gledatelju pobuđuje je osjećaj užasne dosade.
Dobra gluma jedini je adut filma
Čak je i scenografija, odnosno kostimografija lošija nego što se o njoj još od Cannesa pisalo. Cijeli je film zavijen u nekakve magličaste pastelne tonove, što je dakako u skladu s tonom koji je redatelj filmu dao. Fotografija koju su strani mediji toliko hvalili neodoljivo podsjeća na onu u Tom Fordovom prvijencu Samac, ali joj nedostaje onih čarobnih momenata u kojima se cijeli svijet zažari jarkim bojama kad protagonist osjeti neki trenutak sreće.
Sve u svemu, film koji je bio toliko nevjerojatno dobro čuvan da nije procurio mjesecima, a na festivalsku je turneju krenuo sredinom prošle godine u Cannesu, ne donosi ništa novo niti revolucionarno. Čini se da je hype koji je proizveo samo standarno podilaženje festivalskih žirija filmovima s manjinskom tematikom koji se u posljednje vrijeme rade kao na traci. Da se razumijemo, i sam sam dio te manjine, a ovaj film čak ni meni nije bio dobar.