Dok ovih dana boravi u Rijeci jer nastupa u kultnoj predstavi Vježbanje života, Neva Rošić boravi u hotelu Bonavia, koji je nekoć bio kuća u kojoj je kao dijete provodila dosta vremena. “Na trećem katu živjeli su moji nono i nona i ja sam često boravila kod njih. Tu se rodilo i raslo tko zna koliko generacija mojih predaka.” Priča kako ju ništa više ne veže uz Rijeku, osim grobnice na Trsatu, a jedino joj fali plavo nebo i plavo more te čisti zrak nakon bure. “Nikad na moru nije tako lijepo kao poslije bure.”

‘Novi izazov kojem nisam mogla reći ne’

Razgovaramo u salonu s velikim lusterom i starinskim namještajem, pa cijeli ambijent zapravo odgovara pojavi gospođe Rošić. Odjevena je u crne hlače i vestu, ukrašenu srebrnim brošem koji se poklapa s bojom njene kose. Bilo je pravo zadovoljstvo slušati njen baršunasti glas, besprijekorni izričaj te perfektno poznavanje jezika. Nastupi u Rijeci imaju dvostruki značaj za Nevu Rošić. “Nakon toliko vremena vratila sam se u rodni grad i na kazališne daske. Lijepo, zar ne”, kazala je Rošić te dodala da joj je povratak kući pobudio sjetu.

“Svako toliko i nehotice očekuješ da ćeš sresti ljude iz onog vremena, da će se pojaviti iza nekog ugla, a njih nažalost nema. Umjesto njih susrećem divne mlade ljude, koji su me dočekali s velikim uvažavanjem i toplinom. Da je bila samo uvažavanja uhvatila bi me panika, no ta prisnost i toplina, briga, primjerice, da se ne zarazim, zaista su me dirnule i na tome sam im zahvalna.”

Nakon što joj je redatelj Marin Blažević iznio svoju ideju o predstavi Vježbanje života, učinilo joj se da mora pristati jer je ponuda djelovala vrlo izazovno. “Ta predstava po romanu Nedeljka Fabrija bila je postavljena u Rijeci prije tridesetak godina. Nakon toga bilo je pokušaja da se pronađe ključ za novu verziju, ali on je izmicao iz ruku onih koji se željeli postaviti tu predstavu koja se bavi poviješću Rijeke. Sada mi se pružila prilika da nakon trideset godina igram istu ulogu u istoj predstavi i istom kazalištu, a to je nakon tako dugog izbivanja s pozornice bio izazov kojem nisam mogla reći ne.”

‘Kad je publika počela pljeskati noge su mi počele drhtati’

Neva Rošić unijela je u predstavu dio svojih sjećanja o Rijeci, sve ono što u njoj pobuđuje roman Vježbanje života. Premda predstava traje oko 3,5 sata, a Rošić otvara i zatvara predstavu, probe joj ipak nisu bile naporne niti je imala nevolja s koncentracijom. Jedini joj je problem bio prvi puta izaći na pred publiku. “Morala sam izaći na praznu pozornicu, reći ja sam Neva Rošić i početi pričati u svoje ime. U tim trenucima zbilja se osjećaš gol, nezaštićen, ali uz pomoć redatelja na koncu sam bez neugode izašla na pozornicu i progovorila prve riječi. Valjalo je samo odagnati osjećaj nesigurnosti.”

Nakon pitanja je li imala tremu, uslijedilo je poduže razmišljanje i duboki uzdah. “Nije bila trema, ali je bilo veliko uzbuđenje koje graniči s tremom. Učinilo mi se da beskrajno dugo hodam po praznoj pozornici, a kad je publika počela pljeskati, meni su noge počele blago drhtati pa su me preplavile emocije.”

Priča kako je ulogu prije 30 godina igrala drugačije, bila je nekako britkija. “Sada sam jednostavna, nema nikakvih glumačkih ekshibicija. Kad se dođe u moju dob nemaš pravo na cifrarije, sveden si na svoju bit, a ne na neke dodatke.”

Uloge i nagrade koje su joj obilježile karijeru

Nakon završetka Akademije 1956. primljena je u Zagrebačko dramsko kazalište, danas Dramsko kazalište Gavella, potom 1968. prelazi u Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu. Od 1958. nastupa na Dubrovačkim ljetnim igrama, gdje je tijekom dvadeset i devet festivalskih sezona bila jedna od najznačajnijih članica dramskog ansambla. U više od pedeset godina djelovanja Neva Rošić interpretirala je sedamdesetak uloga u najraznovrsnijem dramskom repertoaru.

Za umjetničko djelovanje Rošić je nagrađena s dvije Nagrade grada Zagreba, dvije Sterijine nagrade, Nagradu Dubravko Dujšin, dvije Nagrade Vladimir Nazor, od kojih i ona za životno djelo, Zlatni vijenac na sarajevskom MESS-u te nagradu za najbolju žensku ulogu na Festivalu Marulićevi dani. U tri godine nastupala je u Hamletu, glumila je Porciju u Shakespeareovu Juliju Cezaru, lady Macbeth i Livije-Ancilu i Klaru-Anitu u Areteju.

Jedan od vrhunaca glumačkog puta Neve Rošić je njezina interpretacija triju junakinja iz glembajevskog ciklusa (barunica Castelli, Laura, Klara). Glumački i umjetnički portret Neve Rošić ne bi bio cjelovit kad bi iz njega izostao pedagoški dio. Od 1978. kao vanjska suradnica, a od 1989. kao redovita profesorica, Neva Rošić predavala je glumu na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu.

Kako preživjeti period u kojem vas redatelji ne trebaju

Nastupom u Rijeci Neva Rošić na jedinstven je način zaokružila svoju veliku karijeru. Prve uloge dobila je već za studija s 21 godinom, a nakon što je diplomirala s 25 godina, odmah je igrala glavne uloge u predstavama redateljskog velikana Branka Gavelle. Na početku karijere, priča Rošić, sve joj je išlo glatko. “Dobivala sam velike uloge i prije negoli sam ih se zaželjela, primila sam više značajnih nagrada. I onda vas, u tako mladim godinama, uhvati panika: što će biti dalje kad ste već doživjeli takve uspjehe, što će se dogoditi kad više ne bude takvih ponuda, kud onda dalje?”, priča.

I doista, dogodilo se ono čega se bojala. “Uslijedile su čak tri godine bez uloge. Došlo je do zasićenja, nijednom režiseru nisam trebala, nije bilo uloga za mene.” Tada se, objašnjava Rošić, glumci lako pogube, zapadnu u negativu. Ponekad dolazi do samooptuživanja ili optuživanja drugih, kucanja na vrata, moljenja, plakanja… “Nije mala stvar ako spoznaš da i u takvim situacijama valja pametno trajati, izdržati sve udare, potrese i očekivanja, biti spreman na sve. Zbog toga je bilo frustracija i nezadovoljstva, ali sam ružne misli uspjela odagnati, barem tako da me ne zatruju i dotuku. Ako sam u svom životu na išta ponosna, onda je to što sam se znala nositi i s takvim situacijama”, govori glumica.

Kako kaže, nosila ju je “neka unutarnja snaga”, pa je problemi tijekom karijere nisu oštetili. Možda je toj snazi pridonijela i njena “muška strana” koju je nekoliko puta spomenula dok je govorila o sebi. Direktor HNK Rijeka Darko Gašparović jednom je pak kazao da ona ima “muški stav i žensku senzualnost”.

‘Mali je broj uloga u kojima sam upoznala nepoznati dio sebe’

Rošić smatra kako neki redatelji, blago rečeno, često pate od donhuanizma. “Umjesto da promijene nešto u svom odnosu prema ženama, oni promijene ženu. Umjesto da promjene nešto u svojoj režiji, oni promijene svoju omiljenu glumicu.” Zaključuje kako je u životu pa i u glumi faktor sreće apsolutno bitan. “Dakako potreban je i talent, ali i dobro mentalno i fizičko zdravlje. Velika stvar je stabilnost u privatnom životu.” Kako bi ilustrirala koliko je glumački poziv težak, Neva Rošić podsjeća kako su poslije rata, kad se živjelo na točkice i bonove, kazališni umjetnici bili u istoj kategoriji kao rudari. “To je najbolji dokaz koliko je ta profesija teška.”

Priča kako joj se neke uloge nisu primile. Ticale su je se dok ih je igrala, a poslije ih je zaboravila. “Mali je broj uloga u koje sam unijela dio sebe, u kojima sam imala osjećaj da kroz ulogu upoznajem dio sebe, onu koju nisam doživjela. To se dogodilo s ulogama u Krležinim djelima jer je autor pokazao veliko razumijevanje za žensku psihologiju.”

Bilo je, dakako, i uloga s kojima Rošić nije bila zadovoljna, no to je ponekad bio stimulans da se nešto promijeni. Kaže kako je muka kad rad na takvoj predstavi završi, znaš da to nije to, ali više nemaš mogućnosti mijenjati. “Glumci imaju vanjsko oko, pomoću kojeg gledaju situaciju izvana. I kad vidiš da ni ti ni predstava niste dobri, onda imaš osjećaj poraza.”

Kritika koja ju je satrala i Gavellino: ‘Sve je kak treba biti’

Zna se dogoditi, priča, da glumac odlično korespondira s jednom publikom, a kad ode negdje na gostovanje, nešto pođe krivo. “Tada ne može uspostaviti vezu s publikom, niti te ne čuje, niti te vidi, niti ih ti osjećaš, pa im ne daješ ono što treba. To zna biti poražavajuće”, zaključuje Rošić. Priznaje da joj pljesak publike puno znači, premda je svjesna da gledatelji ponekad aplauzom nagrađuju trud i volju glumaca, a ne rezultat.

Što se pak tiče kritika, Rošić objašnjava kako ih nikada nije podcjenjivala, dijelom i zbog toga što se i njen otac jedno vrijeme bavio kritikom. Dok je govorila o tome odjednom se prisjetila jedne kritike s početka karijere. Zvonimir Berković, veliko ime hrvatske kulture, napisao je kritiku na predstavu u kojoj je igrala Neva Rošić. “U jednoj rečenici osvrnuo se na mene, koja sam igrala važnu ulogu. Napisao je: ‘Neva Rošić igrala je s puno intenziteta, ali krivo usmjerenog’. I to me pokosilo, nisam znala što nakon tako loše kritike.”

Sljedeći dan prolazila je pokraj Dramskog kazališta i kao za inat ususret joj je išao redatelj Branko Gavella. “Spustila sam glavu i pokušala se neopaženo provući pokraj njega. A on mi je kazao: ‘Kaj, pročitala si kritiku pa se sada skrivaš. Ti si dovoljno bedasta da misliš kako treba nešto promijeniti. Ne, ništa ne treba mijenjati, sve je kak treba biti’.” Pokazalo se da je Gavella bio u pravu. Rošić je za tu ulogu dobila Zlatnu masku Sterijinog pozorja, tada najvažniju glumačku nagradu.

‘Formirali su nas profesori, redom hrvatski velikani’

Na početku karijere redatelji su bili njeni učitelji, profesori, autoriteti,. Potom je postala ravnopravna s njima, a onda u starijoj fazi postala je pomagač mladim redateljima koje je cijenila, ali im je mogla ponuditi neka rješenja. “Postoje također redatelji s kojima imaš istu krvnu grupu, ali i oni koje uvažavaš, ali se ne razumijete nabolje.” Priča kako je na početku karijere napravila nekoliko predstava s kultnim redateljem Brankom Gavellom, potom je puno radila s dva velika redatelja. Kostom Spajićem i Mladenom Škiljanom. Ima sjajno iskustvo s Vladom Habunekom, pa s Georgijem Parom s kojim je studirala te redateljima Juvančićem, Kunčevićem…

Govoreći o svojoj karijeri, Rošić priča kako su na nju bitno utjecali njeni profesori na akademiji. “Bili su to sve hrvatski velikani. Književnost mi je predavao Kombol, akcentologiju i hrvatski jezik Klaić, dramaturgiju Ranko Marinković, povijest kazališta Batušić. Bili su to sjajni profesori, vrhunski intelektualci, s kojima su studenti imali vrlo prisne odnose. Puno smo se družili, razgovarali, komentirali.

Nije bilo predstave, a da sljedeći dan nismo o njoj razgovarali. Profesor Hergešić dovodio je na naše predstave u Dramskom i HNG svoje studente, koji su kasnije postali dio naše kulture, poput Vlade Gotovca. Bili smo na kućnim sijelima kod Tadijanovića, družili se s Cesarićem. Tonko Lonza je pak na sprovodu Tina Ujevića recitirao njegove pjesme. To nas je formiralo kao ljude i to se odražavalo na kvalitetu našeg glumačkog rada.”

Na Akademiji je bila prva žena profesorica glume

Na Akademiji je Neva Rošić prvo predavala scenski govor, a potom joj je dekan Kosta Spajić dodijelio klasu glume pa je postala prva žena profesorica glume. “U to vrijeme više nije bilo takvih veličina, ali je Akademija dobro funkcionirala dok joj je na čelu bio Spajić. Profesori su bili ljudi koji su došli iz prakse, pa su studenti odlazili na njihove predstave provjeriti je li se na sceni ponašaju onako kako govore na predavanjima”, priča Rošić te dodaje da se s vremenom i to se izgubilo. Nastavnici nisu toliko prisutni u kazališnom i filmskom životu što ima dvostruku negativnost.

“Studenti ne mogu provjeriti ono što rade niti imaju povjerenja u ono što im takvi nastavnici predaju. Drugi je problem da ti profesori ne mogu ponuditi kazalištima studente koji imaju potencijala i koji bi mogli dobro glumiti.” Na prijemnom ispitu, kaže Rošić, teško je pogoditi kakav će netko biti glumac jer mladi ljudi nisu do kraja formirani, pa ne znate kakav će biti njegovo umjetnički razvoj. “Ponekad se pogriješi, vidite da talent postoji, ali ne znate što taj mladi čovjek u sebi nosi, kako će se razviti. Talent nije uvijek uvjet da netko postane dobar glumac jer je neizvjesno kako će se mladi čovjek razvijati psihički, emocionalno, fizički.”

Priznaje da je ponekad bila zahtjevnija prema studenticama jer ih je željela pripremiti na ono što ih čeka. “Ženskih je uloga puno manje od muških, ne postoje ni važnije ženske epizodne uloge. Zbog toga će u njihovim karijerama biti puno pauzi, za razliku od glumaca za koje ima puno više uloga.”

‘Nije dovoljno biti lijep, treba znati donijeti ljepotu’

Ljepota je postala iznimno važna pa netko, recimo u operi, može lijepo pjevati, ali nema šanse dobiti ulogu ako ujedno nije i lijep. Stoga nas je zanimalo koliko ljepota znači na teatarskim daskama. “Ponajprije, na scenu treba znati donijeti ljepotu. Vi detalje na glumcu, primjerice, kakve su mu oči, ne vidite. Dakle, nije dovoljno biti lijep pa da i na pozornici budeš lijep. Važno je znati donijeti na pozornicu ljepotu, zavodljivost i ženstvenost”, objašnjava Rošić.

Napominje da često neka glumica na pozornici izgleda iznimno lijepo, a na ulici se malo tko okreće za njom. Na pozornici je, ističe, ljepota sklad. “Više znači gesta ruke od lijepe boje očiju, hod i držanje više govore od ljepote nogu dok se erotičnost više očituje u glasu nego u stasu. Nesklad između vanjskog izgleda i glasa je za glumicu u kazalištu uvijek veliki kamen spoticanja.”

Tijekom razgovora dotakli smo se i dvojice profesora s Akademije koji su suspendirani zbog seksualnog uznemiravanja studentica. Rošić kaže kako nema nikakva iskustva s uznemiravanjem. No, dodaje da na Akademiji ima puno više neposrednosti i prisnosti nego na drugim fakultetima, da se razgovara o stvarima o kojima se na drugim fakultetima ne priča. “Dok se glumi nalazite se u situacijama kad se lako pređe granica privatnosti, kad neki postupak osoba može krivo shvatiti. U kazalištu zaista ima veće neposrednosti koja može biti korištena, no ja takvih iskustava nemam”, tvrdi Rošić.

Šezdeset godina braka s velikim Tonkom Lonzom

Supruga Tonka Lonzu upoznala je kad je on bio na četvrtoj, a ona na prvoj godini Akademije. Nakon toga radili su zajedno u Dramskom kazalištu, u HNK-u i na Akademiji. No, nastojali su da ne glume u istim predstavama, a kod kuće nikad nisu razgovarali o poslu niti su išli gledati probe onog drugoga.

Nakon pitanja kako je njezin brak s danas pokojnim Lonzom opstao čak 60 godina, što je doista neobično u glumačkom svijetu, uslijedilo je poduže razmišljanje. “Zapravo ne znam. Nemam recept, svaki si čovjek u životu postavi prioritete i u skladu s tim postupa. Za glumicu je jako važno da ima uz sebe osobu od povjerenja, pogotovo ako imate djecu.”

Napominje kako je potrebna dobra koordinacija između žene i muža. “Tonko je bio divan otac pa sam mogla mirno otputovati znajući da će doma biti sve u najboljem redu. Organizirali smo se tako da uvijek bude netko kod kuće pa se naš obiteljski život odvijao bez stresova. A kad smo radili na istom projektu tada su roditelji pričuvali djecu.”

Ljetne mjesece provodi u rodnoj kući supruga u Zatonu

Priča kako se krug ljudi s kojima se druži sve više i dramatično sužava, pa joj ta druženja nedostaju. “Imam nekoliko dragih ljudi s kojima se nalazim na kavi, s kojima razmjenjujem knjige, upozoravamo se na neki tekst ili emisiju. Nažalost toga je sve manje. Osim toga, imam unuka Davida i unuku Mare koji su studenti i veliko su mi i zadovoljstvo.”

Ljetne mjesece provodi u rodnoj kući supruga u Zatonu Malom kod Dubrovnika, a vrlo često javljaju joj se bivši studenti. “Pitaju trebam li kakvu pomoć, pozivaju me na svoje predstave. Ponekad se nađem s njima, ali oni su u zenitu svojih karijera, rasprodani su na sve strane pa im ne mogu oduzimati vrijeme.”

Na pitanje kako ocjenjuje današnji kazališni život u Zagrebu, ponovno je uslijedila duža pauza i duboki uzdah. “O tome ne mogu govoriti, jer nemam cjeloviti pregled. Ali, ne zato što ne bih htjela ići na predstave, dapače. Nisam stekla običaj da idem na blagajnu i kupim karte, naučila sam na drugačiji način ulaziti u kazalište”, kaže pa naposljetku zaključuje kako “sve u svemu mora biti zahvalna životu što je bio tako bogat.”