U punoj fizičkoj i intelektualnoj snazi

“Puno je stvari koje su na to utjecale i koje su me odvratile od slikanja i ateljea. Ima tu svega, od bolesti, raznih kriza, unutarnjih sukoba pa sve do neke mistike.” Uslijedila je nova pauza, smrknuti pogled i još nekoliko uzdaha: “Dugo, jako dugo, predugo nisam bio u ateljeu niti sam slikao, tri ili četiri godine, možda i više”. Za svakoga tko zna koliko je Bućan uživao u slikanju, s kojom je lakoćom, neizmjernom ljubavlju i veseljem crtao, to priznanje doista je veliko iznenađenje.

“Pa je, u pravu ste. No za sve je kriva okolina, koja je, za Boga dragoga, posve drugačija. U njoj ne vidim ništa, u tom ozračju ne mogu stvarati, ne mogu raditi s ljudima koji me previše opterećuju, kastriraju. U takvoj atmosferi nema uvjeta za stvaralaštvo.”

Bućan je na razgovor došao u svojoj karakterističnoj odjeći: u kombinaciji crnog sakoa od samta i crnih hlača, također od samta, omotan velikim tamnim šalom. Premda su gradom kružile priča kako je teško bolestan te jako oslabio, Bućan je onako visok i krupan ostavio dojam čovjeka u punoj fizičkoj i intelektualnoj snazi. Bio je vrlo lucidan, ponovno onaj vispreni Bućan iz vremena prije nego se povukao iz javnosti. Za razgovora je često bio zamišljen, premda se nekoliko puta znao glasno nasmijati.

I dalje se bavi umjetnošću

Ponekad je pak djelovao pomalo odsutno, kao da je u nekom drugom, svom svijetu, kao da ga ovakvi razgovori zamaraju. Na pitanje nedostaju li mu nekadašnji svakodnevni jutarnji rituali, kada je prije dolaska u atelje sjedio u kafiću i upijao sve oko sebe, Bućan je pomalo nevoljko odgovorio: “Da, da, da, ali tu me pikate s pitanjima po nekim terenima o kojima ne mogu govoriti. Bio sam u vrlo ozbiljnoj situaciji, nije bilo lako izvući se iz raznih boleština i nevolja, koje su me stizale jedna za drugom.”

Nakon što je ponovno duboko uzdahnuo, zamislio se, dodao je: “Kako bih vam ja to objasnio, ponavljam, ne slikam jer mi fali slobode, potpuno su mi zavezane ruke… Ali umjetnošću se ipak bavim. I te kako”. Taj me odgovor zatekao: “A kojom umjetnošću?”, pitao sam. Bućan je tada prekrižio ruke, dublje se zavalio u fotelju, te sa zagonetnim osmjehom pokazao na mobitel.

Napravio je 17.000 fotografija mobitelom

“Izračunao sam da sam posljednjih godina napravio 17.000 fotografija mobitelom. Napravio sam selekciju od stotinjak slika koje će uskoro biti predstavljene na izložbi u Gliptoteci te objavljene u mini monografiji.” Na to je privukao fotelju te mi pokazao nekoliko fotografija na mobitelu. S obzirom na to da je Bućanov mobitel vrlo malen, prastari model, bilo je teško razabrati što je na fotografijama pa sam na pitanje vidim li što, iskreno odgovorio: “Pa ne baš”.

Tada je Bućan strpljivo povećao sliku te objasnio: “To je moj pas Oscar, no kad bolje pogledate vidjet ćete da su to kosa i portret najpoznatijeg svjetskog avangardnog slikara Andyja Warhola.”
Udubio sam se malo bolje u fotografiju i gle čuda: u tom trenutku iz mobitela je doista izronio lik Warhola s karakterističnom razbarušenom bijelom kosom. Bućan se zadovoljno smješkao. “Eto, vidite, uz pomoć zooma možete napraviti čudo, fotografiju podignete do razine na kojoj će svatko moći prepoznati to što ste vi vidjeli. A upravo je to jedna od zadaća umjetničkih slika: da onaj koji gleda uđe u nju”.

Bogata karijera Borisa Bućana

Djela akademika, likovnog umjetnika, slikara i grafičara Borisa Bućana, koji je odigrao ključnu ulogu u hrvatskom grafičkom dizajnu, nalaze u brojnim svjetskim muzejima, među ostalim, u institucijama kao što su Cooper Hewitt Smithsonian Museum u New Yorku, Staatliches Museum für Angewandte Kunst u Münchenu, State Library of Victoria u Melbourneu, Deutsches Plakat Museum u Essenu… Prvi je hrvatski umjetnik kojemu su se tri djela našla u stalnom postavu jednog od najvažnijih svjetskih muzeja, njujorške MoMA-e.

Među njima je i Bućanov najpoznatiji plakat “Žar ptica” koji je izrađen 1983. za HNK Split 1983. u povodu premijere baleta Igora Stravinskog. Taj plakat ilustrira poštansku marku i nalazio se na naslovnici kataloga izložbe “The Power of Poster” londonskog Victoria & Albert Museum posvećene najuspješnijim svjetskim plakatima. Boris Bućan imao je više od osamdesetak samostalnih te je nastupao na oko 160 kolektivnih izložbi. Izlagao je na Venecijanskom bijenale, na Bijenalu u Sao Paolu, Trijenalu u Milanu… Grafička zbirka Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu u svom fondu ima čak 350 njegovih plakata.

Likovna čarolija bez puno truda

Bućan nam je potom ispričao kako je došao do jednog od najdražih radova. Sjedio je u sobi i ugledao na tanjuru dvije izgrižene jabuke. “Pogledao sam ih i u njima odmah uočio dvostruki portret u ulju vojvode i vojvotkinje od Montefeltra iz 1472. koji je napravio čuveni talijanski slikar renesanse Pierro della Francesca. Smjesta sam uzeo mobitel, napravio fotografiju, i, kao što vidite, dobio divotu: ispalo je perfektno, likovno čarobno, a što je najzanimljivije uopće nije trebalo uložiti puno napora da bi se dobila ta likovna čarolija. To samo potvrđuje da se umjetnost događa svagdje i to su čarolije koje me oduševljavaju.”

Podsjeća kako je i čuveni Milton Glazer oponašao Pierra della Francesca. “Radio je čak ljepše slike od originala, nažalost,” sarkastično je zaključio Bućan. Nakon što smo prebrodili početno nepovjerenje, više nije bilo problema u komunikaciji. Štoviše Bućan se opustio i raspričao opisujući kako su nastale fotografije koje će uskoro biti izložene u Gliptoteci u Zagrebu te objavljene u knjizi. Ispričao je, primjerice, kako je na svom psu ugledao znani fotografski portret velikog Pabla Picassa na kojoj se posebno ističe njegovo crno oko ispod crnog šešira. Kaže kako je ostao otvorenih usta kad je na svojoj fotografiji psa uoči upravo takvog Picassa.

U svemu nalazi umjetnost

“Znate, u raznim predmetima mogu vidjeti puno toga što drugi ne vide. U svemu nađem umjetnost, u listu, odbačenoj maramici, u kamenu, plastičnoj vrećici… Čak ni profesionalni fotografi, a da o običnim ljudima i ne govorim, ne vide ono što ja prepoznajem kroz leću mobitela. Ne vjerujem, ajmo tako reći, da očište fotografa vidi ono što ja vidim. Ali, i da vidi to mu ne bi bilo zanimljivo. Ja zapažam slikarske detalje, što oni ne mogu. Primjerice kad na zgužvanoj vrećici za kruh pronađem lice starice.”

Bućan je ispričao kako je dugo razmišljao gdje pronaći lice slavnog nizozemskog slikara Vincent van Gogha. Mjesecima je, kaže, ganjao jesen sve dok nije ugledao njegov lik u žutom listu.
“Njegovo lice ne da se nacrtati. Mnogi su nastojali, ali tko god je pokušao, napravio je smeće koje ne prolazi. To se jednostavno ne da gledati. Puno je bolje uzeti taj list i reći: Gospodo to je Van Goghov portret. Monstruozno je raditi njegov portret u ateljeu, to je kao da proizvodite robote, što je nepodnošljivo.”

Mobitel kao moderni skicenbuh

Potom je Bućan kazao kako su nekad slikari sjedili u bistroima i kafićima sa skicenbuhom u rukama i crtali. Kaže kako je i on znao na brzinu zabilježiti neku čaroliju koju je ugledao na ulici, u kafiću, tramvaju, pa je požurio u atelje, tamo ju memorirao i ucrtao u tekicu ili skicenbuh.

“I onda sam si u jednom trenutku postavio pitanje: zašto ne bih iskoristio mobitel kao moderni skicenbuh. Znate, puno stvari događa se strahovito brzo, puno brže od vaših ruku i krokija koji nacrtate. Stoga su mi, nažalost, neke stvari pobjegle. S mobitelom tih problema nema, čaroliju koju ugledam u trenu mogu snimiti. Primjerice, djevojku koja prolazi, ženu s cekerom… Mobitel je sredstvo kojim bilježite ono što u jednom trenutku vidite i što vam pruža mogućnost da nešto napravite.”

Premda svi ljudi koji imaju mobitele fotografiraju, ipak još nitko iz tih slika nije izvukao ono što je Bućan pronašao u njima. Nikome, naime, još nije palo na pamet da od takvih slika napravi umjetnost. “Zapravo tomu se ipak ne treba čuditi”, kaže Bućan. “Pa koga će zanimati zgužvane maramice koje sam tijekom bolesti koristio i odbacivao. Kad sam jednu malo bolje pogledao u njoj sam prepoznao nevjerojatni portret. Znate čiji? Ne bi vjerovali, bio je to lik njemačkog književnika i mislioca Johanna von Goethea. I to ispod bijelog šešira. Izgleda savršeno,” zaključio je sa zadovoljnim smiješkom Bućan.

Ne brinu ga stručnjaci ni kritičari

Svjestan je da će biti puno onih koji će se, “kad vide te fotografije, upitati, Bože što je sad to.” No kad ću im to objasniti, onda će, nada se Bućan, shvatiti, kao uostalom i potpisnik ovih redova, o čemu se radi. Bućan je zaključio kako ne može osuđivati ljude, ako u fotografiji njegova psića Oscara neće prepoznati balerinu na glavi Warhola. “Ipak to samo ja vidim, a od sada će to moći vidjeti svi.” Ne brine ga što ni brojni likovni stručnjaci i kritičari neće shvatiti što želi reći svojim fotografijama.

“Pa naravno da neće vidjeti, zapravo je sigurno je da ništa neće prepoznati i razumjeti. Uostalom, koliko su se sputa sprdali s velikim umjetnicima. No kad ih naučite bitne stvari, onda se stvari mijenjaju.” Bućan je i u svom novom neobičnom umjetničkom opusu ostao dosljedan sebi i svom stvaralaštvu. A to znači originalnost, osebujna figurativnost, metafore, izvanredna lirska likovna forma…

Fotografije njegova psa Oscara pasmine Havanazer, na kojima se miješaju crna i bijela dlaka stvaraju nevjerojatne vizije i mnoge različite oblike. Najbolji primjer za to su portret Leonarda da Vincija, Vrata za streljanje, konj na naslovnoj stranici, slika tepiha koja nosi naziv Netko je zapalio Zemlju-crveno nebo sa zvijezdama, portreti Michaela Jacksona, Micka Jaggera, Dustina Hoffmana, Grace Jones, pape Ratzingera.

Štos je u mozgu, a ne u manualnom radu

Bućan priča kako je jednom, dok je prolazio pokraj bršljenova i ograda od lišća, uzeo mobitel, zumirao ga i odjednom mu se na rasteru pojavilo nešto što čak ni on nije vidio na prvi pogled.
“Na raznim mjestima pojavljuju se nevjerojatne stvari, ali morate ih prepoznati i zabilježiti. Pogled prema svakom detalju svaki drugi dan omogućit će vam da vidite nešto novo. Svjetlo će vam pomoći da nešto pronađete čak i u kamenu. Primjerice, perfektno lice koje, kad sunce odnosno svjetlo nestane, tog lica više nema. Kakva čarolija.”

Bućan ističe kako je shvatio da više nije važno što možete napraviti manualno, nego je bitno kako se može umjetnički rad doživjeti. “Štos je u mozgu, sve je u njemu, kako on vidi umjetnost. Prvo mi pada na pamet kako je Klein prodao američkim turistima pogled na krajolik. Kužite, zvuči smiješno, ali nešto je bilo u zraku, pokazao je ljudima krajolik, oni su u njemu prepoznali komad umjetnosti. I Klein je na tomu zaradio. I onda je svu tu lovu bacio u rijeku. Dakle, kako došlo, tako otišlo.”

Velika umjetnost se može izvući i iz jedne ili dvije sobe

Tvrdi kako nije nimalo čudno što je odlučio u poodmaklim godinama iskoristiti tehnološka dostignuća. “U svijetu umjetnosti to nije ništa novo i neobično. Španjolski slikar i graver Francisco Goya, kad je imao 80 godina, počeo je koristiti bakropis koji je tada otkriven. Prijateljima je objasnio kako se i s 80 godina može i mora učiti. Zašto onda ne bih i ja iskoristio mogućnost koju pruža tehnologija. Pogotovo ako pomaže napraviti pomake.”

Bućan nam je ispričao kako posljednjih godina nije puno izlazio u grad, ali da to nimalo nije utjecalo na njegovo umjetničko djelovanje. “Reći ću vam sljedeće: nakon iskustva dugog boravka u stanu, zaključio sam kako veliku umjetnost možete izvući i iz jedne ili dvije sobe. Neću reći na bergamovski način koji je cijeli film napravio u zatvorenom prostoru, ali strašno veliku umjetnost zaista možete izvući i iz relativno skučenog prostora. Kiparica Marija Ujević jedna je od rijetkih koja je naslutila u čemu se radi u slikarevom životu. Morate u jednom trenutku biti u zatvoru da bi onda počeli izlaziti van. Prema tome, potpuno je svejedno zove li se ono u čemu stvarate atelje, zatvor ili stan. To uopće nije važno.”

Iako oduševljen otkrićem tehnologije kao alatom za umjetnost, Bućan ipak priznaje da mu nedostaje slikanje. “Čarolija je crtati i raditi slike, posebno ako iskoraknete ispred svog vremena. To je hedonistički osjećaj, to čini ugodu. Oduvijek sam bio protiv umjetnika koji kopiraju, ne rade ništa svoje. To nije umjetnost.”

Bućan je diktirao modu plakata

Bućan je cijeli život crtao plakate pa nas je zanimalo je li to radio zbog toga što je to bilo u modi. Bućan me pogledao upitno, kao da ne vjeruje kako sam ga to mogao pitati, podigao je obrve, pa rezolutno odgovorio: “Ali ja sam diktirao tu modu, onda i danas!” Radio je, kaže, najbolje što je mogao, tempo je bio strašan, ali je zadovoljan jer se čak tri njegova plakata nalaze u MoMA-i uz radove najvećih umjetnika 20 stoljeća. Bućan je posebno ponosan na plakat koji je napravio za koncert Zagrebačkih simfoničara sa skladbama austrijskog kompozitora Gustava Mahlera. I taj plakat nalazi se u stalom postavu MOMA-e.

“Nacrtao sam ženu na odru od drva trešnje. Tako sam naslikao i doživio njegovu glazbu i njegov doživljaj smrti. Napravio sam to posve različito od drugih umjetnika pa sam sretan što su to stručnjaci MoMA-e prepoznali. Ako možete svijet oko nas interpretirati na originalan način, drugačije, ne banalno, tada se događa umjetnost. To je poanta umjetnosti.” Zbog toga mu je, objašnjava Bućan, “nepodnošljivo gledati kretenske spomenike u gradu”, zaključujući da se “to ne da gledati.”

Ne shvaća umjetnike koji oponašaju stare majstore

Bućan tvrdi kako ne može shvatiti umjetnike koji oponašaju stare majstore. “Kako je moguće da pokušavaju kopirati slikare koji su prije 43.000 godina u Australiji na pećinama na perfektan način crtali kengure.” To su, kaže, tako rafinirani crteži da je to fantastično. “Tadašnji umjetnici nisu završili nikakve likovne akademije, pa je to najbolji dokaz da u 21. stoljeću ne treba nikakva renesansa likovna akademija, jer to što se tamo radi naprosto je nepodnošljivo.”

Tijekom razgovora stalno se provlačila sumnjičavost Bućana spram nekih velikih i priznatih umjetničkih imena. Primjerice, bez oklijevanja optužio je genijalnog talijanskog umjetnika Michelangela Buonarrotija da je “napravio veliku svinjariju kad je naslikao mišićave frajere jer su oni izazvali su takav poremećaj u poimanju muške ljepote da je to strašno. Danas takvi mišićavi dečki idu u ratove, tuku se, maltretiraju ljude, nose oružje, kite se titulama raznih specijalaca i marinaca.”

Za Bućana poslije Kaprova više nema ničeg originalnog

Bućan je međutim više puta ponovio kako nema ništa protiv suvremene umjetnosti niti protiv novog načina umjetničkog izričaja kao što su instalacije ili video. “Ali to me ne impresionira, ne sjećam se niti jedne dobre instalacije. Za mene je najbolji prvi rad Allana Kaprova kad je na otvorenje izložbe pozvao publiku u skladište starih guma da hodaju po njima. Nakon toga hodamo po razbijenim podovima, po soli ili pijesku po galerijama… Poslije Kaprova više nema ničeg originalnog.”

“Kao metafora sviđali su mi se i radovi Franka Stelle čak i onaj njegov zaokret kad radi instalaciju kao s velikim krivuljarima. Vidio sam ih u Sao Paolu na Bijenalu. Izgledali su mi kao stari modeli Chevroleta i ta automobilska ljepota prisutna je i danas na Kubi. Po svojem izgledu to je najljepši automobil na svijetu svih vremena.” Kad govori o velikim umjetnicima upozorava kako ih je danas sve manje. Sve se, kaže, zapravo može svesti na dvojicu ili trojicu.

Divi se Matisseu i Henri de Toulous-Lautrecu

“Od klasika zadivljuju me crteži francuskog slikara Henri de Toulous-Lautreca. Danima ih gledam na Instagramu i kad vidim kako crta žene onda shvatim da je to genijalno, da to nije za ljude. Padam u nesvijest. Njegovi plakati s balerinama su neponovljivi premda ga već više od stoljeća mnogi pokušavaju sustići.”

Bućan se divi i francuskom slikaru Henri Matisseu, pogotovo papirnatim kolažima koje je radio u bolesničkoj postelji i invalidskim kolicima. Matiseov bivši model ruskinja Lidija Delektorskaja s nekoliko suradnika pomagala mu je rezati papir i raditi kolaže što je on nazivao “slikanje škarama”. On je tako, ističe Bućan, napravio tisuće prelijepih radova te desetak grandioznih djela za koje čovjek nema riječi.

Kad smo spomenuli impresioniste Bućan se posprdno osmjehnuo, slegnuo s ramenima te s uočljivom dozom samouvjerenosti, zaključio: “Kod talijanskih impresionista sve je prelijepo, ali nažalost nevažno. To je umjetnost Pariza, to je povijest i povijest umjetnosti. A impresionisti kod nas ili Slovenaca su amatersko likovno društvo.”

Suvremeni umjetnici ne rade nikakve iskorake

Od suvremenih umjetnika, Bućan se, ni uz najbolju volju, nikoga nije mogao sjetiti. “Nitko nije napravio nikakav iskorak ili otkrio nešto novo. Englez Damien Hirst je šarlatan koji morske pse, ovce i krave, nakon što ih secira, ponekad drži u formalinu. I na tomu, zamislite, zarađuje na desetine milijuna dolara. Pred njemačkim slikarom Gerhardom Richterom, najskupljim umjetnikom današnjice, svi su donedavno padali na pod, glorificirali su ga, skupo plaćali, a sada mu već i Nijemci fućkaju te kažu da je precijenjen i preskup.”

“Jeff Koons nije vrijedan spomena, on je najgori tip, nije umjetnik, njemu studenti u golemim halama, kao industrijski radnici, proizvode radove koje onda prodaje kao svoja originalna djela. Zapravo, cijeli taj današnji mainstream običan je kič, pogotovo tri tipa, Koons, Hirst i Takashi Murakami. Ali gdje je drugi put iz toga, sigurno neće otkriti likovne akademije kao ni do sada. Do tada gledajmo kič, a ne akademsku robu.”

Brzo se vraća za štafelaj

Tu je Bućan malo zastao, promislio, podigao obrve te oštro zaključio: “Moram međutim priznati da su Koonsove skulpture u gradu veće osvježenje od naših brončanih mumija pred kojima se mora klečati, ne vidjeti ništa, ne misliti ništa i ne otići u zatvor kad ih pogledate.” Na rastanku dobro raspoloženi Bućan objasnio je kako će skora izložba u Gliptoteci te mini monografija pokriti njegovo umjetničko djelovanje u posljednje tri ili četiri godine.

“No, možete biti mirni, novu tehnologiju neću dugo zloupotrebljavati. Vrlo ću se brzo vratiti za štafelaj.” No, završetkom razgovora i pozdravom naša komunikacija nije završila. Još nekoliko puta Bućan nam je slao svoje najnovije fotografije. Među ostalim, portrete Marka Marulića i Nikole Tesle koje je pronašao na papirnatim maramicama. “To je najbolji portret Tesle uopće. Vidio sam na Instagramu tisuće njegovih portreta koje su radili razni ljudi, ali ovako kiparski dobro nikome nije uspjelo. No, da bi se prepoznala njihova vrijednost morat će ih opet vidjeti oni u MoMA-i.”

Prije nego ih vide stručnjaci iz MoMA-e, najnovija Bućanova ostvarenja ovih dana bit će objavljena u monografiji dimenzija 16 x 17,5 centimetara pod naslovom Krik u lancima. Izdavač Skaner Studio Dragi Savičevića pripremio je sedamdesetak fotografija, a jedna od osebujnosti te monografije je uvodna stranica. Na vrhu stranice stoji naslov Predgovor, na dnu je ime autora Borisa Bućana, a umjesto teksta stranicu ispunjava bijela praznina.