'Da li ste videli ovu ženu?' s briljantnom Ksenijom Marinković impresivan je film o apokalipsama svakodnevice
Film u distribuciju po hrvatskim kinima stiže 21. ožujka
Apsurd kukavičjeg patrijarhata opet diže svoju kretensku glavu. Jasno je to k’o dan. Usred takvih šiznutih društvenih odnosa raditi film o ženi, pisan za ženu i u slavu ženine hrabrosti, oslonjen ponajviše na izdržljiva pleća jedne grandiozne glumice i obilje njezinog talenta… sve to već izaziva ogroman respekt.
A kad, nakon gledanja, shvatite da je riječ o autentičnom, beskompromisnom i pronicljivom djelu visokih dometa, onda bi srpsko-hrvatskom filmu “Da li ste videli ovu ženu?” moralo biti osigurano mjesto u budućim antologijama. Film nastao u produkciji Non-Aligned Films (koproducenti: Dinaridi Film iz Hrvatske, Radio-televizija Srbije i Fakultet dramskih umetnosti) u distribuciju po hrvatskim kinima stiže 21. ožujka i naprosto ga ne smijete propustiti.
Zrelo debitantsko ostvarenje
Prije svega zbog erupcije dokaza kako i zašto je Ksenija Marinković u sebi izgradila beskonačni univerzum glumačke osjetilne i izvedbene sudbine. Vođena fanatičnim povjerenjem i ljubavlju mladog autorskog tandema Dušana Zorića i Matije Gluščevića, njezina Draginja naprosto je remek-djelo. Isklesana od naturalizma krvi i mesa i nadrealne vilinske paučine.
U svom debitantskom, a zrelom ostvarenju Zorić i Gluščević (zajednički potpisuju čudesni scenarij i virtuoznu slojevitost redateljske nadgradnje) kroz lik Draginje/Ksenije akrobatski prelamaju brojne intimne i društvene poraze.
Jasan stav autora o društvenoj izblendanosti žena
Model trojstva tako čest u duhovnim reinkarnacijama originalno i drsko koriste kao pogonski dramaturški i identifikacijski alat. Odlučno ljušteći sve užasne predrasudne okorjelosti kojima se naša barbarska zajednica i dalje bjesomučno obračunava sa ženom. Pitanje iz naslova “Da li ste videli ovu ženu?” ne samo da se odnosi na formalni nestanak sredovječne Draginje – kako u prologu filma izvještava televizijski reporter – kojoj se već pet godina gubi svaki trag, nego implicira jasan autorski stav o društvenoj izblendanosti žena.
O tradicionalističkom preziru kakvom su i dalje izložene. Pomaknutim fokusom Gluščević & Zorić fenomenalno balansiraju između neorealizma i tragičnoapsurdnog nadrealizma. Ksenija Marinković spremno se odazvala tom akrobatskom putovanju unutar trijadne postavke. Film počinje sirovom, istrošenom svakodnevicom Draginje kao uboge poduzetnice koja po krami stanova u dotrajalim zgradama vuče nekakav čudesni usisavač i uprizoruje prezentacije.
Finale nam se urezuje u memoriju
Prelazeći iz dimenzije u dimenziju nametnute inferiornosti, Ksenija će nas odvesti u Draginjinu (kao medicinska sestra) očajničku strast za improvizacijom društveno očekivane uloge majke i udane žene. Naposljetku, u najradikalnijem preobražaju završava na dnu društvenog pakla, puzeći bešćutnim ulicama, boreći se za apoteozu i konačno oslobađanje duha iz zlostavljanog luzerskog tijela.
Njezino uznesenje kao antisvetice iznad sretnih bijednika suburbije (još od legendarnog Saše Petrovića ne vidjesmo ovakvog prizora) u finalu će pohraniti ovu sudbinu zauvijek u našu memoriju.
Suveren i nježan rad s glumcima
Redatelji su iskazali suveren i nježan rad s glumcima, te se uz Kseniju pojavljuje uzbudljiva plejada bljeskovitih epizoda: Isidora Simijonović, Boris Isaković, Vlasta Velisavljević, Goran Bogdan, Jasna Đuričić, Radoje Čupić, Olga Odanović, Milica Mihajlović, Ivana Vuković, Miloš Timotijević, Isidora Minić, Alex Elektra.
Putem njihovog gustog performerskog tkanja i uz sjajnu ekipu suradnika (snimatelji Aleksa Radunović, Marko Kažić, Milica Drinić; montažerka Olga Košarić; scenografi Iva Ilić i Milena Grošin; kostimograf Kristina Savić; dizajner zvuka Luka Gamulin; autor glazbe Stipe Škokić – DJ Jock) sazdali su impresivno djelo o apokalipsama svakodnevice. Onim stalnim čerečenjima potlačenih na koja se više nitko i ne obazire.