Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Danas je bila premijera čuvene Ježeve kućice. Vladimir Tintor, jedan od zvijezda, sve nam je ispričao

Prije predstave u Lisinskom Davor Špišić sjeo je s jednim od glavnih glumaca

ZADNJA IZMJENA: ruj 29, 2019
Foto: PIXSELL

Kad sam ja bio klinac, bogme sam neutješno plakao uz „Ježevu kućicu“. Nekako me pekla samoća Ježurke Ježića, stoika i lutalice jesenjih boja. Osjetljivog, nakostriješenog osobenjaka, melankolika željezne volje, čija sloboda nije na prodaju. Taj čudesni izopćenik, čuvar smisla u vremenima besmisla, iz remek-djela Branka Ćopića (napisanog prije sedamdeset godina) zauvijek se uklesao u gnijezda naše mašte. Blagoslovljene generacije koje su ga ikad zagrlile.

„Uh, kako ne, to je baš svevremena priča i mislim da praktički nema generacije koja nije odrasla na tome. Kad sam bio mali, meni je to baš ostavljalo prostora za razigranu dječju maštu“, potvrđuje mi glumac Vladimir Tintor da imamo slične refleksije o Ježurkinim utjecajima na naša odrastanja: „I kada me je Petra Radin pozvala da radimo ovu predstavu meni je to bilo kao san. Još kao dijete sam se napunio ljepotom Ćopićevog djela i sad imam priliku tu ljepotu prenijeti na nove generacije. Koliko je to velika odgovornost, toliko je i beskrajno uživanje.“

Vladimir Tintor Filip Bašić

Važan projekt Zagrebačke filharmonije

Tintor je, uz Hanu Hegedušić i Borka Perića, pripadnik šarmantne i energične glumačke trojke (međusobno razigravaju sve uloge u priči) koja je u režiji Petre Radin postavila predstavu „Ježeva kućica“. Svojevrsni dječji mjuzikl rađen na glazbu Hrvoja Hegedušića (na nosaču zvuka prvi put ovjekovječen 1974. pod etiketom Jugotona) premijeru je imao danas, 28. rujna u Lisinskom, u sklopu Minimini ciklusa. Riječ je o novom projektu Zagrebačke filharmonije kojim se klinci na nepretenciozan način oplemenjuju vrhunskom glazbom, literaturom i performerskom umjetnošću. Za odrastanje u bolje ljude.

S Hanom Hegedušić danas na premijeri u Lisinskom PIXSELL

Vladimir Tintor rođen je 1978. u Novom Sadu gdje je na tamošnjoj Akademiji umetnosti diplomirao glumu u klasi kultnog redatelja Bore Draškovića. Kao zapažen mladi glumac u nekim kazališnim i filmskim projektima u Srbiji (primjerice u filmu „Žurka“ Aleksandra Davića, jednom od ponajboljih antiratnih filmova na jugoslavenskim prostorima) ipak se otisnuo na put neizvjesnosti. U Hrvatsku dolazi 2006., radi snimanja tv-sapunice „Zabranjena ljubav“, ali žrvanj tržišta je nemilosrdan, a ljudi ti začas okrenu leđa. Ako nisu ljudi.

‘Drugi su mi okrenuli leđa, Petra nije’

„Petra i ja se znamo dosta dugo. Ona je prije svega prekrasna osoba i u jednom dosta mračnom trenutku mog života i karijere, kad sam dvije godine bio bez posla i kad su mi neki ljudi okretali leđa, ona mi je pružila ruku“, emotivno se vraća Vladimir u nedavnu nebajkovitu prošlost: „Ja sam njoj tada bio potpuni neznanac i to dosta govori o Petri kao osobi, pružila mi je šansu u njenom malom kazalištu Tvornica lutaka… i kad sam se prije desetak godina preselio za Osijek, na neko vrijeme smo prekinuli suradnju, tako da sad kad me je pozvala bio sam u isto vrijeme oduševljen i pun neke treme.

Međutim, Petra toliko vjeruje u sve nas, u podjelu i predstavu koju radimo, tako da meni ništa drugo niti ne preostaje nego da vjerujem i ja. Okružen sam divnim kolegama, s Hanom sam već radio i ranije, a s Borkom sad radim prvi put. Hana je veliki uzor i pomoć svima nama, ipak je ona odmalena u tome, kroz očevu muziku, tako da nam je ona u pjevačkom smislu velika podrška, Borko i ja se trudimo da joj nekako pariramo. Radimo s puno ljubavi i energije, vokalne aranžmane radi Ivana Husar Mlinac, koja nam također puno pomaže. Svi smo baš kao neka divna mala obitelj koja je na nekoj sličnoj valnoj duljini i probe su nam fantastične zbog toga.“

Vladimir Tintor i Petra Radin Filip Bašić

Ježurku su izbacili iz lektire

Onih gadnih olovnih devedesetih, besmrtna su se djela Branka Ćopića, pa tako i „Ježeva kućica“, u Hrvatskoj našla pod čizmama revnosnih čistača krvnih zrnaca. Letjeli su predivni Ćopićevi junaci u kontejnere, nošeni pjenom bijesa zajapurenih podvornika nacionalne histerije. Nakon toga su i sramotne institucije obavile svoj dio, pa su i službeno nogirale Ćopićevog Ježurku iz lektire. Sve u slavu nove arijevske lektire. Sirotan je vazda sumnjiv, nikad ne znaš što to tamo snuje u slobodi svoje šume.

„To je apsurd, jer ‘Ježeva kućica’ je odavno ušla u antologije ovih naših prostora, prvo kao Ćopićeva poema, a onda i u ovom glazbenom obliku“, komentira Tintor: „Stvarno je apsurdno da je to netko pokušao skloniti od novih generacija.“

U današnje vrijeme pohlepe i materijalističke paranoje, Ježurka ispada ridikul u borbi za skrajnute vrijednosti skromnosti, doma, elementarnih čestica poštenja… Njegovi šumski susjedi prezrivo ga tretiraju kao budalu. Ruku na srce, i među najmanjim klincima danas se događa da se te „poremećene“ vrline isprdavaju kao nedostojne društvenog ugleda. Zato je odgojni karakter ovakvih izvedbenih projekata neprocjenjiv.

Vladimir Tintor Filip Bašić

Kako osvijestiti plemenite vrijednosti

„Da, apsolutno, pogotovo u današnjem trenutku kada isplivavaju površne kvazivrijednosti, mislim da je jako važno s ovako nečim makar pokušati djeci osvijestiti te osobine koje će vječno biti prave i plemenite“, uvjeren je Vladimir: „A to je ta neka skromnost, zahvalnost, ljubav prema svom domu. Ježurka kaže ‘Neka je i skroman al’ je moj’ i on se tamo osjeća lijepo i dobro, to je najvažnije. Nije poanta imati raskošni dom u koji si utukao ne znam koliko novaca, nego da je to zaista mjesto tvoje oaze.“

Ćopićeva java i snovi premreženi su emotivnom dvojnošću bajkovitosti i tame. Sve do tragičnog kraja i samoubojstva 1984. u Beogradu. I emotivac Vladimir je puno razmišljao o krhkoj pojavi velikog nesretnog pisca koji nam je testamentarno ostavio toliko sreće: „Da, ta dualnost je meni dosta interesantna kao pojava. Nije baš sve onako kako se čini. Zašto su najbolji komičari melankolici ili čak depresivci, Robin Williams, na primjer… To su ljudi koji svoj unutarnji svijet na van daju u velikim količinama radosti, a doma je tužan čovjek, čak tužniji od nas. Mislim da bez te dvostrukosti možda ne bi ni bilo te velike ljepote i svjetlosti. Nekako mi je to logično.“

Igranje pred dječjom publikom

Oduševljeno priča o iskustvima igranja pred dječjom publikom. Jer, tu nema laganja ni prenemaganja. Djeca su kao spužve, sve upijaju. Kako dobre, tako i loše pouke. „Tu ne smije biti krivog koraka jer ćemo ih navesti na krivi put. Meni je drag taj teret odgovornosti. Onda i sebe krenem malo više preispitivati. Pred djecu moraš na scenu izaći baš čist. Oni to sve pamte. Dobro, možda se za dvadesetak godina i neće baš svega sjećati, ali će se to sigurno negdje u njih upisati“, uvjeren je Tintor.

Tintor i ostatak postave Ježeve kućice Filip Bašić

Je li to i inače jedan od najtežih zadataka glumčeva bića, izaći „čist“ na scenu i pred kamere? Vraški opaka misija, to pročišćenje? „Jako je težak zadatak, da“, priznaje Vladimir: „Svi mi, pogotovo kad uđemo u zrelije godine, imamo neke druge privatne odgovornosti i probleme. I onda je to dosta teško, ali meni to konkretno zna i pomoći. Radim stalno na tome da se očistim od svih stvari koje ‘prljaju’ moj zadatak. Ne možeš, naravno, svaki put to postići do kraja, ali jako je bitno zadržati mentalnu higijenu kad izlaziš pred publiku.“

Briljirao u predstavi Doljnjodravska 11

Tintor se u svom histrionskom umjeteonstvu prije desetak godina obreo u Osijeku i otada je stalni član ansambla Hrvatskog narodnog kazališta, graditelj sjajnih uloga. Ljetos je majstorski zagrizao u čudesno lice učitelja Janka, u predstavi „Doljnjodravska 11“ prema romanu „Donjodravska obala“ Drage Hedla. Tintor je duboko zaronio u sudbinu nesretnika smrskanih utopija. „Pred takvim sjajno napisanim ulogama uvijek imam veliki strah hoću li ja to moći. Moram prvo sam sa sobom razriješiti taj strah, a onda me povedu ti karakteri…“, otkriva Tintor:

„Učitelj u sebi multiplicira puno takvih ljudi koji su vjerovali u neke ideale koji se izjalove ili se pokaže da su potpuno krivi. To se događa i dan-danas, idealizam uvijek zavede, pa te sruši i odbaci sa strane. I ti postaneš žrtva ideala vlastitih. Bilo mi je pravo zadovoljstvo raditi tu ulogu, i zahvalan sam redatelju Zlatku Svibenu da mi ju je povjerio, ali uvijek ostaje tinjati ono pitanje jesam li ja to dobro napravio…?“

Upravo snima treću sezonu Novina

Sa zadovoljstvom govori o radu u svjetskom zalogaju, seriji „Novine“, prema scenariju Ivice Đikića, u režiji Dalibora Matanića i produkciji Drugog plana. Tintor se vraća i u trećoj sezoni, koja se upravo snima, u koži je ljigavog medijskog pizduna prljavih ruku, odanog političkom teroru.

„Politika je naša svakodnevica. Svi to živimo i udišemo, htjeli mi to ili ne“, kaže Vladimir: „Tako da mi je drago da sam u ‘Novinama’ imao priliku biti kotačić cijelog tog političko-medijskog mehanizma koji se događa ne samo kod nas nego i svugdje u svijetu. Kao glumac puno promatram ljude i za tu svoju ulogu sam baš imao dosta uzora, ha, ha, ha!“ Inače, Ježevu kućicu možete ponovno gledati 12. listopada.

Davor Špišić
Telegram autor
40 članaka Više o autoru
OGLASI
učitavanje...
Više s weba